Navršilo se šest godina od smrti akademika Muhameda Filipovića, predsjednika Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti – šest godina od kako je utihnuo glas koji je decenijama bio sinonim za intelektualnu hrabrost, kritičku budnost i nepokolebljivu odanost ideji Bosne. Vrijeme koje je proteklo nije umanjilo težinu njegova djela, ali jeste ogolilo prazninu javnog prostora u kojem danas, češće nego ikada, odzvanja “bučna” šutnja onih koji bi se trebali sjećati.

Ta šutnja nije samo odsustvo riječi; ona je simptom zaborava koji prijeti da prekrije tragove jednog od najsnažnijih umova u modernoj historiji Bosne. Šute akademici – stvarni i samozvani – šute univerzitetski profesori, intelektualci, pisci, pa i institucije koje su imale čast da ih svojim radom obogati. Kao da je preteško prisjetiti se čovjeka koji je ovoj zemlji ostavio neprocjenjivo duhovno i intelektualno naslijeđe; kao da je lakše prepustiti zaboravu onoga čija je misao bila nemirna, zahtjevna i obavezujuća.

A sjetimo se retorike kojom je bio ispraćen. Sjetimo se hvalospjeva izrečenih nad njegovim odrom, jeftinih žalopojki i fraza koje su, s neodoljivom lahkoćom, izgovarali pojedini kreatori naših sudbina. Oni koji nisu učinili gotovo ništa da mu osiguraju mirnu i dostojanstvenu starost, niti da zaštite integritet njegova rada, natjecali su se u patetičnim izrazima divljenja. Iz udobnosti fotelja i kabineta “oplakivali” su profesora čije su riječi za života nerijetko ignorirali, osporavali ili dočekivali s nelagodom.

No, akademik Filipović nikada nije bio čovjek koji je tražio komfor priznanja. Njegov neukrotivi duh, britka logika i “viteški razuđena inteligencija” činili su ga trajnim izazovom svakom obliku dogme. Nije pristajao na kompromise koji bi umirili savjest, ali oslabili istinu. Nije prihvatao blagodeti šutnje ni sigurnost intelektualnog netalasanja. Upravo zbog toga, kroz različite političke sisteme i ideološke matrice, ostajao je trn u oku onima koji su u mišljenju vidjeli prijetnju, a ne put ka slobodi.

Profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Vladimir Filipović, jednom mu je kazao: “Slušajte, Filipoviću, vi ste takav čovjek da svojim izgledom, stavom, ponašanjem, svojim govorom i znanjem kupujete sebi neprijatelje.” Te riječi danas odzvanjaju kao sažetak jedne sudbine. Ne zato što je Filipović tražio neprijatelje, nego zato što je odbijao da pristane na intelektualnu osrednjost i moralnu kalkulaciju. Njegova dominacija u polemičkom prostoru nije bila izraz taštine, već posljedica širine znanja, dubine uvida i spremnosti da se misli do kraja.

Kao autor i tumač “bosanskog duha”, akademik Filipović je insistirao na historijskoj i kulturnoj samosvijesti Bosne. U vremenu kada je bilo oportunije relativizirati identitete nego ih promišljati, on je hrabro i argumentirano branio ideju bosanske državnosti i bošnjačke kulturne posebnosti. U tom smislu, njegovo ime ostaje trajno vezano za osnivanje i afirmaciju Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, čiji je bio predsjednik i intelektualni pokretač. Akademija, nastala u Novom Pazaru i učvršćena u Sarajevu, nosi pečat njegove vizije – vizije koja je odbijala da prihvati letargiju i pasivnost kao sudbinu akademske zajednice.

Filipovićev aristokratski stav – u držanju, govoru i intelektualnom habitusu – bio je izraz unutarnje discipline, ali i svijesti o odgovornosti javne riječi. Njegova lucidna retorika i nepredvidivost javnih poteza držale su ga u središtu polemika: ideoloških, političkih, naučnih, pa i ličnih. No, iza te nepredvidivosti stajala je dosljednost jednom temeljnome načelu – da istina nema alternativu i da sloboda mišljenja nema cijenu.

Šest godina nakon njegove smrti, pred nama ne stoji samo obaveza sjećanja, nego i obaveza nasljeđivanja. Sjećanje bez djelovanja pretvara se u ritual; nasljeđe bez hrabrosti ostaje mrtvo slovo. Ako želimo biti dostojni imena akademika Muhameda Filipovića, moramo obnoviti kulturu kritičkog mišljenja, intelektualne neovisnosti i javne odgovornosti koju je on utjelovljavao.

Jer, Filipović nije bio tek pojedinac izuzetnih sposobnosti. Bio je paradigma – oličenje bosanskog duha u njegovoj složenosti i prkosu, i bošnjačke duhovnosti u njenoj istrajnosti. Nepredvidiv kao Bosna, nepokolebljiv kao ideja slobode, ostavio nam je zadatak da mislimo, govorimo i djelujemo bez straha.

U tom zadatku leži istinsko sjećanje – ne u patetici, nego u hrabrosti da budemo dostojni njegova imena.