Svijet je navikao na moć SAD, ali nije navikao na američku samovolju bez ikakve kamuflaže. Ono što danas gledamo u slučaju Grenlanda više nije geopolitika u klasičnom smislu, nego otvoreno piratstvo nad teritorijem saveznika, uz odbacivanje međunarodnog prava, Povelje UN-a i elementarnog poštivanja suvereniteta država. Pod Donaldom Trumpom Sjedinjene Američke Države prestaju glumiti čuvara poretka i sve otvorenije nastupaju kao imperijalni predator.

Grenland je postao simbol tog zaokreta. Ne zato što je sam po sebi nov u američkim strateškim planovima – Arktik je decenijama vojni i sigurnosni interes Washingtona – već zato što se prvi put otvoreno prijeti aneksijom teritorija druge članice NATO-a, uz ismijavanje njenih odbrambenih kapaciteta, ekonomske ucjene i čak neisključivanje vojne sile odnosno intervencije. To je presedan koji ruši temelje savezništva.

Trumpova retorika o “psećim sankama”, carine kao kazna za neposlušnost i poruke da NATO “više treba Ameriku nego obrnuto” jasno pokazuju da se ne radi o sigurnosti, već o logici jačeg, logici Divljeg zapada u kojoj kauboj otima ono što smatra korisnim. U toj logici međunarodno pravo postaje smetnja, a saveznici – potrošna roba.

Evropa, izuzev uobičajenih izuzetaka poput Mađarske, ovoga puta ne šuti. Francuska prednjači, otvoreno poručujući da bi ugrožavanje suvereniteta Danske imalo “neviđene posljedice”. Skandinavske zemlje, Njemačka i Velika Britanija shvataju da Grenland nije egzotična periferija, nego evropsko pitanje prve kategorije. Prisutnost evropskih vojnika koji pristižu na najveći otok, možda je vojno simbolična, ali politički je snažna poruka: Evropa više ne prihvata bez pogovora američki diktat.

Ipak, problem je dublji. Trumpovo ponašanje ne samo da dovodi u pitanje budućnost Grenlanda, već razotkriva krizu NATO-a. Šta znači član 5 ako najjača članica prijeti teritoriji druge članice? Šta vrijedi kolektivna odbrana ako se prijetnja nalazi unutar samog saveza? Ova pitanja više nisu teorijska. Ona se danas postavljaju u Kopenhagenu, Parizu, Berlinu i Briselu.

Za Rusiju, ovakva situacija je strateški poklon. Ne zato što Moskva mora išta konkretno učiniti, nego zato što Trump sam razgrađuje zapadnu sigurnosnu arhitekturu. Slabljenje NATO-a, unutrašnji raskoli i evropsko nepovjerenje prema Washingtonu daju Kremlju alibi i prostor za jačanje vlastitog uticaja, bez ispaljenog metka. Američki predsjednik, paradoksalno, radi ono što ni najveći protivnici Zapada nisu uspjeli decenijama.

Evropljani sve jasnije shvataju da se nalaze pred izborom: ili će ozbiljno graditi vlastitu odbrambenu autonomiju ili će ostati taoci američkih unutrašnjih političkih ciklusa. Samopoštovanje koje se danas nazire u evropskim reakcijama nije antiamerikanizam, već instinkt samoodržanja. Niko razuman ne želi raskid sa SAD-om, ali sve je manje onih koji vjeruju da je dosadašnji model održiv.
Grenland je, dakle, više od zaleđenog otoka. On je lakmus-papir novog svjetskog nereda, u kojem se sila ponovo postavlja iznad prava, a savezništva vrijede samo dok su ekonomski i politički isplativa. Ako Evropa ovo ne shvati ozbiljno, sutra će se probuditi u svijetu u kojem se granice ponovo crtaju – ne mapama, nego tvitovima i carinama.

A tada više neće biti važno ko ima pseće sanke, a ko nosače aviona. Biće važno samo jedno pitanje: ko je sljedeći na meti američkog piratstva.