Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Posljedice i potreba „novog čitanja“
GENERATOR GENOCIDA: GORSKI VIJENAC - ISTRAGA POTURICA
Autor: Dr. Šemsudin H. Hadrović
Objavljeno: 17. March 2013. 16:03:25
Dr. Šemsudin H. HADROVIĆ: Hoće li u Crnoj Gori biti i kada, provedena ¨revizija¨ tumačenja i pristupa Gorskom vijencu i kakve će ona promjene donijeti? Da li se tragične posljedice Istrage poturica tiču samo Bošnjaka u Crnoj Gori, ili tu sudbinu dijele Albanci odnosno, Bošnjaci Sandžaka a naročito Bosne i Hercegovine? Dokle danas dosežu posljedice Istrage Poturica? Je li Republika Srpska još jedno nasilno otrgnuće bošnjačkih teritorija kao što je to bilo sa teritorijom Sandžaka? Nije li genocid u Srebrenici i drugim ¨Srebrenicama¨ u BiH još jedna velika Istraga poturica? Mnogo je pitanja a malo odgovora.
Govoriti o zločinu u Plavu i Gusinju 1912-1913. godine, kada su počinjena mnoga ubistva i nasilna pokrštavanja, a ne referisati se na generator genocida - Gorski vijenac i posljedičnu istragu poturica - je jednostavno nemoguće. S druge strane, da je autor bio u pravu kada je počeo prije desetak godina da istražuje ovu temu i ovaj „drugi“ dio Gorskog vijenca potvrđuje nedavno (januar 2013 god.) pronađeni dokument napisan 1913. godine (na stotu godišnjicu rođenja Njegoša) gdje se između ostalog kaže: „Preporučujemo da se neki dijelovi Gorskog vijenca ne čitaju u školama, jer su uvrijedljivi za naše Muhamedance“.
Dakle, ako pođemo tim putem i zamislimo da se nalazimo na času maternjeg jezika, (naše doba) negdje u Crnoj Gori, gdje nastavnik/nastavnica citira učenicima stihove iz Gorskog vijenca:
.............................................
Kako smrde ove poturice;..............................................1242
Zaudara zemlja Muhamedom........................................558
Bog vas kleo pogani izrodi................................................73

................................................

više je nego jasno, kakve onda to kontinuirane poruke zla i mržnje i dalje širi ovo ne-djelo kroz školske programe u crnogorskom obrazovnom sistemu.

Sa aspekta današnje legislative ovakve bi izjave bile sankcionisane kao govor mržnje i raspirivanje vjerske i nacionalne netrpeljivosti, koji u konačnici podstiču na genocid. Pošto se to do sada nije desilo a tragične posljedice su evidentne, krajnje je vrijeme da se o ovome počne razmišljati sa vremenske distance u kojoj se nalazimo.

Ova studija je nastajala u vrijeme "pomračenih umova", u zemljama u kojima smo se rađali i zvali ih svojima. Makar smo tako mislili. Svoje smo zablude i očite iluzije, kao generacija koja je rođena i živjela u SFRJ platili, isto kao što su ih plaćale i generacije prije nas. Rušili su se snovi o zajedničkom životu. Srušeno je sve što je bilo izgrađeno na temeljima suživota nacija i vjera, na prostorima koje danas zovemo "zemlje bivše Jugoslavije". Preko pet godina je trajala ratna patnja izazvana nacional-šovinističkom i nadasve genocidnom mržnjom prema svemu drugom i drugačijem. U tih pet godina, vidjeli smo nevjerovatne stvari, za koje smo mislili da su davna prošlost. Isplivao je na površinu rušilački poriv koji su u sebi nosili pojedini pripadnici jednog naroda i jedne vjere. Zahvaljujući savremenim tehnologijama, većina tih sumornih i strašnih genocidnih i zločinačkih dešavanja je trajno zabilježena. Pred njima je svijet zanijemio. Ostao bez daha. Tada se nametnulo pitanje - otkuda toliki rušilački poriv? Odakle gnjev kod savremenika koji nisu imali prilike da dožive bilo šta slično, što se u njihovoj prošlosti pominje? Odgovor se sam po sebi nametao. Danas, dvadesetak godina nakon toga, sve su češće i vidljivije iskre čestitosti i poštenja, koje mi Bošnjaci sa pravom očekujemo i koje treba da pomognu neumitnost zajedničkog življenja.

