u oblasti Ljume i Debra, koji je izvršen nakon proglašenja amnestije od srpskih vlasti. U izvještaju se navode imena i prezimena osoba koje su ubili srpski odredi, često na najokrutniji način: spaljivanjem, klanjem, mesarenjem bajunetima i tome slično. Također se navodi detaljan popis spaljenih i opljačkanih sela u oblasti Ljume i Hasa.

Zaštitna iskopavanja sjeverne tabije novopazarske tvrđave su počela 3. septembra, s ciljem revitalizacije kule, poznatija kao “Džephana”. Novčić iz 1618. godine, pronađen prilikom čišćenja santrača kule, mađarski srebrni dinar (vladar Matijas II), pokazuje da bi najraniji period gradnje kule mogao biti 1618. godina, a otkriven je i tipični osmanski objekat izgrađen prije nego što je građena tabija.

"Prije svega, to je bio Mehmed-paša Šabanagić, drugi po redu paša iz Gusinja. On je pradjed Ali-paše Šabanagića, koji kasnije postaje paša iz ovog mjesta. Treći paša bio je Džafer-paša Koljenović. Četvrti paša je Ali-paša Šabanagić, koji je rođen 1817.godine, a umro je 1889.godine. On je bio poznata ličnost druge polovine 19.vijeka. To je strateg koji je u tri bitke porazio vojsku Crne Gore. To su Polimska bitka, bitka na Nokšiće i Murinska bitka“, kaže Gruda.

Na osnovu te odluke, 20. i 21. novembra 1943. godine, u Pljevljima je održana Osnivačka skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka. Na skupštini je učestvovalo 263 delegata iz pet sandžačkih srezova. U Zemaljsko antifašističko vijeće Sandžaka (ZAVNOS) su izabrana 62 vijećnika, a u Izvršni odbor Sandžaka (ratnu sandžačku vladu) 10 vijećnika. Za prvog predsjednika Predsjedništva ZAVNOS-a izabran je Sreten Vukosavljević, a za 3 potpredsjednika: Murad-ef. Šećeragić, Dušan Ivović i Mirko Ćuković.

Četnički vođa Mihailović je tada boravio u Crnoj Gori pod italijanskom zaštitom. Januara 1943. naređena je mobilizacija četnika za četvrtu osovinsku ofanzivu protiv partizana. Mihailović je u tome video priliku da usput "očisti" muslimansko stanovništvo. On je naredio crnogorskim četnicima pod vođstvom Pavla Đurišića da krenu ka Bosni, preko Sandžaka, usput "čisteći" sve pred sobom.

Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%.

Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i vladika, odnosno nosilac najviše vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa.

Na dan strijeljanja 11 Plavljana – 5. marta 1913. godine, prijavili su se za prelazak u pravoslavnu vjeru 108 osoba, od kojih 94 islamske i 14 katoličke vjere. Istog dana strijeljane su još dvije grupe od po osam građana. Za jednu se grupu ističe da su bili „zlikovci“, a za drugu „zbog prikupljanja oružja i jatakovanja sa kačacima“, uz napomenu da je strijeljanje izvršeno „na osnovu presude nadležnog vijnog suda“. Dan ranije je javljeno da je 15 osoba muslimanske vjere prešlo u pravoslavnu.

Pazeći ove njihove skupove uočio sam da se u džamijama prizivaju od strane hodža i njihova djeca, te im se ulijeva ljubav Muhamedove nauke, te da su ugovorili da ovih dana održe u džamijama molebstvije, bajagi za njihov spas i kako bi se Crnogorci uklonili iz njihovih zauzetih provincija.

Rekao sam sebi da je to uoci petka a to je Mubarek noc i mogu biti Kurban, i da su trazili bolju noc ne bi je izabrali. Vidjeli su ti cetnici da me nije strah, pa su poceli da me batinjaju. Jednom mi je jedan rekao: bjezi! Nisam htio to da radim. Uveli su me u neku plisanu sobu i zavezali mi ruke lisicama za radijator koji je bio vruc. Kada su mi se ruke ugrijale, poceo sam da vristim od velike temperature.

Bošnjaci u Sandžaku i Srbiji realno nemaju pravo na sudsku žaštitu.
Kakav je položaj Bošnjaka pred sudovima, i drugim državnim organima najbolje pokazuje činjenica da niti jedan postupak nije sproveden na bosanskom jeziku.
Zakonik o krivičnom postupku propisuje obavezu suda da pouči učesnike u postupku o pravu korišćenja manjinskih jezika, ali se ova odredba prema Bošnjacima ne primenjuje.

Strijeljani su pred nasilno sakupljenim narodom, ne samo punoljetni muškarci, već i žene sa djecom u naručju. Jedanaest Plavljana čuvenih po dobročinstvu, ne samo u Plavu i Gusinju nego i šire, povezani su na jedan konopac i prislonjeni uza zid. Neke druge koji nisu ubijeni mučeni su i sakaćeni, kao Emin Jakupov Ferović kojem je izvađeno oko bajonetom samo zato što nije htio da prihvati ljubljene pravoslavnog krsta i da se odrekne svoje vjere i nacije.

Poslije neprospavane noći zajedno sa svojim rođacima kreće u Šahoviće, rodno mjesto njegovog baba i djeda, tačnije Grančarevo, mjesto odakle su prije 84 godine mnogi Bošnjaci krenuli ostavljajući svoja imanja i kuće, i spašavajući živu glavu.
Mjesto, koje je udaljeno oko 20 kilometara od Bijelog Polja, nekadašnjeg Akova izgleda ukleto. Na ulazu, na obližnjoj stijeni postavljen je veliki drveni krst. Nigdje žive duše, a kuća ima...

Glavni odbor Bošnjačkog udruženja Plavljana i Gusinjana "Behar" iz Holandije uputili su zahtjev Predsjedniku općine Plav da razmotre ovu inicijativu i da je proslijede Skupštini na razmatranje.

Jedan među tim biranim mladićima i muslimanima je bio i momak po imenu Jakup Pepić. Bio je to visok momak, hrabar i snažan, pravi arnaut sa bijelim ćulahom na glavi. Njega su prvo uhapsili i odveli u zatvor. Onda su ga izveli i prije nego što su ga ubili, pitali su ga pred svima: 'Hoćeš li da staviš crnogorsku kapu na glavu i nećemo te ubiti'. A on je rekao: 'Ne wallahi, da mi date tri života a ne jedan nebih stavio tu kapu na glavu'.