Pitao me neki vrli čovjek u jednoj posebnoj situaciji; “Zašto vi muslimani pišete na naslovnoj strani Kurana 'Prijevod značenja', recite prijevod i tačka. I još, vidio sam ljude od vas, koji slušaju Kuran dok se uči, i suze, i to ozbiljno suze, a ne razumiju ono što slušaju.”.
Dobro, nešto sam mu odgovorio na licu mjesta, ali sam mu obećao da ću nešto i da napišem kako bi, prvenstveno smirio svoju svijest, ali i da nadoknadim ono što nisam uspio da mu kažem. Uz ovaj tekst, uputujem i dovu da ga Gospodar svijetova uputi.
Prijatelju moj!
Postoje riječi koje u sebi sabiraju trenutke zgusnute svjetlošću, guste kao treperavi prah što se ne da uhvatiti pogledom. To su riječi natopljene doživljajem do granice prelivanja, u njima pulsira ono što se već jednom dogodilo, i svaki pokušaj prevođenja čini se kao povratak unazad, kao pokušaj da se ponovo prođe putem koji je već ispričao sve što je imao da kaže. Takve riječi ne žure da budu izgovorene; one se rađaju dovršene, u sebi zatvorene i istinite, poput unutarnjeg praska koji se ne može ponoviti bez da izgubi svoju prvobitnu svjetlost.

Prijevod tada dolazi kao odjek u vodi, kao ogledalo koje pokušava da sustigne ono što je već prošlo kroz njega. On se rađa iz zakašnjelog pokušaja pamćenja, kao sjećanje koje hoće uhvatiti osjećaj što je već odletio, poput ptice koja je prešla horizont. Svaki njegov korak ostaje pola daha iza izvornog, kao da svjetlost pokušava sustići svoj vlastiti izvor, znajući da će ga uvijek doticati samo rubom.

Neprevodivo ostaje uronjeno u bistru sadašnjost, u onaj nevidljivi prostor gdje doživljaj ne traži da se razloži, jer njegova cjelovitost već jeste njegovo trajanje. Ono se ne gubi, ne blijedi; naprotiv, lebdi u svojoj čistoti, kao treptaj svjetlosti koji ne prestaje da traje. To je sam osjećaj, rođen bez potrebe za posredovanjem, živ u svom izvornom obliku, prisutan poput daha koji postoji i bez imena, a ipak biva prepoznat u svakoj pori svijesti.

Kad se riječ zaustavi pred dubinom koju ne može da obuhvati, čovjek se polako sagne, prateći tišinu što ne postavlja pitanja. Ta tišina izbjegava da tone u prazninu, ona se uzdiže, pretvara se u oblik poštovanja, u tren zastajanja pred neizrecivim. Ne liči na negaciju, ali jeste pristanak; smirena otvorenost pred onim što se ne može objašnjenjem doseći, ali se može priznati dahom, pogledom, prisustvom.


***
Ono što ne stane u jezik često u sebi nosi najveću težinu, kao kamen u čijem središtu drhti toplina. Onaj koji ostane uz takvu prisutnost bez potrebe da je objasni, bez da je plete u formulacije i tumačenja, prilazi značenju bliže od onoga koji vjeruje da ga je uhvatio riječima. Jer razumjeti suštinu nije uvijek ovisno od onoga što će se izgovoriti, ponekad je dovoljno ćutati uz ono što govori samo kroz postojanje.

U toku života, u književnosti što diše, u harmoniji koja podrhtava pod nevidljivom rukom, u ljubavi koja zrači iznutra, u molitvi što se uzdiže između daha i svjetlosti, znači, ona istinska vrijednost prebiva u onome što ostaje poslije značenja. Ko bi se usudio da sve to priklopi u preciznost, a ono odjek koji se ne izjašnjava da li dolazi ili odlazi, trag koji se ne rastvara. To je osjećaj koji je slobodno od naziva, a ostaje dugo; to je ton koji se više ne ponavlja, ali živi u pamćenju snažnije od svake harmonije što se može ponovo riječima sastaviti.

Prevod pokušava uspostaviti ravnotežu među riječima, da gradi ekvivalencije i podiže mostove između značenja. U njemu je prisutna želja da se uhvati ono što se već izmicalo, da se smisao dovede u poredak, u odnos. Ali ipak, neprevodivo stoji sa druge strane te logike, odnosno, izvan razmjene, izvan mjerenja, izvan pokušaja da se stvari dovedu u jednakost. Ono što posjeduje duboku vrijednost ne traži društvo, ne traži dokaz; ostaje samo, kao tiha prisutnost koja ne mijenja svoj oblik i ne traži drugo ogledalo osim vlastitog postojanja.

Neprevodivo se rađa u trenutku kad riječ izgubi orijentaciju, kad dubina postane preširoka da bi se obuhvatila formulom. To je prostor u kojem osjećaj ostaje bistar i bez svjedoka, gdje intuicija zna više od razuma, gdje blagi dodir, podijeljen pogled ili zajednički dah govore jezikom koji ne treba prevod, jer ga duša već razumije. Tamo, između daha i pogleda, smisao se izgovara u tišini, ali se događa u osjećanjima.

***
Na kraju svih pokušaja da se kaže, objasni, razloži i sistematizira, ostaje prostor koji odbija da se svede na zajednička značenja. To je polje tišine u kojem riječ više nema kuda, a misao se zadržava pred pragom koji ne može preći. Tamo gdje izgovor prestaje, a shvatanje posustaje, neprevodivo se pojavljuje kao oslobođenje, kao dah koji vraća čovjeka iz oskudice riječi u obilje doživljaja. U njemu se ponovo pronalazi ono što odbija da traži objašnjenje kako bi bilo istinito, jer istina u tom prostoru primjećuje se bez dokaza, jer je prisustvo, obuhvača sve.