Nažalost, te istine i iskrenosti još uvijek nema dovoljno, makar ne kao masovne pojave. Ali zato ima paradoksa, koji jednako zbunjuju kao i počinjena genocidna zlodjela. Mnogi, naročito oni u Crnoj Gori to nazivaju pravim imenom tj. Istragom poturica, istragom koja se desila, istragom koja je jasnija od najjasnijeg dana. Da stvar bude još gora, zvanična crnogorska historija negira Istragu poturica i pokušava da sve to što se pod istragom podrazumijeva, podvede pod nedužnu epsku mitoligiju slobodarskog, crnogorskoog naroda i „epskog djela Gorskog vijenca“, Petra Petrovića Njegoša, kao glasnogovornika crnogorske, slobodarske ideje i duha.

Da ne bude zablude: Crnogorci jesu slobodarski i junački narod, koji je, iako malobrojan kroz duži period turske vladavine, u veoma lošim, skoro katastrofalnim ambijentalno–političkim uslovima tadašnje Nahijske Crne Gore*, uspio da opstane. Kasnije, kada su se ukupne političke prilike u Evropi promijenile na štetu Turske carevine Crna Gora je uspjela da sebi obezbijedi slobodu na duže vrijeme, pa eto i do današnjih dana.
Možda je najbolnije i najrazumljivije
u svemu tome „ono“ što se danas tumači kao veliki “emotivni prasak“ nastao nakon prelaska na Islam nekih crnogorskih bratstava te odlaska Staniše, sina Ivana Crnojevića, u Carigrad, i njegov povratak u Crnu Goru kao Skender-paše. Njegoš je tada sjetno zapisao:

- Isturči se plahi i lakomi...........................................260

"Duh istrage", i Gorskog vijenca živi u crnogorskom biću i nije ga teško sresti i prepoznati i danas u svakodnevnom životu. Pitamo se, šta bi donijelo istinsko priznanje i pokajanje? Kakve bi to efekte izazvalo u svijetu sveopšte globalizacije? Ima li zvanična Crna Gora snage za tu i takvu katarzu? Ubijeđeni smo, da bi to bio prije svega interes same a naročito evropske Crne Gore, jer

ISTRAGA POTURICA NE SAMO DA SE DESILA, VEĆ JE ONA DO SKORO BILA U TOKU.

Čudno je to kako se danas, uistinu velikani crnogorske misli olahko upuštaju u avanturu koja se može nazvati zametanje tragova o istrazi poturica. Još čudnije je razumjeti zašto to čine, naročito danas, tj. u današnje vrijeme kada je univerzalna istina o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti skoro u potpunosti dokučena i dostupna svima koji je žele znati.

Osjećaj "turske krivice" ugrađen je u kolektivno sjećanje kako pravoslavaca - Crnogoraca tako i kod muslimana - Bošnjaka. Ta i takva "turska krivica" redovno je predočavana mlađim generacijama oba naroda između ostalog i kroz redovne školske programe, ali uvijek i ponajviše kada je Crna Gora u pitanju preko Gorskog vijenca koji se u školama učio napamet.


I danas su mnogobrojni grafiti koji neumorno šalju genocidne poruke i prijetnje tipa: - Smrt Turcima;,Turci, napolje, Nož, žica, Srebrenica nažalost veoma prisutni u našoj svakodnevici.
Intelektualno poštenje i iskrenost i N. Kilibarde, o ovom pitanju je veliko ohrabrenje i dobar početak koji ukazuje na mogućnost i potrebu drugačijeg gledanja i pristupa književnom djelu P. P. Njegoša a posebno Gorskom vijencu i Istrazi poturica. Dakle, namjera je i potreba da se novim viđenjem i „ponovnim čitanjem“ GORSKOG VIJENCA pomogne dosegnuti istina o Istrazi poturica, jer ta istina zasigurno nije samo onakva kakvom je vide mislioci crnogorsko-pravoslavne provenijencije, niti se ona kao takva može nametnuti i prihvatiti kao konačna i univerzalna.

Zato je neophodan dijalog. Demokratski, akademski, otvoren, kompetentan, stručan i nadasve pošten. Iz tog je razloga potrebno razmišljati i pisati o tome kao veoma značajnom momentu u historiji Crne Gore, te pokušati rasvijetliti događaje kako bi se bez hipoteke nastavila graditi demokratska i multikulturalna evropska Crna Gora skupa sa državama u regionu.

