Spor između BH Telecoma i grupacije televizija u kojoj se nalazi NTV „Hayat“ nije ni prvi ni posljednji primjer kako se u Bosni i Hercegovini nesposobnost za dogovor uvijek najskuplje naplati građanima. Oni će, kao i mnogo puta do sada, nastaviti plaćati istu cijenu usluge „Moja TV“ , ali za uzvrat neće dobiti ono što im je obećano – potpun i raznovrstan programski sadržaj.

Namjera ovdje nije braniti ni jednu stranu, ali je nužno stvari nazvati pravim imenom.

BH Telecom, koristeći svoju tržišnu i političku moć, očigledno želi gotov televizijski proizvod praktično besplatno. Platforma ubire profit od pretplatnika, dok bi oni koji taj sadržaj proizvode – novinari, snimatelji, urednici, tehničari – ostali bez adekvatne naknade. Drugim riječima: kajmak se uzima, a surutka se prepušta onima koji su sav posao odradili.

Uprava BH Telecoma ne bi smjela povući nijedan ovakav potez bez političkog zelenog svjetla. To zeleno svjetlo dolazi iz struktura vlasti koje već godinama sistematski uništavaju medijski pluralizam, dok se javno zaklinju u slobodu govora. Prije svega govorimo o političkom establišmentu u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje se državne firme koriste kao produžena ruka stranačkih interesa.

Kada BH Telecom odbija platiti domaći televizijski sadržaj, to nije zato što „nema novca“. To je firma koja redovno ostvaruje milionske prihode. Problem je u tome što novac hoće da daje podobnima, a da ucjenjuje sve ostale.

U toj priči posebno je prljava uloga tzv. „patriotskih“ političara koji su prvi potrčali da drže moralne lekcije o navodnim vezama sa Srbijom. Ti isti ljudi nikada nisu problematizirali činjenicu da BH Telecom godinama uredno plaća distribuciju srbijanskih televizijskih kanala. Nije im smetao Beograd dok je bio profitabilan.

Smeta im Sarajevo koje ne mogu kontrolisati.

Pa u čemu je onda stvarna razlika?

Direktno može, preko posrednika ne može?

Ili je problem u tome što se posrednik ne zove Mujo nego Jovo?

Ako je tako, onda to više nema nikakve veze ni sa tržištem, ni sa pravom, ni sa interesima građana – nego isključivo sa političkom manipulacijom.

Televizije u Bosni i Hercegovini imaju realne i visoke troškove proizvodnje programa. Ako se ne mogu direktno dogovoriti sa BH Telecomom, potpuno je legitimno da angažuju posrednika. U svakoj normalnoj državi to je uobičajena poslovna praksa. Samo u Bosni i Hercegovini se i to proglašava nacionalnim pitanjem, izdajom...

I upravo tu dolazimo do ključnog problema – uloge vlasti.

Umjesto da djeluju kao faktor stabilnosti i povjerenja, predstavnici vlasti na svim nivoima sistematski koriste ovakve sporove kako bi dodatno zavađali građane. Svaki ekonomski, medijski ili poslovni problem pretvara se u pitanje „patriotizma“, „izdaje“ ili „naših i njihovih“.

Na jednoj strani su samoproglašene „patriote“, na drugoj „nepodobni“ mediji,
a na trećoj – zbunjeni, iscrpljeni i sluđeni građani.

Vlast koja bi trebala štititi javni interes, zapravo štiti monopol. A monopol, pogotovo kada je politički obojen, nikada ne donosi slobodu izbora, kvalitet usluge niti zdrav medijski prostor.

Ako se BH Telecom već danas, sa pozicije moći, ponaša ovako, logično je pitanje:
šta će biti sutra ako preuzme još veći dio tržišta, ako dođe do kupovine Telemacha i dodatnog širenja monopola?

Hoće li tada „prave patriote“ biti primorani da se odreknu vlastitog BH Telecoma i okrenu Eronetu, mTelu ili nekom trećem operateru?

Hoće li oni koji danas glasno brane ovakve postupke, sutra imati išta što vrijedi braniti?

Jer kada se domaći obrazovni, kulturni, vjerski i društveno odgovorni programi istisnu ili ugase, prostor se neminovno puni onim najjeftinijim i najprimitivnijim sadržajem. Tada dominiraju rijaliti formati, tuđe tradicije, lažni moralisti i promovisanje svega što razara vrijednosni sistem jednog društva.

U tom trenutku, Bosni i Hercegovini više neće trebati nikakve TV platforme.

Sama država će postati jedan veliki rijaliti projekat, projekat sa lošim scenarijem, istim likovima i bez publike koja ima pravo da promijeni operatera.

BH Telecom se, uz prešutnu ili otvorenu podršku politike, ponaša kao feudalni gospodar tržišta. Cilj je jasan: uzeti gotov televizijski proizvod bez pravične naknade, ubirati profit od pretplatnika, a sav teret proizvodnje svaliti na leđa medija i njihovih zaposlenika. To nije tržišna utakmica, to je institucionalna pljačka pod krinkom „javnog interesa“.

To više nije licemjerje.

To je politička prostitucija.

U normalnim državama posrednik je poslovni termin. U Bosni i Hercegovini posrednik postaje nacionalna prijetnja – ako mu ime „ne zvuči dovoljno patriotski“.
Tako se ekonomija pretvara u ideološki ring, a vlast dobija još jednu priliku da narod drži u trajnom stanju sukoba, straha i međusobne sumnje.

Jer vlast u BiH ne živi od rješenja.

Ona živi od konflikta.

Umjesto da gradi povjerenje, vlast sistematski dijeli građane po nacionalnoj, političkoj i medijskoj liniji. Umjesto da štiti pluralizam, ona ga guši. Umjesto da jača domaću produkciju, ona je ucjenjuje. I umjesto da BH Telecom bude servis građana, pretvara ga u političku batinu.

Posebno je opasna šutnja institucija koje bi morale reagovati – regulatora, konkurencijskih tijela, parlamentarnih komisija. Njihova tišina nije neutralnost. To je saučesništvo.

I zato pitanje više nije da li je spor između BH Telecoma i grupacije televizija opravdan. Pitanje je: ko ima koristi od haosa?

Građani sigurno nemaju.

Mediji nemaju.

Jedino ima vlast – ona koja opstaje samo dok su ljudi podijeljeni, zavađeni i dovoljno zbunjeni da ne pitaju ko im je ukrao pravo na izbor.

Podijeljeni građani lakše se kontrolišu. Zavađeni narodi ne pitaju za račune. Dok se ljudi raspravljaju o tome ko je „veći patriota“, niko ne pita zašto se javna preduzeća pretvaraju u privatne prćije političkih elita.

Bosna i Hercegovina danas ne klizi u rijaliti društvo. Ona se u njega gura. Planski. Sistematski. Uz asistenciju vlasti, državnih firmi i institucija koje su odustale od svoje svrhe.

Ovo više nije pitanje Hayata.

Niti BH Telecoma.

Ovo je pitanje: hoćemo li dozvoliti da nam patriotizam mjere daljinskim upravljačem?