U tuđini, daleko od rodne grude, uskoro iz štampe izlazi još jedan roman iz pera muhadžera, emigranta, publiciste Avde Metjahića. Iako je Avdo duboko zagazio u osmu deceniju života, zdravlje, razum i sjećanja ga odlično služe. Uz decenijsko istraživanje od zavičaja Plava i Gusinja, ostatka Sandžaka, preko Kosova, Albanije, Bosne, Turske, nekih zemalja Europe, pa do Amerike gdje bivstvuje šestu deceniju, Avdo je bilježio, skrivao po kompjuterima i svojim muhadžirskim seharama, i kada ih je otškrinuo, redali su se roman za romanom, koji su izuzetno dobro prihvaćeni od strane čitalačke publike kao i visoko ocijenjeni od ugladnih članova naše akademske zajednice.

Historijski roman “Tiha snaga čovjeka“ na engleskom jeziku (The quiet strenght of man) ovaj put štampat će se u izdavaštvu poznatih američkih kuća „Barnes & Noble“ i „Amazona“, koji su u Metjahićevom romanu prepoznali čar historijske priče ponosnog naroda ispod Prokletija, tu na obali Plavskog jezera i Ali pašinih vrela, što će se dopasti ljubiteljima pisane riječi na američkom kontinentu.

Ovim romanom autor Avdo Metjahić opisuje moralno političku hroniku Plava i Gusinja u poslijeratnom jugo-socijalizmu, kroz likove Faka, Mustafe, Redžepa, Jusufa, Raka i drugih, ispitujući odnos savjesti i sistema, šutnje i istine, lične časti i državne represije.

Centralna ideja je da istina i ljudsko dostojanstvo vrijede više od svake ideologije, ali da se u totalitarnom poretku za tu istinu uvijek skupo plaća.

Likovi koji „drže kičmu“ pokazuju da otpor ne mora biti oružan: to može biti riječ, svjesno svjedočenje, odbijanje da se učestvuje u laži ili da se izda komšija.
Roman razotkriva paradoks jugo socijalizma: parolu „bratstva i jedinstva“ nasuprot stvarnoj diskriminaciji, Rankovićevoj represiji, UDBA i i kažnjavanju svakoga ko dira zabranjene teme (Cazin, Šahovići, Plav–Gusinje, strijeljanja, nasilna masovna pokrštavanja naručena i naređena iz vrha tadašnje države CG i pravoslavne crkve…).

Napetost između Mustafine istine i Fakove zaštitne šutnje pokazuje da šutnja može biti taktika preživljavanja, ali da preduga šutnja postaje saučesništvo, što nije slučaj sa Fakom. On govori na skipovima i protestima, on čuva svoje ahbabe, i to kad je naježe.
Umetanjem stvarnih historijskih epizoda (Šahovići 1924, Cazinska buna 1950, Rankovićeva politika, Đilas i „Nova klasa“, „Zemlja bez pravde“), roman spaja dokumentarno esejističko i narativno, pa likovi svojim sudbinama daju ljudsku dimenziju toj historiji.

Prikazana je atmosfera straha, špijunaže i „života između kahvane i DB e“, s etički složenim likovima, dok povremena esejizacija funkcioniše kao književno svjedočanstvo i građanska optužnica protiv represije i zaborava.

Autor romana Avdo Metjahić za Bošnjaci.Net naglašava:
- Ovom knjigom želim ostaviti trag o generaciji o mom kraju (Plav–Gusinje, Sandžak, Kosovo) koji su živjeli „između sistema i savjesti“, pod sjenkom Rankovića, UDBA e i straha, ali u kome su ljudi ipak birali da ostanu ljudi, makar ih to koštalo slobode, karijere ili domovine.

Avdo Metjahić je do sada objavio šest romana: Starački muhabeti (2004), Muhadžerluk (2012), Džafer-paša Koljindar (2016), Vjetrovi Prokletija (2021), Tvrđava slobode (2024), te ovaj novi koji ulazi u štampu Tiha snaga čovjeka (2026).

Redakcija Bošnjaci.Net želi mu dobro zdravlje, dug život i da istraje na israživanju i pisanju novih knjiga.

Nekoliko riječi o Avdi Metjahiću
Rođen je u plavsko gusinjskom kraju, u onom divljem i lijepom kršu između Prokletija, gdje se odvajkada prepliću jezici, običaji i vjere. Majka mu je Albanka, tako uz bosanski jezik u svojoj kući odrastao i s albanskim govorom, pjesmama i običajima koji su se podrazumijevali kao dio našeg svakodnevnog života.
Kao mladić, poput mnogih iz rodnog kraja, krenuo je za Ameriku – najprije ne kao pisac, nego kao radnik. Radio je fizičke poslove, bio mašinac, alatničar, u fabrikama i radionicama gdje je buka mašina nadglasavala svaki razgovor, ali ne i njegove misli o zavičaju. Uvečer, kad bi se fabrika utišala, Avdo bi se okretao knjigama i učenju, jer je znao da njegova priča ne smije stati na fabričkoj traci.
Poznavanje nekoliko jezika – bosanskog, albanskog, engleskog, i djelimično italijanskog– otvorilo mu je vrata u nekim poslovima, gdje je radio ponekad i više nego dva posla, jer je trebalo prožvljavat a i djeca su došla na svijet, te ih odgajati, školovati, usmjeravati…
Bošnjaštvo, koje se u mom djetinjstvu podrazumijevalo bez mnogo riječi, u emigraciji je postalo pitanje opstanka identiteta. U tome je ključnu ulogu odigrao profesor dr. Jakub Bačić sa Columbia Universiteta, koji je Avdu ohrabrio da piše, da sjećanja na Plav i Gusinje, na muhadžerluk i prelomne trenutke našeg naroda, pretoči u priču. Počeo je s tekstovima u emigrantskom listu „Bošnjak“, pa su potom nastale knjige „Starački muhabeti“, „Muhadžerluk“ i romani u kojima sam historiju spojio ne sa fikcijom nego sa stvarnošću, kako bih sačuvao i ispričao ono što je prijetilo da nestane u tišini.
Devedesetih godina uključio se i u medijski rad, uređujući Muslimanski radio sat u New Yorku, jer je osjećao da naša zajednica mora imati svoj glas u vremenu kad se nad Bosnom i Sandžakom nadvila velika tama. Tokom jedne posjete Jugoslaviji krajem osamdesetih, moja porodica i ja doživjeli smo policijsko maltretiranje, posebno u Peći, što me je konačno uvjerilo da moramo glasnije govoriti o nepravdama koje trpimo.
- Sve što sam napisao, od „Staračkih muhbata“ do kasnijih romana, nastalo je iz pokušaja da pomirim dva svijeta u sebi: onaj zavičajni, bošnjačko albanski, i onaj američki i emigrantski. U tim knjigama žive moji stari, moji komšije, muhadžeri, policajci, trgovci, junaci i gubitnici – svi oni koji su me pratili od Plava i Gusinja do njujorških ulica. Ako u njima prepoznate makar jednu suzu svog djetinjstva ili jedan osmijeh iz tuđine, onda moj muhadžerluk na papiru nije bio uzaludan, naglašava Avdo Metjahić.