Dobri Bosnjani
BIJEDIC, Dzemal
DZEMIN PUT
Rodjen je u Mostaru 1917. u porodici Adema i Zarife (Drljevic) Bijedic kao jedino musko dijete pored sestre Adile, koja je tri godine od njega starija. Adem je bio najljepse dijete u porodici Bajramage Bijedica, naseg dede, koji je imao cetiri sina i pet kceri. Pored najstarijeg Adema tu su jos braca Beco, Ibro i moj otac Salko (najmladji) kao i sestre Mejra, Mulija, Dzula, Dzevahira i Delva. Bijedici su dosli 1915. u Mostar iz Gacka kao veoma bogati trgovci koji su \"zlato tovarili lopatama\", zaradjeno u poslovima \"vojne liferacije\" u Avtovcu. Dedo, Bajramaga, pobjegao je u zobnici iz Nudola u Crnoj Gori tokom Grahovske bitke, koja je imala za posljedicu istrebljenje Muslimana. Vojvoda Dakovic u svojim memoarima pominje nekog Mesu Bijedica, cuvara u zatvoru, koji mu je kao zatvoreniku dao \"nekoliko talira\". Dzemal je imao ove memoare i smatrao je da mi poticemo od tog Mese. U Mostaru su Bijedici odmah kupili nekoliko vila, medju kojima jednu \"Zahumku\", \"Neretvanku\" - vilu na Tepi, i kucu u Sahat-kula ulici, gdje su zajedno zivjeli. Adem Bijedic je imao sposobnosti za vodjenje poslova da bi nakon njegove prerane smrti od spanjolske gripe 1919. gazdovanje preuzeo amidza Beco, cije poslovanje je odvelo porodicu u bankrotstvo. Dzemal je kao siroce ostao u kuci i brzo sazrijevao u sredini koju je uskoro prevazisao. Bio je medju najboljim polaznicima gimnazije u Mostaru, po sjecanju njegove profesorice Ljubice Tute. Visok, markantan, crn, velnave kose, bio je uocljiv na prvi pogled. Kao clan i aktivista muslimanskog drustva \"Gajret\" nastavio je studije prava u Beogradu, koj je po izbijanju rata 1941. prekinuo. U Mostaru je bio organizator posjete lokalnom generalu Jankovicu, od kojeg je trazio podjelu oruzja studentima iz stokova kapitalirajuce vojske Jugoslavije pred upadom armije Treceg rajha. Tokom rata bio je sekretar Komiteta KP za Sarajevo i predao je duznost Valteru Pericu kad je bio provaljen. Otisao je na duznost sekretara KP za okrug Semberije i Posavine i, poslije, Tuzle. Iskusio je okruzenje na Sutjesci 1943. i dozivio strahote cetnicko-ustaskih pohoda na Muslimane u istocnoj Bosni i Hercegovini. Nije bio narodni heroj. Nema podataka o njegovim borackim djelovanjima ili o njima nije govorio. Dozivio je velicanstvenost partizanskog otpora, ali nikad nije postao osvetnik ili jednostrani sektas. Bio je nosilac \"Spomenice 1941\", sto ga je ubrajalo u prvoborce antifasistickog otpora. Razu Ferhatbegovic, svoju odanu suprugu, upoznao je pocetkom rata u Foci, gdje mu je bila \"dodijeljena\" kao skojevka za pokrivanje njegove politicke djelatnosti. Predstavio joj se kao Vidoje, a ona je znala pravi identitet. Po oslobadjanju zemlje postaje generalni sekretar Vlade Bosne i Hercegovine pa pomocnik ministra za unutrasnje poslove BiH i kasnije blizak pomocnik Kardelja u Beogradu. Poslije se vraca u Mostar, gdje postaje predsjednik sreza. Odlazi 1957. u Sarajevo za predsjednika ideoloske komisije KP BiH, pa clana Izvrsnog vijeca i predsjednika Univerzitetskog savjeta.
Slijedi nastavak:
Pise: Bahrudin BIJEDIC Ljubljana, 11.4.1995.
KAKO JE POGINUO DZEMAL BIJEDIC
Od januara 1977. smrt Dzemala Bijedica neprestana je dilema: slucajna ili isplanirana nesreca. U casu kada je poginuo, Dzema je nesumnjivo bio nadomak samog politickog vrha, odmah do Tita. Predsjednik Saveznog izvrsnog vijeca i do tada je u svojoj politickoj karijeri biljezio uspone i padove, ali su uspjesi u pravilu bili veci. Mnogi ga smatraju \"ocem\" muslimanske nacije, a nemali je broj onih koji upravo u cinjenici da se izborio za priznanje nacionalne odrednice vide razloge njegove prerane smrti. Nas suradnik i amidzic Dzemala Bijedica ekskluzivno za Dane ispisuje sjecanja na Dzemu: ko je i kakav je bio iza kulisa politike, s kim se druzio, sta je i koga volio...
Ne pisem ovo da bi se nekom svidjelo, nego govorim istinu onako kako sam je ja vidio. Zavredjuje Dzemal Bijedic da se o njemu kaze mnogo vise nego sto je receno do sada. On nije prepoznatljiv iz referata i govora, protokola i zdravica koliko iz obicnog zivota, kojem se predavao otimajuci se oficijelnim obavezama. A one su mu otele dobar dio zivota da bi ga konacno otjerale i u smrt pod jos uvijek nerazjasnjenim okolnostima. Bilo je to partizansko vrijeme, u kojem je covjeka nosila ideja boljeg i srecnijeg zivota, a on joj s predavao do identifikacije, gradeci karijeru revolucionara i u uvjerenju da sto je on uspjesniji u usponu to je i drustvo slobodnije i ljudi zadovoljniji. Graditi karijeru kroz trnje intriga, spletki, podvala, zamki, smradova i ogovaranja, a ostati na nogama i uspravan hoditi, uspijevalo je Dzemalu Bijedicu u skoro 40 godina politickog rada i razvoja koji je na sudbinu zemlje uticao u mjeri koja jos nije proucena i na sudbinu naroda muslimanskog, ciji je on sin i politicar bez premca u dvadesetom stoljecu.
Naj za sva vremena
U anketi 1959. gradjani Mostara Dzemala skoro plebiscitarno proglasavaju \"najpopularnijim gradjaninom svih vremena\" u omjeru 80 glasova prema nekoliko koje su dobili tada fudbalski reprezentativac Muhamed Mujic, politicar Avdo Humo ili pjesnik Aleksa Santic. Strastveni je navijac \"Veleza\", \"vaspitac i savjetnik\" njegovih najboljih fudbalera. Ja sam ga pred utakmice sacekivao pred ulaznim vratima stadiona sa drugom sirotinjskom djecom da nas besplatno uvede na utakmice. Ljudi su ga zaustavljali na ulici i srdacno razgovarali sa njim. Imao je vremena i strpljenja za svakog. Jednom ga je, dok je obilazio Celovinu u Mostaru da provjeri ko se nalazi u zatvoru, oslovila Mostarka Greta-Habiba: \"Sta je, moj dragi Dzemale, koji god rezim dodje, nas dvoje u zatvoru.\" Stanovao je u Liska ulici u Mostaru, u vili kod Dispanzera, gdje sam ja nekad dolazio da uzmem knjigu na citanje iz njegove pozamasne biblioteke. Njegova majka Zarifa imala je njezni nadimak Nana, kojim smo je svi oslovljavali. Izgleda da je voljela mog oca, kojeg su ustase 1945. odvele iz Mostara i ubili ga na Vracama u Sarajevu. Nosila je u novcaniku njegovu sliku a prve su joj rijeci na ulazu u njenu kucu bile: \"dajmo djetetu da prvo nesto zalozi\". Pocetkom sezdesetih Dzemal prelazi u Beograd, gdje postaje clan Saveznog izvrsnog vijeca kojim je predsjedavao Tito. Preuzima najprije resor zakonodavstva i organizacije vlasti, pa saveznog ministra za rad. Istovremeno je sekretar Ustavne komisije, kojom predsjedava Edvard Kardelj i u kojoj se kreiraju odnosi medju republikama i narodima naustrb dotadasnje centralisticke uprave nad drzavom. Iznenada je smijenjen sa svih funkcija odlukom Aleksandra Rankovica, koji u unutrasnjim borbama dobija prednost u odnosu na Kardelja. Pokusava mu se 1962. namjestiti afera sa neplacenim racunima u Robnoj kuci u Mostaru i preduzecu \"Vecar\". Medjutim, Dzemal ima sve kopije racuna pa planirana kompromitacija ostaje na pokusaju. Tada ga se problematizira da je \"bracu i drugu rodbinu instalirao na drustvene funkcije\". Odlazi kod Dure Pucara, kojem predocava da uopste nema brace i pominje nas petoro Salkine djece koji smo \"svi na studijama i polugladni\". Pucar, kao i 1948, kad je Dzemal bio osumnjicen od strane Brane Kovacevica da je pripadnik Informbiroa, skida anatemu i stavlja ga djelomicno u zastitu, sto mu ovaj do kraja cijeni i pamti. Djelomicno je nerasporedjen i slobodan da malo bolje pogleda oko sebe. Povlaci se u privatno drustvo svog rodjaka Huse Hazihasanovica, koji ga povezuje sa Nezirom Skaljicem i Senom Alajbegovicem, koji ce mu ostati prijatelji do groba. Posebno je Nezir bio bio duhovit i simpatican. Pravnik sa Sorbone prepricavao je satima svoje dozivljaje iz predratne Jugoslavije i dogadjanja vezana za sudbinu sarajevskih porodica. Imao je bezbroj ljubavi i uspomena koje su provlacile smijeh i raspolozenje koji su trebali Dzemalu. Skaljo ili Efendija, kako su ga zvali, dugo je imao vezu sa Francuskinjom Margaret Kabanel, koju je njegova majka zvala \"Franceskinja\". Kad je Nezir nakon jedno trideset godina boravio u Parizu, sjetio se svoje stare ljubavi i pozelio da je posjeti. Kucna vrata mu je otvorila starica koja je imala horaticne kretnje i bila je gluha. Kad je on ustanovio da se radi o mladjoj Margaretinoj sestri, otrcao je bez traga u strahu \"kakva li je tek starija\". Skaljo, nezenja, imao je stalnu ljubavnicu Gocu iz Beograda, tridesetak godina mladju od njega, koja mu je uljepsavala dugovjecnost. Goca je otprilike svakog godisnjeg doba dolazila kod Nezira. Mi smo ga zadirkivali da joj treba sezonska garderoba. Na nase provokacije da je alimentira novcem i garderobom, odgovarao bi: \"Izracunajte vi koliko placate svojim zenama mjesecno, pa cete vidjeti da je to daleko vise od onog koliko ja dajem.