U ime humanosti, u ime svih oboljelih, pozivamo vas i zahtijevamo od vas, da putem vaših vlada i ambasada hitno uputite medicinsku i liječničku pomoć u gradove Novi Pazar, Tutin, Sjenicu… Ujedno da pošaljete komisiju koja će utvrditi odnos rukovodstva Srbije prema građanima u pomenutim gradovima.

Svu trojicu sam lično poznavao i svaki od njih je ostavio snažan trag. Alija Izetbegović, čiji sam bio savjetnik, o njima je imao visoko mišljenje i cijenio ih je. Sjećam se mojih posljednjih razgovora sa njima, jer su oni svjedočili o Predsjedniku u mojoj knjizi “Sjećanja na Aliju Izetbegovića”. Zahvalnost za kontakt sa Mockom neposredno pred njegovu smrt dugujem šefu kabineta dr. Bernhardu Stillfriedu.

Ali šta radite sada kada nam je najpotrebnija pomoć države u kojoj živimo? Zato ne spašavate narod Novog Pazara i Tutina? Zašto ste ga ostavili da bude novi Vuhan? Šta je taj narod koji glasa za Vas zgriješio da ga tako kažnjavate i ne reagujete na katastrofalnu zdravstvenu situaciju?

Bio je uvijek u pokretu i uvijek spreman da istog trena istrči na prvu borbenu liniju, da svojom pojavom i riječima umiri i ohrabri svoje saborce, i kao da sada čujem: “Ne bojte se, samo pametno i bez panike. Gotovi su!”

Voglauer, čija je stranka inicijator prijedloga, ističe da iako rezolucija nije pravno obavezujuća, ona je “definitivno korak u pravom smjeru”, a ujedno i “politički znak da se okupljanja u Bleiburgu više neće tolerisati”.

“Prvo je ubio moga svekra, zatim je ubio svekrvu i okrenuo se zaovi. Zaova je bila na kauču dok je mene držao u ruci, u lokvi krvi. Kod mene je bila duga kosa, zamotao je oko ruke, držao me jednom rukom, drugom pucao u zaovu, pošto je vidio da je nije ubio, okrenuo se i drugi put da puca. Ja sam uspjela pobjeći iz njegovih ruku”, kaže K.M.Z..

Svaka zemlja ima svoje čari, jer je sve to Allah dž.š. stvorio. Ponekad je čovjeku ovdje sve strano. A, opet, ponekad, u svemu vidim svoj Sandžak. I, sa svakim novim danom u tuđoj zemlji tražim parče Sandžaka, ono parče mirisa, duha i ljepote koje žive u meni, a koje samo ima Sandžak.

Profesor Rizah Gruda je dao veliki doprinos razvoju književnog stvaralaštva na prostoru Sandžaka, tako što je napisao nekoliko recenzija i osvrta na rad mladih autora, kao i učestvovao na mnogim promocijama, prenoseći na taj način svoje veliko znanje i iskustvo na nove naraštaje.

Pošto se i ja smatram dijelom IZ-e, ovo osobno shvatam kao poniženje. Bez obzira što dajem za pravo i mogućnost, da je sve, ono, što je hafiz naveo, istina. Dakle ima pravo na satisfakciju i podržavam ga, ali sam protiv načina na koji je izabrao da saopšti svoju ostavku.

Gotovo cijela 2019. godina u pravosuđu bila je obilježena aferom „Potkivanje“, u kojoj je jedan od glavnih aktera bio upravo trenutni predsjednik VSTV-a BiH, Milan Tegeltija. Krvična prijava na ime Tegeltije nikada nije podignuta, a odbačena je i disciplinska tužba i zahtjev za njegovu suspenziju zbog neprimjerenog kontakta, te uzimanja mita radi ubrzavanja procesa.

Nisu procesuirani brojni zločinci koji su i danas slobodni, iako su bili direktni učesnici u elitocidu, urbicidu, kulturocidu i ekocidu. Boli činjenica da se uporno negira genocid, a naučno-istorijska istraživanja koja se provode u vezi s tim, ne nailaze na podršku države Bosne i Hercegovine.

Maturski rad se sastoji 85 stranica, izuzetno profesionalno koncipiran, temeljito obrađen, obuhvaćene su mnoge teme, historijske periodi, statistički podaci, događaji koji su prethodili zločinu, tako da ovaj rad prevazilazi gimnazijalski nivo i zasigurno i ima kvalitet visokoškolske ustanove.

A Hasanova starija ćerka Nermina Muratagić-Nikqi ističe da su ih mnogi politički predstavnici razočarali, nisu se odazivali ni na obilježavanje godišnjice, te da je malo ko vodio istinsku brigu o bošnjačkim stradalim familijama koje su besomučno pružale otpor genocidnoj velikosrpskoj politici. I dok sestra Sevdija i ćerka Nermina bdiju noćima u bolu bez njihovog Haska i bez utješne pravde; ko zna gdje su živi i slobodni krvoloci koji su ugasili tolike nevine živote...

Ovih dana smo se uvjerili kako su društvene mreže postale itekako efikasno oružje u svrhu promovisanja negiranja genocida, koje za cilj ima da osudi žrtve, oduzme im kulturu sjećanja, njihove moralne principe, a u isto vrijeme zdušno se rehabilituju oni koji su izdavali naredbe ili pak direktno učestvovali u sprovođenju genocida.

Kompletno političko i vojno rukovodstvo bosanskih pravoslavaca, tj. Srba, osuđeni su na doživotne i višegodišnje kazne zatvora za genocid nad Bošnjacima - planiranje, naređivanje, činjenje, učestvovanje… Pored njih, u Haagu je suđeno predsjedniku Srbije, balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću, koji je umro pred kraj suđenja.
Tako da sva gornja maštovita priča ostaje u nekom pokušaju pomentog Ranka Ristića, koji je ovdje upravo u Chicagu (SAD) gdje je našao utočište, imao očinsku obavezu u duhu istine da vaspitava svoju kćerkicu Katarinu...