Dobri Bosnjani
POLOVINA, Himzo
TUMAC I BASTENIK SEVDALINKE
Grad Mostar je iznjedrio vrsnog umjetnika iz etno- muzicke bastine, punog melodicnosti i treptaja bosanskohercego- vacke duse. Godinama je nadopunjavao nase osjecaje bitnosti nasih postojanja kroz interpretiranje pjesama prenesenih iz davne bastine nasih predaka. Njegove interpretacije su smirivale, zanosile naseg covjeka, umove nase zbiije, proslosti i sadasnjosti. Nije bio egoista - samo za svoju dusu. Bio je lepeza otvorenosti svojih interpretacija prema ljudima. Takvoga ga poznajemo i takav ie ostao u nasim sjecanjima.
Dr Himzo Polovina je bio prikupljac pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odlican poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar. Bio je specifikum, interpret prave mostarske i bosanskohercegovacke sevdalinke. Njegov repertoar je obilovao biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe ogromno bogatstvo muzicke bastine istrgnute iz zaborava.
A sevdalinka je trajni pecat ovih bosanskohercegovackih prostora i sire. Bez nje nam je zivot nepotpun, a nadamo se ona ce vjecno da traje iza nas i ostace u amanetu slijedecim generacijama da je prenesu usmeno ili pismeno kao sto je ocuvana na isti nacin do danas.
Nas savremeni mostarski poeta Salih Trbonja - Sevdi za sevdalinku kaze: "Zanijemis od njene ljepote. Ona dert i kahar sevdisanja pretvara u najmirisnije cvijece." (Casopis "NUR").
Himzo Polovina je rodjen 11. marta 1927. godine u Mostaru u kvartu Donja mahala. Kao djecak je sticao prva pjevacka saznanja od svoga muzikainog oca Musana, koji je veoma dobro svirao sargiju. Jedini od prezivjele Himzine brace, mladji Mirza prica: "Otac nam se krajem Prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme sluzbovanja sklopio je brak sa Ivankom Hlebec. U Ljubljani se rodila nasa najstarija sestra Fadila. Inace, nakon prelaska u Sarajevo, pa nakon premjestaja oca u sluzbu na aerodrom u Mostaru, ostali smo da zivimo u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje zenskih i petero muskih. Dva brata su umrla kao djeca. Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon sestre Fadile rodile su se Samija i Vahida.
Otac Musan je volio pjesmu pa bi nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas. Cesto nas je savjetovao da idemo u Muslimansko drustvo "ITIHAD".
Ucestvovali smo u drami "Hasanaginica", ja, stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica, kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: "Oj, boga ti, siva ptico sokole, jesil' skoro ti od Bosne ponosne... Od nje je tu pjesmu Himzo naucio i snimio je na nosac zvuka."
Tako Himzo traga za starim izvornim pjesmama, pronalazi ih, uci, a zatim izvodi da bi ih tako ponovo vratio narodu iz kojeg su i potekle. Nastojao je da protumaci dusu narodnog stvaraoca, njegove misli i osjecanja. Protivio se deformacijama izvornosti pjesama svojim intervencijama na kongresima folklorista i u radio emisijama. Svojim interpretacijama je uvijek bio ako ne autentican, a onda blizak sljedbenik sevdalinki i nije se od nje udaljavao. U njemu je pjesma bila i ostala jedini izraz rasterecenja, ispovjed, uzdah i krik, atmosfera i estetska uzaludnost tragike, senzualnosti i tajne, u kojima je asikovanje uvijek vezano s' bolovanjem, a ljubav s' patnjom kao slatkim opojem i sjetnom neminovnoscu.
Prva pjevacka znanja sticao je od pjevaca Mostara: Sevde Katice, Djire Vejzovic, Nezira Bukovca i drugih. Pored znacajnijeg ucesca u dramskoj sekciji M.D. "ITIHAD" tu je usavrsio afinitet svojih recitatorskih mogucnosti. To je bilo izmedju 1935. i 1940. godine. Pred sami Drugi svjetski rat je prisao ucenju violine kod poznatog profesora i majstora violina porijeklom Ceha, Karla Malaceka.
Sevda Katica je bila usmeni kazivac i neprocjenjivi rudnik blaga nase muzicke bastine. Ista je nakon smrti ljepotice Mostara, Sefic Emine udate Koluder, kazala poslednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu poznatog mostarskog pjesnika Alekse Santica. Kada je dosao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodicnoj kuci. Sevda je vec tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s tugom i izrekla stihove koji su sami iz nje izvirali sa mnogo sjete:
Umro stari pjesnik
umrla Emina
ostala je pusta
basca od jasmina.
Salomljen je ibrik
uvelo je cvijece
pjesma o Emini
nikad umrijet nece.
I pjesma nije zaboravljena pa je i danas mnogi interpretiraju sa dodatkom Sevdinih stihova, a Himzo, pa i pjevac iz Dubrovnika Ibrica Jusic su je kao takvu snimili na nosace zvuka. Ljepotica Emina je pored Santica usla u niz pjesama poznatog mostarskog pjesnika Osmana Djikica.
Himzo je pjevao pjesme o carima svoga voljenog grada: Bulbul pjeva okolo Mostara, Lijepi li su Mostarski ducani, Sto li mi se Radobolja muti, Duhni vjetre malo sa Neretve, Cudna jada od Mostara grada. Mostarske mahale i sokaci su bili urezani u njegovo bice i od njih se svojim interpretacijama nije odvajao. Recitovao je stihove o Starom mostu i njegovim kulama Tari (Hercegusi) i Halebinovki ali te stihove nikada nije snimio. Pjevao je o prelijepim dvorima porodice Komadina: o Mustafi Komadini - Mujagi (1893-1925. god.) gradonacelniku Mostara za vrijeme vladavine Austrougarske:
Dvore gradi, aman,
dvore gradi zaman,
dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara najljepsega grada.
Uz divnu instrumentalnu pjesmu spajao je draz instrumentale i recitovanja stihova, tako da je ostavaljao upecatljiv dojam na slusaoca. Recitovanje stihova je primjenjivao u sevdalinkama: Telal vice od jutra do mraka, Pod Skocicem trava pogazena, Sto te nema, (Hasanagin sevdah) i druge.
E, moj konjicu vjerni, moje desno krilo...
Gdje je doba ono, gdje su dani oni
Kad je srce puno rahatluka bilo.
A ona, na svojim demir pendjerima stoji.
