Autor: Šemso Agović

MEŠA SELIMOVIĆ, DANILO KIŠ, P.P. NJEGOŠ, IVO ANDRIĆ i SKENDER KULENOVIĆ

ŠEMSO AGOVIĆ: Pjesnici moji, jasno je da ovakva književnost, lišena etike, šovinistička i ratnohuškačka, ne bi smjela bivati ni u mehanama, a kamoli u bibliotekama i školskim lektirama. Ali vi ćutite. Vi mudro ćutite, osim što kažete da su školski kurikulumi u agendi političara i da to nije vaš problem. Političari vam opet kažu da se u književnost neće uplitati, i vi ste mirni i zadovoljni. A mi se pitamo: kakav smo to narod koji može trpjeti ovakvu školsku lektiru i rađati indolentne umjetnike i političare.

Nemojte se praviti Englezi i govoriti da ne znate u kakvom je stanju školska lektira naših đaka. I nemojte se praviti ludi pa govoriti da ne znate ko je i zašto zarazio našu đačku lektiru. I nemojte biti idioti i tvrditi da to stanje nije pogubno po mentalno zdravlje i sudbinu čitavog naroda.

Vama govorim, pjesnicima i književnicima svih fela i nacija. Svima, koji se slavoljubno kitite tim časnim nazivima. A te nazive ne zaslužujete, jer nisi umjetnik, nisi pjesnik, nisi književnik, ako si bio i ostao indolentan na tu strašnu temu; ako nisi ni jedno jedino slovo potrošio u tu svrhu. Ne samo da nisi ni pjesnik ni književnik – nisi ni Čovjek. Šta ćeš sutra reći svojoj djeci – o čemu si pisao dok je kuća gorjela? O proljeću što svake godine dolazi, pa šuma ozeleni i potoci nabujaju? O nesrećama i genocidima bez naznaka da su utemeljeni u književnosti i lektiri, nego su počinjeni onako, bez jasnog razloga? Bez objašnjenja da su zločini tamo, u lektiri, sistematski legitimirani i legalizirani?

Na prste jedne ruke možemo nabrojati časne izuzetke – umjetnike koji su protiv zagađenosti naše školske lektire digli svoj glas. Oni su naravno izuzeti iz osude u ovom disputu.

Vratimo se temi: sistematski legitimizirani i legalizirani zločini protiv čovječnosti.
Da bi se pripremio narod na uništenje, treba ga prikazati kao tumor koji se mora odstraniti, koji je nastao pukom negativnom genetskom mutacijom. Kao što to radi pusti Meša^[*], slučaj prvi:

„Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.“

Ta kobna umetnuta rečenica „ali kuda ćete vi bježati“ je poenta i nulto mjesto distopije na Drini ćuprija. Iako je sa lingvističkog stajališta nepravilna – upitna zamjenica „kuda“ označava put, maršrutu: kuda ste bježali, kuda idete, dok „gdje“ označava cilj –, rečenica najavljuje genocid, jer autor sugerira da muslimani nemaju gdje bježati. Dakle, pravilno je „gdje ćete vi bježati“. Svejedno, važno je navesti da je ta rečenica vrh prema kojem vode sve radnje u romanu, iako se ne pojavljuje na kraju, već „skrivena“ negdje po sredini distopije. Andrić je kao iskusan pisac izbjegao direktno postaviti genocid kao osnovnu temu romana, kao što je to uradio Njegoš u Gorskom vijencu, gdje je istraga poturica (genocid) osnovna tema spjeva, sasvim javna i slavljena.

Kad je to tako kako Meša tvrdi, jedino pametno što se može uraditi je da filantropski susjedi milosrdno eutanazijom odstrane tumor. Trebamo im biti zahvalni, nije li tako.

Drugi slučaj: vi ste pjesnici i književnici, vi zasijedate u književnim i PEN klubovima, vi znate što mi ne znamo, a to je da narod koji slijedi Muhammeda a.s., ne zaslužuje opstanak, što Danilo Kiš u Peščaniku detaljno elaborira:

»Svinje su najmanje izbirljive od svih životinja. Nema sumnje, to je znao i Muhamed, jednako kao i jevrejski proroci-higijeničari. Tako, jednog dana sedeo je mladi Muhamed i gledao kako svinja jede neku užasno prljavu stvar: rastrzala je lešinu ili jela truli krompir, nalik na ljudski izmet. Tada, zasićen svinjskim pečenjem kojim beše nedavno napunio svoj burag, Muhamed poče da povraća, jer se priseti da je ono što je jeo bilo krmeće meso. Brzo strpa prst u usta, kao pijanci, i ispovraća se u pesak kraj mora. Onda pohita kući i unese u zakonik što ga je tada pisao, i koji će kasnije nazvati Kuranom: ne jedite svinju, jer ćete povraćati.

