Bio je pristojno dijete iz komšiluka. Igrao se i odrastao kao i sva djeca u mahali, bezbrižan, nasmijan, veseo, radoznao ...

I majka mu je bila fina. Uvijek bi se pristojno javila i upitala za zdravlje. S njima je komšiluk bio rahat, u lijepim, prijateljskom, komšijskim odnosima, onakvim kakvi su oduvijek i bili po sarajevskim mahalama - započinje priču o komšiji Brani stari derviš Nakšibendijske tekije u ulici Potok, šejh hadži Ekrem Fočak.

Kuća im je bila tu, gore, dvije-tri kuće iznad tekije. Tako da smo se često susretali, jedni pokraj drugih, uz pozdrav i pokoju riječ upita za zdravlje, mimoilazili. Tekija je bila, kao i sve tekije po Bosni, a i šire, odlukom komunističkih vlasti davne 1952. godine zatvorena. Zatvorili su zgrade, objekte, ali čistim, otvorenim derviškim srcima nisu ništa mogli. Ljudi su se i dalje sastajali, ovaj put kriomice, po kućama, dućanima, bašćama i tu ustrajno i zanosno spominjali, slavili i veličali svoga Gospodara. Držali su se sohbeti, vazovi, prenosile se sufijske mudrosti, poruke i pouke. Danas sam vjerovatno najstariji živući insan koji je slušao dersove iz Mesnevije pred četiri Musnevihana: rahmetli hadži Mujagom Merhemićem, rahmetli šejh Fejzullahom Hadžibajrićem, potom rahmetli hadži hafizom Halidom Hadžimulićem i sve do korone kod hafiza Mehmeda Karahodžića sam išao, – prisjeća se s radošću šejh Ekrem.


A kakvi su samo ljudi tada bili, - nastavlja, koliko se je cijenila nauka i mudrost i našta su sve bili spremni, na koliki napor i hizmet. Auuu.
Kako se u mojoj kući držala Mesnevija sjećam se ljudi koji su dolazili iz Busovače, Fojnice, Visokog, Kaknja, Zenice... toliki bi put prevalili, haman i po cijeli dan za to žrtvovali da bi samo došli i poslušali jedan sahat ili dva ders iz Mesnevije. Rahmetli otac bi dao da se spremi večera i musafiri dočekaju, ali oni bi ipak iz skromnosti i pristojnosti, da nikome ne budu na teret, sebi ponijeli komad kukuruze i sira i tako glad utolili.

I šta će od tako zatvorene, prazne tekije? Pretvore je u stolarsku radionicu za potrebe obližnjeg pokopnog društva Bakije. Tu će se rezati građa za tabute, mezare, nišantoše. Radionica postade, jedno gradilište, pa hajd. I potrajalo je to haman četiri desetljeća. Tek kad je komunizam malo popustio, krajem osamdesetih, izganjasmo nekako da nam se objekat vrati i da ga opet u tekiju pretvorimo.

Zadali smo se, pošteno. Valjalo je onu svu građu izmjestiti, sve očistiti, srediti, promijeniti stolariju, okrečiti, nabaviti prostirku. I haman kad je to sve došlo na svoje, kad se sve posložilo, i što bi se reklo kad je insan trebao postati rahat, u to dođoše ona ružna vremena kad se moralo ustati i braniti, kako sebe i porodicu, tako i komšiluk, narod, vjeru i državu.
Brane se izrastao u lijepog mladića. Pusta mladost, ljepota je to i za oko i za dušu i za srce. I kad treba insan da se malo proveseli, u svojoj mladosti uživa i opusti, dušmani ti ne daju. Ustao je, uzeo pušku i pridružio se svojoj raji iz mahale, da brani mahalu, svoj grad, komšije, rodbinu i prijatelje, svoju zemlju. I kako je stao, s nama uz rame, tog prvog dana rata, ostao je sve do zadnjeg.

Sjedimo mi tako, na liniji i ide jednog hafiza sin i nosi kantu od pet litara, a u njoj nekoliko litara pive. Ide i svima redom sipa pivu, kako dođe do mene, preskoči me i dođe do Brane. Na čuđenje svih, Brane ga odbi, ne htjede da uzme. Okrenuh se i upita ga: a što ti Brane ne uze pivu?
– Ja tebe hadžija sve hoću nešto da pitam, al' nikako da nađem priliku. I kad te budem pitao, neću da pomisliš, vidi ga, sad došao da me pita, a juče pivu pio. E zato nisam htio da uzmem.
Iznenadio sam se odgovoru, ali kako nije bilo ni mjesto ni vrijeme da širimo priču na tome ja sve i ostalo.