Ljepsa je od veceri i od sabah zore.
Na me ceka, gleda i casove broji, kad cu proci
O kako je tada, puno sunca bilo
A sada svuda, mutni oblaci i tame.
E, moj konjicu vjerni, moje desno krilo.
Cijelim svojim bicem Himzo je bio Mostarac, dobar dio zivota je proveo u Mostaru u Donjoj mahali, a zbog odabranog zivotnog puta bio je primoran da zivi u Sarajevu. U Mostaru je bio clan folklornog ansambla RKUD "Abrasevic", od 1947. godine do odlaska u Sarajevo.
Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivse Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nosnji, pa ih je cesce koristio na javnim nastupima i kao pjevac.
Odlaskom u Sarajevo stupa u brak sa Fikretom Medosevic. U porodici su se nasla i djeca, kci Rubina i sin Edmir.
Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je clan Studentskog KUD "Slobodan Princip - Seljo", a nastupa i sa KUD "Ivo Lola Ribar", KUD "Proleter", ZKUD "Vaso Miskin - Crni", KUD "Miljenko Cvitkovic", te za amaterska drustva koja su imala muzicke multietnicke programe.
Sjecam se da su mu bili prvi snimci na nosacima zvuka singl ploce od 45 obrtaja sa po dvije i cetiri pjesme sa poznatim orkestrom RKUD "Slobodan Princip - Seljo" iz Sarajeva, a pod nazivom "Orkestar Bendbasa" kojim je rukovodio poznati strucnjak i muzicar na harmonici Suad Balta. Snimio je nekoliko izvornih narodnih pjesama sevdalinki u usponu najvece popularnosti, a to je bilo izmedju 1960. i 1965. godine. Imao je kristalno cist glas, prekrasnu dikciju, a veoma kratak dijapazon visine glasovnih mogucnosti s' jednim prefinjenim osjecajem za interpretaciju.
Tokom svoje pjevacke karijere zavrsava studije medicine i postaje doktor specijalist - neuropsihijatar. U praksi uspjesno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Uzem krugu medicinskih strucnjaka poznati su njegovi naucni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u strucnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti.
Pored sprah felera glasa "r" uspio je zagolicati muzicke strucjake pjesmom: Mehmeda je stara majka karala (u kojoj imaju samo dva "r"). Tada se u Radio Sarajevu pjevalo "uzivo". To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevaca. Primljen je i dobio izvrsne muzicke strucnjake koji su vodili racuna da od Himze naprave vrsnoga umjetnika.
To su bili: dr Zijo Kucukalic (Solfedjo), Mario Arkus (Solo pjevanje), Gabrijela Grozdana Ninkovic (operska pjevacica - Italijanka), te Jozo Penava (pjevac, kompozitor muzike, tekstopisac i tadasnji vodja Tamburaskog orkestra Radio Sarajeva), Ismet Alajbegovic - Serbo (poznati majstor na harmonici, tekstopisac i kompozitor i vodja Narodnog orkestra Radio Sarajeva).
Pjevao je Himzo skoro o svim gradovima nase Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Visegradu, o postanku Banja Luke, o Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed pasa Sokolovic po Bosni sto i pjesma kaze:
Mehmed pasa tri cara sluzio
Zasluzio devet kula blaga,
Pa je sjeo misli razmisljati
Kud ce toliko blago dijeliti, haj,
Da l' ce blago sirotinji dijeliti
Il' ce blago popiti u vinu
Il' ce blago baciti niz Drinu, haj.
Il' ce cinit' po Bosni haire
Nek se Bosna u pjesmama spominje
Aman, aman Jasa, Jasa Mehmed pasa.
Uvrstavao je u svoj repertoar pjesme s tekstom i melodikom, sjetne, prilagodjene za svoju dusu i dusu svojih obozavalaca.
Himzo Polovina je u estradnoj karijeri proveo vise od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu prenoseci slavu nase narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploca (LP i singlica) koje su dostigle milionske tiraze, kao i nekoliko audio kaseta visoke muzicke vrijedosti. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo. Cesto je nastupao na koncertima priredjenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napustenu djecu, klubovima lijecenih alkoholicara itd.
Jedan od muzickih strucnjaka na Radio Sarajevu, dok je Himzo bio u pjevackom vrhuncu svojih interpretacija, Zvonimir Nevzala kaze:
"To je pjevac koji raspolaze glasom veoma ugodnog timbra, a svoju interpretaciju bazira na SOTTO VOCE pjevanju sto odgovara ne samo njegovim glasovnim mogucnostima nego izrazitom interpretativnom daru koji se odrazava u melanholicnom ukrasavanju i dinamicnom cizeliranju pjesama koje izvodi."
On pjeva o prirodnim ljepotama, o mahalama, sokacima, cvijecu, o dvorima i konacima Ali-pase Rizvanbegovica na Suhodolini.
Haj Ali-pasa na Hercegovini
Haj lijepa Mara, aman, na Biscu bijase.
Haj koliko su na daleko bili
Haj jedno drugom, aman, jade zadavali.
Haj knjigu pise pasa Ali-pasa
Haj lijepa Maro, aman, bi li posla za me.
Haj s' Bisca Mara pasi odgovara
Da me prosis ne bi posla za te
Haj da s' ozenis, aman, bih se otrovala.
Pjeva o sahat kuli Fatime Kadune Sarica u mahali Brankovac:
Hvalila se Sarica kaduna
U hamamu medju kadunama
Sagradit ce kulu u Brankovcu
I na kuli sahat od celika.
Nek' se cuje po cijelom Mostaru
Kako kuca sahat od celika
Jos da nije te Velez planine
Cuo bi se ravnom Nevesinju.
Culo bi se Gacku polju ravnu
Culo bi se Fazlagica Kuli
Kako kuca sahat od celika
Cuo bi ga Fazlagica Ibro
Po kucaju sahat od celika
On bi cuo jecaj srdca moga.
Polovina se predstavio ne samo kao odlican interpretator pjesama nego i kao prenosilac hercegovacke muzicke narodne tradicije koja svjedoci o vitalnosti tih pjesama iz sredine 19. stoljeca.