Kad čovjek poželi spoznati osjećaj koji odbija da stane u jezik, riječ prestaje biti put kojim treba ići, ona može podizati mostove; ali postoje trenuci kad sama voda pod njima sadrži više svjetla i mudrosti nego što most može prenijeti. U tom tihom toku, osjećaj govori bez glasa, bez forme, bez potrebe da se pretvori u značenje. On se pojavljuje kao prisutnost koja dotiče bez da objašnjava, kao jasna istina bez izgovaranja, osjećaj koji pulsira i diše.

Kad se nešto zapali duboko unutar čovjeka, a riječi ne uspijevaju pronaći put da ga prate, ta vatra bez imena može postati snaga koja ga drži u pokretu. Nije joj potrebno objašnjenje, teče u nutrini bez potrebe za izlaz; ali ipak, njeno prisustvo oblikuje čovjeka, poput unutarnjeg plamena što svijetli bez da ga oko može zabilježiti, prisutnog u tišini, ali snažnog u svojoj učinkovitosti.
Kad se osjećaji sakupe poput oblaka nad srcem koje čeka i djeluju neshvatljivo drugima, oni ne spuštaju svoj let u jednostavnost. Upravo tako i treba da ostanu, visoko, kao nebo prekriveno skrivenom svjetlošću, lijepo u svojoj samostalnosti, bez potrebe za riječima da se prevede. Ono što se uzdiže izvan riječi često nosi najdublju težinu postojanja, dok tihom snagom izražava obasjanu prisutnost.

***
Tišina doseže svoj vrhunac u trenutku kada jezik stane pred osjećajem koji nadilazi jezičke granice, jasan, a opet neuhvatljiv. To je doživljaj koji odbija da se pretvaranje u riječ, misao koja ostaje netaknuta razlaganjem, prisutnost koja čuva svoju udaljenost, dopuštajući samo lagan i nježan prilaz. Tamo gdje rječnik posustaje, gdje definicija negira da se smjesti u prostor, osjećaj ostaje potpun, netaknut i snažno prisutan.

U prostoru gdje svaki pokušaj prevođenja gubi snagu, rađa se duboka vrijednost neprevodivog. Ono se uzdiže poput hrama bez zidova, poput teksta bez slova, poput jezika koji ne govori zvukom, nego prisustvom koje se osjeća. U toj prisutnosti značenje ne traži da bude izgovoreno, jer se već događa, kao takav živi u tišini između riječi, u dahu koji prethodi govoru.

Ono što je nemoguće da poprimi oblik prevoda, nije izložena kao prepreka; ono postaje podsjetnik da cijelokupno značenje ne pripada riječi. Svijetli u trenutku kada se dogodi, u vezi koja nastaje izvan jezika, u doživljaju koji je bez potrebe da prođe kroz semantiku da bi bio živ. Njegovo prisustvo je samo po sebi dovoljno, poput svjetlosti koja zaobilazi ime da bi obasjala prostor.
Neprevodivo nudi obilje koje olakšava čovjeka u njegovim najskrivenijim i najosjetljivijim prijelazima, što znači da zbog nje se budi harmonija u grudima, i nestaje svaki oblik mučne praznine. Ono se pojavljuje poput daha što vodi između sna i nade, poput unutarnjeg prostora u kojem doživljaj odbija razjašnjenje, ali dozvoljava da se dopuštenje dogodi, opušteno prirodno i slobodno.
Pojavljuje se svjetlost koja zrači jasnoćom, a tama bude razvedrena sa dalekom vizijom i zakazanim ciljem. Dok unutarnje osvjetljenje koje izbjegava objašnjenja, jer potiče iz samog prisustva. To je ono što budi osjećaj bez da ga razbije u riječi, bez da ga pretvori u formulu, kao dah koji prolazi kroz biće bez šuma.

Na pragu misterije, kad svaki pokušaj razumijevanja stane, ono ostaje kao posljednji korak prema prihvatanju, bez obzira na otkrivanje. To i jeste ključ za vrata ka istini; koja su uvijek otvorena za svakoga koji se usuđuje stajati pred njim bez potrebe za objašnjenjem. Ono se pojavljuje kao suza koja se rađa bez riječi, kao osmijeh koji je neovisan od razloga, kao harmonija koja diše bez teksta. To je osjećaj koji samo njegovim prisustvom dovoljno je da govori, a manje je važno da bude preveden.

U tišini između dva bića koja osjećaju jedno drugo izvan jezika, prevod gubi smisao. Postaje kompromis, vrelo izvornosti da bi postao prihvatljiv, prijelaz iz dubine prema prilagodbi, i u tom prostoru gdje riječ blijedi, značenje poprima novi oblik, potpuno tih, ali i potpun tišine.
Vrijednost neprevodivog leži u sjećanju koje donosi; čovjek se hrani osim značenjem koje uspije formulirati, i doživljajem koji ne traži da bude razjašnjen. Ono što ostaje bez imena, ali se duboko osjeća, ono što ne traži da bude objašnjeno da bi bilo živo, postaje dio bića kao skriveno blago, netaknuto, sačuvano u najdubljoj tišini.

Eto zašto mi muslimani pišemo na naslovnoj strani Kurana 'Prijevod značenja', jer prijevod sveobuhvatne riječi je neiscrpiv. I još da znaš, zašto mi muslimani kad slušamo Kuran suzimo, bez obzira što ne razumijemo ono što slušamo, jer duši je jasno ono što razum ne shvata.