U pustome mome gradu
Na proljetnom ovom danu
Fali meni sada slika
mrskog crnog prognanika
sa pogledom mrtvo-gladnog
kraj dućana sada praznog...

Gdje s crnim obrazom jezdi
Kud tunelima srama stremi
Teško zemlji gdje se zlo gnijezdi
Gdje zlo zbori a pošten zanijemi

Sa proplanka sandžačkoga.
Osvanuo je Nedžib Vučelj
U ruhu svojih mreža
Od pauka isprepletenih
Koje uhvati okom svojim

Pred Bogom se zarekoše dvoje,
iz Tutina stiže ašik slovo,
A pljevaljski pjevaju bulbuli.
U jenđiluk Prijepoljke djevojke,
a iz Plava dilber djeverovi.

U vremenu koje pamti, ostat će zapisano, rukom mrtvog ljetopisca
da je na dan Gavrilovog pucnja u mir, stotinu godina poslije
Evropa izdala jednog čovjeka,
koji joj je vjerovao.
Izdala je jedan narod,
jednu ideju i srušila svoje temelje,
ostavljajući zemlju Bosnu, opet, na ivici rata.

Kako to cestom krvi crni autobus vozi
u košuljama crnim prehodnici kuda su prošli
gdje stane zajedno zbore Bože pomozi
u tuđu zemlju po svoje ona i autobus došli

Mislili da neće nikad iznići
I suncu se opet pokazati
Nevini nur na dječijoj lobanji
Nebeski težak,
Što svjetliji i spleteniji, to teži

U Dejtonskoj BiH
nikad svi zajedno,
svako protiv svakog,
ili jedan protiv dva.

Samo mi reci ti dušo moja,
Sa kim je vrijedno razgovarati?
U ovoj močvarnoj današnjici,
Kada su i braća postala mračni zagrljaji zla,
Kad je nemoguće voljeti svoga prijatelja,

O dovođenju u Osanicu Smail-age, od strane četnika i šta se dešavalo sa Smail-agom, svjedočili su poslije rata rijetki koji su bili u Osanici u tom momentu. Neki su preživjeli tadašnji rat pa su sve ono što su vijedjeli pričali Smail-aginim naslijednicima. Tu priču je zabilježio i V. Dedijer u svojoj knjizi “Genocid nad muslimanima 41-45”. Smail-aga je bukvalno doveden u Osanicu vidno premlaćen, prebijen sa spaljenom bradom i kosom. Devedesetogodišnji starac doživio je bez i jedne riječi ili krika, potkivanje. Četnici su mog pradedu potkovali konjskim potkovicama, ruke i noge, vezali i odveli prema Goraždu.

KORPUSU JE PETOM ON KOMANDANT BIO
SA BORCIMA SVOJIM UNU PREGAZIO,
BJEŽALE SU PRED NJIM ČETNIČKE BRIGADE
TEK PRED BANJA LUKOM PO NAREDBI STADE.

Šemsudin se borio za svoju domovinu,
za Sandžak, svoju otadžbinu,
borio se za svoj sandžački bajrak,
ponosito govoreći "Ja sam Bošnjak!".

Sanjam oče
rodnu grudu
i najljepši grad,
u duši je mojoj
i mom srcu drag.

I ja ću uskoro putem bez povratka
Da pozdravim tamo Hrvoja
Poselamim Mehu i Rašida
I stanem s Radovanom pred Boga

Čekam te, Draga, da ustaneš iz stećaka
I prospeš miris makova
Da se probudiš snena i ozarena,
Srcolika i bogumila
Da ustaneš iz jama i gorbnica
I kažeš: Dosta jada i ratova!