\" To je zaista bila istina. Kad bismo mu pokucali na vrata a Goca bila tu, Nezir bi uzvratio: \"Nisam doma.\" \"Kako nisi, evo ti cipela napolju\", bili smo uporni. \"Imam ja druge unutra\", uzvratio bi glasnije Skaljo. Ako bismo mi nastavili kucati, zacula bi se njegova pjesma Fala Bogu kad ja mogu, sto je bivao definitivan znak da od sijela nema nista toga dana. Dzemal je satima mogao da razgovara s njim. Provodili su vikende na Crepoljskom, druzili se sa seljacima, koji su obozavali Dzemala. Kod Simane su oznojeni mijenjali potkosulje, a kod Gaje Plakalovica uzivali u domacoj sljivovici. Te su mu navike ostale do kraja zivota, neovisno sto je bilo nastojanja da se putem intriga prijateljstvo dovede u pitanje. Skaljo, koji je jedno vrijeme proveo u zatvoru kao informbiroovac, govorio je da je zatvoren nakon sto je Mujesiru, suprugu svog uhapsenog prijatelja, pokusao zastititi od policajca Teufika Selimovica Budzonija, koji ju je \"narucio u Hotel Evropu\". Treci privatni prijatelj ovog kruga bio je Pero Perisic, nekadasnji direktor tvornice slatkisa \"Zora\" i pasionirani lovac. Dzemalu su ga pokusavali predstaviti policijskim dousnikom, sto ovaj nikad nije prihvatio. Pero je lijepo pjevao. Skaljo je pricao a Sena pravio mezetluke, buduci da je bio veterinar. Odlazili su u lov. Medjutim, Skaljo-lovac na rednom broju 1 imao je obicaj da kaze kako Dzemal \"prica na ceki\" i da od lova sa njim nema nikakve fajde. Dzemal je, ustvari, pjesacio s njima. Ne znam da li je ikad pucao na divljac. Pjesmu Ah, Aljo moj, narocito strofu Dzemalu najdrazu: Na konjicu kosmatome u odijelu bosanskome, pjevao bi mu svako, po njegovoj zelji mijenjajuci gospodsko u obavezno bosansko odijelo. Intimni prijatelji sve do njihove smrti bili su mu prof. dr. Nedo Zec i knjizevnik Hamza Humo, sa kojima se druzio u Klubu inzinjera i tehnicara, kao i veoma bliski prof. dr. Fahro Rustambegovic, kardiolog.
Rankoviceva smjena
U ljeto 1966. dolazi do raspleta u jugoslavenskom vrhu, kada na osnovu odluka Cetvrtog plenuma CK SKJ biva uklonjen sa svih funkcija Aleksandar Rankovic, siva eminencija i vlastodrzac, potpredsjednik SFRJ, i osvjedoceni vlasnik tajnih policija Jugoslavije. Dzemal, koji je u medjuvremenu od predsjednika Republickog vijeca u Skupstini Bosne i Hercegovine postao njen potpredsjednik, uskoro je promoviran u predsjednika, sto je u to vrijeme najvisa drzavna funkcija u Republici. Prethodno ga je Kardelj ukljucio u svoju delegaciju na politickoj turneji po africkim zemljama. Kako je stario, tako je zivot na njemu ostavljao tragove ozbiljnog i iskusnog covjeka sa usjecenim brazdama na celu, srebernastom kosom i podvaljkom koji su ga, uzevsi zajedno, profilirali u lik drzavnika prepoznatljivog izgleda i stila. Bio je besprijekorno uredan i cist. Uvijek obrijan i namirisan, elegantan i samo u detaljima nezgrapan. Nosio je najelegantnije sesire. Nisu mu virile dlake ni iz uha niti iz nosa a obrve mu se nisu pele uz celo. Imao je odgovarajuci broj kosulja i nije ispod vrata vezivao kravatu niti mu je perut padala po ramenima. Mijenjao je dnevno i tri odijela ako je priroda obaveze zahtijevala. Sve je to organizirala i predvodila vrijedna Raza, koja se znala \"zapeglati\" do tri sata ujutro. Kucna pomocnica Anka, nezamjenjiva i druga majka Dzemalovoj djeci, napustila ih je udajom i zbog predanosti alkoholu. Raza je bila komandant kuce, a Nana \"finansijski knjigovodja\". Rijetka harmonija za nase prilike. Odlasku Rankovica Dzemal nije pridavao narocit znacaj u smislu vlastite promocije kao zrtve njegovog rezima. To su cinili oni koji su, kako je govorio, \"igrali saha s njim u klubu poslanika - Dedinje, dok sam se ja pekao na zaru\", sto se odnosilo na Avdu Humu, predsjednika Savezne komisije za atomsku energiju, funkcije koju je Humo naslijedio od
Rankovica. Doslo je do popustanja napetosti u drustvu i ukupnom zivotu, mada svi tanani konci vladanja policijskim aparatom nisu uhvaceni i otkinuti. Narocito se to odnosi na cinjenicu da Brionskim plenumom nije naceta JNA. Raskravljenje se posebno osjeca u demokratizaciji medjunacionalnih odnosa u kojima se nalazi vise strpljenja za afirmaciju i muslimanskog nacionalnog identiteta. Kao i priznavanja greski prema hrvatskom narodu u zapadnoj Hercegovini. Cvijetin Mijatovic, koji je vec ranije priznao da se nije moglo \"postati clanom SKJ ako si se izjasnjavao kao Musliman\", sada je u Citluku izjavio: \"Ja se stidim sto sam Srbin kada vidim kolike su nepravde ovdasnjem hrvatskom narodu nanesene.\" Drugi istaknuti Srbin, Rato Dugonjic, protestuje u Saveznoj skupstini u Beogradu: \"Stopalo nam je jos uvijek maleno bez obzira sto je stopa industrijskog porasta u Bosni i Hercegovini brza od stope rasta u Jugoslaviji.\" Ova dvojica su imala morala da pokrenu neka do tada tabu pitanja koja Hrvati ili Muslimani nisu smjeli pokretati. Ne zato sto su bili anacionalni, nego sto je preovladavao odnos snaga u politickom vrhu zemlje koji nije tolerirao demokratske promjene. Tada sam kao student slusao Hamdiju Pozderca da je i on slao u Beograd elaborate o pravu Muslimana na posebnost i naciju, koji su zavrsavali u fijokama politickog vrha a Hamdiju zadrzavali van politickog angazmana. Poznato je kako su prosli pokusaji Husage Cisica ili Mustafe Pasica da prvi kao gradonacelnik Mostara i bivsi senator izbori ravnopravnost Bosnjaka u Ustavotvornoj skupstini i drugi kao sekretar Pokrajinskog komiteta KP na Petoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu zatrazi nacionalno ime za Muslimane. Buduci oba iz Mostara, bili su poznati Dzemalu Bijedicu, koji je iz njihovog primjera crpio iskustva za sebe. Procese emancipacije Muslimana on je koncipirao kao proces oslobadjanja Bosne i Hercegovine od administrativno-birokratskih stega i velikosrpske dominacije, koja je jos uvijek bila na sceni. Samo, primjera radi, treba navesti da u Politbirou KPJ i kasnije SKJ nije bilo Muslimana iako su cetverostruko vise populacijski ili ucescem u ratu bili brojniji od Crnogoraca. Istovremeno su clanovi tog vrhovnog politickog tijela bili cetvorica Crnogoraca: Milovan Dilas, Svetozar Vukmanovic, Blazo Jovanovic, Dordjije Pajkovic. Dakle, nacionalna afirmacija Muslimana je moguca kroz afirmaciju Bosne i Hercegovine kao drzave, sto je bio jednostavniji postupak od globalnog postavljanja tog pitanja pred jugoslavenskim vrhom. U tom pravcu dolazi do zgusnutog djelovanja na afirmaciji Bosne i Hercegovine inicirane grupacijom politicara koji su preuzeli vodece funkcije u Republici nakon Brionskog plenuma. To su u prvo vrijeme bili Mijatovic, Dugonjic, Bijedic, a kasnije nastavili Todo Kurtovic, Branko Mikulic, Hamdija Pozderac, Nijaz Dizdarevic, Franjo Herljevic, Nikola Babic i sl. Bosna se rapidno izvlaci iz ekonomske zaostalosti i politicke neravnopravnosti. Zajam za puteve preporodjuje prohodnost bosanskih komunikacija, razvija se preradjivacka industrija, rastu privredni giganti: Energoinvest, UNIS, Hidrogradnja, UPI, Soda-so, Soko, Agrokomerc, Hepok, Famos i drugi. Kulturna emancipacija i skolovanje dobijaju zamah u afirmaciji i osnivanju novih univerzitetskih institucija, Akademije nauka BiH, Televizije, biblioteka, stampe i sportskih sadrzaja. Na jugoslavenskoj politickoj sceni muslimansko ime ne izaziva zgranutost i ispravljaju se poneke nepravde do tada ucinjene. Dzemal nije za prenagljenost u ovom procesu, vjerovatno svjestan latentnih otpora koji se jos pruzaju i u konzervativnim sredinama politickog odlucivanja. S tim u vezi mu smetaju neki ekscesi i bavljenje sitnicama, na cemu insistiraju pojedini muslimanski intelektualci bojeci se da ne ugroze generalni trend afirmacije Muslimana koji sada predvodi vecina u politickom establismentu Bosne i Hercegovine. Organizacija popisa stanovnistva 1971. predstavlja prvu pravnu i stvarnu priliku za nacionalnu identifikaciju Muslimana u aranzmanu zvanicnih vlasti uz Titovo i Kardeljevo razumijevanje za ovaj novi politicki fenomen zakasnjelog raspleta. Muslimani u masi ne skrivaju svoje nacionalno ime i ponos, za razliku od pojedinih svojih otpadnika koji, uplaseni pred realnoscu, gube nacionalnu orijentaciju. Dzemal se narocito ljuti na Mesu Selimovica i Esada Cimica koji javno oponiraju nacionalnoj identifikaciji Muslimana, nazivajuci ih u privatnim prilikama najpogrdnijim imenima. Psi laju, karavana prolazi! Proces je nezaustavljiv. Najmanje nam je tada trebalo muslimanskih nacionalistickih ekscesa koji su, ustvari, korespondirali sa, vjerovali ili ne, antimuslimanskim interesima i negativnim posljedicama po nacionalnu promociju.
