SAID ŠTETA: Hoće li selo postati samo prepričana uspomena umjesto oaza zdravog života. Onog, u kojem su se odgajali ovi fini ljudi što žive i islam i ne prepisuju ga niti dijele u statusima društvenih mreža. Neka ti je vječni rahmet merhuma Šefika!

Spuštamo se putem sa glavne ceste od makadama, prema planinskom selu Stojkovići, dok mi u ušima odzvanjaju zvuci djetinjstva. Dozivanje čobana, blejanje ovaca i topot nevezanih konja koje sam čuvao po Bitovinji kada bi došla reda na dedinu kuću. Tako sam zavolio konje!

Na bolji svijet je preselila Šefika, našeg babe amidžišna, pa da brat i ja pomognemo kopati mezar. Nije imala poroda, a od roda muškog jedino sestrića Emira. Vele u selu ostalo dvoje troje starih.

Kad smo sa dajidžićem Halilom uzeli alat pa krenuli do mezarja iznad puta na ulazu u selo, skupi nas se puno. Dolaze njeni djeverovići sa djecom i zetovima. Dolazi Ramiz, amidžić moje majke, davno zagazio u osamdesetu, najstariji je stanovnik sela. Kćerka mu Alma šalje mi poruku da ga pripazim. Ja kako! Izbrojim dvadeset i jednog kopača pored mezara. Neki se vratiše sa ceste jer nije bilo potrebe. Kiša krene pa stane i na iskopan mezar stavljamo letve što ih Ramiz donese pa preko najlon da mezar ne kisne. Dolazi mlada žena sa roza mahramom na glavi i sa njom suprug. Vele, ona je profesorica matematike u Gračanici kod Tuzle, kćerka od Šefikina djeverovića što su ga jučer operisali. Srce! Donese pite i sokova da se kopači malo okrijepe. Još veli poslala i njena sestra što nije mogla doći. Dolje u selu ženskinje loži vatru i sprema hranu sa svakog ko svrati.

A moje oči, dva smeđa leptira, igraju okolo i zagledaju ljude koje ne vidjeh godinama. I ne znam koje smo koljeno po rodu, ali znam da su mi svi nekako se primakli srcu i griju ga u ovom prohladnom danu. Obilazim mezarove mojih rođaka. Sejfo i Sifa, roditelji od moje Ramize, Vahide, Vasve, Vahida... Zastajem pored mezara dvojice daidža i dede Derve. Prilazi mi Ramiz i odvodi me naprijed pa niže do ceste, odmah pored prelaza. Dva rukom tesana kamena bez ikakvog znaka.

- Ovo ti je mezar nane Haske!

Spustim se u čučanj i proučim joj Fatihu a niz lice krenu neka moja kiša. Vrela i puna sjećanja. Imao sam tri godine kada je babo zadnji put odveo na konju gore u planinu. Kasnije mi je pripovijedao da mu je tokom puta onako bolešljiva ponavljala: ”Čuvajte mi ono dijete!” Mislila je na mene jer sam bio slabašan i kontalo se da ću umrijeti a nana me plaho voljela. Sve nas je voljela kao i dedo sa kojim sam uz zalogaje crnog hljeba i ovčijeg sira pojeo najviše ljubavi.

Vrijeme je ikindije i ljudi dolaze. U skoro pa napušteno selo u kojem ima više pasa lutalica i mačaka nego li stanovnika sa džennazom se vraća život. Kiša počinje jače!



Redamo se u safove i Ramiz pozva efendiju da sačekamo. Dolazi suprug moje dajidžišne Azre što je sa mojom sestrom pripremala jemeke za putnike iz daleka. Ruke kao golubovi čije su mrvice nestale sa puta, poletješe nebu. Kiša pojačava dok se u čučnju uče sure. Gledam velika dženaza.

Zaslužila je merhuma Šefika, reći će mnogi. Vjerujem, kako u ovim ljudima gori baklja imana koja se svojim plamenom odupire kiši, i daljinama tamo gdje su razasuti i tako čuva mrvu ljudskosti.

Kada dajidžić Muamer donese mrežu od sitno pletene žice, tek primjetih da na taze mezaru niže, iz zemlje viri ista takva.

- Lisice navalile! Eno Hasanov mezar bile raskopale. Ama jednu noć izašao na avliju kad u mezarju svijetli nekoliko pari očiju. Kontam noć je, pa ću sačekati jutro. Ma nisam ti više ni zaspao nego odmah po sabahu zovem mu djecu da dođu iz grada pa da spašavamo. Priča Ramiz, koji sa svojom Kadunom stanuje u kući ispod puta. Još koji dan pa će i on u grad. Ima i dole kuću.

U selu će ostati psi i keruša koja se tek okotila. Himzo iz zaseoka Pinjići strahuje i razmišlja kako će zatvoriti ovce u Madžakove štale. Pričaju, neki dan gore iznad ceste vuk počeo daviti velikog psa. Ismet veli da se i medvjed viđa a pod prozor mu u bašču dolazila divlja svinja. Još ispriča kako im je ko djeci moj rahmetli babo Mustafa donosio bombona dok je dolazio majki pod pendžere i vrati me opet u djetinjstvo. Žubor vode u bukovim koritima što se slijevala kroz drvene cijevi. Hašlame u krošnjama tokom ljeta i jerbasme s kraja jeseni koje sada i nemaju tu zeleno zlatnu boju, već nekako pjegave.

Valjda od samoće!

U svome sjećanju jašem konje bez sedla i držim se za grivnu jer još je puta kojeg valja preći. Jer u stvarnosti je izbor jalovih obećanja vlasti i onih koji je žele, pa nas proganjaju svojim slikama. Proteklih dana ali i godina, naslušao sam se ispraznih fraza ali niko, baš niko nije spomenuo kako selu vratiti život. Hoće li selo živjeti samo kada su džennaze? Hoće li mreže od pletene žice sačuvati mezarove naših najmilijih od najezde lisica? Hoćemo li birati lisice ili ljude da nam budu vlast?

Hoće li selo postati samo prepričana uspomena umjesto oaza zdravog života. Onog, u kojem su se odgajali ovi fini ljudi što žive i islam i ne prepisuju ga niti dijele u statusima društvenih mreža.

Neka ti je vječni rahmet merhuma Šefika!