Dobri Bosnjani
ZVIZDIC, Hasan-aga
Rahmetli Hasan Zvizdic svrstava se u red najvecih sandzackih sinova koje su od bivse komunisticke vlasti proglaseni zlocincima samo zato sto su hrabro stali u odbranu svog naroda koji je u proslom ratu bio predmet izivljavanja mnogih vojski koje su prolazile Sandzakom. Hasan je rodjen 1892. godine u Sjenici kao najstariji sin Muhameda i Amine Zvizdic. Ovu familiju, kao i vecinu porodica tog vakta, pratila je tuzna i teska muhadzirska sudbina. Hasanov otac Muhamed je zbog izuzetno teske situacije bio prinudjen napustiti svoje rodno Gacko u Hercegovini (zbog cestih napada divljih crnogorskih plemena) i krene put Sandzaka. Svoj dom je zgradio u Uvcu, u neposrednoj blizini Sjenice. U toku Prvog svijetskog rata 1915., Hasanova familija dozivljava masakr od srpsko-crnogorske vojske (cetnika) koji su u silnoj zelji da ociste pokrajinu Sandzak od nesrpskog naroda, ubijali i palili sve pred sobom. Te godine cetnici su, priblizivajuci se gradu Sjenici, palili kuce Bosnjaka, a njih na najsvirepiji nacin ubijali. U toku jedne noci ubijeni su Hasanova majka, sestra, amidza i starac Halit koji je bio zaposlen na imanju Hasanovog oca Muhameda. Hasan je spasio zivu glavu skocivsi kroz prozor. Cetnici su pucali za njim, ali je on, ipak, uspio pobjeci. Kada je dosao u Sjenicu imao je 23 godine. Kao mladic, koji je imao veliki smisao za trgovinu, ubrzo ulazi u ortakluk s najboljim Sjenicacima, Azimom i Latifom Vrcicem. Zahvaljujuci Hasanovoj preduzimljivosti, oni otvaraju mnoge trgovacke radnje na teritoriji Crne Gore, Sandzaka i Kosova. Trgovali su sa mjesovitom robom i u isto vrijeme sa stokom. Pred pocetak Drugog svijetskog rata njima je posao toliko dobro krenuo, da su kupili Fabriku tekstila u Peci. Hasan je imao jake trgovacke veze sa Turskom, Italijom, Albanijom i Grckom. On ubrzo postaje jedan od najboljih ljudi u sjenickom kraju. Izbijanjem rata, ovaj je kraj bio prvi na udaru udruzenih Drazinih, Ljoticevih i Nedicevih cetnika koji su (kao i danas) pokusali krvlju i terorom da likvidiraju sandzacke Muslimane. Pouceni krvavim iskustvom iz svoje neposredne proslosti, ugledni ljudi sjenickog kraja odlucuju da
brane ovaj kraj od nasrtaja cetnika koji su dolazili iz pravca Srbije. Sjenicki Muslimani su zajedno sa Srbima (jer tada je dobar deo sandzackih Srba bio misljenja da Sandzak treba da ostane cijelina i da niko nema pravo da ga dijeli) formirali Odbrambeno vijece grada Sjenice. Takav mjesoviti sastav Odbrambenog vijeca je bio dokaz da su ova dva naroda nalazili zajednicki jezik u mnogim pitanjima. Vece je brojalo pet clanova. Medju njima su bili Hasan Zvizdic, Arif Vrcic, Srbin Uros Karamarkovic i drugi. U septembru 1941. Sjenici je prijtila velika opasnost iz pravca Srbije koja je mogla da na samom pocetku rata ugrozi sigurnost muslimansog stanovnistva ovog kraja i sire. Ovaj dogadjaj je prethodio cetnickom napadu na Novi Pazar 4. novembra 1941. Tada su udruzene snage Drazinih, Ljoticevih i Nedicevih cetnika krenule da zauzmu Sjenicu, Pester i da se spoje sa crnogorskim cetnicima koji su krenuli iz pravca Mojkovca, Berana i Andrijevice. Hasan je saznao