Nameće se nekoliko pitanja:
1.Čime se to u aktuelnim raspravama dokazuje da Istraga poturica nije počinjena?
2. Kakav je administrativni ili historijski dokaz-dokument potrebno predočiti da bi se "istraga" potvrdila?
3. Šta je to zapravo Istraga poturica?
4. Da li je to pokolj u jednoj „sicilijanskoj“ noći, ili je to ¨junačka priča¨ o stravičnim dešavanjima kroz duži vremenski period, ili je to priča o krvavoj i nemilosrdnoj ¨osveti¨ jednog naroda nad drugim, ili jednog naroda nad samim sobom? Ili ipak osveta jedne religije nad drugom? Ili ...
5. Je li to bila borba zla protiv dobra? Borba barbara protiv civiliziranih?
Borba bogohulnih protiv bogobojažljivih?
6. Hoće li u Crnoj Gori biti i kada, provedena ¨revizija¨ tumačenja i pristupa Gorskom vijencu i kakve će ona promjene donijeti? Da li se tragične posljedice Istrage poturica tiču samo Bošnjaka u Crnoj Gori, ili tu sudbinu dijele Albanci odnosno, Bošnjaci Sandžaka a naročito Bosne i Hercegovine? Dokle danas dosežu posljedice Istrage Poturica? Je li Republika Srpska još jedno nasilno otrgnuće bošnjačkih teritorija kao što je to bilo sa teritorijom Sandžaka? Nije li genocid u Srebrenici i drugim ¨Srebrenicama¨ u BiH još jedna velika Istraga poturica? Mnogo je pitanja a malo odgovora.

Današnje generacije još uvijek pamte, isuviše dobro, krvoprolića i zločine genocidnih dimenzija nad stanovništvom islamske vjere.

Pamte se ubistva i dešavanja koja su pratila pokrštavanje muslimanskih plemena u Limskoj dolini od kojih su najarogantnija i najbrutalnija bila ona u Beranama i ona provedena ovdje u Plavu i Gusinju 1912/13. godine, što je bila i glavna tema skupa i neslavne stogodišnjice u istoriji Crne Gore.

A zapravo tada počinje pogrom Bošnjaka na ovim prostorima. I ne samo Bošnjaka, već i Albanaca i drugih pripadnika islama.

No, vratimo se Gorskom vijencu.O njemu se neprestano piše i lamentira. Doskora trijumfalistički. Tomovi su pozitivnih i nadahnutih, naravno kritika kroz dugi vremenski period o njemu napisani.
Djelo je nametnuto srpskoj i cnogorskoj naciji i književnoj eliti Balkana, Evrope i svijeta kao izvor neprestane inspiracije. Generacije su ga učile napamet. Budile se i zaspivale sa njim i njegovim junacima.
Generacije su odrastale mrzeći „đavolji kot, smrad poturica, riku hodža, jaračenje džamijskih munara“ i sl. i bošnjačke su naravno generacije morale po obaveznim školskim programima učiti Gorski vijenac napamet, skoro bez izuzetka. Kakve li ironije!

Naučnici osporavaju bilo kakvu mogućnost da se nešto poput Istrage poturica uopšte desilo. Jer, po njima i naučnim aršinima, za takvu tvrdnju je trebalo pribaviti dovoljno validne historijske građe, tj. tražio se i još uvijek se traži ¨validan historijski dokument¨, naravno u pisanom obliku. Podrazumijeva se valjda, sa muhurom. Čak, eto ni „KRAĆI ZAPIS VLADIKE DANILA“ nije autentičan?

Da bi se Istraga poturica mogla dokazati, mora se pronaći dakle, ¨papir¨ da je neko, nekada napisao ¨odluku¨ ili ¨rješenje¨ da se istraga imala obaviti tada i tada, na tom i tom mjestu, odnosno na taj i taj način. Pa, danas je počinjeni zločin administrativno-sudski teško dokazati, a kamoli tadašnji.

Uostalom, zar i činjenica, da muslimana-Bošnjaka odavno skoro više nema u nekim gradovima u Crnoj Gori ne govori dovoljno jasno o čemu je riječ? Dovoljno je pogledati rezultate popisa 2011. godine. Godine 1992. je istraženo tj. „očišćeno“, istjerano a jednim dijelom i pobijeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo tridesetak kilometara uz granicu Crne Gore prema Bosni i Hercegovini. BUKOVICA. Negiranje tih, protjerivanja, ubijanja, istraživanja ili kako god zvali progon muslimana na cijelom tom teritoriju i vremenu koje je iza nas samo je podlo bacanje prašine u oči žrtvama tih zločina.
Slijedi i neophodan je otvoren razgovor, do kolektivnog priznanja zločinačkih namjera i zlodjela koje je neko u ime svetosavskog pravoslavlja činio spram muslimana – Bošnjaka.
Činjenicama se prije ili kasnije mora pogledati u oči, suočiti se sa njima.

