Fahira FEJZIĆ-ČENGIĆ: Naime, za svih ovih dugih šest i više stoljeća postojanja islama i muslimana u Bosni i u Sarajevu, nikada niko nije Sarajke stavljao u geto. Brojni su historijski dokazi koji potvrđuju da su one uvijek imale sva svoja vjerska, porodična i društvena prava koje je uključivalo i slobodu kretanja i slobodu vjere. I učestvovale su u kreiranju javnoga mnijenja svoga vremena. Tako Mula Mustafa Bašeskija u svojoj medžmui spominje kako su Sarajke u 18. vijeku (1770.) potakle dvodnevnu pobunu zbog lošeg upravljanja gradskih poglavara: „Ali pustimo sada tu predstavku i pogledajmo kako se zbilo jedno određenje Mudroga. Skupi se nekoliko žena pod lipom u dvorištu Begove džamije u vrijeme kad je narod izlazio s podne namaza i zaviču: Mi smo sirotinja! Nema svijeća, nema mesa, nema masla. I kad ima, skupo je. Šta rade gradski poglavari? Šta je s redom i poretkom? Krenimo svi u mahkemu". (Prema tekstu Kerime Filan, Sarajevo u 18. stoljeću: svijet muškaraca i žena..., Godišnjak 'Preporod', za 2009. godinu) Dogodili su se ulični dvodnevni neredi, a zapis potvrđuje da su se žene iz tog vakta oglašavale u javnom prostoru, izgovarale svoj prigovor vlastima i dobijale podršku građana, te očito je, utjecale i na javno mnijenje svoga grada i na ponašanje odgovornih. Niz drugih primjera aktivizma žena spominje Bašeskija, naročito za odbranu ženskog i porodičnog morala.

Negdje prije na mjesec i po dana od ovoga ramazana, čekala sam džuma namaz u haremu Begove džamije u Sarajevu. Trebala sam dočekati dvije rodice iz inozemstva koje su, kojeg li lijepog čuda, trebale doći na namaz i zaiskati neke za sebe značajne dove baš u ovo doba i na ovome mjestu. Rečeno im tako. Čudo je odista takvo jer jedna od njih, ako ne obje nisu nikada prije kročile u džamiju, u džamijski harem. Osjećala sam da obavljam važnu ljudsku misiju, pobožnu misiju za nas tri žene koje se prvi put u životu susreću na kapijama najljepše i najveće bosanske džamije, Gazi Husrev-begove džamije.

Sjedeći na lijevoj sofi, tzv. ženskoj sofi ispred džamije listala sam neke knjige i primijetila kako mladić, poslije ću saznati da je on jedan od mujezina Begove džamije, rastjerava okupljene žene, ukupno ih je bilo desetak, mahom starijih, koje su čekale neku dovu koja će se predati nakon džume namaza. Pokušala sam saznati zašto nas mladić sa mehkom bradicom rastjerava. Prilično ironično za njegovo zvanje, stanje i godine me 'skinuo sa dnevnoga reda', rekavši mi da žene ne klanjaju džumu i da treba da odu. Nasmiješila sam se računajući da je to kratki blef, listajući i dalje svoje knjige i čekajući svoje rodice. No, za nekoliko minuta je zatražio da se maknem i ja sa te sofe i da izađem iz harema, ili u najboljem slučaju da odem do ćoška pred abdesthanom, na kraju harema, jer tamo žene mogu biti, ali samo stajati, jer im je zabranjeno klanjati namaz. Ne dade mi vrag da odšutim junošu već ga priupitah - a zašto bi to žene smetale u haremu svoje velike džamije kada nisu smetale šest stotina godina prije, no on uporno reče da ima takvo naređenje i da 'razgulim'. Moje kulturno ophođenje i potpitanje zna li kako se razgovara sa starijim osobama, i sa obrazovanijim od sebe, šta je kultura komunikacije svuda pa i u haremu džamije je odvratio šeretskim smihuljkom, rekavši da se obratim muteveliji ove džamije.