Tempo u materinoj
To je vrijeme kada Sluzba drzavne bezbjednosti dobija zeleno svjetlo da onemogucava antimuslimanske aktivnosti sa velikosrpskih i velikohrvatskih pozicija ali i vrijeme za suspenziju agresivnijih nastupa muslimanskog nacionalizma. Mada su hrvatski \"proljecari\" Savka Dabcevic i Mika Tripalo priznavali nacionalnu posebnost Muslimana, bilo je manipulacija u Hrvatskoj o tome da se sloboda nacionalnog ispoljavanja ovog naroda jedino demokratski provodi u Hrvatskoj. Tada pocinje i izgradnja Islamskog centra u Zagrebu kao \"jedinog slobodnog prostora za muslimansko djelovanje\". Naravno da Bosni i Hercegovini to nije odgovaralo. Htio se oteti prestiz i rezultat ostvaren dominantno u domicilnoj republici. Savka i Mika govore Dzemalu da imaju Muslimana Lutvu Ahmetovica u svojoj vladi, a ovaj im uzvraca da on nije Lutvo nego Lujo. U cestim razgovorima o nacionalnom imenu bio je pristalica onog imena kojim su se muslimani i sluzili prilikom izjasnjavanja o sebi. Zasto? U siroj javnosti je bilo nepoznato djelovanje i ostavstina Safvet-bega Basagica i drugih muslimanskih mislilaca zato sto su imali i ranjivih detalja u svom drustveno-politickom angazmanu. Pojedini su davali nedosljedne izjave o svom srpskom ili hrvatskom porijeklu ili nacionalnoj svijesti neovisno sto su istovremeno lavovski dio sebe upravo posvetili bosnjackom imenu za bh. i druge muslimane u Jugoslaviji. Drugo, bosnjacko ime za muslimane je podrzavala emigracija oko Adila Zulfikarpasica u Svajcarskoj, sto je u to vrijeme bilo riskantno prihvatiti a ocuvati zapocetu afirmaciju. Takodjer izgledalo je nebulozno Hercegovce ili Sandzaklije nazvati Bosnjacima plus sto to ime asocira na ideju austrijskog guvernera Benjamina Kalaja o zajednickom bosnjackom imenu svih stanovnika BiH. Hendikepiranost imena je bila primjetna i iskoristavana, ne samo u velikosrpskim i velikohrvatskim krugovima nego i od nekih krugova na Zapadu. Otprilike, ime se iskljucivo vezivalo za vjerski sadrzaj kao da religija nije odigrala dominantnu ulogu u formuliranju mnogih nacija Evrope i svijeta, pa i Srba i Hrvata kod nas. Da apsurd bude veci, otpori nacionalnoj identifikaciji Muslimana bili su evidentni i kod politickih centara unutar naroda koji su kao i Muslimani bili osporavani u dotadasnjoj jugoslavenskoj praksi: Crnogoraca, Makedonaca i Albanaca. Na sahrani dr. Ivana Ribara u Zagrebu 1968. Dzemalu je pristupio Svetozar Vukmanovic Tempo i rekao: \"Gdje si ti, Dzemo, i tvoja muslimanska nacija!\" \"Ti, Tempo, pljujes na sve sto je vrijedno u nasoj revoluciji\", uzvratio je Dzemal i spremio ga u materinu. Makedonci u liku dr. Slavka Miloslavlevskog, sekretara CKSK Makedonije, ubjedjivali su Muslimane u Makedoniji - Torbese i Gorance - da su oni Makedonci islamske vjero-ispovijesti. Slicnu izjavu je dao i Fadilj Hoxha na odmoru u Rumuniji o tome da su Muslimani nepotrebno priznati kao primarno vjerska skupina i da Muslimana na Kosovu nema. Njegov prezimenjak i predsjednik Albanije Enver Hoxha je izjavio da su Muslimani izmisljeni kako bi se reducirao broj Albanaca. Posluzila im je dobro Cimiceva izjava iz tog perioda da su \"Muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija\". Latentnih otpora je bilo i u politickom establismentu BiH. Narocito od snaga koje su polako silazile sa politicke scene. Siva eminencija i desna ruka Dure Pucara, Blaze Duricic nikad nista nije govorio o nacionalnom priznavanju Muslimana i imao je veliki upliv na generaciju mladjih Srba, politickih nada BiH. To su, kako se smatralo, bili Danilo Bilanovic, Rade Galeb, Milan Skoro, Radovan Stijacic, koji su po kratkom postupku bili maknuti na manje uticajne funkcije. Narocito je bio beskrupulozan Stijacic, koji je kao ministar unutrasnjih poslova do sedamdesetih godina vodio policijske hajke protiv Muslimana. Optuzio je u to vrijeme clana Izvrsnog biroa SKJ Nijaza Dizdarevica, nakon veze sa jednom Cehinjom, za spijunsku djelatnost u korist Istoka, a o drugim kadrovima je sirio intrige i glasine. Nametnuo je tezu da organi za unutrasnje poslove odgovaraju samo drzavnom vrhu u Beogradu i ustvari nastojao da dezavuise odluke i procese nastale Brionskim plenumom. U tu svrhu mu je posluzio i renomirani bosanski policajac Fehim Halilovic, koji je u to vrijeme bio na celnoj funkciji u Udbi Jugoslavije: nacelnik je bio prvog sektora SDB SUP-a. Nastavlja se bjesomucna, rovovska borba sa konzervativnim snagama u Jugoslaviji kojima demokratizacija zemlje ne odgovara iz prevashodno nacionalistickih interesa. Ravnopravnost naroda i republika u SFRJ prerasta u nekim slucajevima u otvorene zahtjeve za nezavisnoscu ili visepartijskim sistemom, sto posebno dolazi u praksi hrvatskog i srbijanskog rukovodstva. Dzemal Bijedic kao ubijedjeni Jugoslaven i patriota, postovalac i pristalica Titovog kursa u koncepciji odnosa u Federaciji pojavljuje se u proljece 1971. godine kao najpovoljniji kandidat za funkciju predsjednika jugoslavenske vlade u zenitu napetosti izazvanoj medjunacionalnim sukobima. Musliman-premijer saznaje za prijedlog na putu po Baden-Württembergu u SR Njemackoj, gdje mu sluzbenu posjetu prekida hitan Titov poziv.
SUZE ZA SILVANOM
Dzemalova je deviza bila da nema loseg vremena. Ako je drustvo prijatno, nevrijeme se i ne primjecuje. No, bilo je i tuznih trenutaka. Na vijest o smrti Silvane Armenulic (Zilhe iz Doboja) Dzemi su potekle suze. Rekao nam je da je Armenulicka noc ranije pjevala na zabavi za Tita u Novom Sadu i da je Tito, na njen upit koje pjesme da pjeva, odgovorio: \"Neka odredi Dzemo.\" On je odabrao bosanske. Uspostavljena je bila intimno-prijateljska veza Tita i Dzemala nakon sto je Dzemal na neki nacin posredovao izmedju Tita i njegovog sina Zarka da normaliziraju odnose.
