SINAN GUDŽEVIĆ: POSTOJI SAMO SRPSKOHRVATSKI JEZIK

ŠEMSO AGOVIĆ: Pjesnik Sinan nam ovdje nadahnuto i inventivno sugerira tri stvari – za eksponiranje političkih stavova trebaš zgodnu terasu; drugo, ne mereš ti efikasno aplaudirati sa flašom piva u ruci; i treće – Pazarac će iz ruke odložiti pivsku flašu samo ako ugleda Natovu bombu koja leti na Pazar.

Sinan Gudžević nam je jako važan iz više razloga, u slučaju da se ibretite ko je sad taj da zbog njega harčimo mastilo i vrijeme, zato odbacite nepotrebni ibret i nastavite čitati, jer nećete zažaliti: radi se o pjesniku i prevodiocu, ali mnogo važnije od toga je da on zna kako ne postoji bosanski jezik, kao i to ko je kriv za raspad SFRJ i za zločine na njenoj teritoriji devedesetih prošlog vijeka. Pa, šta će nam više, je li tako. Konačno eto imamo priliku da taj Gordijev čvor – postoji li bosanski jezik i šta omrči SFRJ –, razriješimo čitajući Sinanov intervju, koji je blagovolio dati portalu sandzackaknjizevnost.com.

Ali to nije sve. Ranije smo na Bosnjaci.net pisali da oni pjesnici, koji u svojoj karijeri nisu napisali ni jedno slovo po pitanju zagađenosti naše školske lektire, ne zaslužuju naziv pjesnika, a Sinan je izbjegao tu anatemu, jer je u pomenutom intervjuu govorio i o istrazi poturica, o čemu ćete biti obaviješteni u nastavku teksta, zato kažem – ne odustajte.

Nemojmo kriti, Sinan ima visoko samopoštovanje i opasan običaj: nikako ne podnosi kritiku na svoj račun. On i za svoje dobronamjerne kritičare kaže da je to „konformistička ili nacionalistički uspaljena rulja“. Zato se ovdje kritizirajući ga ozbiljno izlažem opasnosti da budem okvalificiran tako, teško meni. Bogme, šta sad mogu, ne mogu bacit koplje u trnje.

Btw, evo digresije koju nikako nisam mogao izbjeći: predmetni intervju je vodio književnik Saladin Dino Burdžović, objavljen je na uglednom književnom (sic!) portalu, ali džaba – pomoćni glagol biti, za drugo lice množine uporno pišu odvojeno: bi ste! Bi ste! Benti takav pravopis, molim vas ne zahatarite mi zbog trivijalnosti, ali ta polupismenost pismenih ljudi me kodža ljuti. Ono – kovačeva kobila vazda bosa.

Pismenost gore dole, vratimo se temi.

Sinan je kosmopolita, svuda po dunjaluku je hodao i sa značajnim ljudima se družio. Tako je sa distance i poludistance posmatrao raspad SFRJ, zato je imao priliku stvoriti u glavi realnu sliku o krivcima te katastrofe, koju nam u intervjuu nesebično i velikodušno podastire, i zbog koje mijenjamo naše dosadašnje uvjerenje o krivcima kao naopako obuvene čarape. Srećom, naopako obuvene čarape niko ne vidi ako nosiš duge hlače, tako smo i mi promašeno uvjerenje sa lakoćom skrivali.

Sinan je decidan: za raspad i rat su krivi podjednako Albanci, Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Zbog principa jednakosti Sinan krivce navodi po azbučno-abecednom redu. Onako, baš demokratski.

