Dodikove pokvatene izjave o "povratku Bošnjaka pravoslavlju" o Turcima, o muslimanima bi trebale izazvati oštre osude od civilizovanog svijeta, ako ga ima. Ovakve izjave nose snažnu historijsku simboliku povezanu s traumatičnom prošlošću Bosne i Bošnjaka, koje su tokom prošlih stoljeća izloženi pokušajima nasilnog pokrštavanja i asimilacije. Ideja pokrštavanja ili nestanka Bošnjaka često se pojavljuje kao motiv u interpretacijama evropske historije, s posebnim naglaskom na motive ratova protiv Bosne, gdje je očuvanje bošnjačkog identiteta mnogima bilo glavni cilj otpora. Njegove izjave direktno pozivaju na vjersku asimilaciju Bošnjaka, nazivajući "povratak pravoslavlju" rješenjem za Bosnu, što je izazvalo snažnu reakciju i osudu unutar BiH, pa i diljem demoktratskih društava ako ih ima.
Povijesno, Bosna je tokom srednjeg vijeka bila meta križarskih pohoda i vjerskih pritisaka, gdje su pokreti za pokrštavanje lokalnog stanovništva bili direktno vezani za političke i teritorijalne ciljeve evropskih sila pa i komšija sa istoka i zapada. Kroz stoljeća, svaki veći rat na prostoru Bosne i diljem Balkana gdje žive Bošnjaci unosio je elemente etničkog čišćenja, nasilnog mijenjanja vjerske pripadnosti, ili otvorenih prijetnji nestanku bošnjačkog naroda, kao što su genocidna djelovanja, skoro poslednji milenijum. Križarski pohodi protiv hereze Crkve bosanske, kao i kasnija osvajanja, često su bili opravdani potrebom "popravka" vjerskog identiteta stanovništva.
Izvještaji iz posljednjih sukoba, od Bosne 90-ih do izjava ratnih vođa, svjedoče da je etničko čišćenje i nestanak Bošnjaka bio jasno izražen cilj srpskih političkih struja.Tako da analize sociologa kao što je Miodrag Živanović potvrđuju da su ratovi protiv Bosne u svojoj srži imali cilj čišćenj, pri čemu je vjerska i etnička asimilacija bila krajnja točka.
Historijski evropski pritisci na Bosnu i bošnjački identitet protežu se od križarskih pohoda pa sve do modernih diplomatskih i političkih pritisaka, uz kontinuirano ponavljanje sukoba svakih nekoliko decenija.
Dodikove izjave nažalost nijesu izolovane, već su nastavak dugog historijskog niza pokušaja negiranja, asimilacije ili nestanka bošnjačkog naroda, čemu se Bosna historijski suprotstavljala otporom društva i očuvanjem identiteta. On nije svjestan gdje tjera Srbe da se sprema za još jedan egzodus ovog Naroda, koji nije svjestan gdje ga takozvane vođe vode
Dodik kroz svoju politiku i retoriku, često zanemaruje stvarne posljedice koje njegovi postupci mogu imati po srpski narod, usmjeravajući ih prema izopačenju, izolaciji i potencijalno novom egzodusu - dok Evropa istovremeno redefinira svoje odnose i ima vlastite strategije prema regionu. Analitičari upozoravaju da vođe koje podstiču konflikt, zanemaruju interese naroda i stvaraju atmosferu straha i nepovjerenja, zapravo nemaju strategiju koja bi jamčila dugoročnu stabilnost za Srbe, već ih gura prema socijalnom, demografskom i političkom gubitku. On koristi etničke tenzije i ratnu retoriku kako bi se prikazao kao zaštitnik Srba, ali takva politika skreće pažnju s realnih problema, poput siromaštva i iseljavanja, koje i dalje ozbiljno ugrožavaju srpski narod Umjesto uključivanja u evropske integracije ili regionalnu suradnju, Dodik vodi politiku izolacije, ignoriranja presuda i izazivanja institucionalnih kriza, što povećava rizik destabilizacije i odlaska stanovništva. U prošlosti, svaki talas etničkih sukoba i političke iscrpljenosti vodio je do egzodusa Srba iz Bosne, Hrvatske ili Srbije, mnogi stručnjaci smatraju da se sličan scenarij može ponoviti ako politički vrh ne prepozna realne prijetnje i potrebe naroda.
Vođe koje ne prepoznaju dugoročne interese naroda, vode ga prema gubitku identiteta, masovnoj emigraciji i marginalizaciji u evropskim procesima. Iskustvo iz Srbije, gdje se ruralni i siromašni dijelovi zemlje prazne, potvrđuje da bez vizije, narod ostaje bez perspektive, a vođe propuštaju priliku da ga zaštite od novog egzodusa. Dodik, ignorirajući ove rizike, zapravo navodi Srbe prema opasnosti novog egzodusa – što su povijest i aktualna demografija već dokazale kao stvarnu prijetnju kada politika nema odgovornu viziju.
Vlasti BiH i srpskog naroda dopuštaju Dodiku da se ponaša provokativno i agresivno jer značajan dio srpskog biračkog tijela vjeruje da Dodik brani njihove interese, identitet i autonomiju Republike Srpske, često manipulirajući osjećajem ugroženosti kroz retoriku protiv "nametanja" iz Sarajeva i Evrope. Osim toga, postoji slabost institucija, politička polarizacija i strah od javne konfrontacije s Dodikovim autoritetom, pa mnogi političari šute ili ga prate iz vlastitog interesa.