DZEMIN PUT
Rodjen je u Mostaru 1917. u porodici Adema i Zarife (Drljevic) Bijedic kao jedino musko dijete pored sestre Adile, koja je tri godine od njega starija. Adem je bio najljepse dijete u porodici Bajramage Bijedica, naseg dede, koji je imao cetiri sina i pet kceri. Pored najstarijeg Adema tu su jos braca Beco, Ibro i moj otac Salko (najmladji) kao i sestre Mejra, Mulija, Dzula, Dzevahira i Delva. Bijedici su dosli 1915. u Mostar iz Gacka kao veoma bogati trgovci koji su \"zlato tovarili lopatama\", zaradjeno u poslovima \"vojne liferacije\" u Avtovcu. Dedo, Bajramaga, pobjegao je u zobnici iz Nudola u Crnoj Gori tokom Grahovske bitke, koja je imala za posljedicu istrebljenje Muslimana. Vojvoda Dakovic u svojim memoarima pominje nekog Mesu Bijedica, cuvara u zatvoru, koji mu je kao zatvoreniku dao \"nekoliko talira\". Dzemal je imao ove memoare i smatrao je da mi poticemo od tog Mese. U Mostaru su Bijedici odmah kupili nekoliko vila, medju kojima jednu \"Zahumku\", \"Neretvanku\" - vilu na Tepi, i kucu u Sahat-kula ulici, gdje su zajedno zivjeli. Adem Bijedic je imao sposobnosti za vodjenje poslova da bi nakon njegove prerane smrti od spanjolske gripe 1919. gazdovanje preuzeo amidza Beco, cije poslovanje je odvelo porodicu u bankrotstvo. Dzemal je kao siroce ostao u kuci i brzo sazrijevao u sredini koju je uskoro prevazisao. Bio je medju najboljim polaznicima gimnazije u Mostaru, po sjecanju njegove profesorice Ljubice Tute. Visok, markantan, crn, velnave kose, bio je uocljiv na prvi pogled. Kao clan i aktivista muslimanskog drustva \"Gajret\" nastavio je studije prava u Beogradu, koj je po izbijanju rata 1941. prekinuo. U Mostaru je bio organizator posjete lokalnom generalu Jankovicu, od kojeg je trazio podjelu oruzja studentima iz stokova kapitalirajuce vojske Jugoslavije pred upadom armije Treceg rajha. Tokom rata bio je sekretar Komiteta KP za Sarajevo i predao je duznost Valteru Pericu kad je bio provaljen. Otisao je na duznost sekretara KP za okrug Semberije i Posavine i, poslije, Tuzle. Iskusio je okruzenje na Sutjesci 1943. i dozivio strahote cetnicko-ustaskih pohoda na Muslimane u istocnoj Bosni i Hercegovini. Nije bio narodni heroj. Nema podataka o njegovim borackim djelovanjima ili o njima nije govorio. Dozivio je velicanstvenost partizanskog otpora, ali nikad nije postao osvetnik ili jednostrani sektas. Bio je nosilac \"Spomenice 1941\", sto ga je ubrajalo u prvoborce antifasistickog otpora. Razu Ferhatbegovic, svoju odanu suprugu, upoznao je pocetkom rata u Foci, gdje mu je bila \"dodijeljena\" kao skojevka za pokrivanje njegove politicke djelatnosti. Predstavio joj se kao Vidoje, a ona je znala pravi identitet. Po oslobadjanju zemlje postaje generalni sekretar Vlade Bosne i Hercegovine pa pomocnik ministra za unutrasnje poslove BiH i kasnije blizak pomocnik Kardelja u Beogradu. Poslije se vraca u Mostar, gdje postaje predsjednik sreza. Odlazi 1957. u Sarajevo za predsjednika ideoloske komisije KP BiH, pa clana Izvrsnog vijeca i predsjednika Univerzitetskog savjeta.
STAJALI SMO NA TERASI NJEGOVOG STANA
u M. Golubica br.16 kada su on i Raza bro jali godine koje ce provesti u Beogradu. Bilo je to u proljece 1971, nakon sto ga je Tito pozvao kao najozbiljnijeg kandidata za novog predsjednika jugoslavenske vlade. Dzemal je racunao da ce mu i nakon cetverogodisnjeg mandata preostati dovoljno vremena za zasluzen odmor, kojemu se kao potencijalni umirovljenik vec radovao. Da li da preseljava ili ne? Ipak je to duznost prvog reda za koju se kao svestrano iskusan covjek nalazio potpuno kompetentan i u najboljoj fizickoj kondiciji. Imao je 53 godine. Kompromisan kandidat, ni Srbin ni Hrvat, kako su ga u svjetskoj stampi portretirali, naisao je na podrsku starije generacije Titovih saboraca, Kardelja, Bakarica, Jovanovica, Pucara, M. Popovica, Kolisevskog i drugih, kao i vladajuce garniture u Bosni koju veoma ambiciozno personificira Branko Mikulic. On mu objasnjava da ga u Bosni uvijek ceka celna funkcija i podrska ako naidje na nepremostive teskoce u Beogradu. Nije dobro primljen od grupacije ranijih kadrova Muslimana u Beogradu, Hakije Pozderca, Osmana Karabegovica, Avde Hume i Hajre Kapetanovica, koji su sebe vidjeli na toj funkciji. Tadasnji sef Sluzbe drzavne bezbjednosti u Jugoslaviji Slovenac Silvio Gorenc komentarise: \"Ko dovede ovu budalu?\" Biva trenutacno smijenjen jer je Dzemal jedno vrijeme bio i ministar unutrasnjih poslova u svojoj vladi te na Gorencevo mjesto dovodi svog Mostarca Josipa Bukovca. Nagovijestio je i provodio \"drakonski\" program ekonomske stabilizacije, ukinuo poslovanje bez pokrica, krenuo u borbu za konvertibilnost valute i nastavio od Tita zapocete i otvorio nove oblike saradnje sa svijetom. Narocito mu uspijeva da na medjunarodnom planu izgradi vlastiti imidz drzavnika prepoznatljivog stila - nasmijanog, korektnog, samostalnog, otvorenog i pouzdanog sagovornika kojemu nije prevashodna vlast nego ukupan prosperitet i Jugoslavije i njenih naroda i gradjana. Nije se bojao. Imao je u kontinuitetu sve vecu i vecu Titovu podrsku. Provjerava svoje poteze u praksi, razgovara sa ljudima pri obilasku pijaca i protivi se ekstra profitima monopolskih grana privredjivanja. Kontrolise namjensku proizvodnju i drzi realan kurs cijena interventnim uvozom za one koji koriste nestasice na trzistu. Sam preuzima \"poslove uvoza\", a saveznom ministru za spoljnu trgovinu Emilu Ludvigeru saopstava da je on ministar za izvoz. Skaljo mu prezime izgovara sa \"Luftiger\". Malo-pomalo prestaju vicevi na njegov racun. Govori se da mu niko ne smije okrenuti ledja kao njegovom prethodniku Ribicicu. \"Bit ce jeben\", komentarisalo se. Okuplja pametne ljude oko sebe. Pa cak i protivnike ako su neophodni. Njegovi potpredsjednici su autoriteti dr. Anton Vratusa i dr. Jakov Sirotkovic, ministar unutrasnjih poslova Franjo Herljevic, vanjskih Milos Minic. Sa guvernerom Narodne banke Brankom Colanovicem nocima planira strategiju konvertibilnosti dinara, koju na neki nacin konacno postize od 1974, kada rapidno padaju spoljni dugovi a inflacija ima manju stopu od evropske. Ime jugoslavenskog premijera se rado izgovara po stranim prijestonicama, gdje ga izuzetno cesto pozivaju. Izaziva nevjerovatnu popularnost u islamskom bloku zemalja, sto donosi Jugoslaviji dalju ekonomsku stabilnost i poslove na medjunarodnim licitacijama.
