Dobri Bosnjani
IZETBEGOVIĆ, Alija
nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka. Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski, i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulškog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge.
Alija Izetbegović je rođen 08. 08 1925. godine u Bosanskom Šamcu, bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeća, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, židovi i cigani žive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Šamca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina,
1946. godine biva uhapšen pod osudom da je imao značajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opće teme o Islamu. Komunisti ga osuđuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunističkom društvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaćirbegović (otac Muhameda Šaćirbegovića, bivšeg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nešto veću kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija.
1970 godine, piše Islamsku Deklaraciju - opću raspravu o politici i Islamu - zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osuđuju na 14 godina zatvora u čemu postaje politički zatvorenik. U međuvremenu, 1984 godine, njegova knjiga Islam Između Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Američkim Državama. U njoj Izetbegović nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa Suni islamskim učenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988 godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunističke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoćnijih europskih ideologija 20 stoljeća, uključujući tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu.
Pogrešna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Između Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću optužujući ga za navodni \'fundamentalizam,\' pokušaje stvaranja \'Islamske Države\' i slične nebuloze. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, među kojima je i Noel Malcolm - britanski historičar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve Islamske Deklaracije:
Rasprava kojom su se [Izetbegovićevi] protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.
"Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna čak i ne spominje. Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegović, na primjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije."
U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status Bošnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima."
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su "fundamentalističke", obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegović kaže da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i čitav jedan način zivota, s društvenom i političkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tačaka ne može se reći da je fundamentalistička. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok i djeluje impresionistički: nerado ga rupotrebljavaju stručnjaci za Islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom političari i novinari unoseći u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegović izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjačili i modernizirali" i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukčije odnosio prema tekovinama euro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji."
Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku osamdesetih. Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.
Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpašića, Izetbegović odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 rađa Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranačkih izbora u jesen 1990, Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata između Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.
Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u martu 1992, omogućili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju, Izetbegović pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva.
Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepuštena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milošević isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitavo vrijeme rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.
Tijekom rata, Izetbegović biva prisiljen da donese teške odluke - prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da će ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegović morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik međunarodno priznate države. Tijekom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj Europskoj historiji.
Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih 'razgraničenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajući u obzir da je arbitražom brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je uveliko i tvorac granica današnje Federacije.
Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastrešen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo više od 200,000 ljudi. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida.
Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH. Na Trećem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pace-maker.
Alija Izetbegović umire 19. oktobra 2003., nakon oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150,000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Na nekoliko dana prije smrti, na sarajevskoj klinici gdje lezao posjetio ga i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovića. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem "on ipak bio potpuno fin čovjek." U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za "snagu i integritet." U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se "najdublje saučešće prijateljima, familiji, i bližnjima" Izetbegovića. Nadalje se dodaje: "Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže jednu od najvećih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegović je bio odlučan vođa i bio je instrumentalan u očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje. Njegova odlučnost ka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine." - između ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornih američkog State Department-a.
KO JE KO U BOŠJAKA:
Alija Izetbegovic (08. 08 1925. Bosanskom Samcu - 19. 10 2003. Sarajevo) odrastao je i skolovao se u Sarajevu. Od rane mladosti angazovano se bavi islamom pa je vec 1946. godine kao pripadnik organizacije "Mladi muslimani" dosao u sukob sa komunistickim rezimom, kada je bio osudjen na trogodisnju robiju. Poslije zatvora je pod pseudonimom LSB objavio niz clanaka na islamske teme u domacoj i stranoj stampi.
Objavio djela: "Islam izmedju istoka i zapada" (prvi put objavljena u SAD 1982.g, prevedena na engleski, arapski, turski, perzijski, urdu); "Islamska deklaracija" (prvi put objavljena na arapskom u Kuvajtu 1982.g, prevedena na njemacki,engleski, urdu i dr.); "Problemi islamskog preoporoda" (1992.); "Cudo bosanskog otpora" (1995.); "Izetbegovic 1997" (govori, intervjui, pisma)-1998.g.
Ponovo je uhapsen 1983. godine i u poznatom \"Sarajevskom procesu" kao prvooptuzeni u grupi od 13 muslimanskih intelektualaca osudjen ne 14 godina zatvora. Ovaj put je u zatvoru ostao nesto manje od 6 godina. Oslobodjen je krajem 1988. u okviru pustanja na slobodu politickih zatvorenika osudjenih za verbalni delikt. Pocetkom 1990. pokrenuo je formiranje Stranke demokratske akcije koja se ubrzo pretvorila u masovni pokret Bosnjaka i najbrojniju BH politicku partiju, a u maju 1990. godine izabran za prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine (1990.-1996.). Zatim za predsjedavajuceg Predsjednistva BiH (1996.-1998.). Za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na R BiH cijelo vrijeme je proveo u Sarajevu uz to redovno odlazeci na posao u zgradi Predsjednistva koja je svakodnevno bila izlozena granatiranju kao i ostali djelovi grada i drzave Bosne.
