Partnerstva su poželjna i nužna, ali potpis države mora značiti odgovornost, a ne prenos suverenih odluka nad strateškim resursima.

U javnosti se posljednjih dana otvorila ozbiljna rasprava o mogućim aranžmanima u kojima bi strani kapital imao značajnu ulogu u upravljanju ili razvoju strateških infrastrukturnih resursa u Bosni i Hercegovini – aerodroma, energetskih postrojenja i gasne infrastrukture. Riječ je o pitanjima koja ne spadaju u dnevnu politiku, već zadiru u samu suštinu državnog suvereniteta, sigurnosti i dugoročnog razvoja.

Bosna i Hercegovina svoju evropsku i evroatlantsku orijentaciju ne dovodi u pitanje. Naprotiv, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija ostaju među najvažnijim političkim, sigurnosnim i ekonomskim partnerima naše države. Njihova podrška miru, stabilnosti i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine je činjenica koju ozbiljna politika ne relativizira.

Upravo zato insistiranje na jasnim pravilima, institucionalnoj kontroli i zaštiti strateških resursa ne predstavlja nepovjerenje prema zapadnim partnerima, već očekivanje da se i u Bosni i Hercegovini primjenjuju isti standardi odgovornosti, transparentnosti i državne ozbiljnosti kakvi važe u njihovim vlastitim državama.

Međutim, da bi ova rasprava bila poštena i državnički zrela, neophodno je postaviti i jedno principijelno pitanje: da li bi isti modeli upravljanja, koncesija ili strateških partnerstava bili jednako politički i institucionalno prihvaćeni kada bi s istom idejom u Bosnu i Hercegovinu došli investitori iz Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije ili drugih ne-zapadnih zemalja?

Ovo pitanje nije usmjereno protiv Zapada, niti predstavlja zagovaranje bilo čijeg geopolitičkog uticaja. Naprotiv – ono testira dosljednost principa. Ako su zakonitost, transparentnost, sigurnosne garancije i zaštita javnog interesa univerzalni kriteriji, onda oni moraju vrijediti jednako za sve. U suprotnom, ne govorimo o pravilima, već o preferencijama, a to dugoročno slabi povjerenje u institucije i samu ideju suvereniteta.

Raspravu o ovim temama zato je pogrešno svoditi na dilemu „za Zapad ili protiv Zapada“. Takav narativ je politički neodgovoran i štetan. Pravo pitanje nije ko dolazi kao investitor, već pod kojim uslovima, u kojem pravnom okviru i sa kakvim stepenom kontrole države nad ključnim odlukama.
Koncesije, javno-privatna partnerstva i drugi oblici saradnje nisu sporni sami po sebi. Oni mogu biti legitiman alat razvoja, ali samo ako su transparentni, vremenski ograničeni, pravno precizni i ako država zadržava odlučujuću ulogu u pitanjima sigurnosti, upravljanja i javnog interesa. Problem nastaje onda kada se strateški resursi pokušavaju vezati u paket-aranžmane koji dugoročno slabe pregovaračku poziciju države.

Aerodromi nisu samo ekonomski objekti – oni su dio sigurnosne infrastrukture države. Energetski sistemi nisu obična tržišna roba – oni su temelj stabilnosti i nezavisnosti. Gasovodi nisu samo tehnički projekti – oni su dugoročni geopolitički tokovi. Zbog toga država mora imati jasnu, neupitnu i zakonski zaštićenu kontrolu nad ključnim odlukama.

Insistiranje na razdvojenim projektima, javnim tenderima, objavi ugovora, nezavisnom regulatornom nadzoru i pravu države na intervenciju nije znak zatvorenosti prema svijetu. Naprotiv, to je znak političke zrelosti i institucionalne odgovornosti.

Bosna i Hercegovina ne treba birati blokove. Ona treba birati pravila. Ne treba birati strane, već interese svojih građana i dugoročnu stabilnost države. Svaki partner koji to razumije i poštuje, biće dobrodošao. Svaki aranžman koji ta pravila dovodi u pitanje, mora biti ozbiljno preispitan.
Suverenitet se rijetko gubi naglo. Najčešće se gubi potpisom – ako iza tog potpisa ne stoje jasna pravila, jaka država i odgovorna politika.

---

Autor je predsjednik stranke BH demokrati