Trenuci predaha
Dzemal je trebao predaha. Nalazio ga je medju starim prijateljima. Bila su to vucija vremena unutarpartijske borbe u Savezu komunista i drustvu. Duznost predsjednika Saveznog izvrsnog vijeca apsorbirala je njegov zivot. On se otimao koliko je uspijevao. Nebrojeno puta Titov poziv ili neka hitna obavijest prekidali bi njegov odmor. Koristio je svaki slobodan trenutak da u intimnome okruzenju provjeri svoju politiku razgovarajuci sa prijateljima i slusajuci njihove stavove. Razgovarao je sa drugima kao sa sebi ravnim. Zato i danas svako sa Dzemalom ima neko svoje iskustvo, neki svoj dozivljaj. Na jednoj setnji Stradunom dubrovackim, u ljeto 1974, pred Dzemala i Nezira (Skalju, op. prir.) odjednom se nasao covjek koji ih je pozivao na kafu u svoj salon. Osvrnu se Dzemal i Skaljo da procitaju ime gazde frizerskog salona i ugledaju tablu sa natpisom \"Teo\". Covjek je bio presretan ovim spontanim susretom i odmah objasnio: \"Znate sta, ja, naravno, nisam Teo, ja sam Teufik, ali ne smijem staviti to ime radi musterija!\" Nastao je grohotan smijeh. Dzemal je bio duhovit covjek. Imao je svojih bisera. Govorio je za one koji ne znaju ujutro sta su sinoc pricali, da moraju prestati piti. Narocito mu je draga bila dosjetka o odnosima oca i sina: \"Kad otac daje sinu - obojica se smiju, a kad sin daje ocu - oba placu.\" Medjutim, efendija je bio nenadmasan. Dzemal nije volio one koji bi Skalju \"napili\" i djelimicno ga onesposobili pred njihov odlazak na planinu. Nezir bi tada cijeli dan navlacio tamne naocare da pokrije mamurluk. Ali svjezina daha uvijek bi dominirala njegovim ponasanjem. Znao je prici zeni, dohvatiti njene grudi i upitati: \"Bogati, sta je ovo sto ti imas a ja nemam?\" Zene bi se grohotom smijale. Imao je obicaj da mene zove \"Gladni Omeragicu\" zbog moje navike da se prvo prihvatam meze, sto ga je podsjecalo na nekog Omeragica iz njegovog djetinjstva. Nije stedio ni svoju sestricinu Melu Rustambegovic, gracioznu i gospodstvenu. \"Melo, tebe ce na onom svijetu guz... poljubiti u ruku!\" \"A zasto, slatki moj daidza?\" \"Kako zasto, pa ti nam svu mezu pojede.\" Ponekad bi pred studentkinjama planinarima zapjevao idem putem, noge mi se klate, dajte p.... ako boga znate. Niko se kao Dzemal nije znao nasmijati njegovim dosjetkama. Jednog jutra Nezir i Sena (Alajbegovic, op. prir.) su se malo ranije probudili u Dzemalovoj rezidenciji na Dedinju - Lackoviceva 10 i prosetali vrtom. Sena je upitao Skalju: \"Bogati, Nezo, koji su prvi simptomi kad covjek prestaje osjecati seksualnu pozudu?\" \"Odakle ja znam, budalasu, zaboli te prvo peta na lijevoj nozi\", uzvrati Skaljo pokazujuci Seninu previjenu petu. Skaljo je, inace, znao i na svoj racun reci da je \"seksual neutral\". Imao je tad 75 godina, a Sena 45. Moze li musko roditi, pitao se Skaljo. \"Nauka nije dokazala, ali se u Bosni uporno vrse eksperimenti\", odgovarao bi sam na svoje pitanje. Ovu je dosjetku Dzemal ispricao Kardelju, a ovaj se cak \"ramenima smijao\". Bilo je mnogo anegdota na svaciji racun. Pri otvaranju lovne sezone 1976. na Crepoljskom, Jusa Kameric donese zeca da se pohvali predsjedniku. \"Sta ti je to?\", upita Dzemal. \"Zna se\", odgovori Jusa. \"Bogami, to mi ne lici na zeca\", rece Dzemal. Jusa se okrene oko sebe i vidi da se svi lovci smiju. Bimbo Bicakcic je iz laboratorije donio kunica da namagarci prvotrofejnog lovca. Jusa je bio bijesan godinama. Bilo je i drugih sala - neko macku obuce u zecije krzno, a ova se od straha popne na drvo i na nju neki lovac puca. Kad se Jusina supruga penzionisala, Skaljo je upitao: \"Bi li ti volio spavati sa studentkinjom?\" \"Naravno\", odgovori Jusa. \"Upisi Diku na fakultet\", uzvrati Nezir. Dzemal je sve sale i dosjetke saznavao i smijao se tako toplo i srdacno kao da ih sam dozivljava. Zanimljivo je bilo Nezirovo glediste o pomirenju partizana i burzoazije: \"Onog momenta kad se pocnu partizani zeniti njihovim kcerima, tad ce sjediti zajedno.\" Dzemal je u partizane otisao u \"lakanim cipelama\". To je bio odgovor Alekseju Kosiginu za Dzemino socijalno porijeklo. Za boravka u planini Dzemal se umivao snijegom. \"Daj mi one moje kreme\", znao je zatraziti svjezeg snijega. Volio je imati preplanulo lice. (Arhiva DANI 98)
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
DZEMIN PUT
Rodjen je u Mostaru 1917. u porodici Adema i Zarife (Drljevic) Bijedic kao jedino musko dijete pored sestre Adile, koja je tri godine od njega starija. Adem je bio najljepse dijete u porodici Bajramage Bijedica, naseg dede, koji je imao cetiri sina i pet kceri. Pored najstarijeg Adema tu su jos braca Beco, Ibro i moj otac Salko (najmladji) kao i sestre Mejra, Mulija, Dzula, Dzevahira i Delva. Bijedici su dosli 1915. u Mostar iz Gacka kao veoma bogati trgovci koji su \"zlato tovarili lopatama\", zaradjeno u poslovima \"vojne liferacije\" u Avtovcu. Dedo, Bajramaga, pobjegao je u zobnici iz Nudola u Crnoj Gori tokom Grahovske bitke, koja je imala za posljedicu istrebljenje Muslimana. Vojvoda Dakovic u svojim memoarima pominje nekog Mesu Bijedica, cuvara u zatvoru, koji mu je kao zatvoreniku dao \"nekoliko talira\". Dzemal je imao ove memoare i smatrao je da mi poticemo od tog Mese. U Mostaru su Bijedici odmah kupili nekoliko vila, medju kojima jednu \"Zahumku\", \"Neretvanku\" - vilu na Tepi, i kucu u Sahat-kula ulici, gdje su zajedno zivjeli. Adem Bijedic je imao sposobnosti za vodjenje poslova da bi nakon njegove prerane smrti od spanjolske gripe 1919. gazdovanje preuzeo amidza Beco, cije poslovanje je odvelo porodicu u bankrotstvo. Dzemal je kao siroce ostao u kuci i brzo sazrijevao u sredini koju je uskoro prevazisao. Bio je medju najboljim polaznicima gimnazije u Mostaru, po sjecanju njegove profesorice Ljubice Tute. Visok, markantan, crn, velnave kose, bio je uocljiv na prvi pogled. Kao clan i aktivista muslimanskog drustva \"Gajret\" nastavio je studije prava u Beogradu, koj je po izbijanju rata 1941. prekinuo. U Mostaru je bio organizator posjete lokalnom generalu Jankovicu, od kojeg je trazio podjelu oruzja studentima iz stokova kapitalirajuce vojske Jugoslavije pred upadom armije Treceg rajha. Tokom rata bio je sekretar Komiteta KP za Sarajevo i predao je duznost Valteru Pericu kad je bio provaljen. Otisao je na duznost sekretara KP za okrug Semberije i Posavine i, poslije, Tuzle. Iskusio je okruzenje na Sutjesci 1943. i dozivio strahote cetnicko-ustaskih pohoda na Muslimane u istocnoj Bosni i Hercegovini. Nije bio narodni heroj. Nema podataka o njegovim borackim djelovanjima ili o njima nije govorio. Dozivio je velicanstvenost partizanskog otpora, ali nikad nije postao osvetnik ili jednostrani sektas. Bio je nosilac \"Spomenice 1941\", sto ga je ubrajalo u prvoborce antifasistickog otpora. Razu Ferhatbegovic, svoju odanu suprugu, upoznao je pocetkom rata u Foci, gdje mu je bila \"dodijeljena\" kao skojevka za pokrivanje njegove politicke djelatnosti. Predstavio joj se kao Vidoje, a ona je znala pravi identitet. Po oslobadjanju zemlje postaje generalni sekretar Vlade Bosne i Hercegovine pa pomocnik ministra za unutrasnje poslove BiH i kasnije blizak pomocnik Kardelja u Beogradu. Poslije se vraca u Mostar, gdje postaje predsjednik sreza. Odlazi 1957. u Sarajevo za predsjednika ideoloske komisije KP BiH, pa clana Izvrsnog vijeca i predsjednika Univerzitetskog savjeta.Slijedi nastavak:
Pise: Bahrudin BIJEDIC Ljubljana, 11.4.1995.
Od januara 1977. smrt Dzemala Bijedica neprestana je dilema: slucajna ili isplanirana nesreca. U casu kada je poginuo, Dzema je nesumnjivo bio nadomak samog politickog vrha, odmah do Tita. Predsjednik Saveznog izvrsnog vijeca i do tada je u svojoj politickoj karijeri biljezio uspone i padove, ali su uspjesi u pravilu bili veci. Mnogi ga smatraju \"ocem\" muslimanske nacije, a nemali je broj onih koji upravo u cinjenici da se izborio za priznanje nacionalne odrednice vide razloge njegove prerane smrti. Nas suradnik i amidzic Dzemala Bijedica ekskluzivno za Dane ispisuje sjecanja na Dzemu: ko je i kakav je bio iza kulisa politike, s kim se druzio, sta je i koga volio...
Ne pisem ovo da bi se nekom svidjelo, nego govorim istinu onako kako sam je ja vidio. Zavredjuje Dzemal Bijedic da se o njemu kaze mnogo vise nego sto je receno do sada. On nije prepoznatljiv iz referata i govora, protokola i zdravica koliko iz obicnog zivota, kojem se predavao otimajuci se oficijelnim obavezama. A one su mu otele dobar dio zivota da bi ga konacno otjerale i u smrt pod jos uvijek nerazjasnjenim okolnostima. Bilo je to partizansko vrijeme, u kojem je covjeka nosila ideja boljeg i srecnijeg zivota, a on joj s predavao do identifikacije, gradeci karijeru revolucionara i u uvjerenju da sto je on uspjesniji u usponu to je i drustvo slobodnije i ljudi zadovoljniji. Graditi karijeru kroz trnje intriga, spletki, podvala, zamki, smradova i ogovaranja, a ostati na nogama i uspravan hoditi, uspijevalo je Dzemalu Bijedicu u skoro 40 godina politickog rada i razvoja koji je na sudbinu zemlje uticao u mjeri koja jos nije proucena i na sudbinu naroda muslimanskog, ciji je on sin i politicar bez premca u dvadesetom stoljecu.
