Poštovana Madam Zovko,
Još sam pod utiskom zagrebačke konferencije „Dayton - 30 godine poslije“, gdje je Zagreb iznova pokazao da zna biti dobar domaćin.

Mislio sam da su vam neke naše bosanske poruke bile jasne, ali, vi ste me iznova razočarali vašim post- konferencijskim izjavama u europskom parlament, na što vam moram uljudno odgovoriti.

Nadam se da ćete razumjeti ako vam kažem da naši istočni susjedi kada nas ogovaraju u Rusiji i Kini, to nas ne uznemirava, jer znamo da od toga nema ništa, ali kad nas vi u Europskom parlamentu ogovarate i optužujete za „unitarizam“, to nas jako uznemirava i podsjeća na mračne dane genocida i udruženog zločinačkog poduhvata.

Zbog toga, Madam Zovko, imam potrebu da s vama podijelim ili razmijenim ovih nekoliko uljudbenih argumenta u vezi s vašom optužbom nas Bošnjaka za „unitarizam“. Naime, vaša tvrdnja da Bosnu i Hercegovinu razdiru dvije suprotstavljene sile – „unitarizam“ i „separatizam“ – predstavlja lažnu dilemu koja nema ozbiljno uporište ni u povijesnoj ni u suvremenoj demokratskoj praksi. U stvarnosti, „unitarizam“ je dominantan i uobičajen oblik državnog uređenja u svijetu, uključujući i veliku većinu europskih država.

Gotovo sve države članice Europske unije su unitarne države: Francuska, Italija, Španjolska (unatoč autonomijama), Portugal, Grčka, Slovenija, pa i Republika Hrvatska, čiji je ustavni poredak izričito unitaran. Unitarizam sam po sebi nije ni prijetnja demokraciji, ni negacija pluralizma, niti instrument dominacije jednog kolektiva nad drugim. Naprotiv, on je kroz povijest bio okvir unutar kojega su se razvijali parlamentarna demokracija, građanska prava i vladavina prava.

Suprotstavljanje unitarizma separatizmu kao dviju “ekstremnih sila” stvara pogrešan analitički okvir. Separatizam nije prirodni antipod unitarizmu, nego politička reakcija na disfunkcionalne institucije, etničku instrumentalizaciju vlasti i trajnu blokadu demokratskog odlučivanja. U tom smislu, problem Bosne i Hercegovine nije u postojanju ideje unitarne države, nego u etnokratiji koja sustavno onemogućuje razvoj moderne, funkcionalne i demokratske političke zajednice.

Europska demokratska praksa jasno pokazuje da stabilnost ne proizlazi iz trajnog balansiranja etničkih veto-tačaka, nego iz jednakosti građana pred zakonom, učinkovitih institucija i političke odgovornosti. Stoga prikazivati unitarizam kao inherentno destabilizirajuću silu znači zanemariti europsko iskustvo i relativizirati temeljne principe suvremene demokracije.

Drugim riječima, dilema “unitarizam ili separatizam” nije stvarni problem Bosne i Hercegovine. Stvarni problem je odbijanje demokratske normalnosti pod krinkom zaštite kolektivnih identiteta. Ako želi europsku budućnost, Bosna i Hercegovina se mora mjeriti europskim standardima – a oni su, bez iznimke, izgrađeni unutar unitarnih ili funkcionalno integriranih država, a ne trajno fragmentiranih etničkih konstrukcija.

Ništa manje pitanje ili ništa manja je vaša optužba nas Bošnjaka u vezi izbora člana predsjedništva države Bosne i Hercegovine iz reda Hrvata. Naime, u javnom prostoru Bosne i Hercegovine pitanje izbora članova Predsjedništva već godinama proizvodi više buke nego stvarne koristi. Ton tog razgovora, nažalost, često je optužujući, pojednostavljen i lišen samokritike. Upravo zato vrijedi pokušati odgovoriti mirno, pristojno i savjetodavno, bez poricanja tuđe boli, ali i bez prihvaćanja tuđe odgovornosti.

Tvrdnja da Bošnjaci „peti put biraju Hrvatima člana Predsjedništva“ promašuje suštinu problema. To pitanje, koliko god se uporno pokušavalo predstaviti kao međunacionalni spor, u svojoj biti nije bošnjačko pitanje. Ono je unutrašnje političko i identitetsko pitanje hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Riječ je o tome ko ima pravo da govori u ime Hrvata, ko određuje kriterije „legitimnosti“ i na kojim ideološkim temeljima se ta legitimnost gradi.

Ako se političko predstavljanje temelji na konceptu etničke isključivosti, na logici „krvi i tla“, („Bunt und Boden“) na ideji da je narod homogena masa s jednim političkim glasom, onda je nužno zapitati se: ko je taj koji definira „pravog“ Hrvata? I ko ima mandat da tu definiciju nameće svima ostalima? To nisu pitanja na koja Bošnjaci mogu, trebaju ili smiju davati odgovore. To su pitanja koja hrvatska politika mora raspraviti sama sa sobom – otvoreno, pluralno i demokratski.

Bošnjaci, s druge strane, imaju puno preča i teža pitanja. Društvo koje je preživjelo genocid, sistematsko nasilje i udruženi zločinački poduhvat, ima legitimno pravo tražiti mir, dostojanstvo i elementarnu političku stabilnost. Od takvog društva očekivati da stalno bude arbitar tuđih unutrašnjih sporova nije ni realno ni pravedno. Nakon svega što se dogodilo, razumljivo je i ljudski reći: pustite nas na miru.

To, naravno, ne znači negiranje prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, niti umanjivanje njihove jednakopravnosti. Naprotiv. Ali jednakopravnost ne može značiti trajno prebacivanje odgovornosti na druge, niti stalno traženje krivca izvan vlastitih političkih struktura. Ako postoji nezadovoljstvo izbornim sistemom, ono se mora rješavati kroz dijalog unutar institucija, kroz dogovor i kompromis među onima koje se to pitanje direktno tiče.

Bosna i Hercegovina neće napredovati ako se svaka politička tema pretvara u optužnicu protiv „drugih“. Napredak zahtijeva zrelost: spremnost da se najprije pogleda u vlastito dvorište, da se priznaju unutrašnje slabosti i da se razgovara bez prijetnji i ucjena. Savjet je, stoga, jednostavan, iako nije lak: razgovarajte jedni s drugima, unutar vlastitog političkog korpusa, dogovorite se oko onoga što želite i zašto to želite. A drugima dopustite isto pravo – pravo na mir, na oporavak i na budućnost oslobođenu stalnih optužbi.

U nade da će vam ovi moji argumenti biti poticaj za daljnji uljudbeni razgovor o bitnim pitanjima za našu nam zajedničku domovinu i državu, ostajem vjeran iskrenom i konstruktivnom dijalogu s vjerom u Boga i povjerenjem u ljude, koji imaju iskrenu namjeru i zdrav razuma za istinu, pravdu, mir i pomirenja u našoj nam Bosni i Hercegovini.