Postoje ratovi koji se vode zbog teritorije, zbog resursa, zbog geopolitičkog “prestiža.” A postoje ratovi koji se vode zbog nečega mnogo strašnijeg zbog mržnje prema tuđem pravu na postojanje. Rat u Ukrajini odavno je prešao granicu “sukoba”. Ovo je pokušaj da se uništi ideja Ukrajine njenog jezika, istorije, državnosti, kulture, i identiteta. Ovo je rat koji, u svojoj suštini, nosi osobine onoga što Evropa najbolje pamti, a najslabije prepoznaje na vrijeme fašističku logiku moći i uništenja naroda i nacija. Dokle pitam se. Rusija danas, pod okriljem svoje državne propagande, radi ono što su radili svi agresori koji su željeli da se predstave kao “spasioci” napada, ubija, pljačka, ruši, a zatim optužuje žrtvu da je kriva. I to nije samo propagandna metoda to je politička (ruska vojna doktrina) koja se sprovodi nad Ukrajinom vijekovima. Doktrina koja tvrdi da Ukrajina nema pravo na samostalni život, da je “vještačka”, da je “greška istorije”, da je “projekat Zapada”. A kad jednom narodu oduzmeš pravo na postojanje u jeziku, lako mu oduzmeš pravo na postojanje u stvarnosti. Zato je veoma važno reći otvoreno ovo je ruski fašizam u savremenom obliku njegova egzaktna konponenta u najmaračnijem obliku. Ne u istorijskim uniformama, ne u starim simbolima, nego u modernoj tehnici sa televizijskim studijima umjesto mitraljeza u prvim redovima, sa lažima umjesto deklaracija, sa “patriotizmom” kao opravdanjem za zločin. Jer zločin je drugo ime za Rusiju.

Fašizam je način, sistem, vjera, dogma, fašizam je uvjerenje da moć ima pravo da uništava i satanizuje druge. Da imperija ima pravo da unništi narod. Da artiljerijjski i vazduhoplovni arsenali “imaju moć” da odlučuju ko živi a ko ne. Fašizam je ideja da je nasilje dopušteno ako ga nazoveš “istorijskom misijom”. I upravo taj obrazac gledamo danas država sa ogromnim vojnim aparatom napala je drugu nezavisnu državu rušieći gradove, ubijajući civile, deportujući đecu, targetirajući energetsku infrastrukturu usred zime i sve to pokušava prodati svijetu kao “odbranu”. Ali od čega se Rusija brani u Ukrajini? Od ukrajinskog jezika od ukrajinske aitokefalne crkve, od ukrajinskog identiteta, od ukrajinskog prava va svoje ime naciju i državu? Od ukrajinskog prava na evropski izbor? Od ukrajinskog NE FAŠIZMU. Ukrajina se brani a Rusija se ŠIRI!!! I tu se nalazi najopasniji dio ove tragedije ruski režim ne ratuje samo protiv teritorije Ukrajine, nego protiv same ideje slobode. Jer slobodna Ukrajina je dokaz da slovenski narod može postojati izvan ruskog imperijalnog okvira iznad carstva “moskalja”. A takav dokaz je za imperiju smrtonosan. Slobodna Ukrajina ruši mit o Moskvi kao centru “civilizacijskog poretka”. Ruši dogmu o “prirodnoj sferi uticaja”. Ruši opsesiju da se tuđa nezavisnost mora tretirati kao izdaja. Zato je u ruskom narativu Ukrajina uvijek “izdajnik”, “marioneta”, “nacista”. To su riječi koje ne služe opasnoj dehumanizaciji. A kad dehumanizuješ narod, onda ti više nije teško i da ga ubijaš. Ukrajina je ogledalo. Ogledalo u kojem Evropa vidi sopstvenu savjest. Jer rat traje dugo, predugo, i svijet se kao i uvijek što je i najopasnije PRIVIKAVA NA ZLO. Ljudi se umaraju od vijesti, navikavaju na brojeve. A brojevi su najopasnija forma ravnodušnosti. Kada kažeš “poginulo je toliko i toliko”, ti više ne vidiš ime. Ne vidiš djetinjstvo. Ne vidiš uplakanu majku koja očekuje poziv sina jer on neće doći poginuo je na bojištu, vidiš one koji čekaju poruku koja nikad neće stići.