I tu ću biti upecana. I ja i sve žene koje će uskoro svraćati u harem džamije. Nakon što sam susrela svoje rodice, sva u neprijatnosti da im pojasnim šta to znači, jer one inače žive i rade u Njemačkoj, i put njihovih srca do islama ionako je posut svim vrstama trnja i kamenja, ne nađoh drugačiji odgovor već da nas sve skupa ožalujem i zamolim da sjednemo na jednu hasuru uza zid do ulice Sarači i da tu pričekamo kraj namaza, pa da onda nekako one probaju svoje dove proučiti i nijet davno učinjen uz Rajnu i Švarcvald realizirati kako-tako, tj. nikako, ali da ne pobjegnu prije vremena. One su na ovaj tren čekale godinama. Ali kako mozgu plitkom kao ćasa i malehnom kao andol objasniti šta su putevi i stranputice ljudskih duša? Malo je reći da su bile ogorčene, preneražene, uvrijeđene, tužne i jadne.
Džamije ne bi nikoga trebale ostaviti tužnim i jadnim...

S njima svakako i ja, makar sam pokušala izdjelovati makar tu hasuru i utjehu za ponajstariju ženu koja je jedva disala i hodala na velikoj vrućini, ali je čekala dovu za umrlu osobu... Usput mi se postiđena i povrijeđena ispovijedila da je beš-vakat, da nije neznalica u vjeri, ali da je ova dova za nju životno važna, ali je eto ne može obaviti. Čudo će kulminirati kada iznenada naiđe i moja stara prijateljica iz Zagreba Fatima-Gracija, već dvadeset godina prelaznica na islam iz Vojvodine, kojoj ni abdest u toj gužvi ne dopustiše da promijeni, a i ona je odnekuda iz Njemačke naišla ovuda...

Gazi Husrev begova džamija

Ova mala priča, imala bi veću vrijednost da sam je odmah ispričala i objavila bilo gdje, ali sam pomislila da je dovoljno svakakvih nesuglasica, nevolja i belaja po ovom šeheru i po ovoj Bosni, pa da ja velim, ne dodajem ulje na vatru. Čak nisam otišla ni do glavnog imama ove džamije, inače mog nekadašnjeg drugara, hafiza, sve računajući da je to neki gaf, ispad, slučajnost, omaška, 'provala', a svakako ne atak na muslimanke... I šta sve nisam prevrtala po glavi. I da ne zaboravim, dok sjedimo na hasuri, prilazi nam deblji muškarac neodređenog broja godina, i srdito nas izruži zašto smo tu nagrnule i zašto bi mi uopće, jer smo žene, bile tu u vrijeme muškog ibadeta, ravno mene gledajući u oči. Na prsima je imao pločicu sa svojim imenom i prezimenom, te funkcijom - mutevelija. Rekle smo mu da eto nećemo klanjati, ali da nas pusti da presjedimo taj vreli ljetni trenutak u hladu harema, i neka nas ostavi na miru. Neke su žene, ipak, sjedeći i išaretom klanjale. On nas je počesto zagledao i nije upratio da se išaretom klanja. A možda ni pojma nema da je takav namaz moguć, pošto ne zna da u Sarajevu i u islamu, u slobodnim i iskrenim zajednicama vjernika, žene nisu manje važne, i nisu za geto, nisu za napade i mušku aroganciju stvorene. Žene mogu klanjati svaki namaz i po sebi i u džematu, i kod kuće i u džamiji. To je primarni pojam u islamu, a lični izbor je jednostavno pitanje slobodne volje i slobodnog izbora. A on i nije tu da nešto zna, već da je tu da provodi 'golu-mehku silu', odnekud naređenu.

