"Protezalo se to do vladike Rada, čiji vapaj još ne prestaje, a jauknuo je do neba, prije bezmalo dvjesta godina.

Zakukao je nad sudbinom srpskog roda, onda, kada je spoznao sav mrak islamskog nakovnja i katoličkog čekića, između kojih se nalazila srpska kosa!"

Ovu zavjereničku teoriju, od koje se evo ježim dok ovo pišem, iz seta svojih izmišljenih teorija i programskih naricaljki, glasno i jasno da ga čuje litijaško četničko bratsvo, izrekao je predsjednik Saveza Srba Crne Gore sa sjedištem u Beogradu, izvjesni Željko Čurović. I to, u Domu kulture u Prijepolju, na javnom skupu 29. novembra 2025. godine, i u prisustvu i dozvolu predsjednika opštine Prijepolje Draga Popadića, i predsjednika Skupštine, Stanka Kijanovića. Pa iako uvažena gospoda, Popadić i Kijanović, znaju, da baš zbog te vjekovne osvete Turcima, jedan dio Bošnjaka Prijepolja, i dan danas traga za kostima svojih najmilijih, a koji su u 27. februaru 1993. izvučeni i oteti iz voza Lovćen 672 na stanici Štrpci, a nakon toga zvjerski mučeni, mučki ubijeni, bačeni i/li zakopani u neku od bezbroj jama istočne Bosne, da nikada ne budu pronađeni.
Sram Vas bilo, Popadiću, pa i vas, Kijanoviću!
Ovo spominjanje sa naglaskom islamskog mraka i nakovnja - jeste javna uvreda prema religiji islama, i to u gradu gdje su više od polovine građana pripadnici Islama.
Ovaj govor je čak javno objavljen u štampanim i elektronskim medijima Srbije, upravo u obliku kako je ovdje citirano.
Ako uzmemo u obzir ubrzane korake o podizanju spomenika "heroju" Veliši Kijanoviću na Kolovratu, učesniku u zločinu opsade Sarajeva, kao i skidanje bošnjačke nacionalne zastave u Brodarevu — sve događaji jedan za drugim u kratkom roku — teško je povjerovati da se sve to ne dešava sistematski, šovinistički i sa mržnjom prema Bošnjacima. Šta više, ovakvi poduhvati djeluju na Bošnjake kao nešto planski osmišljeno i teledirigovano, dakako sa bolesnim i mračnim namjerama.
Ovo nije prvi slučaj sa kojim se Bošsnjaci Prijepolja susreću već narodnim jezikom rečeno - stotinu i prvi put, od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Treba samo pogledati gdje je napravljen spomenik poginulim srpskim vojnicima u Prijepolju, koji su učestvovali u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, hrabro sprovodeći najgnusnije zločine nad bošnjačkim civilima, počev od Priboja, Rudog, Višegrada, pa do Žepe, Goražda… Ti navodni heroji jednim dijelom predvođeni srpskim ratnim zločincom i kriminalcem Arkanom i drugim dijelom Užičkim korpusom, danas se slave kao oslobodioci, pa bi neobavješten stranac mogao pomisliti da su basanski Hrvati i Bošnjaci 1992. napali Beograd, Niš ili Novi Sad, a ne obratno. Njihov spomenik u Prijepolju posebno je osmišljen i potom posađen na nekadašnjem vakufskom zemljištu zvanom Musalla, koje je nekada pripadala Islamskoj zajednici, u šta se ubraja i vakuf oko Sahat kule i Stare džamije u dijelu grada, koje znakovito i danas nosi naziv Vakuf. Time je neko sigurno namjeravao ostaviti vidljivu poruku Bošnjacima Prijepolja, kako tu nemaju šta da traže, i da bi najbolje bilo da se svi isele, kao što su selili pribojski Bošnjaci, kojih je prije rata bilo oko 35% a danas, kada bi se skupili na jednom mjestu, ne bi ih dovoljno bilo ni za jedan poveći džemat.
U tom osmišljnom planu "srpskog sveta" na samom početku agresije na Bosnu, dogodili su se ratni zločini u Štrpcima, Sjeverinu… sa istim ciljem kao i brojna druga ubojstva Bošnjaka.

Nema ni jedan narod kao Bošnjaci toliku snagu trpnje, koju imaju Bošnjaci Prijepolja, a koji su uprkos svemu što ih je pritiskalo ipak ostali tu, u svom gradu, sve u želji da sačuvaju one stare civilizacijske vrijednosti, međureligijskog i međuljudskog odnosa, koji je nekada baš u ovom gradu bio najvidljiviji.
Ali, kako i ovi posljednji događaji iz Doma Kulture pokazuju, čak ni prijepoljskom predsjedniku Opštine, koji je dijete te iste čaršije, koji je zajedno rastao sa Bošnjacima, njemu do harmonije i suživota više nije ni stalo. Inače da jeste, on bi makar suflerski tiho upozorio svog gosta i objasnio mu gdje se nalazi.
Ali nije. Mada svjestan da će takve poruke uznemiriti njegove sugrađane muslimane Bošnjake kao i njihovu dijasporu, koja budno prati sve što se u Sandžaku događa.