A gazije naše k'o zadnje fukare
Svoju brigu brinu, sami sebe brane
I plaćaju cjenu nesloge Bošnjaka
Onih odabranih na mjesta prvaka.

Sanjam pred sabah,
Da u rukama držim bijelu pticu.
Jedno joj krilo zeleno,
Drugo plavo.

VI SRPSKI IZRODI.
I DOK JE KRV TEKLA
I SLIJEVALA SE U MILJACKU
I TREBIŠNJICA JE KRVAVA MI BILA
SRAM VAS BILO SRPSKI IZRODI.

Hrabri vojsku i komandu daje
Da se živ niko ne predaje
Malo bilo dugo ne trajalo
Kad eto ti Plavljani - građani
I sa njima momčad Gusinjani
Još Rugovci s kamene klisure
Za vratom im kratki talagani
U zubima oštri jatagani
Sve pjevaju po dvoje i troje
Pucaju im puške na grozdove

Nisu to bili obični snovi njihovi,
nisu to bile obične rukice i tanki prstići,
nisu to oči ni vjeđe bile obične,
i zvijezde su sa neba k’o zrele voćke padale,
i njihovi najmilijih u tami logora
k’o zreli maslačci su trunuli,
ali i na bedemu slobode ginuli,
da bi djeca Bosne razbušene kose,

MOJA DUŠA, TO JE MOJA VJERA
MOJE SRCE, TO JE BOSNA ZEMLJA
DIN I VATAN JA NIKOME NE DAM
ZA TO DVOJE I MRIJETI SAM SPREMAN.

A kako zemlju boli duša?
pita me dijete, želi saznanje
spremno da stoljeća bola sluša
Znaj, zemlju boli zaboravljanje!

Uh, braća, ko bi se nad'o,
da je i ženski i kaum onu nić nastrad'o.
Eno kod Rifatove Raze zamotana glava,
jer ju je brat naš'o da s momkom spava.
Beganova Zumra fasovala ko nikad prije,
jer ju je babo zatek'o da rakiju pije.

U rijeku je nogom stao
stari musliman.
Nogom stao pa se stao…
s rijekom razgovaro:

Padali su po zidu uzdasi
podstanarske sobe u predgrađu
k'o sjaj svica s ljetom što se gasi
da se opet s drugim ljetom nađu
Voljeli smo noći boje maka

Ti si danas njima samo broj. Ti si danas samo moj soj. Ti si danas moj jedinstveni broj na Zemlji i na nebu. Ja sam danas tvoj broj. Ja sam danas 127 tabuta! Ja sam danas tvoja a ti moja dženaza! Oni to ne razumiju i nikad neće razumjeti! Oni su džahili. Oni su neznalice! Ja im ne mogu oprostiti.

Zelene svatove umrle na mukama
Bošnjaci nose na bratskim rukama
Ispred mene na tabutu Zejna mi nevjesta
Umrije nevina, a bila joj godina osamnesta.

Plačeš li, danas, tugo?
Šutiš li, danas, tišino?
Kapaš li, danas, čemerno suzo?
Kud si se, danas, sakrila, krivnjo?
Pljuješ li, danas, ljudsko nedjelo?
Prezireš li, danas, bijedne kukavice?

Još ću ti jutrom cijediti sok od cvekle
sa divljim jabukama i narandžama,
budeći komšiju, sprat više.
Slagati čistu pidžamu u kocku, lila boje
i popisivati sitnice, sve što si rekla,
samo da šta ne zaboravim...

Bijeli ihram ćabenski je,
osmjeh bijeli dječiji je,
Bijela bošča za sofre je,
musafir kad se poglêda.