Jedan zapis iz plavsko-gusinjskog kraja Priča o prijateljstvu koje traje
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista Objavljeno: 18. Oct 2025. 12:10:02
Uvijek postoje one lijepe plavsko-gusinjske priče koje traju. Priče koje nose snagu prijateljstva, iskrenosti i međusobnog poštovanja. One se poput hladnih Ali-pašinih izvora šire i napajaju duše, ili poput Lima, rijeke śećanja i trajanja, razlijvaju Crnom Gorom. Rijeke i izvori nose mnoge priče, ali samo rijetke ostanu zapisane. Jedna od takvih priča nastala je u Plavu, 5. oktobra 2025. godine. I kao što reče američki pisac Din Kunc: „Nikada nemoj ostaviti prijatelja iza sebe. Prijatelji su sve što imamo da nas vodi kroz ovaj život, i oni su jedino što možemo nadati se da ćemo vidjeti u sljedećem.“ Te riječi odzvanjale su u meni dok sam, ploveći kulturnim talasima „Plavske kulturne jeseni“, sreo dvojicu ahbaba-prijatelja s kojima razgovor preraste u duhovni most Bobana Redžepagića, planinara i službenika JPNPCG, i Semiha Nikočevića, insana iz Gusinja, službenika Uprave za nekretnine i Uprave za državnu imovinu. Podno trovršja Prokletija, Čakora i Visitora, đe kamen čuva dah vjekova, nastaju priče koje vrijedi zapisati. Jer priče koje se ne zabilježe kao da nikada nisu postojale. Tu, đe se spajaju istorija i savremenost, đe su oblaci snažnji od riječi, a pogled dublji od misli, čovjek ośeti da su prijateljstva najtrajnije planine. Kroz moj kulturni angažman, kroz moje putanje i riječi, oni su uvijek tu da podrže, da poslušaju, da ohrabre. Naše bratstvo, crnogorsko-bošnjačko, nije samo formalni izraz poštovanja to su zrna soli u hljebu postojanja. To bratstvo opstaje i u teškim i u lijepim trenucima, jer kako reče Leo Buskalja: „Jedna ruža može biti moj vrt... jedan prijatelj, moj svijet.“ Trudio sam se, iskreno i uporno, da gradim te tvrđave prijateljstva ne od kamena, nego od riječi, povjerenja i topline. Znao sam da je to teži put, ali je jedini koji ima smisla. U ljudima sam oduvijek tražio vrline, a ne mane. Nikada nisam sudio, niti ću. Jer čovjek vrijedi onoliko koliko u drugome prepozna svjetlost. Ne stiče se prijateljstvo lako, niti preko noći. Treba vremena da se ljucka dimenzija prepozna, da se riječi odmore, da se zajednički preživi i sunce i oluja. Neka prijateljstva sazrijevaju sporo, ali kad jednom puste korijen, postaju jača i od vremena i od udaljenosti. Zato i vjerujem u riječ Ponosnog svijeta, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: „Ko na dunjaluku radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva zavoli prijatelja, Uzvišeni Allah će mu sagraditi dvorac u Džennetu.“ (Ibn Ebi Šejbe, Musannef, br. 34759) Ako sam ikada pogriješio, neka mi bude oprošteno. Ako su drugi pogriješili prema meni, neka im Uzvišeni Gospodar oprosti jer ja sam odavno oprostio. Oprost je čin duše, a ne slabosti. Ovaj moj skromni tekst posvećujem dvojici insana-prijatelja Bobanu Redžepagiću i Semihu Nikočeviću, koji na plavsko-gusinjskim raskršćima čuvaju svoje prijatelje postojano, s osmijehom. Jer prava prijateljstva ne trebaju dokaz, ona samo postoje. Poput snijega na Visitora, koji se topi samo pred svjetlom proljeća. Poput Lima, koji ne prestaje teći. Poput riječi, koje kad jednom izrastu iz srca nikada ne umiru. Zato ovaj moj skromni zapis nije samo priča o Bobanu Redžepagiću i Semihu Nikočeviću, nego o onome što nas spaja iznad razlika i vremena o vjeri da su ljucskost i prijateljstvo posljednje tvrđave koje čovjek ne smije napustiti. Jer đe ima prijateljstva, tu ima i Boga. A gdje ima Boga tu je i čovjek. |