Narocito su zanimljive pjesme Kliknu vila sa vrha Porima i Ali-pasa na Hercegovini, koje se zasnivaju na povijesnoj tematici i reflektuju zbivanju toga doba u Hercegovini. U prvoj pjesmi naslucujemo plemensko rivalstvo dvojice najuglednijih Hercegovaca Ali-pase Rizvanbegovica - stolackog kapetana, mostarskog muteselima, hercegovackog vezira i Smail-age Cengica - gatackog muteselima. Obje pjesme nesumnjivo ukazuju na raspolozenje onih gradskih slojeva muslimansko - hercegovackog drustva povodom ubistva Ali-pase 1851. godine po naredjenju Omer-pase Latasa, samo u tom trenutku Ali-pasa je tragicni junak narodne pjesme. Tragikom Ali-pasinog lika ukazuje se cjelina koju cine ove dvije pjesme zajedno. To je jos jedan dokaz kreativnog pristupa narodnoj lirici i njenom melosu.
Kliknu vila sa vrha Porima
Pa doziva Mostarskog vezira
Cujes li me Mostarski vezire
Cuvaj Stoca ne daj Pocitelja
Nit' Mostara ne ostavljaj sama
Vis' Mostara ljuta guja spava
Ljuta guja Cengic Smail-aga.
Ako bi ga guja probudila
Ni Saraj'vu ne bi lahko bilo
A kamo li svijetu niz Neretvu.
Takodje treba istaknuti pjesme koje je interpretirao Himzo Polovina: Poletjela dva goluba i U Trebinju gradu vel'ka zalost kazu, a obje ove pjesme je zabiljezio i naucio u poznatoj trebinjskoj porodici Arslanagica jos pedeseth godina.
Pojedini muzicki strucnjaci iz njegovog prebogatog repertoara narocito izdvajaju pjesmu "EMINA". Valjda zbog toga sto je prava tipicna mostarska sevdalinka ili mozda zbog toga sto ju je napisao mostarski poeta Aleksa Santic a, mozda sto je i Himzina interpretacija najbolja.
Pored vrsnih pjevaca Mostara: Avde Ombasica - Sice, Fadila Karica, Fatime Hadrovic - Cerkic, Mehe Zekica, Ismeta Cumurije, Ekrema Duvnjaka, Ilijasa Delica - Mostarca, Vlade Vrece, Hivzije Musica, Avde Cumurije, Stjepana Rosica - Scepe, Mehmeda Sefica - Mehe Maestra, Sulejmana Repca, Sefkije Sehovica, Nusreta Cerkica, Nezira Bukovca i mnogih drugih, on je bio najistaknutiji propagator narodne bastine i njenog ocuvanja, uz poznate prikupljace Sevdu Katicu, Ismeta Cumuriju, Spasoja Beraka - Spasu i Mustafu Trebinjca. Na njegovom repertoaru su se nasle i pjesme koje su izvorna autenticnost sevdaha: Razli mjesec po Igmanu zrake i Dunjaluce, golem ti si (pjesma o smrti brace Morica iz Sarajeva).
Himzo se zalagao da ocuva izvornost narodne pjesme i cesto, da bi pribizio pjesmu vremenu u kojem je nastala istu je interpretirao oblaceci muslimansku gradjansku narodnu nosnju.
Nije samo Himzo Polovina bio autentican kazivac sevdalinki, bio je izvrstan prikupljac i interpretator starogradske pjesme, ili, kako su je pojedinci zvali i malovaroske pjesme.
Otrgao je i jednu nasu starogradsku pjesmu iz zaborava, a to je pjesma: U suton jedne proljetne noci.
Tu pjesmu je zabiljezio u Mostaru (u gradskoj cetvrti Brankovac nazvanoj po Aliji Brankovcu iz starih vremena). Svidila mu se i odmah je uvrstio u svoj repertoar. Kazao mu je autenticni kazivac narodne pjesme koji je pjevao za svoju dusu i svoje drustvo Ante Kraina - Tonco (znao je svirati i tamburu).
Ova pjesma kao i ostale starogradske pjesme su rado pjevane u Bosni i Hercegovini, pa i u Mostaru, a dokaz su sirokog dijapazona muzickog sadrzaja hercegovackih malovaroskih i varoskih pjesama, od onih simbolicnog karaktera koje su nastale pod uticajem ruralne muzicke tradicije. To je narocito vidljivo izmedju pjesama: Mila majko salji me na vodu i Djevojka je zelen bor sadila. U ovoj posljednjoj se osjeca uticaj Mediterana na nasu staru gradsku pjesmu:
Djevojka je zelen bor sadila
Bor sadila boru govorila
Rasti, rasti, moj zeleni bore
Da se tebi penjem u vrhove.
Da ja vidim sve nase gradove
Da ja vidim Ravne i Konavle
Da ja vidim Dubrovcane mlade
Da je vidim mojega dragana.
Da ja vidim sta moj dragi radi
Da li pije ili drugu ljubi
Ako pije nek' se ne napije
Ako ljubi nek' se ne zaljubi.
U jednom razgovoru sa Himzom, rekao mi je da su mu najdrazi nastupi pred mostarskom publikom posto je smatrao da ta publika ima ostre ocjenjivacke kriterije u kvalitetu izvedbe.
A na pitanje: koju pjesmu po literarno - lirskoj vrijednosti posebno cijeni - Himzo je odgovorio: To je pjesma Voljelo se dvoje mladih ili kako je narod nazva Zute dunje. Fatmu, njenom dilberu oduzima bolest, a on ne moze da je shvati da bas za takvu ljubav moze postojati prepreka. Odlazi da ispuni njenu zelju, da darom cak iz Stambola joj zdravlje vrati. Ta njena zelja bila je posljednja, Fatmu neljubijenu spustaju u mezar, a on ostaje sa vjecnom boli, usamljenoscu i odanoscu. Ova pjesma je bila vrhunac njegovog pjevackog dostignuca.
Nakon njegove smrti, ponovo se poslije maloga zatisja ona pojavljuje u filmu Kuduz (u reziji Ademira Kenovica) u obradi Gorana Bregovica i izvrsnoj izvedbi - interpretaciji Davorina Popovica i dozivljava zajedno s filmom veliki uspjeh i preporod, mada u drugom aranzmanu i s drugim izvodjacima. Mnogi je pjevaci rado uvrstavaju u svoj repertoar. Ali je Himzina interpretacija nenadmasna.