Osjetila sam bijes i shvatila u trenu da je 'magija vehabizacije' i novobid'atizacije (uvođenje u vjersku praksu nečeg dotad nepoznatog i nepostojećeg) iz inih mesdžida i džamija došla i do same kapije islama u Sarajevu - do Begove džamije. I do njenog harema, jednog od najfinijih mjesta za sejr, opuštanje i dobru energiju koja još struji ovim gradom u poneko doba.
Džamije ne bi nikoga trebale ostaviti tužnim i jadnim...

Ramazan je u ovome haremu dobio još jedan novi 'ukras'. Drvene mandale kojima je kao u geto zaokružena zona harema po kojoj se mogu kretati i u koji mogu ulaziti žene muslimanke, žene vjernice koje su većina na svim namazima koji se ovdje klanjaju. Logika je prosta i neumoljiva, pa žena je u Bosni i Hercegovini, i posebno u Sarajevu, četiri puta više nego muškaraca. A vjernica je oduvijek na ovim prostorima bivalo više nego vjernika, zahvaljujući opet jednostavnoj teoriji statističkih velikih i malih veličina. Te sarajevske žene, djevojke, djevojčice, nane, nene, matere, sestre, snahe, supruge, kćeri, dajdžinice,amidžinice, rodice od ovog ramazana su stavljene u geto. Te slobodne i hrabre žene što su postile i klanjale i kada je to bio smrtni grijeh, što su luču islama spasile upaljenu kada je najveći broj njihovih muškaraca poklekao i odlutao na stranputicu nevjere, ateizma i paganizma, ostale su na kožici, na serdžadi, na namazu. One su odjednom, 2011. godine postale opasne, prebrojne, avretske (izazovne), suvišne i strane. Njih se ima staviti pod fizičku kontrolu drvenih kapija, zamandaliti ih mandalima, ograditi ih, uputiti na 'pravi put' ocrtanim stolarskim naredbama koje su potekle iz tri, četiri glave - glavnog imama Begove džamije, sarajevskog muftije, predsjednika sarajevskog medžlisa, glavnog sarajevskog imama i glavnog reisa. Oni su naime, ta vertikala ili uzlazna linija odgovornosti.

Ovaj projekat geta za sarajevske žene usred harema Begove džamije, koji su, može biti tenderski riješili novi arhitektonski i estetski izgled harema, a možda su sve uradili i 'preko štele'...kod poznatog lokalnog stolara...izvan svake estetike, još se ne zna. Ako se prozvani ne osjećaju odgovornima, onda im fali profesionalne odgovornosti, a ako pak nisu o ovome pitani, onda neka daju lijepo svoje ostavke i odu sa radnih mjesta na kojima se ne bave svojim poslovima. Ako je to u njihova imena naredio, organizirao i realizirao neko treći, onda neka odmah kazne bespravne počinitelje, ili neka javno kažu da su proste marionete u rukama nekih 'vazda viših sila' od kojih se inače kad su rukovodioci nesposobni, strahuje i prijeti na Balkanu. A Bosna je u tome odličan urnek, primjer.

Naime, za svih ovih dugih šest i više stoljeća postojanja islama i muslimana u Bosni i u Sarajevu, nikada niko nije Sarajke stavljao u geto. Brojni su historijski dokazi koji potvrđuju da su one uvijek imale sva svoja vjerska, porodična i društvena prava koje je uključivalo i slobodu kretanja i slobodu vjere. I učestvovale su u kreiranju javnoga mnijenja svoga vremena. Tako Mula Mustafa Bašeskija u svojoj medžmui spominje kako su Sarajke u 18. vijeku (1770.) potakle dvodnevnu pobunu zbog lošeg upravljanja gradskih poglavara: „Ali pustimo sada tu predstavku i pogledajmo kako se zbilo jedno određenje Mudroga. Skupi se nekoliko žena pod lipom u dvorištu Begove džamije u vrijeme kad je narod izlazio s podne namaza i zaviču: Mi smo sirotinja! Nema svijeća, nema mesa, nema masla. I kad ima, skupo je. Šta rade gradski poglavari? Šta je s redom i poretkom? Krenimo svi u mahkemu". (Prema tekstu Kerime Filan, Sarajevo u 18. stoljeću: svijet muškaraca i žena..., Godišnjak 'Preporod', za 2009. godinu) Dogodili su se ulični dvodnevni neredi, a zapis potvrđuje da su se žene iz tog vakta oglašavale u javnom prostoru, izgovarale svoj prigovor vlastima i dobijale podršku građana, te očito je, utjecale i na javno mnijenje svoga grada i na ponašanje odgovornih. Niz drugih primjera aktivizma žena spominje Bašeskija, naročito za odbranu ženskog i porodičnog morala.