U anketi 1959. gradjani Mostara Dzemala skoro plebiscitarno proglasavaju \"najpopularnijim gradjaninom svih vremena\" u omjeru 80 glasova prema nekoliko koje su dobili tada fudbalski reprezentativac Muhamed Mujic, politicar Avdo Humo ili pjesnik Aleksa Santic. Strastveni je navijac \"Veleza\", \"vaspitac i savjetnik\" njegovih najboljih fudbalera. Ja sam ga pred utakmice sacekivao pred ulaznim vratima stadiona sa drugom sirotinjskom djecom da nas besplatno uvede na utakmice. Ljudi su ga zaustavljali na ulici i srdacno razgovarali sa njim. Imao je vremena i strpljenja za svakog. Jednom ga je, dok je obilazio Celovinu u Mostaru da provjeri ko se nalazi u zatvoru, oslovila Mostarka Greta-Habiba: \"Sta je, moj dragi Dzemale, koji god rezim dodje, nas dvoje u zatvoru.\" Stanovao je u Liska ulici u Mostaru, u vili kod Dispanzera, gdje sam ja nekad dolazio da uzmem knjigu na citanje iz njegove pozamasne biblioteke. Njegova majka Zarifa imala je njezni nadimak Nana, kojim smo je svi oslovljavali. Izgleda da je voljela mog oca, kojeg su ustase 1945. odvele iz Mostara i ubili ga na Vracama u Sarajevu. Nosila je u novcaniku njegovu sliku a prve su joj rijeci na ulazu u njenu kucu bile: \"dajmo djetetu da prvo nesto zalozi\". Pocetkom sezdesetih Dzemal prelazi u Beograd, gdje postaje clan Saveznog izvrsnog vijeca kojim je predsjedavao Tito. Preuzima najprije resor zakonodavstva i organizacije vlasti, pa saveznog ministra za rad. Istovremeno je sekretar Ustavne komisije, kojom predsjedava Edvard Kardelj i u kojoj se kreiraju odnosi medju republikama i narodima naustrb dotadasnje centralisticke uprave nad drzavom. Iznenada je smijenjen sa svih funkcija odlukom Aleksandra Rankovica, koji u unutrasnjim borbama dobija prednost u odnosu na Kardelja. Pokusava mu se 1962. namjestiti afera sa neplacenim racunima u Robnoj kuci u Mostaru i preduzecu \"Vecar\". Medjutim, Dzemal ima sve kopije racuna pa planirana kompromitacija ostaje na pokusaju. Tada ga se problematizira da je \"bracu i drugu rodbinu instalirao na drustvene funkcije\". Odlazi kod Dure Pucara, kojem predocava da uopste nema brace i pominje nas petoro Salkine djece koji smo \"svi na studijama i polugladni\". Pucar, kao i 1948, kad je Dzemal bio osumnjicen od strane Brane Kovacevica da je pripadnik Informbiroa, skida anatemu i stavlja ga djelomicno u zastitu, sto mu ovaj do kraja cijeni i pamti. Djelomicno je nerasporedjen i slobodan da malo bolje pogleda oko sebe. Povlaci se u privatno drustvo svog rodjaka Huse Hazihasanovica, koji ga povezuje sa Nezirom Skaljicem i Senom Alajbegovicem, koji ce mu ostati prijatelji do groba. Posebno je Nezir bio bio duhovit i simpatican. Pravnik sa Sorbone prepricavao je satima svoje dozivljaje iz predratne Jugoslavije i dogadjanja vezana za sudbinu sarajevskih porodica. Imao je bezbroj ljubavi i uspomena koje su provlacile smijeh i raspolozenje koji su trebali Dzemalu. Skaljo ili Efendija, kako su ga zvali, dugo je imao vezu sa Francuskinjom Margaret Kabanel, koju je njegova majka zvala \"Franceskinja\". Kad je Nezir nakon jedno trideset godina boravio u Parizu, sjetio se svoje stare ljubavi i pozelio da je posjeti. Kucna vrata mu je otvorila starica koja je imala horaticne kretnje i bila je gluha. Kad je on ustanovio da se radi o mladjoj Margaretinoj sestri, otrcao je bez traga u strahu \"kakva li je tek starija\". Skaljo, nezenja, imao je stalnu ljubavnicu Gocu iz Beograda, tridesetak godina mladju od njega, koja mu je uljepsavala dugovjecnost. Goca je otprilike svakog godisnjeg doba dolazila kod Nezira. Mi smo ga zadirkivali da joj treba sezonska garderoba. Na nase provokacije da je alimentira novcem i garderobom, odgovarao bi: \"Izracunajte vi koliko placate svojim zenama mjesecno, pa cete vidjeti da je to daleko vise od onog koliko ja dajem.\" To je zaista bila istina. Kad bismo mu pokucali na vrata a Goca bila tu, Nezir bi uzvratio: \"Nisam doma.\" \"Kako nisi, evo ti cipela napolju\", bili smo uporni. \"Imam ja druge unutra\", uzvratio bi glasnije Skaljo. Ako bismo mi nastavili kucati, zacula bi se njegova pjesma Fala Bogu kad ja mogu, sto je bivao definitivan znak da od sijela nema nista toga dana. Dzemal je satima mogao da razgovara s njim. Provodili su vikende na Crepoljskom, druzili se sa seljacima, koji su obozavali Dzemala. Kod Simane su oznojeni mijenjali potkosulje, a kod Gaje Plakalovica uzivali u domacoj sljivovici. Te su mu navike ostale do kraja zivota, neovisno sto je bilo nastojanja da se putem intriga prijateljstvo dovede u pitanje. Skaljo, koji je jedno vrijeme proveo u zatvoru kao informbiroovac, govorio je da je zatvoren nakon sto je Mujesiru, suprugu svog uhapsenog prijatelja, pokusao zastititi od policajca Teufika Selimovica Budzonija, koji ju je \"narucio u Hotel Evropu\". Treci privatni prijatelj ovog kruga bio je Pero Perisic, nekadasnji direktor tvornice slatkisa \"Zora\" i pasionirani lovac. Dzemalu su ga pokusavali predstaviti policijskim dousnikom, sto ovaj nikad nije prihvatio. Pero je lijepo pjevao. Skaljo je pricao a Sena pravio mezetluke, buduci da je bio veterinar. Odlazili su u lov. Medjutim, Skaljo-lovac na rednom broju 1 imao je obicaj da kaze kako Dzemal \"prica na ceki\" i da od lova sa njim nema nikakve fajde. Dzemal je, ustvari, pjesacio s njima. Ne znam da li je ikad pucao na divljac. Pjesmu Ah, Aljo moj, narocito strofu Dzemalu najdrazu: Na konjicu kosmatome u odijelu bosanskome, pjevao bi mu svako, po njegovoj zelji mijenjajuci gospodsko u obavezno bosansko odijelo. Intimni prijatelji sve do njihove smrti bili su mu prof. dr. Nedo Zec i knjizevnik Hamza Humo, sa kojima se druzio u Klubu inzinjera i tehnicara, kao i veoma bliski prof. dr. Fahro Rustambegovic, kardiolog.
U ljeto 1966. dolazi do raspleta u jugoslavenskom vrhu, kada na osnovu odluka Cetvrtog plenuma CK SKJ biva uklonjen sa svih funkcija Aleksandar Rankovic, siva eminencija i vlastodrzac, potpredsjednik SFRJ, i osvjedoceni vlasnik tajnih policija Jugoslavije. Dzemal, koji je u medjuvremenu od predsjednika Republickog vijeca u Skupstini Bosne i Hercegovine postao njen potpredsjednik, uskoro je promoviran u predsjednika, sto je u to vrijeme najvisa drzavna funkcija u Republici. Prethodno ga je Kardelj ukljucio u svoju delegaciju na politickoj turneji po africkim zemljama. Kako je stario, tako je zivot na njemu ostavljao tragove ozbiljnog i iskusnog covjeka sa usjecenim brazdama na celu, srebernastom kosom i podvaljkom koji su ga, uzevsi zajedno, profilirali u lik drzavnika prepoznatljivog izgleda i stila. Bio je besprijekorno uredan i cist. Uvijek obrijan i namirisan, elegantan i samo u detaljima nezgrapan. Nosio je najelegantnije sesire. Nisu mu virile dlake ni iz uha niti iz nosa a obrve mu se nisu pele uz celo. Imao je odgovarajuci broj kosulja i nije ispod vrata vezivao kravatu niti mu je perut padala po ramenima. Mijenjao je dnevno i tri odijela ako je priroda obaveze zahtijevala. Sve je to organizirala i predvodila vrijedna Raza, koja se znala \"zapeglati\" do tri sata ujutro. Kucna pomocnica Anka, nezamjenjiva i druga majka Dzemalovoj djeci, napustila ih je udajom i zbog predanosti alkoholu. Raza je bila komandant kuce, a Nana \"finansijski knjigovodja\". Rijetka harmonija za nase prilike. Odlasku Rankovica Dzemal nije pridavao narocit znacaj u smislu vlastite promocije kao zrtve njegovog rezima. To su cinili oni koji su, kako je govorio, \"igrali saha s njim u klubu poslanika - Dedinje, dok sam se ja pekao na zaru\", sto se odnosilo na Avdu Humu, predsjednika Savezne komisije za atomsku energiju, funkcije koju je Humo naslijedio od
 Tito i Džemo |
