-Prošla 2025. godina protekla mi je radno, kaže sarajevska pjesnikinja i pjevačica Rahima Halimanović-Šehić. Bila je u znaku manifestacije „Sevdah i poezija“, koju sam svake srijede organizovala u Art Kući Sevdaha. Na neki način to je moje autorsko veče, kolažni program koji realizujem uz gostovanja prijatelja književnika i pjevača. Program privlači sve više onih koji žele uživati u probranim literarnim radovima i pjesmama iz bogate riznice bosanskohercegovačkog izvornog muzičkog stvaralaštva, a posebno u našim tradicionalnim pjesmama sevdalinkama.

Rahima Halimanović-Šehić ne dolazi pred publiku da bi bila viđena. Ona dolazi da bi bila osjetila. Njena poezija i njen glas nisu odvojeni svjetovi. Oni su jedno isto srce koje kuca u različitim ritmovima. Kad piše, ona šapuće. Kad pjeva, ona govori naglas ono što žene najčešće prešute.

U njenim stihovima nema viška riječi, kao ni u sevdalinkama koje bira da pjeva. Sve je u mjeri osjećaja. U tišini između dva stiha. U drhtaju glasa koji ne traži aplauz, nego razumijevanje. Sevdah, za Rahimu, nije muzički žanr – to je stanje duše, ženska sudbina ispisana između želje i odricanja.

Ona vjeruje da je sevdalinka ispjevana poezija, a poezija nijema sevdalinka. U obje je ista žena: ona koja voli tiho, pati dostojanstveno i pamti zauvijek. Njeni stihovi često nastaju iz unutarnjih razgovora, iz noći koje ne traže svjedoke, iz čežnje koja se ne usuđuje da bude glasna. Tek kasnije dobiju melodiju i izađu među ljude, obučeni u sevdah.

Svaka srijeda u Art Kući Sevdaha za Rahimu je ispovijest. To nisu večeri programa, nego susreti duša. Tu se ne dolazi po zabavu, već po osjećaj. Ljudi zapjevaju, zaplaču, osjete sebe. I ona, zajedno s njima. Jer sevdah se ne pjeva iznad publike. Sevdah se pjeva među ljudima.

Kao žena, Rahima ne skriva ranjivost. Ona je pretvara u snagu. Njena poezija ne traži objašnjenja, jer dolazi iz iskustva. Iz ljubavi koja se nije uvijek završila kako je trebala. Iz čekanja. Iz gubitaka koji su ostavili trag, ali nisu uzeli glas. U njenim pjesmama žena nije slaba. Ona je tiha, a tišina je ponekad najglasnija emocija.

Posebna radost dolazi onda kada zapjeva stih koji je sama napisala. Tada se krug zatvara. Riječ se vraća svom izvoru. Glas postaje produžetak papira, a emocija dobije oblik koji može da se dijeli. To su trenuci u kojima Rahima ne razmišlja da li je više pjesnikinja ili pjevačica, jer je tada samo žena koja govori istinu kroz sevdah.

Na upit kako je nastala ideja da spoji poeziju i sevdalinku kratko je rekla:
-Za mene su poezija i sevdalinka nerazdvojivi. Sevdalinka je, u suštini, ispjevana poezija. U njoj je sve ono što pjesnik nosi u sebi: ljubav, čežnja, bol, nada. Taj spoj mi je prirodan, jer sam cijeli život rasla uz sevdah, a stihove pišem iz istog emotivnog izvora iz kojeg se rađa pjesma.


Posebno ste poznati po tome što publiku darujete knjigama i albumima. Zašto Vam je to važno?
-Knjiga i pjesma su dar duha. Mnogo knjiga poklonila sam posjetiocima „mojih srijeda“, kako ih zovem, ali i školskim bibliotekama jer vjerujem da mladi trebaju imati dodir s poezijom i našom tradicijom. Sevdalinka je dio našeg identiteta i važno je da se prenosi dalje, s koljena na koljeno.