za njihov plav, pa je mobilisao oko 4.000 Sjenicaka. Njemu je na pamet pala i generalna ideja koja je spasila ovaj kraj, a mozda i zamenila tok ratnih zbivanja na teritoriji Sandzaka. On je znao sa kakvim snagama su cetnici krenuli u pravcu Sjenice, pa je okrenuo najblize saradnike i otkrio im svoj plan. Svi su se slozili s njim. U medjuvremenu, cetnici salju svog kurira da od sjenickog rukovodstva trazi pregovore o njihovom \"mirnom\" prolasku kroz Sjenicu jer, navodno, idu dalje da se bore protiv partizana. Slicnu taktiku primenili su srbijanski cetnici 1992. u istocnoj Bosni kada su uz pomoc JNA obecali Muslimanima \"da ostanu mirni i da im se nece nista desiti\". Sta se desilo poslije ovog obecanja, svima nam je poznato. Hasan je pristao na razgovore, i cetnicka delegacija je dosla u Sjenicu. Pregovori su se vodili u hotelu \"Srbija\". On je tada pripremio scenario koji je na cetnicku delegaciju ostavio zastrasujuci utisak. Glavni oficir delegacije je usplahireno govorio: \"Da se svi pretvorimo u so, ne mozemo im jelo ostaviti! Da se svi pretvorimo u municiju, ne mozemo im topove napunit!\". Iako je cetnika bilo preko deset hiljada, poslije ovog izvestaja, odmah su se pokolebali. Oficir je jos dodao: \"Cijeli Pazar se digao da im pomogne!\". To je bilo dovoljno da cetnicki Stab promeni plan i svoj napad usmjeri ka Pazaru. Hasanova prevara je uspjela. Naime, on je umesto topova na sanceve postavio prednje dijelove konjskih i volovskih kola na cije je rude stavljao sulendare od furuna, dok su im bacaci bile furune koje bi vjesto pokrivali ceradama i cebadima. Velike cetnicke snage su se povukle preko planina Zlatar i Golije i dosle u grad Rasku, odakle su, nakon par hefti, izveli napad na Pazar. Medjutim, tamo su naisli na pravi otpor, gdje su ih Pazarci, uz pomoc kosovskih Albanaca i Pesteraca razbili i u snaznom naletu oterali do Raske, odakle su cetnici, nakon kraceg vrijemena, izveli jos dva napada na Pazar. Kada su cetnici otisli, pojavila se druga vojska koja je zelela takodje da \"prodje\" kroz Sjenicu. Bili su to partizani. Ovog puta Hasan je bio mnogo \"ubedljiviji\" i morao je braniti Sjenicu s onim sto je stvarno imao. U ovom pokusaju zauzimanja Sjenice na prijevaru, u historiju bivseg komunistickog rezima se nije pisalo. U poslednje vrijme, iako stidljivo, mladji muslimanski intelektualci koji se polako oslobadjaju komunistickih sablona, pocinju otvorenije pisati o temama koje su bile zabranjene u proslom rezimu. Hasanu je odmah bilo jasno da su partizani dosli u Sjenicu sa namjerom da tu i ostanu. Vijece je ovakvo ponasanje partizana ocijenilo kao njihovo gazenje dogovora kojim je utvrdjeno da partizani mogu samo proci kroz Sjenicu, ali se ne smiju zadrzavati. Vijece, kojim je predsedavao Hasan Zvizdic, odmah je poslao svoje kurire da pozovu u pomoc Sulejmana hodzu Pacariza, komandanta Muslimanske milicije zapadnog Sandzaka. Hodza Pecariz je brzo stigao sa svojim ljudima i u dogovoru sa mjestanima, do nogu potukao partizane. Tako je samo na mjestu koje se danas zove Partizansko groblje poginulo 52 partizana. Bilo je mrtvih i na drugim dijelovima grada. U ovom