Za krivnju Albanaca on navodi njihovo bojkotiranje srpskih parlamentarnih izbora. A mogli su, naglašava Sinan, svaka mu čast, jer su baš mogli zauzeti toliko i toliko poslaničkih fotelja u Skupštini Srbije, i bez krvoprolića i etničkog čišćenja, demokratskim putem, koji Srbija preferira od Dimitrija Tucovića naovamo, ostvariti punu slobodu Kosova. Ali oni nisu htjeli; e, pa kad nisu, eto im Slobodana i slobode.
Ozbiljno vas pitam – kako se ovog jednostavnog rješenja nije niko na vrijeme sjetio? Sinana izuzimamo, bezbeli.

Za krivnju Bošnjaka Sinan prilaže jasne i neoborive dokaze: „Primjera za neobjašnjivu ludost u kojoj živimo ima premnogo. Evo jednog: troje mojih rođaka je, prije sedam godina, kad je NATO bacao bombe na Novi Pazar, običavalo da bombardovanja, zajedno s drugim znatiželjnicima, gleda sa jedne zgodne terase, a imajući pred sobom gajbu piva, pa bi na svaku bombu koja padne na grad, svaki odloživši flašu iz ruke, zapljeskao. A bombe padaju na njihov grad!“

Pjesnik Sinan nam ovdje nadahnuto i inventivno sugerira tri stvari – za eksponiranje političkih stavova trebaš zgodnu terasu; drugo, ne mereš ti efikasno aplaudirati sa flašom piva u ruci; i treće – Pazarac će iz ruke odložiti pivsku flašu samo ako ugleda Natovu bombu koja leti na Pazar.

Sinan govori i piše o – dakako, ako u tom trenutku ne prevodi – isključivo srpskohrvatskim jezikom. Žali mnogo što je sve manje takvih; nekad ih je bilo ogromno, ali su većinom poumirali, kao i njegov kolega rahmetli Ismet Rebronja. Jedina razlika među njima bila je što je Ismet govorio i pisao isključivo na srpskom, ali to je razumljivo, obzirom da je čovjek bio takoreći endemski pjesnik: držao se samo Pazara, od Hadžeta do Banje, to jest Srbije, je l' tako, a Sinan je već smo rekli kosmopolit. Njemu je hrvatski kao maternji (auu, ne znamo koji mu je maternji, ali nema veze), ali i srpski isto tako; on je Zemunom šetao nekih dvadesetak godina. Važno je ono što ih je ujedinjavalo, Sinana i Ismeta, a to je negiranje bosanskog jezika. Tu su bili nepokolebljivi.

Kako trenutno na zapadnom Balkanu stoje stvari sa jezicima, sva je prilika da je sudbina srpskohrvatskog usko vezana upravo sa Sinanovom sudbinom: kad bude preselio na Bolji svijet ponijet će sa sobom i svoj srpskohrvatski, za kojim nažalost niko neće plakati. To ti je baš ironija sudbina.

Stigli smo polako i do Gorskog vijenca.

Zadivljujuće je da se Sinan odvažio suočiti s temom istrage poturica; tako mi Allaha rijetki su danas takvi. Pedeset godina se kanio i kanio i onda hairli krenuo. Srce je presudilo. Kao sedamdesetogodišnjem starcu mu moraju skinuti kapu svi mladi književnici, koji se kao đavola boje i Njegoša i Gorskog vijenca. Doduše, on taj rendez vous s Njegošem ne vidi u školskim lektirama, gdje bradati kapaš mrkog pogleda zbunjuje i straši đake, i Srbe i Turke, već „u glavama razularenih crnogorskih šovinista, koji po svojim kućama vode istragu poturica“. Razumijemo ga: on je kao stari seljak Sandžaklija, koji je upregao drveno ralo i volove i počeo orati strmu ornicu. Ne njivu, za vas koji ne znate šta je ornica. To vam je pusti komad nekadašnje njive, koju seljak bezuspješno pokušava zalivaditi, ali se ona suviše neplodna ne da.

Svakako, ovo je za Sinana mali korak, ali za školstvo veliki skok, što bi rekao Neil Armstrong, kad je onomad nanijetio kao prvi orač zaorati na Mjesecu.