Fanatik svoj slučaj pretvara u sveto pravilo, u zakon, u zapovest Božju. Istorija religijâ (zabrane i tabui, košer itd.) jeste krajnja konsekvenca pojedinačnog iskustva. De gustibus: tu vrstu estetizirajuće demokratičnosti fanatici ne priznaju. Svoj sopstveni ukus proglašavaju jedino mogućnim, kanonskim ukusom. Ista je stvar i sa zabranom alkohola. Muhamed se napio, povraćao. Pošto je počeo suviše da brblja, zapetljavajući jezikom dok je izgovarao poruke koje su mu stizale s neba, svetac se, po naređenju saveta mudraca, odreče alkohola. Ali vernici i dalje piju, stoka kao stoka, a njemu teku bale niz usta, niz svetu njegovu bradu. Onda odlazi u svoju kolibu i sanja kako mu Bog naređuje da prenese ljudima Njegovu poruku: vino je greh. Prospite vino u more, a pijance bacite zajedno s buradima u talase. Neka bude tako. Srećom, nijedan se prorok nije sećao ukusa majčinog mleka.
Inače...«

Treći slučaj: također ste jako dobro upoznati i sa Andrićem, koji je Kišu bio učitelj i idol, i koji je majstorski objašnjavao i najavljivao da islam nema opstanka na Balkanu:

„Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“

Kao učeni ljudi vi znate da Andrić ovdje u distopiji Na Drini ćuprija opisuje bjegunce iz Srbije, gdje se vrši totalno istrebljenje muslimana. Virtuoz pisane riječi Andrić svoje zlokobno „ali kuda ćete vi bježati“ ne polaže na jezik nekom rasrđenom srpskom progonitelju – što bi zvučalo samo kao bijesna prijetnja mrzioca islama –, već upravo bjeguncu-muslimanu, čime on (Andrić) proročanski najavljuje genocid u Višegradu i u BiH, koji će zaista biti počinjen dvadesetak godina nakon njegove smrti.

Ta kobna umetnuta rečenica „ali kuda ćete vi bježati“ je poenta i nulto mjesto distopije na Drini ćuprija. Iako je sa lingvističkog stajališta nepravilna – upitna zamjenica „kuda“ označava put, maršrutu: kuda ste bježali, kuda idete, dok „gdje“ označava cilj –, rečenica najavljuje genocid, jer autor sugerira da muslimani nemaju gdje bježati. Dakle, pravilno je „gdje ćete vi bježati“. Svejedno, važno je navesti da je ta rečenica vrh prema kojem vode sve radnje u romanu, iako se ne pojavljuje na kraju, već „skrivena“ negdje po sredini distopije. Andrić je kao iskusan pisac izbjegao direktno postaviti genocid kao osnovnu temu romana, kao što je to uradio Njegoš u Gorskom vijencu, gdje je istraga poturica (genocid) osnovna tema spjeva, sasvim javna i slavljena.

Četvrti slučaj: šta da vam pridigujem, dragi umjetnici, pjesnici i književnici, kad vi znate da je Andrić bio učitelj Kišu, a Njegoš Andriću. Njegoš nije imao potrebe pisati u šiframa; on je direktno pjevao o genocidu kao junačkom djelu:

„Pij šerbeta iz čaše svečeve,
al' sjekiru čekaj među uši!“

Peti slučaj: takav, direktan, u svom „umjetničkom“ stvaranju bio je i Skender Kulenović: on zlobno i antipjesnički u poemi Stojanka majka Knežopoljka najvljuje „uku“ (huku, od glagola hučati, ali za Skendera 'uku) sa istoka na BiH i pogrom poganih nerasta svejedih (nesrpskog življa):

„Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...

...čuješ li uku veliku? ...
...djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati...“

Pjesnici moji, jasno je da ovakva književnost, lišena etike, šovinistička i ratnohuškačka, ne bi smjela bivati ni u mehanama, a kamoli u bibliotekama i školskim lektirama. Ali vi ćutite. Vi mudro ćutite, osim što kažete da su školski kurikulumi u agendi političara i da to nije vaš problem. Političari vam opet kažu da se u književnost neće uplitati, i vi ste mirni i zadovoljni.

A mi se pitamo: kakav smo to narod koji može trpjeti ovakvu školsku lektiru i rađati indolentne umjetnike i političare.

---

^*Ferid Muhić, Istina o Bosni (2006)

---