To je vrijeme kada Sluzba drzavne bezbjednosti dobija zeleno svjetlo da onemogucava antimuslimanske aktivnosti sa velikosrpskih i velikohrvatskih pozicija ali i vrijeme za suspenziju agresivnijih nastupa muslimanskog nacionalizma. Mada su hrvatski \"proljecari\" Savka Dabcevic i Mika Tripalo priznavali nacionalnu posebnost Muslimana, bilo je manipulacija u Hrvatskoj o tome da se sloboda nacionalnog ispoljavanja ovog naroda jedino demokratski provodi u Hrvatskoj. Tada pocinje i izgradnja Islamskog centra u Zagrebu kao \"jedinog slobodnog prostora za muslimansko djelovanje\". Naravno da Bosni i Hercegovini to nije odgovaralo. Htio se oteti prestiz i rezultat ostvaren dominantno u domicilnoj republici. Savka i Mika govore Dzemalu da imaju Muslimana Lutvu Ahmetovica u svojoj vladi, a ovaj im uzvraca da on nije Lutvo nego Lujo. U cestim razgovorima o nacionalnom imenu bio je pristalica onog imena kojim su se muslimani i sluzili prilikom izjasnjavanja o sebi. Zasto? U siroj javnosti je bilo nepoznato djelovanje i ostavstina Safvet-bega Basagica i drugih muslimanskih mislilaca zato sto su imali i ranjivih detalja u svom drustveno-politickom angazmanu. Pojedini su davali nedosljedne izjave o svom srpskom ili hrvatskom porijeklu ili nacionalnoj svijesti neovisno sto su istovremeno lavovski dio sebe upravo posvetili bosnjackom imenu za bh. i druge muslimane u Jugoslaviji. Drugo, bosnjacko ime za muslimane je podrzavala emigracija oko Adila Zulfikarpasica u Svajcarskoj, sto je u to vrijeme bilo riskantno prihvatiti a ocuvati zapocetu afirmaciju. Takodjer izgledalo je nebulozno Hercegovce ili Sandzaklije nazvati Bosnjacima plus sto to ime asocira na ideju austrijskog guvernera Benjamina Kalaja o zajednickom bosnjackom imenu svih stanovnika BiH. Hendikepiranost imena je bila primjetna i iskoristavana, ne samo u velikosrpskim i velikohrvatskim krugovima nego i od nekih krugova na Zapadu. Otprilike, ime se iskljucivo vezivalo za vjerski sadrzaj kao da religija nije odigrala dominantnu ulogu u formuliranju mnogih nacija Evrope i svijeta, pa i Srba i Hrvata kod nas. Da apsurd bude veci, otpori nacionalnoj identifikaciji Muslimana bili su evidentni i kod politickih centara unutar naroda koji su kao i Muslimani bili osporavani u dotadasnjoj jugoslavenskoj praksi: Crnogoraca, Makedonaca i Albanaca. Na sahrani dr. Ivana Ribara u Zagrebu 1968. Dzemalu je pristupio Svetozar Vukmanovic Tempo i rekao: \"Gdje si ti, Dzemo, i tvoja muslimanska nacija!\" \"Ti, Tempo, pljujes na sve sto je vrijedno u nasoj revoluciji\", uzvratio je Dzemal i spremio ga u materinu. Makedonci u liku dr. Slavka Miloslavlevskog, sekretara CKSK Makedonije, ubjedjivali su Muslimane u Makedoniji - Torbese i Gorance - da su oni Makedonci islamske vjero-ispovijesti. Slicnu izjavu je dao i Fadilj Hoxha na odmoru u Rumuniji o tome da su Muslimani nepotrebno priznati kao primarno vjerska skupina i da Muslimana na Kosovu nema. Njegov prezimenjak i predsjednik Albanije Enver Hoxha je izjavio da su Muslimani izmisljeni kako bi se reducirao broj Albanaca. Posluzila im je dobro Cimiceva izjava iz tog perioda da su \"Muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija\". Latentnih otpora je bilo i u politickom establismentu BiH. Narocito od snaga koje su polako silazile sa politicke scene. Siva eminencija i desna ruka Dure Pucara, Blaze Duricic nikad nista nije govorio o nacionalnom priznavanju Muslimana i imao je veliki upliv na generaciju mladjih Srba, politickih nada BiH. To su, kako se smatralo, bili Danilo Bilanovic, Rade Galeb, Milan Skoro, Radovan Stijacic, koji su po kratkom postupku bili maknuti na manje uticajne funkcije. Narocito je bio beskrupulozan Stijacic, koji je kao ministar unutrasnjih poslova do sedamdesetih godina vodio policijske hajke protiv Muslimana. Optuzio je u to vrijeme clana Izvrsnog biroa SKJ Nijaza Dizdarevica, nakon veze sa jednom Cehinjom, za spijunsku djelatnost u korist Istoka, a o drugim kadrovima je sirio intrige i glasine. Nametnuo je tezu da organi za unutrasnje poslove odgovaraju samo drzavnom vrhu u Beogradu i ustvari nastojao da dezavuise odluke i procese nastale Brionskim plenumom. U tu svrhu mu je posluzio i renomirani bosanski policajac Fehim Halilovic, koji je u to vrijeme bio na celnoj funkciji u Udbi Jugoslavije: nacelnik je bio prvog sektora SDB SUP-a. Nastavlja se bjesomucna, rovovska borba sa konzervativnim snagama u Jugoslaviji kojima demokratizacija zemlje ne odgovara iz prevashodno nacionalistickih interesa. Ravnopravnost naroda i republika u SFRJ prerasta u nekim slucajevima u otvorene zahtjeve za nezavisnoscu ili visepartijskim sistemom, sto posebno dolazi u praksi hrvatskog i srbijanskog rukovodstva. Dzemal Bijedic kao ubijedjeni Jugoslaven i patriota, postovalac i pristalica Titovog kursa u koncepciji odnosa u Federaciji pojavljuje se u proljece 1971. godine kao najpovoljniji kandidat za funkciju predsjednika jugoslavenske vlade u zenitu napetosti izazvanoj medjunacionalnim sukobima. Musliman-premijer saznaje za prijedlog na putu po Baden-Württembergu u SR Njemackoj, gdje mu sluzbenu posjetu prekida hitan Titov poziv.
Dzemalova je deviza bila da nema loseg vremena. Ako je drustvo prijatno, nevrijeme se i ne primjecuje. No, bilo je i tuznih trenutaka. Na vijest o smrti Silvane Armenulic (Zilhe iz Doboja) Dzemi su potekle suze. Rekao nam je da je Armenulicka noc ranije pjevala na zabavi za Tita u Novom Sadu i da je Tito, na njen upit koje pjesme da pjeva, odgovorio: \"Neka odredi Dzemo.\" On je odabrao bosanske. Uspostavljena je bila intimno-prijateljska veza Tita i Dzemala nakon sto je Dzemal na neki nacin posredovao izmedju Tita i njegovog sina Zarka da normaliziraju odnose.
Rodjen je u Mostaru 1917. u porodici Adema i Zarife (Drljevic) Bijedic kao jedino musko dijete pored sestre Adile, koja je tri godine od njega starija. Adem je bio najljepse dijete u porodici Bajramage Bijedica, naseg dede, koji je imao cetiri sina i pet kceri. Pored najstarijeg Adema tu su jos braca Beco, Ibro i moj otac Salko (najmladji) kao i sestre Mejra, Mulija, Dzula, Dzevahira i Delva. Bijedici su dosli 1915. u Mostar iz Gacka kao veoma bogati trgovci koji su \"zlato tovarili lopatama\", zaradjeno u poslovima \"vojne liferacije\" u Avtovcu. Dedo, Bajramaga, pobjegao je u zobnici iz Nudola u Crnoj Gori tokom Grahovske bitke, koja je imala za posljedicu istrebljenje Muslimana. Vojvoda Dakovic u svojim memoarima pominje nekog Mesu Bijedica, cuvara u zatvoru, koji mu je kao zatvoreniku dao \"nekoliko talira\". Dzemal je imao ove memoare i smatrao je da mi poticemo od tog Mese. U Mostaru su Bijedici odmah kupili nekoliko vila, medju kojima jednu \"Zahumku\", \"Neretvanku\" - vilu na Tepi, i kucu u Sahat-kula ulici, gdje su zajedno zivjeli. Adem Bijedic je imao sposobnosti za vodjenje poslova da bi nakon njegove prerane smrti od spanjolske gripe 1919. gazdovanje preuzeo amidza Beco, cije poslovanje je odvelo porodicu u bankrotstvo. Dzemal je kao siroce ostao u kuci i brzo sazrijevao u sredini koju je uskoro prevazisao. Bio je medju najboljim polaznicima gimnazije u Mostaru, po sjecanju njegove profesorice Ljubice Tute. Visok, markantan, crn, velnave kose, bio je uocljiv na prvi pogled. Kao clan i aktivista muslimanskog drustva \"Gajret\" nastavio je studije prava u Beogradu, koj je po izbijanju rata 1941. prekinuo. U Mostaru je bio organizator posjete lokalnom generalu Jankovicu, od kojeg je trazio podjelu oruzja studentima iz stokova kapitalirajuce vojske Jugoslavije pred upadom armije Treceg rajha. Tokom rata bio je sekretar Komiteta KP za Sarajevo i predao je duznost Valteru Pericu kad je bio provaljen. Otisao je na duznost sekretara KP za okrug Semberije i Posavine i, poslije, Tuzle. Iskusio je okruzenje na Sutjesci 1943. i dozivio strahote cetnicko-ustaskih pohoda na Muslimane u istocnoj Bosni i Hercegovini. Nije bio narodni heroj. Nema podataka o njegovim borackim djelovanjima ili o njima nije govorio. Dozivio je velicanstvenost partizanskog otpora, ali nikad nije postao osvetnik ili jednostrani sektas. Bio je nosilac \"Spomenice 1941\", sto ga je ubrajalo u prvoborce antifasistickog otpora. Razu Ferhatbegovic, svoju odanu suprugu, upoznao je pocetkom rata u Foci, gdje mu je bila \"dodijeljena\" kao skojevka za pokrivanje njegove politicke djelatnosti. Predstavio joj se kao Vidoje, a ona je znala pravi identitet. Po oslobadjanju zemlje postaje generalni sekretar Vlade Bosne i Hercegovine pa pomocnik ministra za unutrasnje poslove BiH i kasnije blizak pomocnik Kardelja u Beogradu. Poslije se vraca u Mostar, gdje postaje predsjednik sreza. Odlazi 1957. u Sarajevo za predsjednika ideoloske komisije KP BiH, pa clana Izvrsnog vijeca i predsjednika Univerzitetskog savjeta.
