Da li su znali šta rade, majko?
Jesu, sine, znali su
Još uvijek se o zlima i pjesme pjevaju
Oni pjevaju, a ja dovim
I molim Ga da preselim
Prije nego razum izgubim

GDJE DJEVICE ZA SVOJU ČAST MOLE
GDJE ZLOTVOR NERMINA U SMRT ZOVE
GDJE SU NEMOĆNE VEZALI LANCI
GDJE SE KUKAVICE ZOVU JUNACI.

Ja se zovem Srebrenica
zastao iznad bijelih nišana u Potočarima
odakle se vidi smrt golim okom
gdje svakog jedanaestog jula srpski policajac stoji
Evo me, ostajem tu da opominjem

Krenula sam na ovaj put dug šest godina. Odrekla sam se svog toplog doma, djetinjstva i onog najvažnijeg, majčinog krila i zagrljaja. Tada sam ti rekla majko, biću tvoj ponos a ti moja snaga. U ovoj priči smo ti i ja pobjednici. Ovo nije samo moj uspjeh, ovo je uspjeh i mojih roditelja.

Kada bih ja imao želju da pišem velika djela,
da se ne trošim na kratke pjesme
na prozor moja ptica je sletjela
nije ušla ni u pjesmu ni u roman-
odletjela....

Od prijedorskog genocida
do genocida Srebrenice
Bosnom su posijane masovne grobnice
Stotinu dvoje prijedorske djece,
3.176 Prijedorčana

Prisjetih svoje unuke Sare koja je mi je u trenu
Kada se spremala da nas fotografiše
Rekla da zagrlim svoju ženu
I gledajte se zaljubljeno – više

U pustome mome gradu
Na proljetnom ovom danu
Fali meni sada slika
mrskog crnog prognanika
sa pogledom mrtvo-gladnog
kraj dućana sada praznog...

Gdje s crnim obrazom jezdi
Kud tunelima srama stremi
Teško zemlji gdje se zlo gnijezdi
Gdje zlo zbori a pošten zanijemi

Sa proplanka sandžačkoga.
Osvanuo je Nedžib Vučelj
U ruhu svojih mreža
Od pauka isprepletenih
Koje uhvati okom svojim

Pred Bogom se zarekoše dvoje,
iz Tutina stiže ašik slovo,
A pljevaljski pjevaju bulbuli.
U jenđiluk Prijepoljke djevojke,
a iz Plava dilber djeverovi.

U vremenu koje pamti, ostat će zapisano, rukom mrtvog ljetopisca
da je na dan Gavrilovog pucnja u mir, stotinu godina poslije
Evropa izdala jednog čovjeka,
koji joj je vjerovao.
Izdala je jedan narod,
jednu ideju i srušila svoje temelje,
ostavljajući zemlju Bosnu, opet, na ivici rata.

Kako to cestom krvi crni autobus vozi
u košuljama crnim prehodnici kuda su prošli
gdje stane zajedno zbore Bože pomozi
u tuđu zemlju po svoje ona i autobus došli

Mislili da neće nikad iznići
I suncu se opet pokazati
Nevini nur na dječijoj lobanji
Nebeski težak,
Što svjetliji i spleteniji, to teži

U Dejtonskoj BiH
nikad svi zajedno,
svako protiv svakog,
ili jedan protiv dva.