Ove 2025. godine navršava se 90 godina od rođenja čuvara duše Sandžaka i deset godina od njegovog preseljenja na bolji svijet – Zaima Azemovića. Tim povodom objavljena je publikacija koja kroz rukopisnu građu, zapise i sjećanja čuva i obnavlja trajne vrijednosti njegovog duhovnog, književnog i kulturnog nasljeđa, svjedočeći i danas o snazi djela Zaima Azemovića, o njegovoj riječi koja nadilazi vrijeme i nastavlja da govori savremenom čitaocu.

Godinama se vjerovalo da je rukopis “Narodne bajalice-brojanice iz Sandžaka” zauvijek izgubljen, zaturena sveska prošlosti, ugašen trag jednog duhovnog svijeta Bošnjaka Sandžaka. Ali, tragajući za istinom, identitetom i nasljeđem koje ne smije biti prepušteno zaboravu, zahvaljujući njegovom sinu Asmiru Azemoviću, čuvaru očeve riječi i naslijeđene misije, pronašli smo ovu dragocjenu knjigu u rukopisu i vratili je onome kome pripada - narodu koji ju je izgovarao, vjerovao u nju, čuvao je kroz stoljeća. Ova knjiga je zbornik narodnih bajalica, ona je zapravo istkana duša Sandžaka. To je zbir glasova predaka, šapat pred zoru, dova-molitva nad uzglavljem bolesnog đeteta, iskra nade kada je sve drugo utihnulo. Kroz brojanice i bajalice, narod se borio protiv zla, bolesti, uroka, i zazivao zdravlje, blagostanje, mir. Riječ u tim bajalicama je svojevrsni lijek, štit, oružje, molitva.

Zaim Azemović, čovjek iz naroda, ali nadasve duhovni hroničar jednog kraja, godinama je prikupljao ove zapise obilazeći sela, razgovarajući sa mudrim ženama, staricama, narodnim iscjeliteljima. On je na sebi svojstven način spašavao duh bošnjačkog ali i crnogorskog naroda i kulture. Svaka bajalica koju je zabilježio odjek je vremena kada se vjerovalo da riječ može iscijeliti, a glas majke zaustaviti stravu. Bio je neumoran u toj misiji. Iza njegove skromne ljudske pojave krila se ogromna snaga vjere u važnost riječi, u moć pamćenja, u nasljeđe koje mora biti sačuvano. Njegovo pisanje bilo je snažna molitva jeziku naroda, govoru koji liječi, šapatu koji umiruje, ritmu koji obnavlja. Niti jednim dijelom svog života nije tražio priznanje, a zaslužio je da se njegovo ime izgovara s poštovanjem. Zahvaljujući Asmiru Azemoviću, koji nije dozvolio da rukopis njegovog oca ostane zatrpan u tami zaboravljenih ladica, ova knjiga konačno obasjava našu kulturnu scenu. Asmirov čin je odraz ne samo sinovljeve ljubavi, već i duboko svjedočanstvo o poštovanju prema znanju, prema korijenima, prema odgovornosti da se ono što vrijedi sačuva i podijeli.

Odjeci prošlosti izvod iz zaostavštine Zaima Azemovića

Knjiga “Narodne bajalice-brojanice iz Sandžaka” predstavlja jedan od najsnažnijih i najautentičnijih doprinosa očuvanju nematerijalne kulturne baštine Crne Gore i šireg sandžačkog prostora. Ovo djelo ne pripada samo jednoj kulturi, narodu ili regiji ono je zajednička dragocjenost svih onih koji vjeruju da se nasljeđe mora čuvati, prenositi i njegovati. Zaim Azemović je bilježeći riječi koje su se prenosile ostavio u amanet kolektivno pamćenje jednog naroda. Međutim, njegova misija i vizija daleko prevazilaze etničke ili vjerske granice, u njegovom radu prepoznajemo univerzalne vrijednosti čovjekove borbe za zdravlje, sigurnost, ljubav i nadu. Za kulturu Bošnjaka ova knjiga je jedan od stubova identiteta, jer kroz bajalice dolazimo do jezgra narodne duše jezika, vjerovanja, metafore i duha predaka. Međutim, ona je i važan resurs kako za bošnjačku tako i crnogorsku kulturu u cjelini, jer pokazuje koliko su međusobno isprepletene tradicije svih naroda i narodnosti koje dijele ovaj prostor.

Danas često, nažalost, nestaju pod teretom civilizacije uporišta autentičnog izraza, kada globalizacija brutalno eliminiše kulturološke razlike i posebnosti, ova knjiga dolazi kao svjetionik. Podsjeća nas da je duhovna kultura neodvojiv dio našeg identiteta, da jezik predaka živi sve dok ga čuvamo i da je Crna Gora najbogatija upravo kada njeguje različitost. Zahvaljujući ovoj knjizi, afirmišu se temeljne vrijednosti savremene Crne Gore multietničnost, multikulturalnost, međusobno uvažavanje i dijalog. U tome leži njena posebna snaga, ona nas ne dijeli, već nas povezuje. Zaim Azemović je čitav svoj život posvetio traganju, istraživanju, bilježenju i tumačenju. Njegova ostavština nije samo književna ili etnološka, ona je duhovna i identitetska. Možda će poneka suza zasjati u oku onih koji ovu knjigu uzmu u ruke, jer pred sobom neće imati samo stihove i zapise, već jedan čitav svijet, sačuvan zahvaljujući čovjeku koji je duboko vjerovao u snagu riječi i vrijednost običnog, narodnog govora. On nije bio samo sakupljač narodnog blaga, bio je čuvar duše Sandžaka, svojevrsni svjedok vremena i predani hroničar običnog čovjeka. Iza njegovog pera ostajali su ne samo zapisi, nego i neponovljivi prizvuci govora, miris starih ognjišta, šum planinskih rijeka, huk vjetra sa Hajle, odjeci priča što su se kazivale pod svjetlom petrolejke. Ovom knjigom dopunili smo zaostavštinu Zaima Azemovića i osvijetlili njegovu ulogu, čovjeka koji je svojim predanim hodom kroz život ostavio dubok trag na dunjaluku, trag koji ne mogu izbrisati ni vrijeme ni zaborav. On nam je darovao riznicu u kojoj ćemo svi, sada i ubuduće, moći pronaći dijelove sebe, svoje porodice i svoga naroda. Posebnu vrijednost ovoj knjizi daje obogaćena struktura, koja prevazilazi prvobitni okvir naslova Narodne bajalice-brojanice iz Sandžaka. U njenim koricama čitalac će pronaći poglavlja što otvaraju vrata čudesnog i mudrog narodnog stvaralaštva:


Narodne zagonetke – misaone igre koje su stoljećima budile oštrinu uma i prenosile mudrost sa koljena na koljeno.
Narodne poslovice i izreke – zgusnuta iskustva života, kazana u tek nekoliko riječi.
Narodne anegdote, priče i mudrosti – blistavi biseri humora i pouke iz svakodnevnog života Sandžaka.
Rožajske legende i predanja – mitovi i priče što čuvaju duh ovog kraja i sjećanje na njegove ljude.
Narodne bajke i pripovijetke s dušom Sandžaka – fantastični svjetovi utkivani u svakodnevicu, gdje se junaštvo i čudo susreću.
Lirske pjesme iz Rožaja i Sandžaka – nježni glasovi zavičaja, ponekad radosni, ponekad bolni, uvijek iskreni.

Posebnu i kompleksnu dragocjenost knjizi Odjeci prošlosti – izvod iz zaostavštine Zaima Azemovića daje činjenica da je u njoj predstavljen i rukopis “Muhadžiri” Zaima Azemovića žanrovski nedefinisanog karaktera, smješten na suptilnoj i namjerno nepreciznoj granici između novele i kratke priče. Upravo ta otvorenost forme, to svjesno izbjegavanje stroge žanrovske klasifikacije, omogućavalo je autoru slobodnije oblikovanje narativa, razgradnju linearne fabule i snažnije usredsređivanje na unutrašnja stanja, fragmente pamćenja i egzistencijalnu nelagodu likova. Azemovićev rukopis u ovom segmentu ne teži klasičnom pripovijedanju sa jasno zaokruženim zapletom i raspletom, već funkcioniše kao prozni tok sjećanja, niz značajnih i emotivnih “lavirinata” u kojima se sudbine muhadžira prelamaju kroz iskustva gubitka, raseljenja i trajne nepripadnosti. Time se tekst približava noveli po svojoj tematskoj koncentrisanosti i simboličkoj zgusnutosti, dok po fragmentarnosti i lirizaciji izraza ostaje blizak kratkoj priči.

Ovakav rukopisni hibrid predstavlja rijetku i vrijednu dopunu Azemovićevom proznom opusu, svjedočeći o autorovoj spremnosti da istražuje granične prostore književne forme, ali i o njegovoj dosljednoj potrebi da sadržaj trauma muhadžirluka, egzil kao trajno stanje duha i etička drama čovjeka u istorijskom vrtlogu pronađe sebi najautentičniji izraz. U tom smislu, ovo je duboko etičko i memorijsko svjedočanstvo, koje knjigu Odjeci prošlosti – izvod iz zaostavštine Zaima Azemovića čini kompletnijom bogatijom i estetski snažnijom.

Zaim Azemović i autorska knjiga priređivača Božidara Proročića Odjeci prošlosti

Knjiga Odjeci prošlosti – iz zaostavštine Zaima Azemovića posebno je bogata i zbog toga što u sebi sadrži vrijedne osvrte više autora, koji iz različitih uglova osvjetljavaju lik i djelo Zaima Azemovića: proznog pisca Kemala Musića – „Lik Zaima Azemovića“, publiciste i kulturologa Salka Lubodera – „Odjeci riječi i mudrosti“, dr Amera Halilovića – „Učitelj koji je prevazišao vrijeme“, takođe i profesora književnosti Veljka Đukanovića – „Narodno stvaralaštvo – vječiti čuvar identiteta“.

Kultura jednog naroda je najdublje ogledalo njegovog postojanja. Bošnjaci i Crnogorci stoljećima su dijelili isti prostor, jezik, običaje i sudbinu, ostavljajući iza sebe nasljeđe koje je postalo zajedničko bogatstvo. Zaim Azemović je svojim radom pokazao kako se iz tog nasljeđa može izvući ono najdragocjenije - riječ naroda, riječ koja svjedoči, opominje i čuva pamćenje. Ovo djelo je amanet naroda, zavjet budućim pokoljenjima. Amanet da se ne zaboravi, da se prenese, da se njeguje i da se poštuje. Svaka riječ, svaki stih i svaka priča u njoj jesu arabeske u mozaiku bošnjačkog identiteta, ali i svijetle niti u bogatstvu crnogorskog kulturnog nasljeđa. Dok budete listali njene stranice, imajte na umu da pred sobom držite djelo koje je nastajalo godinama iz ljubavi, strpljenja i neiscrpne želje jednog čovjeka da ostavi trag. Zaim Azemović bio je i ostao naš sakupljač narodnog blaga. Njegov rad nas uči da riječ, ako je iz srca i naroda, nikada ne umire.