A vjere i inače nema bez slobode. Vjera iz nužde i prisile kod Allaha Stvoritelja nije priznata, to je pritisak i strah, a Allah traži slobodu i u njoj iskrenost. Pritisak je drugo ime za neznanje, za nasilje i za ugrožavanje božanskih i ljudskih sloboda i prava koja su ženama kao i muškarcima sa Kur'anom apsolutno osigurana, dopuštena i halal. Nikada u dugoj i ne tako slobodoumnoj povijesti Begove džamije niko nije sagradio geto za žene, niti je ikome palo na pamet da odredi koji je striktni ulaz za žene, a koji za muškarce.
Sadašnjem menadžmentu Begove džamije jeste.

Zašto li se sami Gazi Husrev-beg nije dosjetio pa te mandale stavio u svoj veliki objekat? Zašto li njemu nije palo na pamet da odstrani muslimanke iz kruga muslimana jer su 'avretske', ili, zašto li to nikome poslije nije palo na pamet? Kako je moguće da smo toliko godina slobodno hodale Baščaršijom i svraćale na namaz u Begovu kao u najrođeniju bazu-oazu mira, ljeti ili zimi? Zašto li se to neki mudri menadžment dosjetio baš 2011. godine? Je li to bilo neznanje ili novo znanje vjere i vjerskih propisa? Je li to bilo neznanje ili novo znanje sunetullaha? Je li to bilo nepoštivanje tradicionalnih vjerskih principa? Je li to iste te principe ne poštuje najsvetija džamija za muslimane Mekka i Mukkerrema pa ni tamo nema takvih mandala, ili Medina i Munevvera pa ni tamo nema takvih mandala, ili, nama bliže područje, zašto li takve mandale ne namjestiše na prelijepoj Sultan Ahmedovoj džamiji na Sultanahmetu u Istanbulu, u najstarijoj džamiji Ulug u Bursi, ili u mističnoj ljepotici Selimiji u Edrenema, ili...krenite kuda hoćete i pogledajte povijesne i arhitektonski veličanstvene objekte džamija i harema pa ćete vidjeti, sve istu sliku, duhovnost i sloboda pogleda za svakoga ko je posjeti - i muškarca i ženu?!! Od mašrika do magriba, svejedno je kamo se kretali.

Kažu, prozvani, same žene su to zatražile. Bilo bi dobro da objave njihova imena. Bilo bi korisno saznati koje su to, koliko ih ima, koji su povodi da uživaju u nakaradnoj estetici kolektivnoga namaza, bez have, bez pogleda, u odvojku-mandalu zamandaljene. Menadžment Begove džamije je krajnje nekreativno i neestetski riješilo taj njihov zahtjev. Ako ga je uopće bilo. (Navodno zbog nekih klanjačica, ali su zaboravili da se preodgoj klanjačica ne postiže ni mandalom ni segregacijskim nasiljem, već lijepom riječju i uputom. Ali to je zahtjevan posao. I mukotrpan.) Mogli su, primjerice, navući mini roletnice na pendžere do ulice Sarači u toku teravije, mogli su načiniti estetizirane mini-mušepke koji bi bili ugodni i rahatni za ljetne namaze. Mogli su organizirati dobru redarsku službu koja bi bdjela nad time da ni za jedan namaz (samo ih je pet) niko ne ulazi i ne izlazi iz harema i ne ometa svetost i mir molitve. To se prigodno moglo oglasiti na svim ulazima džamiji i ne bi bilo nepoželjnih situacija i problema koji se uz paralelizam molitve i turizma mogu događati. Mogli su, ali nisu. Mogli su konsultirati kakve arhitekte i estete, koji se u ovaj posao razumiju, pa doći do praktičnog i lijepog rješenja. No, nisu ništa od toga učinili.

