Bosnjaci.Net

Novi Halilovićev roman 'Glas mojih mrtvih' traga za značenje izvora zla,
prirode ljudskosti i etičke krize modernoga čovječanstva

Iz štampe će uskoro izaći novi roman Glas mojih mrtvih, autora magistra Senahida Halilovića. Izdavač je „Pravda Bosna“ iz Sarajeva, za izdavača Edin Smajić. Lektura je urađena od vrijedne profesorice u penziji Subhije Karahmetović, dok dizajn i tehničko uredništvo je djelo Samira Kamenjaš. Recenzije su napisali Avdo Huseinović, filmski autor i pisac, i profesor Osman Halilović. Profesor Osman Halilović u svojoj recenziji je “ušao u misao autoru i dotakao njegovu književničku dušu“

Junak romana je Asim Trako. Asim Trako iz sela Sućeska kod Srebrenice, jeste svojevrsni autorski alter ego. Rođen kao četvrti, ''neplanirani'' sin majke Đule i oca Hameda sedamdesetih godina prošloga vijeka. Pripovijedajući, ali i promišljajući vlastito djetinjstvo i doba u kojem odrasta, autor čitaoca, naracijom koja ne odstupa od ich-forme, vodi kroz niz sukcesivnih pripovijednih cjelina koje jesu vrsni bildungsroman koji prati odrastanje, ali i prve spoznaje glavnoga lika o svijetu i društvu koje ga okružuje. Zlatno je to doba jugoslovenskog socijalizma, Tito je još živ i vlada mir. Ovo vrijeme i njegov društveno-politički kontekst pripovjedač oslikava bez imalo, za današnjicu očekivanog, sarkazma ili naknadne ideološke pameti.

Jedan od važnih i zanimljivih osobenosti Halilovićevog teksta je onirički pripovijedni postupak: pripovjedač vodi dnevnik snova, a onda svjedoči začudnom fenomenu gdje granice jave i sna postaju fluidne: sanja događaje koji će se tek zbiti, gleda u snu smrt kroz oči sutrašnjih šehida, leti u snu i uspjeva da forsira vlastite snove. Simbolično, san o letenju postao je jedini izlaz iz pakla ubijanog zavičaja. Snagu Asim pronalazi u okretanju vjeri, a utjeha u poeziji koju piše u opkoljenoj Srebrenici.

Ako uzmemo kao načelo tačnu tvrdnju da "pisac cijeloga života zapravo piše samo jednu knjigu", u Halilovićevom slučaju to se pokazuje kao egzemplar zasnovan na iskrenom odnosu prema potrebi pisanja: čovjek piše samo onda kad mora i u tom trudbeničkom poduhvatu suočava se samo sa vlastitim opsesivnim temama. Na tom tragu se i tekst ove knjige opetovano bavi tematikom i motivima koji su označili Halilovićev roman "Argentarija - Domavija - Srebrenica" (2012), sada drugačijim pripovijednim postupkom i iz perspektive fiktivnog pripovjedača. Ali, roman Glas mojih mrtvih nije fikcija, a nije niti dokumentarni roman. On je, prije svega, traganje za značenjima: izvora zla, prirode ljudskosti i etičke krize modernoga čovječanstva. Golgota opkoljene Srebrenice, demilitarizacija i stavljanje ovog grada i njegove uže okoline ''pod zaštitu UN -a'', izdaja međunarodne zajednice, marš smrti kroz podrinjske vrleti od Buljima do Nezuka, bivaju pripovijedani skoro naturalističkim postupkom. Jedino takvim jezičkim alatima je mogao i biti opisan elementarni užas suočavanja sa zlom. Nakon proboja do Nezuka i nakon saznanja o razmjerama organizovanog i sistematskog genocida u kojem će brutalno biti ubijen njegov otac, braća, brojni rođaci, komšije i još preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, život preživjelog trajno je obilježen tim iskustvom. Ni ljudski svijet od tog gluhog jula 1995. godine više nije isti, ali to vide samo oni koji, poput Asima, imaju "treće oko".

Asim veli: Od tog jula 1995. godine riječ juli ne označava više naziv mjeseca. Godina je postala siromašnija za jedan mjesec.
Jer nema hiljade mojih Podrinjaca. Umjesto njih stoje bijeli nišani”.
Na kraju, oni koji su izašli na slobodnu teritoriju postavljali su pitanje: “Jesmo li zaista živi?”

