- Muzafer! Muško je ime arapskog porijekla. Znači, onaj koji uspijeva, pobjedonosni. Poslanik Muhamed, neka je selam na njega i njegovu časnu porodicu, u hadisu je kazao: “Na Sudnjem danu, bićete prozivani po vašim imenima i imenima vaših očeva. Zato nadijevajte lijepa imena vašoj djeci!” Jah, bićemo prozivani. Hoćemo!

U ramazanskoj obući što neće kal i duši što ne zavidi na tuđi mal, sjedim, nako na pola. Kako to na pola, upitat ćeš? U meni već dugo bitišu dva Muzafera. Nekad se razmaknu ko dva jarca na ćupriji. Ašićare da će udariti glavama tvrdim, opeklim na suncu hercegovačkom, đe se brazda samo znojem zaljeva. Nema vode.

Nekad se primaknu jedan drugom, baš kao tijelo i duša kada im svjesnost o rastajanju svaku sumnju otjera.

Pogled vežem za Knjigu što svaki put iznjedri novi rukohvat mudrosti, da se zadeveram u promišljanju. Onda uzmem praznu hartiju, na koju drhtava ruka spušta pero. Kao mač na vrat onog pola mene što se otima dunjaluku i želi da svijet sagledava očima istine. A, da li istina gubi na svome sjaju ako se glasno izgovori? Ili je treba čuvati kao nevinost koju će zlotvori uzeti na silu? Ja se njome dičim unutar sebe dok pjevam o ljubavi čistote koju samo Uzvišeni čuje. Muzafer, ona druga polovica mene što ga dunjaluk tovari zlobom i nepravdom, stenje ali nosi, još bi se pomirio da se biva ne izgovori. Strpljen spašen! Govorio bi otac sa dva preživljena strijeljanja i jednim logorom. Sa ožiljkom od noža ispod oka. Zarezao mu sin od komšije u logoru. I toga komšiju, otac je podučio trgovačkom poslu, da ne mjeri krivo na kantaru. Nije ga znao odučiti od mržnje a htio je. Nju je komšija nosio sa koljena na koljeno. I na svoju djecu prenosio...

Piši! Veli Muzafer, ona polovica što sa Knjigom druguje i nad hartiju se nadvije. Radije se iftari istinom neg’ vodom. Gleda ga onaj što se još otima dunjaluku na kojem sve rjeđe diše. Ne roguši se da bi glavom na glavu udario. Ruke mu još u snazi. Pomjera veliko kamenje da koju voćku zasadi. Neko će dočekati...

Prebirem spise koje čuvam jer je insan biće zaboravno. Tamo nalazim ubijenog Muzafera, brata od pisca. Ubili ga četnici u Beogradu dok je studirao pravo. Drugog mu brata, Muhamed se zvao, ubile ustaše u Zagrebu. Završio Likovnu akademiju u Krakovu u Poljskoj. Došao na red pisac. Bez mača i kuršuma, već da ga istiha ubijaju. Da umire sporo i vidljivo, gledajući kako mu na oči razdiru identitet. Ime po kojem će biti prozivan na ljepšem svijetu. I po ocu! U postelji bolestan samuje. Dozivao bi pisac sina jedinca. Jer oca Saliha što mu je haturio kada je sinu nadijevao ime, više nema. Ali kako sina? Nemere se rođeno dijete zvjerinjim imenom dozivati. Dugo je umiralo srce pisca u nepravdi pa ga ukopaše u aleju slavnih. Jahh!

Sjede dva Muzafera, nasuprot a opet skupa, zagledaju se. Isti im sokovi teku venama. Ista rumen i bijelo na licu. Ko dvije polovice jabuke sazrele na kalemu što ga otac kalemio u svojoj bašči, svojim rukama.
-Pišem!
-Šuti!
-Moram!
-Strpi se, šuti!
-Ko istinu u mengele veže, na dušu mu cijel dunjaluk liježe.
-Veliš?

Tišinom zbore dva Muzafera da se ni paučina u ćošku nije pomjerila. Ili i ona hoće istinu da čuje.
Onaj što se nadvio nad hartiju sa perom umočenim u svoju krv, uze da zapisuje. Neka hartija pamti!
Ne sporim ja tvome strpljenju Muzafere. Ni rukama što im je žulj draži od Sultanova prstena. Otac je isto tako. Nije li strpljenje dato da ga spram Boga trošimo. Spram neljudi ono se u gajtan pretvori pa zna udaviti. Dva rata je otac bio strpljiv. I dedo na Monte Meleti kada je ratovao za krunu tuđeg cara. Puno ih izginu. I ti si Muzafere, ti pola mene, što te dunjaluk tovari zlobom i nepravdom a ti stenješ i nosiš, i ti si pregazio Bosnu uzduž i poprijeko. Branio je od čak dva dušmana. Nije te metak htio, ni geler užareni. Sad se činiš sretnim da kamen prevrćeš i voćku zasadiš. Lijepo! Ne misli da se ne radujem s tobom. Ustajem noću da kroz prozor virnem mladi kalem od kajisije i ošlame. Da ga tica ne slomi kad sleti. Udahnem dva procvala grozda što su na rod izašli. I smokve! Veliki kamen pomilujem što si ga ti Muzafere na prsima nosio. Onda pogledam u tvoje ruke da ih se moje postide. Ove bi samo pero držale. Hoće li neko njihova roda ubrati? Kome to danas istina usta sladi? Kad i među ulemom ima puno onih što joj niz grlo ne daju. Još kada im stomak pohlepom zazveči a ruke dukate zgrću. Neće im biti dosta da plate mostarinu kada bi zgrnuli koliko je kamena u planinama hercegovačkim. A tek vlast? Jedino je istina otjera na drugi svijet.
Samo narod izmoren od nepravde i zuluma, mnogi istinu ne dočeka. Ali evo, u pero je točim onom krvlju koju ne htjede metak ni granata u ratu. Sunca sam se nagrijao, tvoje ruke baška, sad činim za djecu. Svoju!

Sva su mi srcu prirasla i koju očima nisam vidio. Na ova prsa đe mi probaju strah ugurati ja djecu privijam. Šapćem im jezikom bosanskim da nakon majčina krila zagrle lijepu riječ. A ima li ljepše riječi od istine?

O državi Bosni! O Bošnjacima što stećke čuvaju ne tvrdeći da se njima zovu, osim što ih ista gruda ljubi. O majci što u rub mahrame još ispriča sedam ubijenih života koje neće za svog isplakati. A kad jednom ko jabuka zrela zemlji padneš čestit Muzafere, ne protivi se da se tijelo kopa u seosko mezarje. Tamo su mi svi više zaslužni o kojima istinu zapisah. Ja što s perom mjesto sablje hodim, jer se lijepe riječi ne napojih. Istina mi žeđ iznova budi. Muzafere kad ćupriju prijeđeš, ti istinom dženneta zatraži. Nema zlata za ta vječna vrata! Pobjednosni! Onaj koji uspijeva! Šta je ovo malo dunjaluka za taj poziv na Sudnjemu danu?