Dobitnik viš nagrada: Fejsalova nagrada za 1993.g., Nagrada za ljudska prava Izmira (1994.), Hrvtasko odlikovanje "Kraljice Katarine" (1995.), Godisnja nagrada Americkog centra za demokratiju (1977.), Pocasni doktorat istanbulskog Univerziteta "Marmara" (1997.), Pocasni doktorat Univerziteta u Rijadu (1997.), Orden slobode Turske republike (1997.), Orden nezavisnosti drzave Katar (1998.), Povelja mira Medjunarodne lige humanista (1998.). Zatim, agencija "Muslim News" iz Londona svake godine dodjeljuje nagradu za izuzetnost "Alija Izetbegovic".
On je bio ogledalo u kom su dobri ljudi vidjeli ljepotu ljudskosti, dobra i vjere
MOJ ALIJA
Piše: Sedad DIZDAREVIĆ
Zaslužio je puno više nego što smo mu dali, al' poput svih velikana i poput Božijih poslanika otišao je tiho i bez ikakve pompe. Pored toga što je bio mudar političar i borac za svoj narod, on je bio svjetiljka i uputa za sve one koji vjeruju u Boga, a ne znaju kako treba iskreno robovati Bogu u ovom tmurnom, sumornom i materijalističkom dobu. On je dokazao da se može biti uspješan i pošten, vješt političar i dobar vjernik, veliki vojskovođa i blagi dedo, mudri učenjak i jednostavni insan. Alija je bio sve ono što njegovi neprijatelji ne mogu. On je bio čovjek u kom su se manifestirale sve ljudske, dobre osobine.
Prije godinu dana je tročlani tzv. bosanski kongres iz Čikaga proglasio narodno veselje u povodu smrti Alije Izetbegovića
ALIJA POSLIJE ALIJE
Piše: Fatmir ALISPAHIĆ
Očit je strah od preživljavanja demokratskog i humanističkog naslijeđa Alijine politike. Jer, ako preživi to naslijeđe, ustanovit će se obavezujuća granica na kojoj se Bosna razlikuje od svojih razaratelja. Jedni i drugi su vršili genocid, rušili bogomolje i preoravali groblja, realizirali nacističke ideje, a mi smo baštinili toleranciju i ljubav. Zahvaljujući Aliji! Jer da nas je vodio neko drugi, pitanje je da li bismo odoljeli zovu osvete i revanšizma. Zahvaljujući Aliji mi smo razumjeli da je duh Bosne jedini garant naše opstanka, i da zbog toga ne smijemo povrijediti ni jednog nevinog čovjeka
Godina dana od preseljenja Alije Izetbegovića
O IZETBEGOVIĆU JA IMAM PRAVO DA PRIČAM JER JE BIO VODJA MOG NARODA
Piše: Nihad KRUPIĆ
Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadant i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanistom kojem je sudbina namjenila da bude vođom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock… ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.
Uz prvu godišnjicu od preseljenja na Ahiret bošnjačkog velikana i mislioca Alije Izetbegovića - 19. okt. 2003. 19. okt. 2004.
VELIKANI NE UMIRU
Piše: Esad KRCIĆ
Neupitna je Izetbegovićeva drzavnička uloga i ogromne zasluge u godinama srpsko-crnogorske i tudjmanovsko-hrvatske genocidne agresije na Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod. Tog teškog razdoblja (92-95) na čijem udaru su se našli Bošnjaci i Bosna i Hercegovina smogao je snage da za kratko vrijeme sa najboljim sinovima Bosne i Hercegovine kroz Armiju RBiH organizra odbranu države i svih naroda koji su vjerovali u ideju cjelovitosti Bosne i Hercegovine i odbrane njen suverinitet.
Uz godisnjicu od smrti Alije Izetbegovica
POLITIČKA MISAO ALIJE IZETBEGOVIĆA
Piše: Emir RAMIĆ
Utemeljenjem samosvijasti Bosne i Hercegovine na razini njene drzavnosti, njene cjelovitosti i demokraticnosti, te na razini njenog medjunarodnog legitimiteta priznatog od strane Ujedinjenih Nacija, Alija Izetbegovic je doista izrastao u sina Bosne i Hercegovine. Multidimenzionalnu Bosnu i Hercegovinu, sto je istovremeno bogastvo i teret Bosne, Izetbegovic cuva i jaca prihvatanjem, postovanjem, priznavanjem i tolerisanjem drugog i drugacijeg, pri cemu je to drugo i drugacije nacionalnog, vjerskog i kulturnog karaktera.
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka. Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski, i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulškog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge. Alija Izetbegović je rođen 08. 08 1925. godine u Bosanskom Šamcu, bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeća, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, židovi i cigani žive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Šamca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina,
1946. godine biva uhapšen pod osudom da je imao značajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opće teme o Islamu. Komunisti ga osuđuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunističkom društvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaćirbegović (otac Muhameda Šaćirbegovića, bivšeg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nešto veću kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija.
1970 godine, piše Islamsku Deklaraciju - opću raspravu o politici i Islamu - zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osuđuju na 14 godina zatvora u čemu postaje politički zatvorenik. U međuvremenu, 1984 godine, njegova knjiga Islam Između Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Američkim Državama. U njoj Izetbegović nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa Suni islamskim učenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988 godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunističke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoćnijih europskih ideologija 20 stoljeća, uključujući tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu.