Halilovićev pripovjedač Asim koji je, kao i sam autor, preživio genocid, odbija da bude antijunak. On ima svoje slabosti i stalno se suočava sa njima. Ali lišen je cinizma i individualističkih težnji. Nakon iskustva genocida on uči, studira, radi na izgradnji vlastitih vještina, društveno je aktivan u poratnoj Bosni i, kasnije, u dalekoj Americi. U esejističkim pasažima koji su "ušiveni" u tekst ove knjige on promišlja o brojnim duhovnim, historijskim i društvenim fenomenima, postavlja pitanja, iznosi dileme, podučava i objelodanjuje. On etiku i moral shvata kao imperative i ne libi se da svom tekstu dadne uvjerljivu i nedvosmislenu didaktičku crtu.

Njegova misija je govoriti glasno, glasom onih kojima je na stratištima Potočara, Kravice, Orahovca i Pilice oduzeta riječ. Asim preuzima obavezu da postane njihov glas koji je nasilno ugušen, jer Asimov se i dalje čuje. Te nazvati stvari pravim imenom i čuvati istinu "koja se ne prodaje".

Asim naučen iskustvom, učenjem, željom da se izdvoji, dokučuje visoki stepen znanja ljudske psihe, oprezno prilazeći svakoj situaciji uz spremnost da je i riješi ako je zamršena, jer “zna da pročita i nenapisano”.

Introvertno zagledan u svoju vlastitu prirodu i otvorenih očiji gledajući u svijet Senahid Halilović nam, rječju Asima iz Sućeske, priča jednu sveljudsku, čovječansku priču potpuno lišenu mržnje, nadahnutu Božanskom Riječju i univerzalnim ljudskim vrijednostima.

Jer, iako je Svijet u julu 1995. izdao Čovjeka, Čovjek nije izdao čovječanstvo.

- Postoje trenuci u životu kad čovjek zastane i pogleda šta ima u njegovom prtljagu. Knjiga ova svjedoči da smo postojali. Autor u uvodu za dramu svih drama, kaže: “I od tog jula 1995. godine riječ juli ne označava više naziv mjeseca. Godina je postala siromašnija za jedan mjesec. Jer nema hiljade mojih Podrinjaca. Umjesto njih stoje bijeli nišani”.
Na kraju, oni koji su izašli na slobodnu teritoriju postavljali su pitanje: “Jesmo li zaista živi?”
U Srbiji, kada govore o Srebrenici, tamošnji intelektualci postavljaju pitanje:
“Imaš li kakav bolji argument od istine”? Ko biva, treba nam nešto jače od istine, sama istina po sebi je nedovoljna", istakao je u recenziji Avdo Huseinović, filmski autor i pisac.

Drugo izdanje romana
'Argentarija-Domavia-Srebrenica'

Uz roman Glas mojih mrtvih biće štampano i drugo izdanje romana Argentarija-Domavia-Srebrenica.
Čitajući knjigu "Argentarija – Domavia - Srebrenica" autora Senahida Halilovića, insan ne može da se ne upusti u duboka razmišljanja, time otkrivajući da Srebrenicu i događaje u tom gradu, kroz historiju, treba posmatrati kroz posebnu dimenziju.

Halilovićeva vještina pripovjedanja, preciznost, strpljivost kao i stil pisanja su isklesali "tvrđavu", koja će ostati za duga vremena i buduće generacije, koje će kroz vrijeme poučavati ali i opominjati. Srebrenica kao simbol ukrštenog i isprepletenog dobra i zla kroz vijekove, postaje istovremeno simbolom sudbine Bosne i Hercegovine.

Autor je vješto u romanu utkao sudbine pojedinaca, omeđene vremenom. Kroz njihove sudbine, nazire se i sudbina Srebrenice, prema kojoj Europa i Svijet moraju imati veliku moralnu obavezu, posebno iz razloga što nisu spriječili genocid koji je počinio srpsko-crnogorski agresor na kraju 20. vijeka nad bošnjačkim stanovništvom, tu baš u srcu Europe i to nakon Drugog svjetskog rata i „Nikad više“. Toga se autor Halilović dotakao u romanu, to je glavni motiv da opiše događaje, da se ne zaboravi, pamti i nikad ne ponovi u Bosni i Hercegovini, ali i bilo gdje u Svijetu.

Autor je jedan od rijetkih bošnjačkih muškaraca koji je u julu 1995., bosanskim planinskim vrletima, višednevno pješačio bez hrane, vode, i uspio je savladati „Put smrti“; preživijeti srebrenički genocid. Zato posebno treba vjerovati šta njegovo pero danas svjedoči.
Izdavač romana „Argentarija-Domavia-Srebrenica“ je web magazin Bošnjaci.Net. /ERK/