Manifestacija „Sevdah i poezija“ postala je prepoznatljivo kulturno okupljanje. Kako Vi doživljavate te srijede?
-To su moje ženske večeri duše. Svaka srijeda je moja ispovijest, ali i ispovjest moje i publike. Tu se ne dolazi samo slušati, već osjećati. Ljudi zapjevaju, zaplaču, sjete se nekoga ili nečega što su mislili da su zaboravili. U tim trenucima znam da poezija i sevdah imaju moć iscjeljenja.

Publika često aktivno učestvuje u programu. Koliko Vam je to važno?
-Neizmjerno. Sevdah se ne pjeva nekome, nego s nekim. Kada publika zapjeva sa mnom, to više nije koncert, to je zajednička emocija. To je ženski krug, bez obzira na spol, krug u kojem je dozvoljeno biti ranjiv.

I u ovoj godini nastavlja sa ovim projektom, za koji joj, kroz šalu kažu, uskoro predviđaju i mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda po dužini trajanja.


Pored ovog projekta, u njenoj literarnoj radionici pripremljena je i deseta knjiga poezije koja bi, ukoliko se pronađu donatori za štampanje, uskoro mogla ugledati svjetlo dana. Nakon toga slijede neobične promocije u okviru kojih će autorica čitati svoje stihove i pjevati pjesme nastale na neke od njih.

Kakva je Vaša poezija danas?
-Zrelija, smirenija, ali dublja. U mojim stihovima ima više tišine nego riječi. Više suza nego uzvika. To je poezija žene koja je voljela, gubila, čekala i naučila da sevdah nije slabost, nego snaga.

Šta biste voljeli da publika ponese iz Vašeg stvaralaštva?
-Da se ne boji osjećaja. Da shvati da su poezija i sevdah naši najnježniji čuvari identiteta. Da žena u sevdahu nije slaba, nego snažna u svojoj emociji. Ako neko, nakon moje pjesme ili stiha, ode kući radosnijeg srca ja sam ispunila svoju misiju.

Iza Rahime Halimanović-Šehić je devet objavljenih knjiga: „Zidovi ljubavi“, zatim „Dušom sevdaha“, „Žar ognjišta“, „Zrno praha“, „Put u nepoznato“, „Trenutak vječnosti“, „Vjetrovi sjete“, „Duga u očima suza“ i „Od izvora do ušća“.

Pred „strogi sud“ javnosti predstavila je i album „25 godina sevdaha sa Rahimom Halimanović-Šehić“, na kojem, kao pjevačica, izvodi evergrine iz bogate riznice bosanskohercegovačkog izvornog stvaralaštva.

Vaši stihovi često dobijaju muzičko ruho. Kakav je to osjećaj?
-To je posebna radost. Više od trideset pjesama komponovano je na moje stihove, a izvode ih vrhunski interpretatori sevdaha. Neke sam i sama „obukla“ u muziku i pjevam ih publici. Kada zapjevam pjesmu koja je nastala iz mog stiha, tada poezija dobije krila. To je trenutak potpunog sjedinjenja. Kada zapjevam stih koji sam napisala, imam osjećaj da sam ga vratila tamo gdje je i nastao – u srce. Radost je tada tiha, ali duboka. To je ženska radost, nenametljiva, ali postojana.

Poezija ili pjesma?
-Iskreno, ne mogu ih razdvojiti. Poeziju i pjevanje volim podjednako. Ali moram priznati – radost je najveća kada kao pjevačica zapjevam pjesmu koja je nastala na moje stihove. Tada se sve što jesam sjedini u jednom trenutku u riječ, glas i sevdah.

Rahima Halimanović-Šehić piše jer mora. Pjeva jer ne zna drugačije. A sevdah nosi jer je to jedini jezik kojim njena duša u potpunosti govori.