Postoje večeri koje nadilaze vlastitu formu. One se ne iscrpljuju u protokolu, u govoru, u broju prisutnih. One postaju znak vremena. Takva je bila večer zajedničkog iftara u Luxembourgu organiziranog u koordinaciji gotovo svih muslimanskih zajednica u zemlji, a nošenog isključivo snagom jednog ženskog džemata.

Ta činjenica sama po sebi nosi teološku i društvenu poruku. Žene nisu bile logistička podrška ideji; bile su njena intelektualna i organizacijska osovina. One nisu stajale iza projekta one su ga artikulirale, strukturirale i iznijele.


Kao moderatorica programa, zajedno sa Jaeminom, mladom Marokankom čija je smirenost bila dostojanstveni kontrapunkt energiji večeri, imala sam privilegiju posmatrati prizor koji se ne da svesti na statistiku. Više od devet stotina žena, obavijenih bojama svojih tradicija, govorima svojih domovina i akcentima svojih migracija, stajale su kao živa sociološka studija savremenog evropskog islama.

Različite rase, različite kulturne matrice, ali ista ontološka čežnja pripadati, graditi, ostaviti trag.


Njihova raznolikost nije bila folklorni dekor. Ona je bila dokaz da identitet ne mora biti zatvoren da bi bio čvrst.

Jezici su se miješali, ali srca su bila usklađena. I u toj polifoniji nastajala je nova vrsta jedinstva ne zasnovana na uniformnosti, nego na svjesnom prihvatanju pluralnosti.

Ova večer nije bila sentimentalna manifestacija solidarnosti. Ona je bila konceptualni iskorak. Žene su jasno pokazale da se ne zadovoljavaju simbolikom „bisera u školjci“, estetikom tihe prisutnosti koja služi kao ukras društvene strukture. One su artikulirale svijest o partnerstvu u porodici, u zajednici, u društvenom prostoru. Ne kao konkurencija, nego kao nužna ravnoteža. Ne kao ideološki projekt, nego kao etička odgovornost.


Ramazan je toj večeri dao vertikalnu dimenziju. U mjesecu Objave, podsjetili smo se da duhovnost nije izolacija od svijeta, nego njegovo moralno usmjerenje. Post ne slabi tijelo; on disciplinira volju. A disciplina je temelj svake ozbiljne vizije. U tom smislu, iftar je postao više od prekida posta, postao je trenutak samosvijesti zajednice.

Akademski posmatrano, susreti ovog karaktera predstavljaju kapital društvene kohezije.

Kada žene preuzmu odgovornost za organizaciju, komunikaciju i koncept, one ne stvaraju samo događaj, nego mrežu. Mrežu povjerenja, saradnje i budućih


inicijativa. Kreativnost žene u društvenim procesima nije sporedna vrijednost; ona je generator stabilnosti. Jer žena oblikuje generacije, prenosi jezik, kodove ponašanja i etičke obrasce. Ona je prva škola, ali i prva diplomatija.

Sinoć u Luxembourgu postalo je jasno da vizija ne nastaje u deklaracijama, nego u susretima. Da zajedništvo nije parola, nego praksa. I da je moguće, u evropskom kontekstu, govoriti o islamu kao prostoru znanja, dostojanstva i partnerske odgovornosti.

Na kraju, ostala je tiha, ali snažna spoznaja: da žene više ne čekaju da budu uključene u strukture, one vec oblikuju okvir toj samoj strukturi.

Različiti jezici.
Jedna svijest.
Jedna dugoročna odgovornost.

I početak saradnje koja neće ostati epizoda, nego postati kontinuitet. Ako Bog da!