napadu, pored hodze Pacariza, istakli su se i Camil Prasevic, Sefer Taric i mnogi drugi. Treba napomjenuti da u svim gradovima, u kojima se narod organizovao u muslimanske milicije, uspio je da sacuva i sebe i svoje gradove od cetnickih koljaca i drugih. U to vrijeme Nijemci su se nalazili u Dugoj Poljani nedaleko od Sjenice. Tokom cijelog rata ovaj grad je bio postedjen ratnih razaraja i klanja od bilo koje vojske (izuzetak je bio kada su partizani krajem rata osvojili ovo podrucije pocinivsi mnoga ubistva i slovanja). Sjenica je skoro najduze odolijevala svim pokusajima partizana da je zauzmu. Pala je tek 22. decembra 1944. godine. Vazno je istaknuti da je Milicija stitila ne samo Bosnjake - Muslimane, vec i sve lokalne Srbe koji su se ravnopravno borili u odbrani Sjenice. Za najveceg junaka sjenickog kraja vazio je i danas vazi Hasan-aga Zvizdic. Za razliku od Hasana, njegov mladji brat Osman je bio povucen covjek i nije se bavio politikom, ali nakon zavrsetka rata to ga nije moglo opravdati kod partizanskih vlasti. Osman je likvidiran iz dva razloga: prvo, partizanima je zapalo za oko njegovo imanje i bogatstvo, a drugi razlog je taj sto je bio Hasanov rodjeni brat. Streljan je na Hadzetu 1945. godine. Nova vlast je odmah dala do znanja Bosnjacima da im zivot u novoj Jugoslaviji nece biti mnogo bolji od onog u predhodnog. Nakon pada Sjenice u partizanske ruke 22. decembra 1944. godine, Hasan se povlaci preko Kosova u Albaniju s namjerom da se prebaci u Tursku. Sa sobom je ponio i dva veca dukata koje je zaradio kao trgovac. U albanskoj luci Drac uspio je da podmiti kapetana broda i nagovoriti da ga prebaci u Italiju. Ostatak zlata, a bilo ga je dosta, Hasan je ostavio kod svog prijatelja Albanca, sa kojim je trgovao i znao se jos prije rata. Partizani su mu bili na tragu i saznali su da se Hasan ukrcao na brod, ali kapetan je uspio isploviti iz luke prije nego sto su partizani stigli. Kada je stigao u Italiju, vlasti su mu oduzele sve sto je imao kod sebe, tako da je Hasan ostao bez igdje icega. Nakon kraceg pritvora, Americka vojska ga prebacuje u Njemacku, u logor Dahau kod Minhena. U ovom logoru proveo je dvije godine. Zahvaljujuci velikom angazovanju svog amidze, koji je zivio u Turskoj, Hasan je pusten iz logora i prebacen u Tursku. Nastanio se u Adapazaru, na obali Crnog mora. U tom gradu je zivjela velika bosnjacka kolonija. Turska vlada mu je dodijelila, za zasluge u ratu, kucu i imanje. Nakon rata, Hasan je od stane komunista bio proglasen ratnim zlocincom, a svi pripadnici Muslimanske milicije petokolonasima. Iz Beograda je upucen zvanicni zahtjev Ankari za njegovim izrucenjem. Medjutim, turska vlada je glatko odbila ovaj zahtjev, smatrajuci ga neosnovanim. Hasanova zena Malica je poslije velike komunisticke torture uspjela da sa svojom djecom tek 1956. dodje u Tursku. Hasan-aga Zvizdic je i u Turskoj bio postovana i cijenjena licnost. Njegov lik i danas zivi kod sandzackih Muslimana kao na primjer kako se brani svoj dom, vjera i obraz koje predstavljaju svetinje za Bosnjake. Hasan-aga Zvizdic umro je 1980. godine u Adapazaru u krugu svoje mnogobrojne familije.