Himzo je dobio mjesto u to vrijeme medju vrhunskim pjevacima bosanskohercegovacke pjesme i pjesme drugih naroda koja se izvodila na sarajevskoj Radio stanici, uz Zaima Imamovica, Safeta Isovica, Milu Petrovica, Vladu Mulica, Miletu Rajcevica, Dragoljuba Lazarevica, Jozu Kristica, Ibrahima Ascerica, Muhameda Mesanovida - Hamica, Sabahudina Kurta, Zekerijaha Djezica, Bozidara Ivanisevica, Milana Eterovica, Nadu Mamulu, Izetu Selimovic - Bebu, Zehru Deovic, Zoru Dubljevic, Radmilu Jagodic, Nadezdu Cmiljic, Slavku Petrovsku, Blagu Videc, Ruzu Baloh, Zumru Mulalic, Muneveru Berberovic, Lelu Karlovic, Nedeljka Bilkica, Mehu Puzica, sestre Sabljak, Huseina Kurtagica i mnoge druge.
U svoj repertoar je uvrstavao i muslimanske obredne pjesme, te na pitanje: Sta mislis o tome, do sada zapostavljenom dijelu nasega narodnoga blaga i da li u nasoj javnosti postoji potreba za takvom pjesmom - odgovorio je: Mislite na nase pjesme koje se izvode za mubarec dane, koje se izvode kao svecano pjevanje - ucenje mevluda u dzamijama i pred dzamijama, sa munare... Kao djecak ja sam ih ucio i pjevao. Narocito volim jednu koju i sada cesto pjevam... Dzudbi lutfil ja illahi...
Sem muzikalnog Himzinog oca i majke, u porodici je za svoju dusu pjevusio i najmladji mu brat Muharem a brat Mirza je svoj afinitet prema pjesmi ispoljavao sa svojim kolegama u mostarskom KUD "Abrasevic", dok se Himzo nalazio u Sarajevu i duboko zagazio u estradne vode i bio u zizi vrhunske popularnosti.
Profesor Dr Muhsin Rizvic je zapisao: Mada u repertoaru Himze Polovine sve pjesme nisu prave sevdalinke, vec ih ima koje su stvarane kasnije na njihovim tradicijama, njegovo pjevanje produzava melanholicnu ljubavnu osjecajnost ove pjesme, izrazava njenu osobenu atmosferu i aromu, oslikava likove njenih junakinja i junaka, u tjesnacima duhovnih rasipanja i kidaja, iznosi njenu poetsku dusu, onu posebno sto je umjetnicki oplemenjena ovakvim sazaljevanjem, postaje tu ne samo posrednik i tumac, izvoran, vibranta i autentican, nego i umjetnicki subjekt koji svojim izvodjenjem vrsi izbor po emocionalnoj srodnosti dajuci uz to pjesmi i dio svoga vlastitog.
Himzo Polovina se istakao i kao kompozitor muzike i teksta. Valja spomenuti pjesme: Otputovah u daljine, Nema ljepse cure, Komsinica, Ehlimana, te pjesma za koju je komponovao muziku Jesi li cula duso, Meni draga sitnu knjigu pise, Imam curu malenu i Lutaj pjesmo. Cesto, ali smatram nepravilno, zapostavljeni su njegovi kompozitorski kvaliteti, tako da su rijetko nalazili mjesta u programima nasih radija i televizije.
Dr Himzo Polovina je imao i nesporazuma s ljudima na Radio Sarajevu.
Slusaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Trazili su ga i upucivali zalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da nacin pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U medjuvremenu, jedan savezni ziri, ocjenjujuci pjevace narodnih pjesama, dao je visoku ocjenu Himzi Polovini, narocito isticuci njegov stil i afinitet prema visim estetskim vrijednostima u sadrzaju pjesme. I ziri je kao i slusaoci bio impresioniran kada je Himzo, kako to samo on umije, tiho i osjecajno, zapjevao: Nevjera je tuga golema na srcu...
Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, medju kojima: Estradnu nagradu BiH i bivse Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploce, diplome i mnoga priznanja koja je za zivota primio.
Veoma je zapazen bio u nastupima TV Sarajevo u serijalu: Price o starim gradovima i u seriji Iz Kubinog vremena. I danas cesto gledamo na TV ekranima reprodukcije njegovih veoma uspjesnih snimaka.
Osjecao se umornim i dalje je pjevao:
Lutaj, pjesmo, kazi dragoj
Da sam tuzan i pun jada.
Lutao je pjesmom po selima i gradovima, iako umoran. Prilikom njegovog posljednjeg koncerta, u Plavu (Crna Gora) 5. avgusta 1986. godine, umro je od posljedica srcanog udara. U razgovoru sa njegovim bratom Mirzom, ovaj mi je kazao: "Napisi i nemoj da zaboravis, da je posljednja pjesma koju je Himzo pjevao bila "Emina" i da ga je plavska publika vracala na bis da je otpjeva nekoliko puta te veceri."
Sahranjen je u groblju Bare u Sarajevu.
Nakon smrti, Himzino muzicko djelo ostaje jos popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuce presnimavaju njegove muzicke materijale i emituju ih.
I tako poslije njegove smrti pjesma njegova nije utihnula.
Ponosimo se sto je nas Mostarac i budimo mu na svemu zahvalni uz pjesmu koju je rado pjevao:
Uspavat cu cvijetak uspomena mojih
I sve zlatne case kad sam sretan bio
Pa nek' mirno cvijetak u mom srcu stoji
Na tom istom mjestu gdje sam tebe skrio
I tada kad' jednom sklopim lomne ruke
U grob cu ponijeti oblagosne grudi
Pa kad' nocu cujes one sjetne zvuke
To zaspali cvijetak u grobu se budi.
Stvaraoci literarno - muzickih djela nakon Himzine smrti nastavljaju sa sevdalinkom. Takav jedan od stvaralaca Hajrudin Hadzic - Hadzija iz Sarajeva za Festival narodne muzike "LUKAVAC - 95" napisao je tekst i muziku za "Pjesmu o Himzi Polovini" koju je veoma uspjesno izveo Andrija Stevanic. Pjesma je osvojila trecu nagradu strucnog zirija te prezentujem njen tekst:
Pisao je Santic pjesme
O Mostaru i Emini
A ja ovu od sveg srca
Dragom Himzi Polovini.
Mladi vidar iz Mostara
U Bosni je gnijezdo svio
A pjesmi je i sevdahu
Ljubav svoju poklonio.
Pjevao je on iz duse
Pjesma mu je bila prava
U narodu on jos zivi (i zivjet ce)
I nema mu zaborava.
Mladi vidar iz Mostara
U Bosni je gnijezdo svio
A pjesmi je i sevdahu
Ljubav svoju poklonio.
