Poslije nekoliko dana, povodom naprijed spomenutih problema u nekim selima Župe i Podgore iz Prištine će doći visoka delegacija Ministarstva obrazovanja sa zamjenikom ministra dr. Agimom Vincijem i direktorom Direktorijata za osnovne škole dr. Halimom Hisenijem. U njihovoj pratnji su i Sadeta Tirić i profesor Hilmi.

U jednom trenutku, dok sam pored sebe spuštao knjigu da odmorim oči, osjetio sam na sebi pogled. Nisam se prevario. Podigao sam glavu i samo nekoliko metara od sebe na platnenom prostiraču primjetio ženu srednjih godina, uz koju se sjedila dva dječaka. Bila je u kupaćem kostimu.

Za vrijeme trajanja konferencija sagledavana je uloga i mjesto arhiva u procesu digitalne transformacije. Vidjelo se da su u ovoj oblasti najdalje otišli ruski arhivi, o čemu je govorio šef Federalne arhivske agencije Rusije dr. Nikolaj Artizov, a da zapažene rezultate među slovenskim zemljama imaju Bjelorusi.

Svi oni su naglasili, kako se treba nastaviti sa ovim aktivnostima, a koristeći pozitivna iskustva iz proteklih godina, stalno unaprijeđivati rad istih.
I kako reče Ćamil Ibrahimovic, sav trud koji čovjek uloži, zaboravi se onom suzom srebreničkih majki, koje učesnike marša dočekuju kao svoje sinove.

- “Seonica je oduvijek znala biti dobar domaćin, a danas je to škola”. Manifestaciju je otvorio pomoćnik načelnika za finansije općine Konjic, Vahid Alibegović. Skupu se obratio i predstavnik “Šumarstva Konjic” Samir Alikadić, koji je upozorio o teškoj bolesti kestena, ali i naporima koje stručni ljudi ovog preduzeća zajedno sa Udruženjem “SIN Neretvica” čine.

Kroz svoju disertaciju, Islamčević je istraživao izuzetno važan fenomen, koji na područiju južne Europe, a posebno BiH i zemalja u okruženju praktično nepoznat, a radi se o fenomenu Nove misli kojem, zbog izuzetne atraktivnosti, svakodnevno prilazi sve veći broj ljudi koji svoje duhovne potrebe ne mogu zadovoljiti unutar tradicionalnih religijskih obrazaca.

Uzimajući sve to u obzir, direktori štamparija određuju minimalnu cijenu “ispod koje nikako ne možemo ići”, i zatražiše dodatne garancije - “jer, nama to što piše u pisanoj odluci UNMIK-a (koju smo mi priložili) o spremnosti za plaćanje i uvoz knjiga iz BiH, nije dovoljno, već bi trebalo da nam se uplati avans od tridesetak hiljada DM (KM), prije nego krenemo u posao”.

I, tako je i bilo. Prof. Alija je tada, a i kasnije u sličnim situacijama, smještaj imao u slobodnoj kući moga tasta Šabana (koji je bio na “privremenom” radu u Švicarskoj), na Alijino izričito traženje - da ne “deranžira nikoga”. Inače, prof. Džogović je kasnije sastavio i “Aneks” bosanskog jezika i književnosti kao pisani separat školskom programu, zato što je to bio jedan od uslova od strane Radne grupe u ime direktorijata obrazovanja UNMIK-a i Ministarstva PVK, za odobrenje uvoza udžbenika iz BiH.

U tim mjesecima neposredno poslije rata, Bošnjaci Kosova su bili izloženi i mnogim izazovima, kao i raznim provokacijama, nasrtajima na njihove živote i imovinu, prijetnjama preko telefona - ponajviše, dok su se u gradovima morali oprezno ponašati i čuvati da ne govore suviše glasno na javnim mjestima na svom jeziku.

Sutradan u zakazano vrijeme odlazimo s Refkijem u Ministarstvo obrazovanja, u društvu sa Mirsadom (Kanitom) Aliagić, bošnjačkom aktivistkinjom iz sela Planjana kod Prizrena, koja je silom i režimskom prinudom (zbog svojih bošnjačkih aktivnosti na Kosovu) od 1997. u Sarajevu. Ministar obrazovanja vlade Federacije BiH dr. Fahrudin Rizvanbegović nas prima s dobrodošlicom.

Poslije izvjesnog vremena, na novom sastanku u Prizrenu, doći će iz Prištine zamjenik šefa USAID-a za Kosovo i po obrazlaganju projekta za tri novine (za “Kosovski avaz”, obrazloženje je dato s moje strane), reći će decidno: “Ovaj projekat sa novinama će ići”. Na tom drugom sastanku g. Kaso Ahmeti je prezentirao potrebu i za radiom na bosanskom jeziku, ali je taj gospodin kazao – „ ... neka ovaj projekat radija sačeka, da prvo vidimo sa podrškom ovom multietničkom projektu oko novina”.

Reforma u sistemu Ujedinjenih nacija je neophodna, ali je takvu reformu potrebno provesti sa izuzetnom pažnjom, uz najširi konsenzus zemalja članica. Bosna i Hercegovina dijeli ocjenu da su zemlje u razvoju nedovoljno zastupljene u Vijeću sigurnosti, što bi bilo adekvatno mjesto da se čuju i razmatraju specifična pitanja i problemi zemalja u razvoju.

Ja dodajem još “poneku” oko nastave na bosanskom jeziku, s naglaskom da će nastava na bosanskom jeziku svakako ići sa onima koji budu htjeli, te da mi na to imamo pravo. Doktor Mehmed me dopunjuje: “Ovo… što hadžija želi da kaže je... mi konačno moramo stati na svoje noge i naša je odgovornost za mlada pokoljenja da im pružimo kvalitetnu nastavu, na svom jeziku.” Faik Miftari iz Prizrena, porijeklom iz Rečana, albanski nacionalno opredijeljen, saradnik “Selama”, javlja se da podrži naše prijedloge kao umjesne… Sve protiče u dosta lagodnoj atmosferi; dobijamo aplauz. Balić se izvinjava skupu: “Moramo da idemo, imamo još obaveza, vi nastavite dalje sa radom”.

Dok u Peći, u njegovom stanu, zatičemo pjesnika prof. Aliju Džogovića, iznenađenog našom posjetom. Uz kahvu, slušamo i njegovu ratnu priču. Kao i mnogi Pećanci i Kosovari “povlačio” se preko prevoja Kule za Rožaje, pa dalje u Ulcinj, u Crnoj Gori. (Za veliki doprinos Rožajaca kosovskoj prognaničkoj golgoti u časopisu Takvim za 2000. godinu, izdanju “Selama”, on će objaviti poemu “Hvala, Rožaje”). Prof. Džogović nas je dalje informisao i o stradanjima Pećanaca, među njma i o stradanju Bošnjaka.

Kao svoj pristup mome stavu, Džezair Murati, predsjednik DRSM, izvadio je papir sa usvojenim zaključcima MBS-a, iz novembra 1998. Ovaj dokumenat je, inače, u prijevodu na engleski jezik bio s naše strane (potpisnika ovih redova, Azara Zuljija i Džezaira Muratija) predat i američkoj ambasadi u Beogradu preko njenog prvog sekretara i savjetnika, u susretu s njima u ondašnjem sjedištu stranke Rasima Ljajića u Novom Pazaru u Sandžaku.