Nakon haman, blizu četiri godine, konačno je došao mir. Počela je obnova. Opet smo se okupili oko tekije i koristili svaku priliku i mogućnost da je što bolje sredimo. Nabavljali smo građu, dovodili majstore, mi irgetili koliko smo znali i umjeli i ubrzo smo je, mashallah, lijepo sredili.
I tako idem ulicom kad će ti pred mene komšija Brane: hadžija ja bih tebe nešto pit'o.
- Pitaj Brane.
- Ma, nije još vrijeme, odmahnu glavom i nastavi ulicom.
Prošlo par dana, kad će ti on opet ispred mene: hadžija ja bih tebe nešto pit'o.
- Pitaj, odgovorih, a on ti opet zavrti glavom, ma nije još vrijeme - reče, i nastavi ići.
Za par dana, opet on pred mene: hadžija ja bih tebe neš'to pit'o, i prije nego što će još šta reći ja ti njemu: jest, vrijeme je, pitaj!

Ma gledam hadžija kako svaki dan prolazite, kako radite, kako ste veseli i sretni. A ja nikad nisam bio, iako živim tu u blizini, u tekiji. Pa sam te htio pitati kad bi ti mene pustio da uđem i da vidim kako to izgleda. To mi je velika želja.
Ma hoću Brane, kako neću. Evo hoćeš li sad da uđeš i pogledaš?
E neću ja hadžija tako. Ja bih prvo otišao kući da se okupam, i obući ću čistu garadarobu, pa bih tek onda došao da me pustiš da uđem.
Hoću Brane, kako neću.


Dogovorismo se, i u tačno dogovoreno vrijeme Brane je stajao pred kapijom: okupan, sređen, namirisan, počešljan.... Otvorim kapiju a onda i tekijska vrata, on se izu ispred njih i polahko sa velikim poštovanjem i obazrivošću uđe. Kako je ušao, širom je otvorio oči i pomalo usta i samo je ne trepčući prelazio sa zida na zid, sa levhe na levhu, gledao ćilime, mihrab, sećiju, sve u tekiji ... Nakon desetak minuta neprekidnog gledanja, samo je poluglasno uzdahnuo „kako je ovo lijepo“, i nastavio bi da gleda. Prošlo je još desetak minuta, a on pogleda sa tekijskih zidova ne skida. Ponudio sam mu da sjedne. Sjeli smo na sećiju, prisjetili se zajedničkih boravaka na liniji, ljudi iz komšiluka, mnogih drugih i raznih događaja. Nakon nekog vremena, reče, hadžija ja bih, ako mogu, sad morao ići. U redu Brane, naravno da možeš.

Ustade i poče se zahvaljivati. Veliko ti hvala što si me pusti da uđem, veliko ti hvala. Meni ovo jako puno znači. Toliko sam to želio i evo želja mi se ispunila.
Ma šta se Brane zahvaljuješ? Sasvim je normalno da te pustim, da dođeš i vidiš. Nisam ništa posebno uradio.
Jesi hadžija, jesi! Meni si puno uradio i hvati ti i još jednom ti hvala!
I ode.
Brane ode, a mi se zabavismo svojim poslom. Ne bi se toga ni sjetili, da nisu za nekih dva-tri mjeseca stubovi po mahali bili obljepljeni smrtovnicama. Umro komšija.
Svima nam žao. Žao nam njegove mladosti, imao je negdje između 25 i 30 godina, ostade iza njega malo dijete, žena, stara majka. Kažu negdje ispod plećke dobio onu ružnu bolest, nije ni znao da je ima, a ona ga za dva-tri mjeseca pokosi. I šta ćemo, nas nekoliko iz tekije, pod abdestom, s namaza, spremismo se i na komšiluk, odošmo na Vlakovo na sahranu. Došli smo na vrijeme, bilo nas je negdje oko pedeset, narod iz mahale, bilo je i jedno 4-5 inovjeraca iz čaršije. Poznadoh komšinicu Jelu. I njoj je kuća bila dvije – tri kuće udaljena od tekije, ali na drugu stranu.
Došlo vrijeme za pokop, ali nigdje popova. Nema ni rakara (grobara). Čujem Jelu kako se ljuti i psuje, da im majku bezobraznu, pokvarenu.


Prođe pola sahata, prođe i sat. Oni ne dolaze, a meni sinu kroz glavu: pa neće oni ni doći. On više njima ne pripada. Njega je srce nama dovelo. On je nama došao.
Al' šta ču; ja polahko: Jelo meni se čini da nema ovih vaših.
Ma nema, zagalami Jela i opet im poče sve po spisku.
Jelo, meni se čini da oni neće ni doći?
I meni se čini – da ih ćaća njihov, ne staje ona.
A šta ti misliš da mi njega pokopamo?
Pa ko će drugi?
Odgovori Jela pitanjem. Mi se prihvatimo za sanduk i spustimo Branu u grob. Onda za lopate i pokopamo ga. Taman kad smo završili i htjeli da idemo, kad će ti Jela zapomagati na sav glas.
- Nemojte ići 'adžije ako Boga znate! Sramota je da čovjek ovako bez išta ide pred Boga na onaj svijet! Nego, de vi živi bili izmolite onu vašu molitvu pa nek' on s makar nečim ide tamo.
Zgledasmo se, u čudu, ne znamo šta bi, i čučnosmo. Euzu i bismilu proučismo, suru Kul ja ejuhel kafirun i završismo sa Lekum dinukum velije din.


Haris Hojkurić
Sarajevo