(Ismet Cumurija)
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
TUMAC I BASTENIK SEVDALINKE
Grad Mostar je iznjedrio vrsnog umjetnika iz etno- muzicke bastine, punog melodicnosti i treptaja bosanskohercego- vacke duse. Godinama je nadopunjavao nase osjecaje bitnosti nasih postojanja kroz interpretiranje pjesama prenesenih iz davne bastine nasih predaka. Njegove interpretacije su smirivale, zanosile naseg covjeka, umove nase zbiije, proslosti i sadasnjosti. Nije bio egoista - samo za svoju dusu. Bio je lepeza otvorenosti svojih interpretacija prema ljudima. Takvoga ga poznajemo i takav ie ostao u nasim sjecanjima.Dr Himzo Polovina je bio prikupljac pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odlican poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar. Bio je specifikum, interpret prave mostarske i bosanskohercegovacke sevdalinke. Njegov repertoar je obilovao biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe ogromno bogatstvo muzicke bastine istrgnute iz zaborava.
A sevdalinka je trajni pecat ovih bosanskohercegovackih prostora i sire. Bez nje nam je zivot nepotpun, a nadamo se ona ce vjecno da traje iza nas i ostace u amanetu slijedecim generacijama da je prenesu usmeno ili pismeno kao sto je ocuvana na isti nacin do danas.
Nas savremeni mostarski poeta Salih Trbonja - Sevdi za sevdalinku kaze: "Zanijemis od njene ljepote. Ona dert i kahar sevdisanja pretvara u najmirisnije cvijece." (Casopis "NUR").
Himzo Polovina je rodjen 11. marta 1927. godine u Mostaru u kvartu Donja mahala. Kao djecak je sticao prva pjevacka saznanja od svoga muzikainog oca Musana, koji je veoma dobro svirao sargiju. Jedini od prezivjele Himzine brace, mladji Mirza prica: "Otac nam se krajem Prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme sluzbovanja sklopio je brak sa Ivankom Hlebec. U Ljubljani se rodila nasa najstarija sestra Fadila. Inace, nakon prelaska u Sarajevo, pa nakon premjestaja oca u sluzbu na aerodrom u Mostaru, ostali smo da zivimo u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje zenskih i petero muskih. Dva brata su umrla kao djeca. Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon sestre Fadile rodile su se Samija i Vahida.
Otac Musan je volio pjesmu pa bi nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas. Cesto nas je savjetovao da idemo u Muslimansko drustvo "ITIHAD".
Ucestvovali smo u drami "Hasanaginica", ja, stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica, kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: "Oj, boga ti, siva ptico sokole, jesil' skoro ti od Bosne ponosne... Od nje je tu pjesmu Himzo naucio i snimio je na nosac zvuka."
Tako Himzo traga za starim izvornim pjesmama, pronalazi ih, uci, a zatim izvodi da bi ih tako ponovo vratio narodu iz kojeg su i potekle. Nastojao je da protumaci dusu narodnog stvaraoca, njegove misli i osjecanja. Protivio se deformacijama izvornosti pjesama svojim intervencijama na kongresima folklorista i u radio emisijama. Svojim interpretacijama je uvijek bio ako ne autentican, a onda blizak sljedbenik sevdalinki i nije se od nje udaljavao. U njemu je pjesma bila i ostala jedini izraz rasterecenja, ispovjed, uzdah i krik, atmosfera i estetska uzaludnost tragike, senzualnosti i tajne, u kojima je asikovanje uvijek vezano s' bolovanjem, a ljubav s' patnjom kao slatkim opojem i sjetnom neminovnoscu.
Prva pjevacka znanja sticao je od pjevaca Mostara: Sevde Katice, Djire Vejzovic, Nezira Bukovca i drugih. Pored znacajnijeg ucesca u dramskoj sekciji M.D. "ITIHAD" tu je usavrsio afinitet svojih recitatorskih mogucnosti. To je bilo izmedju 1935. i 1940. godine. Pred sami Drugi svjetski rat je prisao ucenju violine kod poznatog profesora i majstora violina porijeklom Ceha, Karla Malaceka.
Sevda Katica je bila usmeni kazivac i neprocjenjivi rudnik blaga nase muzicke bastine. Ista je nakon smrti ljepotice Mostara, Sefic Emine udate Koluder, kazala poslednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu poznatog mostarskog pjesnika Alekse Santica. Kada je dosao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodicnoj kuci. Sevda je vec tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s tugom i izrekla stihove koji su sami iz nje izvirali sa mnogo sjete:
Umro stari pjesnik
umrla Emina
ostala je pusta
basca od jasmina.
Salomljen je ibrik
uvelo je cvijece
pjesma o Emini
nikad umrijet nece.
I pjesma nije zaboravljena pa je i danas mnogi interpretiraju sa dodatkom Sevdinih stihova, a Himzo, pa i pjevac iz Dubrovnika Ibrica Jusic su je kao takvu snimili na nosace zvuka. Ljepotica Emina je pored Santica usla u niz pjesama poznatog mostarskog pjesnika Osmana Djikica.
Himzo je pjevao pjesme o carima svoga voljenog grada: Bulbul pjeva okolo Mostara, Lijepi li su Mostarski ducani, Sto li mi se Radobolja muti, Duhni vjetre malo sa Neretve, Cudna jada od Mostara grada. Mostarske mahale i sokaci su bili urezani u njegovo bice i od njih se svojim interpretacijama nije odvajao. Recitovao je stihove o Starom mostu i njegovim kulama Tari (Hercegusi) i Halebinovki ali te stihove nikada nije snimio. Pjevao je o prelijepim dvorima porodice Komadina: o Mustafi Komadini - Mujagi (1893-1925. god.) gradonacelniku Mostara za vrijeme vladavine Austrougarske:
Dvore gradi, aman,
dvore gradi zaman,
dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara najljepsega grada.
Uz divnu instrumentalnu pjesmu spajao je draz instrumentale i recitovanja stihova, tako da je ostavaljao upecatljiv dojam na slusaoca. Recitovanje stihova je primjenjivao u sevdalinkama: Telal vice od jutra do mraka, Pod Skocicem trava pogazena, Sto te nema, (Hasanagin sevdah) i druge.
E, moj konjicu vjerni, moje desno krilo...
Gdje je doba ono, gdje su dani oni
Kad je srce puno rahatluka bilo.
A ona, na svojim demir pendjerima stoji.
Ljepsa je od veceri i od sabah zore.