Važno pitanje je: Zašto ljudi prate Dodika Dodik koristi narativ ugroženosti i prikazuje sebe kao branitelja srpskog naroda od "globalista" i "muslimanske politike", što kod glasača izaziva osjećaj sigurnosti i identitetske pripadnosti. Tako da veliki dio građana prati Dodika iz straha za vlastitu sigurnost, ekonomske stabilnosti ili zbog interesa vezanih uz stranačku pripadnost i lokalnu moć.Institucije u BiH, osobito u entitetu R S, slabije su i podložne utjecaju političkih lidera, pa je institucionalni otpor Dodiku minimalan, što on to koristi.
Upozorenja nezavisnih političara i analitičara jasno pokazuju da Dodikova politika može dovesti narod do ozbiljnih posljedica, uključujući izolaciju, podjele i potencijalni egzodus, ukoliko se građani ne osvijeste i počnu birati odgovornije vođe.
Pravni mehanizmi za sankcionisanje političkog govora mržnje u Bosni i Hercegovini postoje kroz krivične zakone na državnom i entitetskim nivoima, ali izgleda da su nedovoljno usklađeni, zbog čega je efikasna primjena često ograničena. Krivični zakon BiH sankcioniše izazivanje ili raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, dok entitetski zakoni pokrivaju slične sfere, ali nisu dovoljno široki da obuhvate sve oblike govora mržnje uključujući politički.
Politička elita Bosne i Hercegovine često se opisuje kao zatvorena skupina koja, umjesto da sije ideje i reforme, najčešće koristi postojeći sistem za vlastito održanje i podjelu društvenih resursa — što omogućava pojedincima poput Dodika da izgrade svoj uticaj kroz populistički i često vulgarni politički govor. Struktura BiH omogućava etnopolitiku, gdje su etničke podjele i kolektivne nesigurnosti plodno tlo za ovakav tip "oralne" vladavine, dok većinski narod nesvjesno prepušta svoj glas onima koji ne nude konkretan društveni razvoj.
Politička scena u BiH je duboko fragmentirana i fokusirana na očuvanje etničkih i partijskih interesa, a ne na razvoj društva, što ponekad rezultira političkim “oranje bez sjetve”. Većinski narodi često instrumentaliziraju vođe iz etničkih korpusa, posredno prepuštajući javni prostor političarima koji tako mogu zlo-upotrebljavat mandat za lične i grupne interese, umjesto za budućnost društva. Sud Bosne i Hercegovine je pravosnažno osudio Milorada Dodika na godinu dana zatvora zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, kao i na zabranu obavljanja dužnosti predsjednika R S na šest godina. Centralna izborna komisija (CIK) je, prema valjanim zakonskim odredbama, ukinula njegov mandat; Ustavni sud BiH odbio je sve apelacije i potvrdio presudu. Međutim, Dodik nije dobio apsolutnu zabranu bavljenja politikom, već konkretno zabranu obavljanja javne funkcije predsjednika RS, što mu ostavlja prostor unutar političkih struktura da nastavi djelovanje, stvarajući time nastavak političkih turbulencija i nezadovoljstva javnosti zbog nedovoljno efikasne sankcije. Tako se u političkoj praksi i dalje vraća problem utjecaja osuđenih političkih lidera na javni život, jer izostanak potpune zabrane djelovanja omogućava nastavak političkog utjecaja kroz stranku, skupštinu ili medije.
Sankcije koje su Sjedinjene Američke Države nametnule Dodiku i njegovim bliskim saradnicima, uvedene zbog optužbi na račun Dodika za kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, korupciju i opstrukciju, ukinute su krajem oktobra 2025. godine. Ministarstvo finansija SAD (OFAC) objavilo je ukidanje sankcija za 46 osoba i kompanija iz BiH i R S, uključujući Dodika, Željku Cvijanović i druge visokorangirane funkcionere. Odluka o ukidanju sankcija došla je nakon, kako se navodi, pregovora i dogovora između Dodika i nove američke administracije, te je predstavljena kao moralna i pravna rehabilitacija Dodika i njegove politike. Ukidanje sankcija desilo se neposredno pred važnim događajima, poput sjednice Savjeta bezbjednosti UN i vanredne sjednice Ustavnog suda BiH, što je izazvalo kritike zbog navodnih dvostrukih aršina i kontradikcija u pristupu Sjedinjenih Država prema politici u BiH.
Ovakav razvoj događaja izaziva percepciju da američka politika prema BiH nije u potpunosti u skladu s očekivanjima građana BiH, koji često vide odsustvo dosljednog pritiska na političke lidere kao slabost i nepravdu u međunarodnoj politici.
Ukratko, ukidanje sankcija Dodiku pokazuje kompleksnost geopolitičkih interesa SAD u regionu i otvara pitanja o dosljednosti i efektivnosti vanjske politike koja bi trebala podržavati mir i stabilnost u BiH

Evropska unija izrazila je zabrinutost povodom odluke SAD o ukidanju sankcija Miloradu Dodiku, naglašavajući da ovakvi potezi mogu dodatno zakomplicirati implementaciju Dejtonskog sporazuma i stabilnost Bosne i Hercegovine. EU je kroz svoje diplomatske kanale sugerisala da ostaje pri svojim stavovima o potrebi odgovornosti političkih lidera u BiH i nastavila je primjenu vlastitih restriktivnih mjera prema Dodiku i članovima njegove administracije, bez ukidanja sankcija s njihove strane....