Bosna i Hercegovina je, poslije Moldavije i Kosova, najsiromašnija država u Evropi. Hvaliti se nekim uspjesima je, u najmanju ruku, bezobrazno.

Naši političari vladaju po principu švedskog stola, a uz to imaju, za naše prilike, norveška primanja. Primjer Jablanice i onaj najnoviji, gdje ministar slavodobitno govori o putu za Šćepan polje, dok se BHRT nalazi pred gašenjem, potvrđuje naziv „Šveđani u politici“. Nažalost, to nije izum ove vlasti nego kontinuitet 30 godina.

Umjesto sistemskog, institucionalnog planiranja i praćenja, imamo mandatno-stranačko planiranje na kratke staze. Time se pokazuje da je statistika za njih ,,tačan zbir netačnih podataka“.

U Evropi svi strepe od revizorskih izvještaja, a kod nas su predmet ismijavanja i potpunog ignorisanja.

Budžetske rezerve dijele uglavnom rodbini, školskim drugovima i članovima stranke po principu ,,moji prije svih“.

U restoranu jedu po cijenama kojih bi se postidili i najveći škrtaci.

U praćenju evropskih i regionalnih trendova imaju „uspjeha“ u slijedećem:

Lična primanja parlamentaraca i izvršne vlasti su blizu hrvatskih, a duplo veća nego u Srbiji. Ovo je i „opomena“ ljubiteljima komšija i susjeda da tamo ne bi imali ovakve privilegije. Usput, Hrvatska je triput razvijenija, a Srbija ima veći BDP za 29%. U odnosu na prosječna lična primanja, raspon plata funkcionera na državnom nivou u BiH višestruko je veći u odnosu na njihove kolege u susjednim zemljama. Znaju ljudi za sebe. Ovaj trend se održava i na nižim nivoima vlasti.

Ne damo se ni po pitanju broja službenih auta. Dok u Njemačkoj na 1.000 stanovnika ima 0,3 auta, kod nas je to 0,7. Njemačka ima 7,4 puta veći BDP od nas. Istini za volju, u Hrvatskoj je više auta, ali vraćamo se na raniju premisu da je pitanje šta hoćeš da pokažeš.

Ne zaostajemo ni u broju savjetnika. Dok se u EU savjetnici biraju po stručnosti, kod nas prednost imaju pripravnici, sa stranačkim iskustvom.

Sa stanovišta vladajućih, nije loše ni stanje sa administracijom. Dok u EU na 1.000 stanovnika broj zaposlenih u javnoj administraciji iznosi 15-22, u regiji 20-28, kod nas je 30-35. Rezultat tolikog broja je: „Nisam nadležan“.

ZAKLJUČAK: LAŽ JE DA NAŠI POLITIČARI ŽELE U EU. KO BI IŠAO IZ OVAKVOG BLAGOSTANJA. ŠTA SE MOŽE URADITI: Zabraniti stranačko-mandatno planiranje i preći na institucionalno planiranje i praćenje. To znači da se od kandidata traži da napišu, ovjere kod notara svoj program i jednom mjesečno u medijima i u institucijama jasno i glasno govore šta (ni)su uradili.

Uvesti sedmični dnevnik rada za sve zaposlene u javnoj administraciji, po ugledu na realni sektor.

Poslije 100 dana analizirati učinak svakog zaposlenog, od dna do vrha. U realnom sektoru je to sasvim normalno.

S obzirom na to da radnici u javnoj upravi uglavnom imaju doživotni mandat, svakom novom rukovodiocu dati na uvid sve prethodne planove i buduće zadatke. Time se izbjegava floskula, ovo je bilo p.m.e. (prije moje ere). Ne mogu se putevi, energetski objekti, završiti u jednom mandatu. Primjer tunela Hranjen, tvornice peleta u KS su najbolji dokaz za to.

Sve vratiti u državne institucije a kafane proglasiti zabranjenom zonom za donošenje odluka. Uostalom, BDP od 7.000 dolara najbolje demantuju hvalisavce sa svih nivoa.