Na me ceka, gleda i casove broji, kad cu proci
O kako je tada, puno sunca bilo
A sada svuda, mutni oblaci i tame.
E, moj konjicu vjerni, moje desno krilo.
Cijelim svojim bicem Himzo je bio Mostarac, dobar dio zivota je proveo u Mostaru u Donjoj mahali, a zbog odabranog zivotnog puta bio je primoran da zivi u Sarajevu. U Mostaru je bio clan folklornog ansambla RKUD "Abrasevic", od 1947. godine do odlaska u Sarajevo.
Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivse Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nosnji, pa ih je cesce koristio na javnim nastupima i kao pjevac.
Odlaskom u Sarajevo stupa u brak sa Fikretom Medosevic. U porodici su se nasla i djeca, kci Rubina i sin Edmir.
Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je clan Studentskog KUD "Slobodan Princip - Seljo", a nastupa i sa KUD "Ivo Lola Ribar", KUD "Proleter", ZKUD "Vaso Miskin - Crni", KUD "Miljenko Cvitkovic", te za amaterska drustva koja su imala muzicke multietnicke programe.
Sjecam se da su mu bili prvi snimci na nosacima zvuka singl ploce od 45 obrtaja sa po dvije i cetiri pjesme sa poznatim orkestrom RKUD "Slobodan Princip - Seljo" iz Sarajeva, a pod nazivom "Orkestar Bendbasa" kojim je rukovodio poznati strucnjak i muzicar na harmonici Suad Balta. Snimio je nekoliko izvornih narodnih pjesama sevdalinki u usponu najvece popularnosti, a to je bilo izmedju 1960. i 1965. godine. Imao je kristalno cist glas, prekrasnu dikciju, a veoma kratak dijapazon visine glasovnih mogucnosti s' jednim prefinjenim osjecajem za interpretaciju.
Tokom svoje pjevacke karijere zavrsava studije medicine i postaje doktor specijalist - neuropsihijatar. U praksi uspjesno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Uzem krugu medicinskih strucnjaka poznati su njegovi naucni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u strucnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti.
Pored sprah felera glasa "r" uspio je zagolicati muzicke strucjake pjesmom: Mehmeda je stara majka karala (u kojoj imaju samo dva "r"). Tada se u Radio Sarajevu pjevalo "uzivo". To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevaca. Primljen je i dobio izvrsne muzicke strucnjake koji su vodili racuna da od Himze naprave vrsnoga umjetnika.
To su bili: dr Zijo Kucukalic (Solfedjo), Mario Arkus (Solo pjevanje), Gabrijela Grozdana Ninkovic (operska pjevacica - Italijanka), te Jozo Penava (pjevac, kompozitor muzike, tekstopisac i tadasnji vodja Tamburaskog orkestra Radio Sarajeva), Ismet Alajbegovic - Serbo (poznati majstor na harmonici, tekstopisac i kompozitor i vodja Narodnog orkestra Radio Sarajeva).
Pjevao je Himzo skoro o svim gradovima nase Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Visegradu, o postanku Banja Luke, o Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed pasa Sokolovic po Bosni sto i pjesma kaze:
Mehmed pasa tri cara sluzio
Zasluzio devet kula blaga,
Pa je sjeo misli razmisljati
Kud ce toliko blago dijeliti, haj,
Da l' ce blago sirotinji dijeliti
Il' ce blago popiti u vinu
Il' ce blago baciti niz Drinu, haj.
Il' ce cinit' po Bosni haire
Nek se Bosna u pjesmama spominje
Aman, aman Jasa, Jasa Mehmed pasa.
Uvrstavao je u svoj repertoar pjesme s tekstom i melodikom, sjetne, prilagodjene za svoju dusu i dusu svojih obozavalaca.
Himzo Polovina je u estradnoj karijeri proveo vise od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu prenoseci slavu nase narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploca (LP i singlica) koje su dostigle milionske tiraze, kao i nekoliko audio kaseta visoke muzicke vrijedosti. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo. Cesto je nastupao na koncertima priredjenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napustenu djecu, klubovima lijecenih alkoholicara itd.
Jedan od muzickih strucnjaka na Radio Sarajevu, dok je Himzo bio u pjevackom vrhuncu svojih interpretacija, Zvonimir Nevzala kaze:
"To je pjevac koji raspolaze glasom veoma ugodnog timbra, a svoju interpretaciju bazira na SOTTO VOCE pjevanju sto odgovara ne samo njegovim glasovnim mogucnostima nego izrazitom interpretativnom daru koji se odrazava u melanholicnom ukrasavanju i dinamicnom cizeliranju pjesama koje izvodi."
On pjeva o prirodnim ljepotama, o mahalama, sokacima, cvijecu, o dvorima i konacima Ali-pase Rizvanbegovica na Suhodolini.
Haj Ali-pasa na Hercegovini
Haj lijepa Mara, aman, na Biscu bijase.
Haj koliko su na daleko bili
Haj jedno drugom, aman, jade zadavali.
Haj knjigu pise pasa Ali-pasa
Haj lijepa Maro, aman, bi li posla za me.
Haj s' Bisca Mara pasi odgovara
Da me prosis ne bi posla za te
Haj da s' ozenis, aman, bih se otrovala.
Pjeva o sahat kuli Fatime Kadune Sarica u mahali Brankovac:
Hvalila se Sarica kaduna
U hamamu medju kadunama
Sagradit ce kulu u Brankovcu
I na kuli sahat od celika.
Nek' se cuje po cijelom Mostaru
Kako kuca sahat od celika
Jos da nije te Velez planine
Cuo bi se ravnom Nevesinju.
Culo bi se Gacku polju ravnu
Culo bi se Fazlagica Kuli
Kako kuca sahat od celika
Cuo bi ga Fazlagica Ibro
Po kucaju sahat od celika
On bi cuo jecaj srdca moga.
Polovina se predstavio ne samo kao odlican interpretator pjesama nego i kao prenosilac hercegovacke muzicke narodne tradicije koja svjedoci o vitalnosti tih pjesama iz sredine 19. stoljeca.