Izvor: Harun Crnovršanin i Nuro Sadikoviæ \"Sinovi Sandžaka
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
 |
brane ovaj kraj od nasrtaja cetnika koji su dolazili iz pravca Srbije. Sjenicki Muslimani su zajedno sa Srbima (jer tada je dobar deo sandzackih Srba bio misljenja da Sandzak treba da ostane cijelina i da niko nema pravo da ga dijeli) formirali Odbrambeno vijece grada Sjenice. Takav mjesoviti sastav Odbrambenog vijeca je bio dokaz da su ova dva naroda nalazili zajednicki jezik u mnogim pitanjima. Vece je brojalo pet clanova. Medju njima su bili Hasan Zvizdic, Arif Vrcic, Srbin Uros Karamarkovic i drugi. U septembru 1941. Sjenici je prijtila velika opasnost iz pravca Srbije koja je mogla da na samom pocetku rata ugrozi sigurnost muslimansog stanovnistva ovog kraja i sire. Ovaj dogadjaj je prethodio cetnickom napadu na Novi Pazar 4. novembra 1941. Tada su udruzene snage Drazinih, Ljoticevih i Nedicevih cetnika krenule da zauzmu Sjenicu, Pester i da se spoje sa crnogorskim cetnicima koji su krenuli iz pravca Mojkovca, Berana i Andrijevice. Hasan je saznao za njihov plav, pa je mobilisao oko 4.000 Sjenicaka. Njemu je na pamet pala i generalna ideja koja je spasila ovaj kraj, a mozda i zamenila tok ratnih zbivanja na teritoriji Sandzaka. On je znao sa kakvim snagama su cetnici krenuli u pravcu Sjenice, pa je okrenuo najblize saradnike i otkrio im svoj plan. Svi su se slozili s njim. U medjuvremenu, cetnici salju svog kurira da od sjenickog rukovodstva trazi pregovore o njihovom \"mirnom\" prolasku kroz Sjenicu jer, navodno, idu dalje da se bore protiv partizana. Slicnu taktiku primenili su srbijanski cetnici 1992. u istocnoj Bosni kada su uz pomoc JNA obecali Muslimanima \"da ostanu mirni i da im se nece nista desiti\". Sta se desilo poslije ovog obecanja, svima nam je poznato. Hasan je pristao na razgovore, i cetnicka delegacija je dosla u Sjenicu. Pregovori su se vodili u hotelu \"Srbija\". On je tada pripremio scenario koji je na cetnicku delegaciju ostavio zastrasujuci utisak. Glavni oficir delegacije je usplahireno govorio: \"Da se svi pretvorimo u so, ne mozemo im jelo ostaviti! Da se svi pretvorimo u municiju, ne mozemo im topove napunit!\". Iako je cetnika bilo preko deset hiljada, poslije ovog izvestaja, odmah su se pokolebali. Oficir je jos dodao: \"Cijeli Pazar se digao da im pomogne!\". To je bilo dovoljno da cetnicki Stab promeni plan i svoj napad usmjeri ka Pazaru. Hasanova prevara je uspjela. Naime, on je umesto topova na sanceve postavio prednje dijelove konjskih i volovskih kola na cije je rude stavljao sulendare od furuna, dok su im bacaci bile furune koje bi vjesto pokrivali ceradama i cebadima. Velike cetnicke snage su se povukle preko planina Zlatar i Golije i dosle u grad Rasku, odakle su, nakon par hefti, izveli napad na Pazar. Medjutim, tamo su naisli na pravi otpor, gdje su ih Pazarci, uz pomoc kosovskih Albanaca i Pesteraca razbili i u snaznom naletu oterali do Raske, odakle su cetnici, nakon kraceg vrijemena, izveli jos dva napada na Pazar. Kada su cetnici otisli, pojavila se druga vojska koja je zelela takodje da \"prodje\" kroz Sjenicu. Bili su to partizani. Ovog puta Hasan je bio mnogo \"ubedljiviji\" i morao je braniti Sjenicu s onim sto je stvarno imao. U ovom pokusaju zauzimanja Sjenice na prijevaru, u historiju bivseg komunistickog rezima se nije pisalo. U poslednje vrijme, iako stidljivo, mladji muslimanski intelektualci koji se polako oslobadjaju komunistickih sablona, pocinju otvorenije pisati o temama koje su bile zabranjene u proslom rezimu. Hasanu je odmah bilo jasno da su partizani dosli u Sjenicu sa namjerom da tu i ostanu. Vijece je ovakvo ponasanje partizana ocijenilo kao njihovo gazenje dogovora kojim je