A Gorski vijenac i dalje poručuje:
do istrage vaše ali naše...


Da nazad petnaestak godina sva izdanja Gorskog vijenca štampana su sa jednom rečenicom-konstatacijom koju je i sam Njegoš želio da istakne, a kasnije je Vuk Stefanović Karadžić samo ponavljao i u raznim oblicima potvrđivao:

Istoričeske sobitie..............!


Kada pogledamo skorija izdanja, ove konstatacije nema, ona je izostavljena, i na temelju toga se „izmiče“ historijska podloga Gorskog Vijenca koja zapravo sama po sebi potvrđuje Istragu.
Pomenuli smo 1912., 1913., 1914., pa eto i 1918. godinu, kao period tj. kraj turske vladavine i uticaja.

Tada su se tek počeli dešavati zločini genocidnih razmjera. Kako to opravdati? I zašto sakrivati? Zašto nema krivaca? Ko je to naručio, odobrio, učinio?
Kako objasniti izostajanje odgovora, šutnje? Kako objasniti i opravdati pokušaj zamajavanja, skrivanja i zatiranja tragova?

Na slična postavljenja pitanja, još uvijek nema iskrenog ljudskog, pa ni naučnog odgovora. Naukom neki samo pokušavaju zametnutu tragove opsežne i genocidne istrage tj. ubijanja jednog dijela crnogorskog stanovništva kroz period od preko tri stoljeća. I tako do ko zna kada!

A Gorski vijenac i dalje poručuje :
¨neka bude borba neprestana,
do istrage vaše ali naše...

(DO ISTRAGE VAŠE ILI NAŠE)!?

PAZITE - kakav to ima efekat ako se generacijama ponavlja.......................................


O tome, tj. o Istrazi poturica govori i Frensis S. Stivenson, historiograf (1862-1938), u svojoj knjizi ¨Istorija Crne Gore¨ 14*/ koja je prvi put objavljena u Londonu 1912. godine, kaže: ¨Zatim su uslijedile Sicilijanske Večernjice Crne Gore, čin jake osvete. Na Badnje veče, 1702. godine Crnogorci su se digli, svi kao jedan i posjekli sve Muhamedance, bilo Turke, Srbe ili Albance, koji su u njihovoj zemlji živjeli; ali poštedjeli su djecu, zajedno sa ženama i svima onima koji su pristali da napuste Kuran i pokrste se. Himna trijumfa, koja je disala duhom Gideona ili Jova, pjeva o užasima te noći¨.

Frensis S. Stivenson, nema dilemu oko toga dali je Istrage poturica bilo ili ne. On se čak opredjeljuje za 1702. godinu, mada obrazlažući upravo tu godinu u fusnoti, na strani 87 pojašnjava: *“Istraga poturica se dogodila na malom prostoru stare Crne Gore i u dosadašnjoj historiografiji nije tačno utvrđeno koje godine.“
V. S. Karadžić,u "Crna Gora i drugi spisi", na str. 643.
Istragu poturica samo dodatno potvrđuje: „Crnogorci pristanu, naprave plan i uoči Božića i izvrše. Svi koji se nijesu mogli spasti bjekstvom budu isječeni, sem maloga broja onijeh koji se pokrstiše... tako se Crna gora oslobodi ovog opasnog zla koje se u njenoj sredini širilo“.
On, bez dvojbe govori o njoj kao o „Sicilijanskoj večernjici“ i u fusnoti svog teksta gdje u nebrojeno navrata pominje Istragu poturica riječ Turčin objašnjava: U stvari: poturčenjak) - 16/*


Posebna je tema to da muslimani-Bošnjaci nisu Turci.

Šta bismo danas, da nije bilo savjesti Milovana Đilasa, pisali, mislili, isprazno polemisali, lažno se ubjeđivali i pogađali oko toga da li je Šahovićki zločin u tako strašnom obliku i obimu bio ili nije? Ima li neko odgovor na to?
-Ovako, njegova opterećena savjest na sreću nije izdržala dalje ćutanje, te je na taj način jednima ¨zatvorio usta¨ da bilo šta dalje pričaju a istovremeno drugima „osvijetlio obraz“ i pokazao lično pokajanje i žaljenje.