A najveća pobjeda agresora nije vojna. Najveća pobjeda agresora je kad svijet kaže “dosta više, neka se to nekako završi”. Kao da se rat završava dogovorom, a ne istinom. Kao da se mir gradi na satiranju pravde. Kao da se “stabilnost” može kupiti time što će se Ukrajini oduzeti život. U tom trenutku prestaje govor o miru i počinje govor o kapitulaciji čovječanstva. Ne treba imati iluziju ruski režim ne želi kompromis, nego potčinjavanje. Ne želi dogovor, nego dominaciju. On želi da Ukrajina bude razbijena, oslabljena, raseljena, umorna, na koljenima. Želi da njeni gradovi postanu ruševine, a njeni ljudi statistika. Želi da joj se u budućnosti govori: “ćuti, bolje ti je”. Ali Ukrajina je pokazala nešto što istorija pamti kao čudo narod koji je mogao nestati u prvim danima invazije postao je narod koji drži liniju slobode. Ne samo svoje, nego i evropske. Ukrajinci nisu branili samo Kijiv, Harkiv, Odesu, Mikolajiv, Herson. Oni su branili ideju da se država ne može pregaziti zato što je zato što je drugačija, ili zato što se usudila da izabere budućnost bez tuđeg tutorstva. I upravo zato Ukrajina danas poražava fašističku prirodu Kremlja jer Ukrajina ne pristaje da bude dio “imperijalne dogme.”

Sadašnja situacija poslije četri godina razaranja, poslije miliona raseljenih, poslije crnih lista, masovnih grobnica, spaljenih sela, plljački, silovanja uništena materijalnih i kuklturnih dobara, nakon svakog pokušaja da se Ukrajina slomi pokazuje da rat ulazi u novu fazu: fazu iscrpljivanja. Rusija računa na umor Zapada. Na umor javnosti. Na političke kalkulacije. Na to da solidarnost ima rok trajanja. Da će jednog dana, u nekom parlamentu, neko reći: “Previše košta.” Ali sloboda uvijek košta. A ROPSTVO KOŠTA JOŠ VIŠE. Zato je važno govoriti jasno ruski fašizam nije prijetnja samo Ukrajini. On je prijetnja svakoj maloj zemlji koja misli da joj istorija garantuje mir. Ne garantuje. Garantuje ga samo snaga vrijednosti i spremnost da se agresiji kaže “ne”. Jer kada agresor prođe nekažnjeno, on se vraća. Vraća se jači, drskiji, uvjeren da je svijet slab. Ako Ukrajina padne neće pasti samo jedna država. Past će moralna granica Evrope. Past će međunarodno pravo. Past će smisao riječi “suverenitet”. I tada će svi mali narodi, od Baltika do Balkana, razumjeti da je kompromis sa fašističkom politikom uvijek samo odlaganje sljedeće tragedije. Danas, kada slušamo ruske propagandne narative o “istorijskom pravu”, mi zapravo slušamo obnovljeni jezik imperije. A imperija nikada ne govori jezikom prava, nego jezikom sile. Imperija uvijek traži “sfere uticaja”. Fašizam uvijek traži podaništvo. I jedno i drugo počinje istom rečenicom: “Ti nemaš pravo da budeš ono što jesi.”

I zato je dužnost svakog slobodnog čovjeka, svakog intelektualca, svakog novinara, svakog pisca, da ne bude neutralan pred fašizmom. Neutralnost pred fašizmom nije mir. Neutralnost je saučesništvo. Ukrajina se danas brani ali se i piše. Piše se krvavo, ali se piše istinito. I u toj istini stoji jedna poruka svijetu: Ako Ukrajina pobijedi, pobijediće pravo da mali narodi postoje. Ako Ukrajina izgubi, izgubiće cijela Evropa svoje ogledalo i svoju savjest.

SLAVA UKRAJINI SLAVA SVIM SINOVIMA I ŠĆERIMA PALIM ZA SLOBODU!