utvrdjeno da partizani mogu samo proci kroz Sjenicu, ali se ne smiju zadrzavati. Vijece, kojim je predsedavao Hasan Zvizdic, odmah je poslao svoje kurire da pozovu u pomoc Sulejmana hodzu Pacariza, komandanta Muslimanske milicije zapadnog Sandzaka. Hodza Pecariz je brzo stigao sa svojim ljudima i u dogovoru sa mjestanima, do nogu potukao partizane. Tako je samo na mjestu koje se danas zove Partizansko groblje poginulo 52 partizana. Bilo je mrtvih i na drugim dijelovima grada. U ovom napadu, pored hodze Pacariza, istakli su se i Camil Prasevic, Sefer Taric i mnogi drugi. Treba napomjenuti da u svim gradovima, u kojima se narod organizovao u muslimanske milicije, uspio je da sacuva i sebe i svoje gradove od cetnickih koljaca i drugih. U to vrijeme Nijemci su se nalazili u Dugoj Poljani nedaleko od Sjenice. Tokom cijelog rata ovaj grad je bio postedjen ratnih razaraja i klanja od bilo koje vojske (izuzetak je bio kada su partizani krajem rata osvojili ovo podrucije pocinivsi mnoga ubistva i slovanja). Sjenica je skoro najduze odolijevala svim pokusajima partizana da je zauzmu. Pala je tek 22. decembra 1944. godine. Vazno je istaknuti da je Milicija stitila ne samo Bosnjake - Muslimane, vec i sve lokalne Srbe koji su se ravnopravno borili u odbrani Sjenice. Za najveceg junaka sjenickog kraja vazio je i danas vazi Hasan-aga Zvizdic. Za razliku od Hasana, njegov mladji brat Osman je bio povucen covjek i nije se bavio politikom, ali nakon zavrsetka rata to ga nije moglo opravdati kod partizanskih vlasti. Osman je likvidiran iz dva razloga: prvo, partizanima je zapalo za oko njegovo imanje i bogatstvo, a drugi razlog je taj sto je bio Hasanov rodjeni brat. Streljan je na Hadzetu 1945. godine. Nova vlast je odmah dala do znanja Bosnjacima da im zivot u novoj Jugoslaviji nece biti mnogo bolji od onog u predhodnog. Nakon pada Sjenice u partizanske ruke 22. decembra 1944. godine, Hasan se povlaci preko Kosova u Albaniju s namjerom da se prebaci u Tursku. Sa sobom je ponio i dva veca dukata koje je zaradio kao trgovac. U albanskoj luci Drac uspio je da podmiti kapetana broda i nagovoriti da ga prebaci u Italiju. Ostatak zlata, a bilo ga je dosta, Hasan je ostavio kod svog prijatelja Albanca, sa kojim je trgovao i znao se jos prije rata. Partizani su mu bili na tragu i saznali su da se Hasan ukrcao na brod, ali kapetan je uspio isploviti iz luke prije nego sto su partizani stigli. Kada je stigao u Italiju, vlasti su mu oduzele sve sto je imao kod sebe, tako da je Hasan ostao bez igdje icega. Nakon kraceg pritvora, Americka vojska ga prebacuje u Njemacku, u logor Dahau kod Minhena. U ovom logoru proveo je dvije godine. Zahvaljujuci velikom angazovanju svog amidze, koji je zivio u Turskoj, Hasan je pusten iz logora i prebacen u Tursku. Nastanio se u Adapazaru, na obali Crnog mora. U tom gradu je zivjela velika bosnjacka kolonija. Turska vlada mu je dodijelila, za zasluge u ratu, kucu i imanje. Nakon rata, Hasan je od stane komunista bio proglasen ratnim zlocincom, a svi pripadnici Muslimanske milicije petokolonasima. Iz Beograda je upucen zvanicni zahtjev Ankari za njegovim izrucenjem. Medjutim, turska vlada je glatko odbila ovaj zahtjev, smatrajuci ga neosnovanim. Hasanova zena Malica je poslije velike komunisticke torture uspjela da sa svojom djecom tek 1956. dodje u Tursku. Hasan-aga Zvizdic je i u Turskoj bio postovana i cijenjena licnost. Njegov lik i danas zivi kod sandzackih Muslimana kao na primjer kako se brani svoj dom, vjera i obraz koje predstavljaju svetinje za Bosnjake. Hasan-aga Zvizdic umro je 1980. godine u Adapazaru u krugu svoje mnogobrojne familije.
Izvor: Harun Crnovršanin i Nuro Sadikoviæ \"Sinovi Sandžaka
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