Kako sa aspekta crnogorskog čojstva tumačiti strašni zločin nad muslimanima koji je također počinjen na Polici (Berane), na Badnje veče 1943. godine kada su komšije pravoslavci „preventivno- ili iz osvete“ ubili devet bratsvenika - Garčevića?
Taj zločin je još uvijek živo urezan u sjećanja živućih članova bratstva Garčevića, i ne samo njih.
Malo je onih koji imaju snage da svoje ostrašćene zablude i eventualna pokajanja javno saopšte.
Čak je nedopustivo malo i onih koji ta i takva ¨rodoljublja¨ makar i deklarativno ali javno osuđuju. Nažalost.

Matija Bećković,18/* u knjizi, Služba ¨O motivu Gorskog vijenca¨ kaže:
-¨Jedna od naših istraga počela je istragom poturica. Njene nesagledne dubine i njenih posledica bio je svjesniji Njegoš nego bilo ko poslije njega. I to one istrage prve i najmanje, više nego mi, i nje i svih kasnijih i većih¨.

Šta ovome dodati?!

M. Bećković dalje u ¨Službi¨ nastavlja: - ¨O čemu je Njegoš smeo i umeo da pjeva, mi izbegavamo i da mislimo… potrebno je biti Njegoš pa se ne srušiti već od samog motiva. Njegoš nije opevao neki slavni boj, već događaj za koji se jedva zna, a veći je i od najvećih bojeva. To nije boj, nego rat. I nije običan rat nego onaj najgori, bratoubilački, rat sa samim sobom, koji nema ni početka ni kraja, a traje na zemlji i na kosmosu… Pesnik je više pogodio ono što će biti nego ono što je bilo… Jedno je rat s Turcima, a drugo sa domaćim turcima. Seći Turke koji nisu Turci, trebiti poturice…
O mjestu, značaju i vrijednosti usmenog predanja u Crnoj Gori, za koje znamo šta u usmenoj crnogorskoj tradiciji znači, suvišno je govoriti.

Meša Selimović 19/*:- U knjizi ¨Za i protiv Vuka¨, BIGZ, navodi:
-¨Od svega je možda najvrednije da je osnova Njegoševa jezika i misli u stvarnom životu¨.

Eklatantan primjer prenosivosti genocidne mržnje prema „Turcima“ tj. muslimanima, kroz stoljeća je i izjava generala Ratka Mladića koji je ulazeći u Srebrenicu nakon izdaje od strane Holandskog bataljona UN-a i osvajanja Zaštićene zone Srebrenica i Žepa, jula mjeseca 1995. godine rekao:
- ¨…ovo je osveta dahijama…¨!? Dakle Turcima.
Koincidencija ili historijski kontinuitet genocidne namjere? Mimo svih pravila i običaja ratovanja, zarobljenici se nemilosrdno i zvjerski ubijaju. Osveta se uz gorku razjarenost nad ¨Turcima¨ provodi, zbog imputirane turske krivice, jednako danas kao i prije skoro tri stotine godina.

I danas su mnogobrojni grafiti koji neumorno šalju genocidne poruke i prijetnje tipa: - Smrt Turcima, Turci, napolje, Nož, žica, Srebrenica nažalost veoma prisutni u našoj svakodnevici.
O Istrazi poturica je pisao i Mustafa Memić /26/*, koji navodeći brojne istorijske izvore o tome zaključuje sljedeće: I pored težnji za humanizacijom i demokratizacijom odnosa među ljudima, duh Istrage poturica nije još iščezao iz misli i sjećanja onih kojima zla i nasilja nije bilo dovoljno. Bez njegovog prevazilaženja, prvenstveno u školama i literaturi, bez njegove javne i iskrene osude, stvarnog mira i razvoja na novim osnovama neće biti“.

I konačno, jedan od najuvjerljivijih dokaza da je Istraga poturica, kao čin ubijanja i fizičkog zatiranja drugačijih po vjeri nalazi se u knjigama i monografijama koje su kroz vrijeme, mimo epskog stvaralaštva, pisali crnogorski stvaraoci. Jedan od takvih je i knjiga D. Otaševića, NJEGUŠI KROZ VRIJEME, Podgorica, 1999. gdje se između ostalog na strani 65, kaže:
„- Stoga su neka mišljenja, da poturice nijesu mogle predstavljati veću opasnost za Crnu Goru, neodrživa jer su domaći „muhamedanci“ predstavljali najveću smetnju borbi za stvaranje i učvršćenje nove crnogorske države. Zato je “Istraga poturica“ bila nužan čin u jačanju nacionalnog jedinstva i njegove etničke čistoće
“. Iako tvrdi autor - „jedino u Njegušima nikada nije bilo poturčenjaka, Njeguši su u procesu „Istrage poturica“ učestvovali samo u susjednim plemenima“.