Ako mandali ostanu i nakon Bajrama, sve će se samo od sebe kazati!
Ali, opet nemam odgovora na prvi dio priče, o tome zašto je takav ukupan odnos prema sarajevskim ženama u haremu i džamiji Begovoj? To još ne daje odgovor na pitanje zašto im se brani uzimanje abdesta u abdesthani? I tu treba marljiva redarska služba, pa eventualni sitni nemari budu sankcionirani. Poslovna žena može abdestiti samo na dva mjesta u gradu, ovdje u Begovoj i u mesdžidu BBI-centra, i to na oba mjesta restriktivno. Zašto ne smiju klanjati džumu ako im je do toga namaza i sedmične poruke-hutbe? Zašto... sve ovo baš u lijepome ramazanu? Ili je, baš, u tome smisao ove muslimanske burleske nadomak Sarača. Sve baš sve dotad netrpeljivo - neestetsko, neženstveno i nelijepo treba da kulminira u ramazanu. Preko slabije karike - žene.

Eto ovdje u Sarajevu, traju naša unutarmuslimanska oklapanja, razjedinjavanja i dijeljenja po svim osnovama, pa i po ovoj osnovi, kuda hode žene, kuda ne hode žene, po haremima historijskih džamija? Niko ne brine o onim ženama koje uopće tamo ne zalaze. One su predmet nekoga drugoga. Njihove su duše beli 'prodane duše'. Ako im je do mandala neka zamandale ženske staze po ovim 'novokomponiranim mesdžidima', a neka nama ostave na miru jednu od najstarijih i najljepših džamija sarajevskih. Ako nas već ne utjeruju u din, neka nas vala ni ne istjeruju iz njega. Pogotovo ova četverica prozvanih alima, što bi trebali dobro proučiti šta znači bijela ahmedija znanja i stanja na njihovim glavama... Tražimo da se oglase alimi sarajevski, zašto mandale za Sarajke usred lijepog i svetog mjeseca ramazana? Otkuda zapuhaše vjetrovi 'kaldrmske vehabizacije', otkuda nas raspuhaše frtune neznanja i neopaganizacije muslimanske kao društvene zajednice po spolu razjedinjene, otkuda nas dosinuše ove bure veslanja po nečemu što nije naše i nikada nije bilo - nesloboda, stigmatizacija i uvreda na račun Allahovoga davanja i svemilosti

P.S.
Sarajevo je deverli glave. Nekada davno čula sam priču kako će najteži period za sarajevske muslimane biti onaj kada prekrasne originalne i prvotno urešene zidove njihove lijepo odslikane Begove džamije budu prekrečeni bijelom bojom, a budu unakaženi i potrani njeni originalni ornamenti, bismillom 'zametani' po zidovima, na kubama i plafonu. Stariji se mogu sjetiti kako je bila lijepa unutrašnjost ove džamije do prije rata, kako je ličila na ukrase iz Plave stambolske džamije. A mladi mogu pogledati stare fotografije. Tako ju je, naime, uresio i dao ukrasiti sami veliki graditelj Gazi Husrev-beg. Skorojevići su je prekrečili, i njihova moć traje. Ovaj prvi, kao i ovaj drugi estetski vandalizam prouzročen je iznutra muslimana. Bit će ga potrebno tako i razriješiti - iznutra nas samih. Sad je na red došao i harem. A Sarajevo je vazda deverli glave.
U Sarajevu, 3. dan ramazana 2011.godine/1432.H. (Rijaset.ba)