u M. Golubica br.16 kada su on i Raza bro jali godine koje ce provesti u Beogradu. Bilo je to u proljece 1971, nakon sto ga je Tito pozvao kao najozbiljnijeg kandidata za novog predsjednika jugoslavenske vlade. Dzemal je racunao da ce mu i nakon cetverogodisnjeg mandata preostati dovoljno vremena za zasluzen odmor, kojemu se kao potencijalni umirovljenik vec radovao. Da li da preseljava ili ne? Ipak je to duznost prvog reda za koju se kao svestrano iskusan covjek nalazio potpuno kompetentan i u najboljoj fizickoj kondiciji. Imao je 53 godine. Kompromisan kandidat, ni Srbin ni Hrvat, kako su ga u svjetskoj stampi portretirali, naisao je na podrsku starije generacije Titovih saboraca, Kardelja, Bakarica, Jovanovica, Pucara, M. Popovica, Kolisevskog i drugih, kao i vladajuce garniture u Bosni koju veoma ambiciozno personificira Branko Mikulic. On mu objasnjava da ga u Bosni uvijek ceka celna funkcija i podrska ako naidje na nepremostive teskoce u Beogradu. Nije dobro primljen od grupacije ranijih kadrova Muslimana u Beogradu, Hakije Pozderca, Osmana Karabegovica, Avde Hume i Hajre Kapetanovica, koji su sebe vidjeli na toj funkciji. Tadasnji sef Sluzbe drzavne bezbjednosti u Jugoslaviji Slovenac Silvio Gorenc komentarise: \"Ko dovede ovu budalu?\" Biva trenutacno smijenjen jer je Dzemal jedno vrijeme bio i ministar unutrasnjih poslova u svojoj vladi te na Gorencevo mjesto dovodi svog Mostarca Josipa Bukovca. Nagovijestio je i provodio \"drakonski\" program ekonomske stabilizacije, ukinuo poslovanje bez pokrica, krenuo u borbu za konvertibilnost valute i nastavio od Tita zapocete i otvorio nove oblike saradnje sa svijetom. Narocito mu uspijeva da na medjunarodnom planu izgradi vlastiti imidz drzavnika prepoznatljivog stila - nasmijanog, korektnog, samostalnog, otvorenog i pouzdanog sagovornika kojemu nije prevashodna vlast nego ukupan prosperitet i Jugoslavije i njenih naroda i gradjana. Nije se bojao. Imao je u kontinuitetu sve vecu i vecu Titovu podrsku. Provjerava svoje poteze u praksi, razgovara sa ljudima pri obilasku pijaca i protivi se ekstra profitima monopolskih grana privredjivanja. Kontrolise namjensku proizvodnju i drzi realan kurs cijena interventnim uvozom za one koji koriste nestasice na trzistu. Sam preuzima \"poslove uvoza\", a saveznom ministru za spoljnu trgovinu Emilu Ludvigeru saopstava da je on ministar za izvoz. Skaljo mu prezime izgovara sa \"Luftiger\". Malo-pomalo prestaju vicevi na njegov racun. Govori se da mu niko ne smije okrenuti ledja kao njegovom prethodniku Ribicicu. \"Bit ce jeben\", komentarisalo se. Okuplja pametne ljude oko sebe. Pa cak i protivnike ako su neophodni. Njegovi potpredsjednici su autoriteti dr. Anton Vratusa i dr. Jakov Sirotkovic, ministar unutrasnjih poslova Franjo Herljevic, vanjskih Milos Minic. Sa guvernerom Narodne banke Brankom Colanovicem nocima planira strategiju konvertibilnosti dinara, koju na neki nacin konacno postize od 1974, kada rapidno padaju spoljni dugovi a inflacija ima manju stopu od evropske. Ime jugoslavenskog premijera se rado izgovara po stranim prijestonicama, gdje ga izuzetno cesto pozivaju. Izaziva nevjerovatnu popularnost u islamskom bloku zemalja, sto donosi Jugoslaviji dalju ekonomsku stabilnost i poslove na medjunarodnim licitacijama.
Dzemal je trebao predaha. Nalazio ga je medju starim prijateljima. Bila su to vucija vremena unutarpartijske borbe u Savezu komunista i drustvu. Duznost predsjednika Saveznog izvrsnog vijeca apsorbirala je njegov zivot. On se otimao koliko je uspijevao. Nebrojeno puta Titov poziv ili neka hitna obavijest prekidali bi njegov odmor. Koristio je svaki slobodan trenutak da u intimnome okruzenju provjeri svoju politiku razgovarajuci sa prijateljima i slusajuci njihove stavove. Razgovarao je sa drugima kao sa sebi ravnim. Zato i danas svako sa Dzemalom ima neko svoje iskustvo, neki svoj dozivljaj. Na jednoj setnji Stradunom dubrovackim, u ljeto 1974, pred Dzemala i Nezira (Skalju, op. prir.) odjednom se nasao covjek koji ih je pozivao na kafu u svoj salon. Osvrnu se Dzemal i Skaljo da procitaju ime gazde frizerskog salona i ugledaju tablu sa natpisom \"Teo\". Covjek je bio presretan ovim spontanim susretom i odmah objasnio: \"Znate sta, ja, naravno, nisam Teo, ja sam Teufik, ali ne smijem staviti to ime radi musterija!\" Nastao je grohotan smijeh. Dzemal je bio duhovit covjek. Imao je svojih bisera. Govorio je za one koji ne znaju ujutro sta su sinoc pricali, da moraju prestati piti. Narocito mu je draga bila dosjetka o odnosima oca i sina: \"Kad otac daje sinu - obojica se smiju, a kad sin daje ocu - oba placu.\" Medjutim, efendija je bio nenadmasan. Dzemal nije volio one koji bi Skalju \"napili\" i djelimicno ga onesposobili pred njihov odlazak na planinu. Nezir bi tada cijeli dan navlacio tamne naocare da pokrije mamurluk. Ali svjezina daha uvijek bi dominirala njegovim ponasanjem. Znao je prici zeni, dohvatiti njene grudi i upitati: \"Bogati, sta je ovo sto ti imas a ja nemam?\" Zene bi se grohotom smijale. Imao je obicaj da mene zove \"Gladni Omeragicu\" zbog moje navike da se prvo prihvatam meze, sto ga je podsjecalo na nekog Omeragica iz njegovog djetinjstva. Nije stedio ni svoju sestricinu Melu Rustambegovic, gracioznu i gospodstvenu. \"Melo, tebe ce na onom svijetu guz... poljubiti u ruku!\" \"A zasto, slatki moj daidza?\" \"Kako zasto, pa ti nam svu mezu pojede.\" Ponekad bi pred studentkinjama planinarima zapjevao idem putem, noge mi se klate, dajte p.... ako boga znate. Niko se kao Dzemal nije znao nasmijati njegovim dosjetkama. Jednog jutra Nezir i Sena (Alajbegovic, op. prir.) su se malo ranije probudili u Dzemalovoj rezidenciji na Dedinju - Lackoviceva 10 i prosetali vrtom. Sena je upitao Skalju: \"Bogati, Nezo, koji su prvi simptomi kad covjek prestaje osjecati seksualnu pozudu?\" \"Odakle ja znam, budalasu, zaboli te prvo peta na lijevoj nozi\", uzvrati Skaljo pokazujuci Seninu previjenu petu. Skaljo je, inace, znao i na svoj racun reci da je \"seksual neutral\". Imao je tad 75 godina, a Sena 45. Moze li musko roditi, pitao se Skaljo. \"Nauka nije dokazala, ali se u Bosni uporno vrse eksperimenti\", odgovarao bi sam na svoje pitanje. Ovu je dosjetku Dzemal ispricao Kardelju, a ovaj se cak \"ramenima smijao\". Bilo je mnogo anegdota na svaciji racun. Pri otvaranju lovne sezone 1976. na Crepoljskom, Jusa Kameric donese zeca da se pohvali predsjedniku. \"Sta ti je to?\", upita Dzemal. \"Zna se\", odgovori Jusa. \"Bogami, to mi ne lici na zeca\", rece Dzemal. Jusa se okrene oko sebe i vidi da se svi lovci smiju. Bimbo Bicakcic je iz laboratorije donio kunica da namagarci prvotrofejnog lovca. Jusa je bio bijesan godinama. Bilo je i drugih sala - neko macku obuce u zecije krzno, a ova se od straha popne na drvo i na nju neki lovac puca. Kad se Jusina supruga penzionisala, Skaljo je upitao: \"Bi li ti volio spavati sa studentkinjom?\" \"Naravno\", odgovori Jusa. \"Upisi Diku na fakultet\", uzvrati Nezir. Dzemal je sve sale i dosjetke saznavao i smijao se tako toplo i srdacno kao da ih sam dozivljava. Zanimljivo je bilo Nezirovo glediste o pomirenju partizana i burzoazije: \"Onog momenta kad se pocnu partizani zeniti njihovim kcerima, tad ce sjediti zajedno.\" Dzemal je u partizane otisao u \"lakanim cipelama\". To je bio odgovor Alekseju Kosiginu za Dzemino socijalno porijeklo. Za boravka u planini Dzemal se umivao snijegom. \"Daj mi one moje kreme\", znao je zatraziti svjezeg snijega. Volio je imati preplanulo lice. (Arhiva DANI 98)
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