I konačno u monografiji „CRMNICA - nasljeđe i budućnost“ nastaloj nakon simpozija održanog u Vir-pazaru, jula 2002. godine, Podgorica, na str. 44 nedvosmisleno između ostalog stoji: - „U Crmnici je 1707. godine bila jedna od većih bitaka iz dugogodišnje borbe za istragu poturica“. Šta nakon ovoga dodati?
I ne samo to. 1997. godine, je u Virpazaru proslavljeno 300 godina od Istrage poturica, i u to ime postavljena spomen ploča, na kojoj piše:

DUPILJANI
Podigoše ovu spomen ploču
U znak sjećanja na svoje pretke koji su
Poginuli ovdje na Bescu
Badnjega dana 1702 godine.
„Po Crmnici Turke isjekosmo
I grad Besac s zemljom izravnismo“.

Narod Crne Gore 1997. god. P. P. Njegoš


Gorski vijenac, nastavlja:
Da čistimo zemlju od nekrsta...............................95
Borbi našoj kraja biti neće.................................131
Do istrage Turske ali naše.................................132
Nekršću se gore usmrdješe.................................284
Združio se odža s Crnogorcem...........................286
Odža riče na ravno Cetinje.................................287


A onda:
Bijesna se bratstva isturčila;................................531
Tek domaće napadnemo Turke,.........................532
Svoj svojega nikad puštat neće...........................533
Krvava se isklati plemena,...................................535


Nije teško zaključiti, kakav uticaj imaju ovi i slični stihovi na generacije koje u školskim programima i dalje uče o Gorskom vijencu i istrazi poturica.

Dalje slijedi nedvosmislena genocidna naredba:

Udri za krst, za obraz junački,..............................................668.
da krstimo vodom ali krvlju!................................................672
trijebimo gubu iz torine........................................................673
Što ćemo vi kriti u kučine?..................................................849
No primajte vjeru prađedovsku,..........................................854
no lomite munar i džamiju,.................................................858
pa badnjake srpske nalagajte..............................................859
ne složi se Bajram sa Božićem............................................868


A „Turci“ odgovaraju:
Što je ovo, braćo Crnogorci?..............................................964
Ko je ovaj plamen raspalio.................................................965
Otkud dođe ta nesrećna misa.......................................... ..966
O provjeri našoj da se zbori?..............................................967
Nijesmo li braća i bez toga.................................................968
U bojeve jesmo li zajedno...................................................969
Iako je zemlja pouzana,....................................................1019
Dvije vjere mogu se složiti................................................1020


Jedni dakle, zagovaraju rat, mržnju, netrpeljivost, krvoproliće, dok drugi žele suživot, mir, toleranciju. Vidjeli smo to još jednom devedesetih godina prošlog vijeka.

Mubera Mujagić, uoči devedesetih zapita: - Ima li nacionalizma u Gorskom vijencu? I bi procesuirana.
A onda neko prošaputa: „Nije nebo samo za Njegoša“
Ili još hrabrije progovori: „Gorski vijenac širi genocidnu mržnju prema muslimanima-Bošnjacima“.

Kada ovakve konstatacije, makar i šapatom iznese bilo ko od crnogorsko-pravoslavnih eminencija onda to iz više razloga raduje i ohrabruje:

- Prvo zbog toga što se jedno djelo, kao što je Gorski vijenac ipak počelo, nakog dugog perioda malo drugačijim, ispravnijim aršinima mjeriti.
- Drugo, time potvrđuje neizbježno saznanje da se na nesreći i zločinu nad jednima, ne može graditi sreća drugih.
- Treće, u Crnoj gori se konačno nakon „mnogih muka“ mora roditi jedna „nova“ Crna Gora, koja će otvoriti nove procese kako u svakodnevnom tako i u globalnom pogledu.
- Četvrto, ta „nova“ Crna Gora ne smije dozvoliti da se svjetski procesi samo ovlaš „češu“ o njene zidove.
- Peto, ta „nova“ Crna Gora mora dodatno da se otvori kako prema okruženju, tako i još više iznutra, prema svom narodu i svojim gradjanima.

- Šesto, ta i takva Crna Gora, odavno pokazuje da želi suživot, da je svjesna mnogih doskorašnjih zabluda, propusta i nedosljednosti, te da mora raščistiti sa mitomanstvom, idolopoklonstvom, nacionalšovinizmom i drugim nesuvislostima. Ako je zvanična Crna Gora, nedavno izjavila: “Da će iz dana u dan, nastojati da stvara ambijent u kojem će se svako u Crnoj Gori osjećati kao u svojoj kući, i gdje će nastojati da u sadašnjosti ostane što manje neodgovorenih pitanja iz prošlosti, a radi zajedničke nam budućnosti onda neka se
Ukloni krst na sahat kuli Osmanagića u Podgorici, neka se uklone urbicidne saobraćajne oznake (Srbinje) na svojim drumovima (u okolini Nikšića), i sl.