Narocito su zanimljive pjesme Kliknu vila sa vrha Porima i Ali-pasa na Hercegovini, koje se zasnivaju na povijesnoj tematici i reflektuju zbivanju toga doba u Hercegovini. U prvoj pjesmi naslucujemo plemensko rivalstvo dvojice najuglednijih Hercegovaca Ali-pase Rizvanbegovica - stolackog kapetana, mostarskog muteselima, hercegovackog vezira i Smail-age Cengica - gatackog muteselima. Obje pjesme nesumnjivo ukazuju na raspolozenje onih gradskih slojeva muslimansko - hercegovackog drustva povodom ubistva Ali-pase 1851. godine po naredjenju Omer-pase Latasa, samo u tom trenutku Ali-pasa je tragicni junak narodne pjesme. Tragikom Ali-pasinog lika ukazuje se cjelina koju cine ove dvije pjesme zajedno. To je jos jedan dokaz kreativnog pristupa narodnoj lirici i njenom melosu.
Kliknu vila sa vrha Porima
Pa doziva Mostarskog vezira
Cujes li me Mostarski vezire
Cuvaj Stoca ne daj Pocitelja
Nit' Mostara ne ostavljaj sama
Vis' Mostara ljuta guja spava
Ljuta guja Cengic Smail-aga.
Ako bi ga guja probudila
Ni Saraj'vu ne bi lahko bilo
A kamo li svijetu niz Neretvu.
Takodje treba istaknuti pjesme koje je interpretirao Himzo Polovina: Poletjela dva goluba i U Trebinju gradu vel'ka zalost kazu, a obje ove pjesme je zabiljezio i naucio u poznatoj trebinjskoj porodici Arslanagica jos pedeseth godina.
Pojedini muzicki strucnjaci iz njegovog prebogatog repertoara narocito izdvajaju pjesmu "EMINA". Valjda zbog toga sto je prava tipicna mostarska sevdalinka ili mozda zbog toga sto ju je napisao mostarski poeta Aleksa Santic a, mozda sto je i Himzina interpretacija najbolja.
Pored vrsnih pjevaca Mostara: Avde Ombasica - Sice, Fadila Karica, Fatime Hadrovic - Cerkic, Mehe Zekica, Ismeta Cumurije, Ekrema Duvnjaka, Ilijasa Delica - Mostarca, Vlade Vrece, Hivzije Musica, Avde Cumurije, Stjepana Rosica - Scepe, Mehmeda Sefica - Mehe Maestra, Sulejmana Repca, Sefkije Sehovica, Nusreta Cerkica, Nezira Bukovca i mnogih drugih, on je bio najistaknutiji propagator narodne bastine i njenog ocuvanja, uz poznate prikupljace Sevdu Katicu, Ismeta Cumuriju, Spasoja Beraka - Spasu i Mustafu Trebinjca. Na njegovom repertoaru su se nasle i pjesme koje su izvorna autenticnost sevdaha: Razli mjesec po Igmanu zrake i Dunjaluce, golem ti si (pjesma o smrti brace Morica iz Sarajeva).
Himzo se zalagao da ocuva izvornost narodne pjesme i cesto, da bi pribizio pjesmu vremenu u kojem je nastala istu je interpretirao oblaceci muslimansku gradjansku narodnu nosnju.
Nije samo Himzo Polovina bio autentican kazivac sevdalinki, bio je izvrstan prikupljac i interpretator starogradske pjesme, ili, kako su je pojedinci zvali i malovaroske pjesme.
Otrgao je i jednu nasu starogradsku pjesmu iz zaborava, a to je pjesma: U suton jedne proljetne noci.
Tu pjesmu je zabiljezio u Mostaru (u gradskoj cetvrti Brankovac nazvanoj po Aliji Brankovcu iz starih vremena). Svidila mu se i odmah je uvrstio u svoj repertoar. Kazao mu je autenticni kazivac narodne pjesme koji je pjevao za svoju dusu i svoje drustvo Ante Kraina - Tonco (znao je svirati i tamburu).
Ova pjesma kao i ostale starogradske pjesme su rado pjevane u Bosni i Hercegovini, pa i u Mostaru, a dokaz su sirokog dijapazona muzickog sadrzaja hercegovackih malovaroskih i varoskih pjesama, od onih simbolicnog karaktera koje su nastale pod uticajem ruralne muzicke tradicije. To je narocito vidljivo izmedju pjesama: Mila majko salji me na vodu i Djevojka je zelen bor sadila. U ovoj posljednjoj se osjeca uticaj Mediterana na nasu staru gradsku pjesmu:
Djevojka je zelen bor sadila
Bor sadila boru govorila
Rasti, rasti, moj zeleni bore
Da se tebi penjem u vrhove.
Da ja vidim sve nase gradove
Da ja vidim Ravne i Konavle
Da ja vidim Dubrovcane mlade
Da je vidim mojega dragana.
Da ja vidim sta moj dragi radi
Da li pije ili drugu ljubi
Ako pije nek' se ne napije
Ako ljubi nek' se ne zaljubi.
U jednom razgovoru sa Himzom, rekao mi je da su mu najdrazi nastupi pred mostarskom publikom posto je smatrao da ta publika ima ostre ocjenjivacke kriterije u kvalitetu izvedbe.
A na pitanje: koju pjesmu po literarno - lirskoj vrijednosti posebno cijeni - Himzo je odgovorio: To je pjesma Voljelo se dvoje mladih ili kako je narod nazva Zute dunje. Fatmu, njenom dilberu oduzima bolest, a on ne moze da je shvati da bas za takvu ljubav moze postojati prepreka. Odlazi da ispuni njenu zelju, da darom cak iz Stambola joj zdravlje vrati. Ta njena zelja bila je posljednja, Fatmu neljubijenu spustaju u mezar, a on ostaje sa vjecnom boli, usamljenoscu i odanoscu. Ova pjesma je bila vrhunac njegovog pjevackog dostignuca.
Nakon njegove smrti, ponovo se poslije maloga zatisja ona pojavljuje u filmu Kuduz (u reziji Ademira Kenovica) u obradi Gorana Bregovica i izvrsnoj izvedbi - interpretaciji Davorina Popovica i dozivljava zajedno s filmom veliki uspjeh i preporod, mada u drugom aranzmanu i s drugim izvodjacima. Mnogi je pjevaci rado uvrstavaju u svoj repertoar. Ali je Himzina interpretacija nenadmasna.
