Kao vremešni čovjek, visoki intelektualac, stručnajk i graditelj, šahista u vodama 80 ljeta, u ovim mojim poznim godinama počeo sam ozbiljno da razmišljam o šahu i životu. Do određenih istinski zapažanja došao sam u toku svoga veoma bogatog života i rada, uz šah i sopstvenu djelatnost magistra elektrotehničkih nauka, posmatranja i doživljaja.
Pojedine misli su već decenijama, a neke i novijeg datuma, kod pisanja ovoga sadržaja sjetih se i starinske; „ništa se i nije dogodilo, ako nije napisano“.
Svakako, kao profesor koji je obrazovao generacije elektrotehničara, te kao stručnjak koji je gardio 6 velikih industrijskih objekata, svjetski čovjek i putnik, sa znanjem i mnogih jezika, smatram da je ovo svakako korisno mojim prijateljima i čitaocima, a posebno roditeljima čiju sam djecu obrazovao i mogu im biti uzor rada i uspjeha u životu, koji i njih slijeduje.
U realnom životu, kao i u šahovskoj igri, mnoge istine i zablude imaju svoje nevidljive sjenke. Zato se i mnoga iskustva mogu koristiti u oba smjera od šaha ka životu i obratno. Možda će neki smatrati ovo prepotentno, međutim kada se počne razmišljati smireno i pažljivo i da promišljate svojom glavom, tek će te sagledati koliko je toga povezano nevidljivim nitima u veoma složenim odnosima ličnosti za šahovskom tablom i u životu.
Baveći se godinama šahovskom igrom, amaterski radi mojih poslovnih obaveza,, određena iskustva sam kasnije preslikavao na život i bio iznenađen razumnim i dobrim riješenjima u pojedinim komplikovanijim životnim situacijama.
Međutim veliki je izazov, povezivanje šaha sa politikom, umjetnošću, naukom i ostalim društvenim djelatnostima ljudske misli i života, te prestavlja preozbiljan poduhvat i može biti i predmet neke doktorske disertacije na fakultetima gdje postoji interes na ovu temu.

Ovom prilikom neću se baviti svjetskim velikanima šahovske igre, ali hoću o borbi čovjeka i kompjutera i njihovih memorija?
Kao profesor svojim tehničarima četvrte godine elektrotehničke škole predavao sam stručni predmet „ mikroelektronika“ koja se upravo i bavi tehnologijama i svim komponentama informacionih sistema, komponenti računara, čipovima, integralnim kolima i sve do memorija.


Kao dugogodišnji šahista, koji se sastao sa šahovskim figurama u sedmoj godini, prije 80 godina, te kao stručnjak svoga poziva, jednostavno sam u životu imao prilike da se pozabavim ovom borbom između vrhunskih šahista i kompjutera, dok obični smrtnik ovo ne razumije.

Posljednih decenija na šhovskom frontu cjelokupna ljudska masa trpi potpuno nova i velika iskušenja. To su novi igrači, krajnje neugodni šahovski programi.

U samom početku masovnijeg korištenja kompjutera, u kasnim sedamdesetim godinama prošlog vijeka, pojavili su se i prvi šahovski programi.

Bili su slabi, pa smo ih pobjeđivali, međutim, kako se tehnologija računara drastično brzo uznapredovala, a sa njom i šahovski programi postojali sve moćniji, savršeniji i opasniji. Već početkom osamdesetih postali su pravi bauk za amatere širom svijeta, a onda su se bacili i na profesionalce. Uskoro su na red došli i najbolji, uključujući i svjetske prvake. Danas se programi sve višpe razvijaju, da su potukli i takve šampione kao što su Kasparov i Kramnik, a običnim velemajistorima već sa uspjehom daju foru.

Šahovski programi imaju niz resursa koje čovjek nema na raspolaganju. Za početak, faktori vremena i cajtnota kod njih ne postoji. Nikada im nemože pasti zastava. Drugi problem je kod ljudi je izostanak emocije ovih mašina.Određena emotivna stanja bila su uvijek jedan izvor pobjede ili poraza, kada sa obje strane stola igraju ljudi.. Mnogo psihologije je razvijeno i napora utrošeno da se pronikne u psihu protivnika, ili da se na nju djeluje u cilju unošenja nemira i sumnji u protivnikovoj igri. Sada toga više nema. Protivnik čovjeka je bezosjećajna mašina koju nikako ne možamo “da izvedemo iz takta“.

Kod mašina nema nikakvog blefiranja, jer sve takve pokušaje program prepoznaje i parira. Još jednas činjenica je da se ove mašine ne mogu umoriti za razliku na ljude.


Konačno shvatimo da nikakav kompjuter nikada neće biti iznad čovjeka, a zašto?
Mi nismo svjesni sopstvenih mogućnosti. Doduše nauka stidljivo govori o tome da koristimo samo minimalni dio mozga, ali ne zna kako da probudi onaj nesrazmjerno veći dio. Također povremeno nas zbunjuju ljudi sa zadivljujućim matematičkim ili drugim sposobnostima, očigledno neotkrivenim većini (ali dostupni svakom).

Samim ovim razmišljanjima dat je odgovor na pitanje, možemo li opet pobjeđivati najbolje šahovske programe.
Nravno da možemo, ali to zavisi od nas samih.
Kao igrač dugogodišnji ove drevne i najljepše igre na svijetu, imao sam prilike da igram simultanke sa brojnim svejtskim velemajistorima, kao i svjetskim prvacima, te sam se lično uvjerio o njihovim mogućnostima jačine i moći sopstvene ljudske memorije, jednostavno za obične šahiste i smrtnike neshvatljivo.

Zamisliti samo da recimo Boby Fišer, poslije simultanke na 25 šahovskih ploča, sa po 64 figure na ploči sa 64 polja, sa bezbroj raznih otvaranja i šahovskih poteza, može u trenu izanalizirati svaku svoju odigranu partiju, u šta sam se lično uvjerio na večeri i razgovoru sa njime u restoranu „Han“ u Počitelju.

Svakako je to i za dobre poznavaoce fascinirajuće, ali nije ni on sam već je u pitanju velika plejada takvih svjetskih veličina, da ih sada ne nabrajam.

Imao sam prilike da u Moskvi često budem gost slavnog svjetskoga prvaka Botvinika, jer smo kolege po struci i slučajno se susreli na zajedničkim projektima, te sam imao prilike sa njim razgovarati upravo o velikoj „Sovjetskoj šahovskoj školi“ na čijem je čelum upravo bio on. Isto tako bio je angažovan od znane svjetske firme za proizvodnju kompjuter kao, jedan od programera, a takvih je bilo na stotine angažovanih svih profila i struka.

Njegova zapažanja i priče su za drugu veliku knjigu.