Desi li se katarza javnost će shvatiti da je onaj drugi „konzervativni i nepopravljivi“ dio Crne Gore definitivno izgubio bitku i da "dvije vjere mogu se složiti".
Ovo je još jedan pokušaj da se tragična prošlost ne zaboravi i da se to iskustvo iskoristi kako bismo svi konačno ipak nešto naučili i skupa zakoračili u novu, izvjesniju budućnost. Ako je to tako, onda bi se u predstojećim reformama školstva moralo naći snage i odvažnosti da se školski programi, u najmanju ruku ponovo i kritički sa aspekta akuelnih događanja ocijene i izmijene. Gorski vijenac prije svega.
Dakle, ako je to uistinu tako, i ako se oko toga ne varamo, onda se mora početi od početka. I to hrabro, smjelo i odlučno.
Desi li se katarza javnost će shvatiti da je onaj drugi „konzervativni i nepopravljivi“ dio Crne Gore definitivno izgubio bitku i da "dvije vjere mogu se složiti".
Ovo još jedan pokušaj da se tragična prošlost ne zaboravi i da se to iskustvo iskoristi kako bismo svi konačno ipak nešto naučili i skupa zakoračili u novu, izvjesniju budućnost. Ako je to tako, onda bi se u predstojećim reformama školstva moralo naći snage i odvažnosti da se školski programi, u najmanju ruku ponovo i kritički sa aspekta akuelnih događanja ocijene i izmijene. Gorski vijenac prije svega. Ako je u BiH tokom 1998. godine, dok su posljedice krvave agresije bile vidljive na svakom koraku, u svakom domu, svakom biću, bilo moguće natjerati učenike da u školskim udžbenicima, (flomasterima kupljenim od strane Međunarodne zajednice i njenih institucija križaju riječi koje asociraju na netrpeljivost, rat, agresiju, nacionalizam, mržnju i sl.) zašto ne bi bilo moguće slično učiniti sa Gorskim vijencem, i drugim udžebenicima, koji nisu u skladu sa savremenim poimanjem suživota?

Jer, cijeli Gorski vijenac, koliko god u njemu bilo literarne i filozofske vrijednosti (u šta nema sumnje) ipak predstavlja djelo koje je po izazvanim posljedicama zaslužilo da se konačno stavi u "sarkofag zaborava", makar kada su školski programi u pitanju, jer je kroz generacije i generacije širilo „govor mržnje“, beskrajnu netrpeljivost, podsticalo zločin i genocid prema muslimanima (Bošnjacima i Albancima), koji su svojim životima platili previsoku cijenu tog i takvog poimanja.
I konačno, po dr-u E. Bajtalu –„svaki neautentični, i informativno – idejno „kontaminirani„ tumač Gorskog vijenca, dovodi sam sebe u krajnje nezahvalnu poziciju; poziciju nasukanog arbitra koji napuštanjem tla naučne-umjetničke kritike, s jedne a istovremeno pritisnut argumentacijom faktografski povijesne zbilje i na njoj zasnovane aksiološke valorizacije teksta, s druge strane, mora konačno da izabere između Njegoša i Pravoslavne crkve i da jasno i glasno odgovori na najneprijatnije moguće pitanje:
Čijeg je nedjela Gor(s)ki vijenac djelo?


A na jednom spomeniku uistinu nedužno ubijenim muslimanima 1943. godine u Beranama stoji zapisano:

„SVAK SE RODI DA PO JEDNOM UMRE
ČAST I BRUKA ŽIVE DOVIJEKA“


  Dossier: Crnogorski genocid nad Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja 1912 / 13. i 1919.
» SOTONSKI KRICI AMFILOHIJA RADOVIĆA
B.net | 07.08.2014 15:36
» SRČA ZEJTINA ZA CRNOGORSKI PATRIOTIZAM
Avdo Metjahić | 13.10.2013 00:22
» SLAVKO PEROVIĆU, NE PREKARDAŠUJ!
B.net | 19.08.2013 15:13
» VELIKI DAN ZA PLAV I GUSINJE 29.07.2013.GODINE
Dževat Musić | 01.08.2013 17:36
» STO RAMAZANA BEZ MEZARA
B.net | 19.07.2013 21:43
» GENERATOR GENOCIDA: GORSKI VIJENAC - ISTRAGA POTURICA
Dr. Šemsudin H. Hadrović | 17.03.2013 16:30
» POLITIKANSKA GARDA SILUJE ISTINU O GENOCIDU
Avdo Metjahić | 17.03.2013 16:16
» “DA SE VLASI NE DOSJETE”
Mirsad Kurgaš | 10.03.2013 11:11
» GENOCID I(LI) ZULUM?
Avdo Metjahić | 08.03.2013 11:24
» VAKAT GENOCIDA 1913
Dževat Musić | 05.03.2013 07:52
» POTPISAN UGOVOR ZA IZRADU DOKUMENTARNOG FILMA
Bošnjaci.Net | 04.03.2013 19:52
» POSLUŠNOST I SLOBODA NE IDU ZAJEDNO
Avdo Metjahić | 04.12.2012 23:43
» STO TEŠKIH SANDŽAČKIH GODINA
Akademik Muhamed Filipović | 26.11.2012 20:11
» NJEGOŠEVI BOSANSKI CRNOGORSKI SRBI
Sead Zubanović | 17.11.2012 20:36
» POKOLJ U PEĆI I ĐAKOVICI
| 16.11.2012 20:31
» PLAVSKO GUSINJSKI DISTRIKT
Rasim Medunjanin | 09.11.2012 23:20
» ZABRANJENI "JUBILEJ"
| 08.11.2012 01:08
» (ZA)OKUPIRANI OSLOBODIOCIMA
Almir Mehonić | 04.11.2012 23:38
» NAKON 11 GENOCIDA, NEMAMO PRAVO NA ZABORAV!
Abidin Musić | 30.10.2012 23:44
» CRNOGORCI SU GENOCID PLANIRALI MNOGO RANIJE
Avdo Metjahić | 24.10.2012 04:05
» GUSINJE I PLAV DALEKO, A SAMI
Rizah Gruda | 11.10.2012 14:35
» SMRT ILI KRST
Mehmed Meša Delić | 08.10.2012 00:45
» ODRŽAN SASTANAK BKZ-A U NEW YORKU
Bošnjaci.Net | 13.02.2012 21:11

Ostali prilozi:
» HEDIJA ISNAMA TALJIĆA BOSNI I BOŠNJACIMA
Akademik dr. Ferid Muhić | 20. October 2017 21:16
» DOBRE SLUGE, GROZNI GOSPODARI
Sead Zubanović | 19. October 2017 17:17
» ČETIRI BOŠNJAČKA VELIKANA
Elmedina Muftić | 18. October 2017 19:07
» ALIJA IZETBEGOVIĆ, DRŽAVA BIH I BOŠNJACI
Aziz Hurem | 18. October 2017 18:45
» LUKAVSTVO I DISKRIMINACIJA SRBA, U MOSTARU, KRAJA NEMA
Mr. Milan Jovičić | 18. October 2017 18:00
» POSLJEDNJI SELAM ŠEMSUDINU KUČEVIĆU
Dr. Harun Hadžić | 17. October 2017 02:03
» ŠTA TO BJEŠE DOMOVINA ...?
Velija Murić | 16. October 2017 02:07
» ISNAM TALJIĆ - ČOVJEK KOJI SE PRESTAO SMIJATI
Said Šteta | 13. October 2017 13:17
» SRPSKI MIGOVI PROTIV HRVATSKIH FANTOMA
Nedžad Ahatović | 12. October 2017 21:08
» JEDAN POGLED IZ BOSNE POVODOM ERDOGANOVE POSJETE SRBIJI I SANDŽAKU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. October 2017 18:51
» VAŠAR SEZONE
Elmedina Muftić | 12. October 2017 18:22
» BOŠNJACI I MEDIJI
Džebrail Bajramović | 11. October 2017 02:00
» DAN KADA SU POBIJEDILI NAJBJEDNIJI
Aziz Hurem | 11. October 2017 01:02
» MRŽNJA JE OTROV
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. October 2017 16:25
» VELIKOSRPSKA LAŽNA LJUBAV, KRATKOG JE DAHA
Mr. Milan Jovičić | 09. October 2017 13:52
» ZAVRZLAME SA AKCIZAMA
Zijad Bećirević | 07. October 2017 12:49
» SELAM ALEJKUM, SINOVI SLOBODE
Larisa Karaosmanović | 05. October 2017 15:55
» DOBRI LJUDI DANAŠNJICE
Mr. Milan Jovičić | 03. October 2017 21:44
Ostali prilozi istog autora: