što te više progone,
sve te više snaže,
što te više tuže,
sve te više slade,
što te se više oni odriču,
sve te više mi imamo,
O, Bosno moja, jedina...

Ne miti ga najslađom filijom sa sofre,
mitili ga zalud tvoj đedo i babo.
Ne zna on za lezet takvog zalogaja.
krv tvoju ište.

Sanjam
tvoja zakrpa na pantalonama a milicija te odvodi
za malo pravde ti se zamjerio slobodi
mi sami u gnijezdu u kojem praznina plače
sanjam

Poemu "Srebrenička krvava bajka" autor Smajil Durmišević, posvetil je dječaku iz krvavog jula 1995. Fahrudinu Muminoviću koji je u vremenu srpsko-crnogorske genocidne kampanje nad Bošnjacima u Srebrenici preživio strijeljanje. Poema je također posvećena svoj djeci koja su u vremenu srpsko-crnogorske i hrvatske agresije patila u okupiranim zavičajima, u logorima smrti, i sve što je slijedilo u vremenu nasrtaja dušmana na naše gradove, sela, Narod i Domovinu.

Kune Njegoš svoje prosvjetare:
»Kugo ljudska, da te Bog ubije,
ali ti je malo po' lektire
što si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na školske klupe izbljuvala:

Zbogom ostaj sjajna princezo, nismo iste krvi,
U snovima si me mamila, gdje se snovi spajaju,
Ludo budni ludovali, i noć se u iskrice smrvi,
Odlazim, jer mi se odlazi, a samo odlasci ostaju.

Poljubila sam krvlju natopljenu zemlju
Udišem bijes u vrelom zraku
Jedna dobra vila me je gledala iz borove šume
Mašući tužno krilima

Vode ih
Nekakvi ljudi,
Kape su razne...,
Poneka puška,
Imaju

Suzno je oko staro
nad laticama ruže
kanulo suze dvije
da rosa to je povjeruju
nišani hladni, bijeli
Zar i ti bubamaro

Dok ih vode, na put bez povratka
Allahu se mole, gdje si smrti slatka
Za njihove muke, samo oni znaju
Obliveni krvlju, sebi kuvet daju.

Tekle su suze na sokaku Trnove
Ostavite bol u grudima
Tijelo je ukočeno, zauvijek
Duša je bolna beskrajna

Treći nas opasno uvjeravaju
kako je kriminal konačno in
u pohlepi se đavolu dodvoravaju
za što bi dali ućkur materin

Pjesmu sinu zapisujem
vrijeme sutra još je tuđe
noć zagrli, nekog pusti
nekog neće
Snove kao ćilim snujem
da u tvoje srce uđe
jedna riječ sa mojih usti
što je čuvam k’o plam svijeće

Uskoro ću, s vama biti,
Srce broji, dane,
Da ja vidim moj Plav, Majko,
I sve ukućane.

I ti si Majko Hatidža, dane brojala
Ti se majko Hatidža, nisi ničega bojala
Stala si prva, na čelu stroja
Ranjenih Majki, bez tačnog broja.