Himzo je dobio mjesto u to vrijeme medju vrhunskim pjevacima bosanskohercegovacke pjesme i pjesme drugih naroda koja se izvodila na sarajevskoj Radio stanici, uz Zaima Imamovica, Safeta Isovica, Milu Petrovica, Vladu Mulica, Miletu Rajcevica, Dragoljuba Lazarevica, Jozu Kristica, Ibrahima Ascerica, Muhameda Mesanovida - Hamica, Sabahudina Kurta, Zekerijaha Djezica, Bozidara Ivanisevica, Milana Eterovica, Nadu Mamulu, Izetu Selimovic - Bebu, Zehru Deovic, Zoru Dubljevic, Radmilu Jagodic, Nadezdu Cmiljic, Slavku Petrovsku, Blagu Videc, Ruzu Baloh, Zumru Mulalic, Muneveru Berberovic, Lelu Karlovic, Nedeljka Bilkica, Mehu Puzica, sestre Sabljak, Huseina Kurtagica i mnoge druge.
U svoj repertoar je uvrstavao i muslimanske obredne pjesme, te na pitanje: Sta mislis o tome, do sada zapostavljenom dijelu nasega narodnoga blaga i da li u nasoj javnosti postoji potreba za takvom pjesmom - odgovorio je: Mislite na nase pjesme koje se izvode za mubarec dane, koje se izvode kao svecano pjevanje - ucenje mevluda u dzamijama i pred dzamijama, sa munare... Kao djecak ja sam ih ucio i pjevao. Narocito volim jednu koju i sada cesto pjevam... Dzudbi lutfil ja illahi...
Sem muzikalnog Himzinog oca i majke, u porodici je za svoju dusu pjevusio i najmladji mu brat Muharem a brat Mirza je svoj afinitet prema pjesmi ispoljavao sa svojim kolegama u mostarskom KUD "Abrasevic", dok se Himzo nalazio u Sarajevu i duboko zagazio u estradne vode i bio u zizi vrhunske popularnosti.
Profesor Dr Muhsin Rizvic je zapisao: Mada u repertoaru Himze Polovine sve pjesme nisu prave sevdalinke, vec ih ima koje su stvarane kasnije na njihovim tradicijama, njegovo pjevanje produzava melanholicnu ljubavnu osjecajnost ove pjesme, izrazava njenu osobenu atmosferu i aromu, oslikava likove njenih junakinja i junaka, u tjesnacima duhovnih rasipanja i kidaja, iznosi njenu poetsku dusu, onu posebno sto je umjetnicki oplemenjena ovakvim sazaljevanjem, postaje tu ne samo posrednik i tumac, izvoran, vibranta i autentican, nego i umjetnicki subjekt koji svojim izvodjenjem vrsi izbor po emocionalnoj srodnosti dajuci uz to pjesmi i dio svoga vlastitog.
Himzo Polovina se istakao i kao kompozitor muzike i teksta. Valja spomenuti pjesme: Otputovah u daljine, Nema ljepse cure, Komsinica, Ehlimana, te pjesma za koju je komponovao muziku Jesi li cula duso, Meni draga sitnu knjigu pise, Imam curu malenu i Lutaj pjesmo. Cesto, ali smatram nepravilno, zapostavljeni su njegovi kompozitorski kvaliteti, tako da su rijetko nalazili mjesta u programima nasih radija i televizije.
Dr Himzo Polovina je imao i nesporazuma s ljudima na Radio Sarajevu.
Slusaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Trazili su ga i upucivali zalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da nacin pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U medjuvremenu, jedan savezni ziri, ocjenjujuci pjevace narodnih pjesama, dao je visoku ocjenu Himzi Polovini, narocito isticuci njegov stil i afinitet prema visim estetskim vrijednostima u sadrzaju pjesme. I ziri je kao i slusaoci bio impresioniran kada je Himzo, kako to samo on umije, tiho i osjecajno, zapjevao: Nevjera je tuga golema na srcu...
Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, medju kojima: Estradnu nagradu BiH i bivse Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploce, diplome i mnoga priznanja koja je za zivota primio.
Veoma je zapazen bio u nastupima TV Sarajevo u serijalu: Price o starim gradovima i u seriji Iz Kubinog vremena. I danas cesto gledamo na TV ekranima reprodukcije njegovih veoma uspjesnih snimaka.
Osjecao se umornim i dalje je pjevao:
Lutaj, pjesmo, kazi dragoj
Da sam tuzan i pun jada.
Lutao je pjesmom po selima i gradovima, iako umoran. Prilikom njegovog posljednjeg koncerta, u Plavu (Crna Gora) 5. avgusta 1986. godine, umro je od posljedica srcanog udara. U razgovoru sa njegovim bratom Mirzom, ovaj mi je kazao: "Napisi i nemoj da zaboravis, da je posljednja pjesma koju je Himzo pjevao bila "Emina" i da ga je plavska publika vracala na bis da je otpjeva nekoliko puta te veceri."
Sahranjen je u groblju Bare u Sarajevu.
Nakon smrti, Himzino muzicko djelo ostaje jos popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuce presnimavaju njegove muzicke materijale i emituju ih.
I tako poslije njegove smrti pjesma njegova nije utihnula.
Ponosimo se sto je nas Mostarac i budimo mu na svemu zahvalni uz pjesmu koju je rado pjevao:
Uspavat cu cvijetak uspomena mojih
I sve zlatne case kad sam sretan bio
Pa nek' mirno cvijetak u mom srcu stoji
Na tom istom mjestu gdje sam tebe skrio
I tada kad' jednom sklopim lomne ruke
U grob cu ponijeti oblagosne grudi
Pa kad' nocu cujes one sjetne zvuke
To zaspali cvijetak u grobu se budi.
Stvaraoci literarno - muzickih djela nakon Himzine smrti nastavljaju sa sevdalinkom. Takav jedan od stvaralaca Hajrudin Hadzic - Hadzija iz Sarajeva za Festival narodne muzike "LUKAVAC - 95" napisao je tekst i muziku za "Pjesmu o Himzi Polovini" koju je veoma uspjesno izveo Andrija Stevanic. Pjesma je osvojila trecu nagradu strucnog zirija te prezentujem njen tekst:
Pisao je Santic pjesme
O Mostaru i Emini
A ja ovu od sveg srca
Dragom Himzi Polovini.
Mladi vidar iz Mostara
U Bosni je gnijezdo svio
A pjesmi je i sevdahu
Ljubav svoju poklonio.
Pjevao je on iz duse
Pjesma mu je bila prava
U narodu on jos zivi (i zivjet ce)
I nema mu zaborava.
Mladi vidar iz Mostara
U Bosni je gnijezdo svio
A pjesmi je i sevdahu
Ljubav svoju poklonio.
(Ismet Cumurija)
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
