Almir MEHONIĆ: Da li neko može i zamisliti koja bi se lavina optužbi sručila na Bošnjake i Islamsku zajednicu da se recimo za Bajram u školama u Bosni i Hercegovini organizuje hor ilahija i kasida u kome će biti i srpska djeca, a nakon toga da imami nastave sa učenjem Kur’ana? To bi sigurno u najmanju ruku u medijima bilo prokomentarisano kao fundamentalistički čin radikalnih islamista.

“Ускликнимо с љубављу Светитељу Сави
Српске цркве и школе светитељској глави;
Тамо венци,тамо слава Где наш српски пастир Сава:
Појте му Срби песму и утројте.”

U svim školama u Sandžaku, 27. januara, u jedan glas, ovu pjesmu pjevaju i Bošnjaci i Srbi, svi oni koje odaberu profesori muzičkog obrazovanja. Nakon opojane pjesme na red dolaze popovi i lomljenje slavskog kolača, jer slava je i to školska, nakon toga po pravilu neki đak, Bošnjak, čita hvalospjeve o Svetom Savi, a cio program se završava sveštanjem klupa i učionica, a ponegdje i đaka, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Tako danas izgledaju škole u “sekularnoj” državi Srbiji, gdje je kako kažu crkva odvojena od države.

Da li neko može i zamisliti koja bi se lavina optužbi sručila na Bošnjake i Islamsku zajednicu da se recimo za Bajram u školama u Bosni i Hercegovini organizuje hor ilahija i kasida u kome će biti i srpska djeca, a nakon toga da imami nastave sa učenjem Kur’ana? To bi sigurno u najmanju ruku u medijima bilo prokomentarisano kao fundamentalistički čin radikalnih islamista.

Međutim, godinama u Srbiji se u nacionalno mješovitim školama, na očigled svih, održavaju vjerske ceremonije Srpske pravoslavne crkve, uz sve popove, kandila, slavske kolače i “svete” vodice, a da niko ne primjećuje da je to gruba diskriminacija onih koji ne pripadaju Pravoslavlju i Svetoslavlju.

Bošnjačka djeca u sandžačkim školama ne samo da ne mogu naučiti ništa o svojoj historiji, kulturi, narodnoj pjesmi, književnosti, običajima, nego je srpski obrazovni sistem tako ustrojen da mu je krajnji cilj zapravo asimilacija svega sto nije srpsko. Na takozvanu školsku slavu Svetog Savu, svi učenici dobijaju zadatak da napišu rad o srpskom prosvetitelju Svetom Savi. Da li se možda nekada negdje desilo, da se u nekoj školi, mimo medrese, dobije domaći zadatak sa temom “Muhammed a.s.”? Odgovor je odrično jednostavan.

Šta je bošnjačkoj djeci Sv. Sava?

Ako je Srbija sekularna država, odvojena od crkve, kako kažu njen Ustav i zakoni, kako je moguće da postoje školske crkvene slave. Ako je Srbija država ravnopravnih građana, kako kažu isti ti zakoni i međunarodne povelje koje je srbijanska skupština ratifikovala, zbog čega su primorana bošnjačka, mađarska i albanska djeca da slave srpsku slavu i pjevaju svetosavsku himnu?

Iako je ovo pitanje svakog 27.januara aktuelno među Bošnjacima, čudi to da skoro i nema reakcije bošnjačkih institucija, političtih partija i nevladinih organizacija povodom nametanja proslavljanja crkvene slave bošnjačkoj djeci.

Sasvim je jasno da se ovim činom želi nametnuti kompleks svima onima koji ne pripadaju srpskom narodu, odnosno da su samo Srbi prosvetitelji i da samo u Srba ima umnih glava. Međutim, nije sasvim jasno zbog čega Bošnjaci Sandžaka šutke prihvataju ovakav odnos države spram njih.

Da makar jedne godine nastavnici i profesori Bošnjaci, ne private učešće u ovom događaju i da bošnjačka djeca makar, jedne godine odbiju učešće u ovim horovima i programima, naravno, da bi se stvari drugačije odvijale. Za takav poduhvat i akciju, potrebno je sihronizovano djelovanje i makar jedna bošnjačka institucija koja bi stajala iza takve akcije. Makar jedna.