Ferid Ferko ŠANTIĆ: Današnjim Bošnjacima, evo cijeli jedan vijek, aktivno, planirano, smišljeno... naređuje se da „legnu“ jer su oni, ko bajagi, „mrtvi“, ko bajagi ih nejma, nejma, ponavljaju dušmani bošnjački ničega bošnjačkog, ni škole, ni knjige, ni jezika, ni...

Prije nekoliko dana, na promotivnoj skupštini Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) za Crnu Goru u Rožaju, obraćajući se prisutnima, muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić je govorio o današnjem položaju Bošnjaka na prostoru cijele etničke Bosne, od Plava do Velike Kladuše. Želeći na najjednostaviji način predočiti stanje u kojem se danas nalaze Bošnjaci kao narod, muftija je, na samo njemu svojstven način, prepričao jedan istinit događaj sa jedne od bošnjačkih dženaza.

Helem, u jednom bošnjačkom selu u bahče ahiretske preselio je jedan naš Bošnjo. Dok je hodža gasulio, kupao, umrlog odjedanput se umrli probudio i uhvatio hodžu za ruke. Prestravljen hodža je istrčao na avliju i besomučno počeo bježati. Sve su to gledali okupljeni mještani koju su stajali ispred kuće čekajući da pođu ka mjesnom mezarju i obave dženazu. U tom času ispred mještana se, prekriven bijelim ćefinom, bjelim čaršafom, pojavio i oživjeli Bošnjo. Vidjevši ga mještani su se takođe dali u panični bijeg preko plotova, jaraka... Oživjeli Bošnjo je pokušao da im kajže da nije umro, da nije vampir nego da je stvarno živ. On se potom uputio prema familiji svojoj ali su se i djeca i žena dali u bijeg. Nije ništa pomogla njegova molba da ga sačekaju, da ga čuju... On je za sve njih bio mrtav iako je on bio živ, iako su ga oni jasno vidjeli i čuli. Džaba, on je bio proglašen mrtvim i ništa nije vrijedilo to što je on ispred njih stajao, hodao, govorio...

Sličnu sudbinu, naglasio je muftija, doživjeli su i Bošnjaci kao narod. Bošnjake i sve što je bošnjačko, dušmani su njihovi proglasili nepostojećim, mrtvim. Počev od Vuka Karadžića i njegovog „Srbi svi i svuda“, sa kojim je on sve što je bošnjačko proglasio srpskim, pa do dana današnjeg Bošnjacima se negira to da su oni živi, postojeći, da imaju svoj jezik, svoju kulturu, svoju vjeru, svoj nacionalni identitet... I što je najgore u to su povjerovali i neki hudi, bijedni, poltronski Bošnjaci. Pored toga što su bošnjačka kultura, vjera, jezik... vidni, jasni... jedan dio hudih i bijednih Bošnjaka i dalje bježi sam od sebe k'o što su oni mještani bježali od njihovog oživjelog komšije. Sve to zbog toga što je tamo nekakva „vlast“, velikosrpska, crnogorska..., Bošnjake i sve bošnjačko proglasili „mrtvim“, nepostojećim.

U gore spomenutom obraćanju muftija sandžački je ispričao još jedan „doživljaj“ sa jednim drugim mejtom. Naime, običaj je kod Bošnjaka da se mejt, da se umrli, u kući ili u gasulhani, nikad ne ostavlja sam. U jednoj takvoj prilici, dok je tokom noći pored mejta bio samo jedan njegov komšija, umrli je ustao sa tabuta.
- Lezi! - naredio mu je komšija.
- Što da legnem? - pitao je oživjeli.
- Lezi, ti si umro! - ljutitio će komšija.
- Nisam umro, evo sam živ! - uzvratio je oživjeli.
- Nisi živ, hećim je rek'o da si ti umro i ti si umro! - ponovio je komšija.

Masovno prisustvo Bošnjaka iz svih krajeva Sandžaka na pormotivnom skupu BKZ u Rožajama

Današnjim Bošnjacima, evo cijeli jedan vijek, aktivno, planirano, smišljeno... naređuje se da „legnu“ jer su oni, ko bajagi, „mrtvi“, ko bajagi ih nejma, nejma, ponavljaju dušmani bošnjački ničega bošnjačkog, ni škole, ni knjige, ni jezika, ni...

Ali i pred svega toga danas je sve jače, sve glsnije, sve gromkije, sve prodornije... bošnjačko: „Nisam umro, evo sam živ“! Najbolja potvrda tome su nove bošnjačke institucije, političke, kulturne... organizacije i generacije novoprispjelih, svjesnih Bošnjaka, koji sigurno neće dozvoliti poltronskim bošnjačkim političarima, poltronskim hodžicama, kao ni dušmanima bošnjačkim da narodu bošnjačkom narede: lezi, ti si umro. „Ovaj narod nije mrtav...“, - posebno je, u svojem obraćanju, naglasio muftija sandžački. To je poruka koja mora doći do uha, do svijesti, do srca svakog Bošnjaka i Bošnjakinje. To je poruka koja se neprestano mora ponavljati bošnjačkim dušmanima. To je poruka koju nije dovoljno izgovarati samo riječima nego je treba pokazati djelom i svojim sopstvenim primjerom. Takav primjer, svojim masovnim prisustvom na promotivnoj skupštini BKZ-e Crne Gore, dali su Bošnjaci Rožaja i cijelog Sandžaka, pa sve do bošnjačke ponosne domovine Bosne i Hercegovine!