O dovođenju u Osanicu Smail-age, od strane četnika i šta se dešavalo sa Smail-agom, svjedočili su poslije rata rijetki koji su bili u Osanici u tom momentu. Neki su preživjeli tadašnji rat pa su sve ono što su vijedjeli pričali Smail-aginim naslijednicima. Tu priču je zabilježio i V. Dedijer u svojoj knjizi “Genocid nad muslimanima 41-45”. Smail-aga je bukvalno doveden u Osanicu vidno premlaćen, prebijen sa spaljenom bradom i kosom. Devedesetogodišnji starac doživio je bez i jedne riječi ili krika, potkivanje. Četnici su mog pradedu potkovali konjskim potkovicama, ruke i noge, vezali i odveli prema Goraždu.

KORPUSU JE PETOM ON KOMANDANT BIO
SA BORCIMA SVOJIM UNU PREGAZIO,
BJEŽALE SU PRED NJIM ČETNIČKE BRIGADE
TEK PRED BANJA LUKOM PO NAREDBI STADE.

Šemsudin se borio za svoju domovinu,
za Sandžak, svoju otadžbinu,
borio se za svoj sandžački bajrak,
ponosito govoreći "Ja sam Bošnjak!".

Sanjam oče
rodnu grudu
i najljepši grad,
u duši je mojoj
i mom srcu drag.

I ja ću uskoro putem bez povratka
Da pozdravim tamo Hrvoja
Poselamim Mehu i Rašida
I stanem s Radovanom pred Boga

Čekam te, Draga, da ustaneš iz stećaka
I prospeš miris makova
Da se probudiš snena i ozarena,
Srcolika i bogumila
Da ustaneš iz jama i gorbnica
I kažeš: Dosta jada i ratova!

Koračaj stopama časnih majki
I putem Allahove vjere svete
Put je trnovit to moraš znati
Al' znaj da i godine brzo lete

što te više progone,
sve te više snaže,
što te više tuže,
sve te više slade,
što te se više oni odriču,
sve te više mi imamo,
O, Bosno moja, jedina...

Ne miti ga najslađom filijom sa sofre,
mitili ga zalud tvoj đedo i babo.
Ne zna on za lezet takvog zalogaja.
krv tvoju ište.

Sanjam
tvoja zakrpa na pantalonama a milicija te odvodi
za malo pravde ti se zamjerio slobodi
mi sami u gnijezdu u kojem praznina plače
sanjam

Poemu "Srebrenička krvava bajka" autor Smajil Durmišević, posvetil je dječaku iz krvavog jula 1995. Fahrudinu Muminoviću koji je u vremenu srpsko-crnogorske genocidne kampanje nad Bošnjacima u Srebrenici preživio strijeljanje. Poema je također posvećena svoj djeci koja su u vremenu srpsko-crnogorske i hrvatske agresije patila u okupiranim zavičajima, u logorima smrti, i sve što je slijedilo u vremenu nasrtaja dušmana na naše gradove, sela, Narod i Domovinu.

Kune Njegoš svoje prosvjetare:
»Kugo ljudska, da te Bog ubije,
ali ti je malo po' lektire
što si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na školske klupe izbljuvala:

Zbogom ostaj sjajna princezo, nismo iste krvi,
U snovima si me mamila, gdje se snovi spajaju,
Ludo budni ludovali, i noć se u iskrice smrvi,
Odlazim, jer mi se odlazi, a samo odlasci ostaju.

Poljubila sam krvlju natopljenu zemlju
Udišem bijes u vrelom zraku
Jedna dobra vila me je gledala iz borove šume
Mašući tužno krilima

Vode ih
Nekakvi ljudi,
Kape su razne...,
Poneka puška,
Imaju