Pogrešna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Između Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću optužujući ga za navodni \'fundamentalizam,\' pokušaje stvaranja \'Islamske Države\' i slične nebuloze. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, među kojima je i Noel Malcolm - britanski historičar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve Islamske Deklaracije:
Rasprava kojom su se [Izetbegovićevi] protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.
"Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna čak i ne spominje. Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegović, na primjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije."
U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status Bošnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima."
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su "fundamentalističke", obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegović kaže da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i čitav jedan način zivota, s društvenom i političkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tačaka ne može se reći da je fundamentalistička. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok i djeluje impresionistički: nerado ga rupotrebljavaju stručnjaci za Islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom političari i novinari unoseći u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegović izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjačili i modernizirali" i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukčije odnosio prema tekovinama euro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji."
Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku osamdesetih. Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.
Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpašića, Izetbegović odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 rađa Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranačkih izbora u jesen 1990, Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata između Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.
Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u martu 1992, omogućili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju, Izetbegović pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva.
Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepuštena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milošević isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitavo vrijeme rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.
Tijekom rata, Izetbegović biva prisiljen da donese teške odluke - prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da će ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegović morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik međunarodno priznate države. Tijekom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj Europskoj historiji.
Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih 'razgraničenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajući u obzir da je arbitražom brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je uveliko i tvorac granica današnje Federacije.
Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastrešen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo više od 200,000 ljudi. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida.
Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH. Na Trećem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pace-maker.
Alija Izetbegović umire 19. oktobra 2003., nakon oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150,000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Na nekoliko dana prije smrti, na sarajevskoj klinici gdje lezao posjetio ga i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovića. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem "on ipak bio potpuno fin čovjek." U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za "snagu i integritet." U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se "najdublje saučešće prijateljima, familiji, i bližnjima" Izetbegovića. Nadalje se dodaje: "Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže jednu od najvećih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegović je bio odlučan vođa i bio je instrumentalan u očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje. Njegova odlučnost ka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine." - između ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornih američkog State Department-a.
KO JE KO U BOŠJAKA:
Alija Izetbegovic (08. 08 1925. Bosanskom Samcu - 19. 10 2003. Sarajevo) odrastao je i skolovao se u Sarajevu. Od rane mladosti angazovano se bavi islamom pa je vec 1946. godine kao pripadnik organizacije "Mladi muslimani" dosao u sukob sa komunistickim rezimom, kada je bio osudjen na trogodisnju robiju. Poslije zatvora je pod pseudonimom LSB objavio niz clanaka na islamske teme u domacoj i stranoj stampi.
Objavio djela: "Islam izmedju istoka i zapada" (prvi put objavljena u SAD 1982.g, prevedena na engleski, arapski, turski, perzijski, urdu); "Islamska deklaracija" (prvi put objavljena na arapskom u Kuvajtu 1982.g, prevedena na njemacki,engleski, urdu i dr.); "Problemi islamskog preoporoda" (1992.); "Cudo bosanskog otpora" (1995.); "Izetbegovic 1997" (govori, intervjui, pisma)-1998.g.
Ponovo je uhapsen 1983. godine i u poznatom \"Sarajevskom procesu" kao prvooptuzeni u grupi od 13 muslimanskih intelektualaca osudjen ne 14 godina zatvora. Ovaj put je u zatvoru ostao nesto manje od 6 godina. Oslobodjen je krajem 1988. u okviru pustanja na slobodu politickih zatvorenika osudjenih za verbalni delikt. Pocetkom 1990. pokrenuo je formiranje Stranke demokratske akcije koja se ubrzo pretvorila u masovni pokret Bosnjaka i najbrojniju BH politicku partiju, a u maju 1990. godine izabran za prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine (1990.-1996.). Zatim za predsjedavajuceg Predsjednistva BiH (1996.-1998.). Za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na R BiH cijelo vrijeme je proveo u Sarajevu uz to redovno odlazeci na posao u zgradi Predsjednistva koja je svakodnevno bila izlozena granatiranju kao i ostali djelovi grada i drzave Bosne.
Dobitnik viš nagrada: Fejsalova nagrada za 1993.g., Nagrada za ljudska prava Izmira (1994.), Hrvtasko odlikovanje "Kraljice Katarine" (1995.), Godisnja nagrada Americkog centra za demokratiju (1977.), Pocasni doktorat istanbulskog Univerziteta "Marmara" (1997.), Pocasni doktorat Univerziteta u Rijadu (1997.), Orden slobode Turske republike (1997.), Orden nezavisnosti drzave Katar (1998.), Povelja mira Medjunarodne lige humanista (1998.). Zatim, agencija "Muslim News" iz Londona svake godine dodjeljuje nagradu za izuzetnost "Alija Izetbegovic".
 Clan predsjedništva BiH Sulejman TIHIC VELIČINU LIČNOSTI ALIJE IZETBEGOVIĆA POTVRĐUJE DANAŠNJI DAN VOLJELI SU IZETEBEGOVICA SVI ONI KOJI SU VOLJELI ISTINU I PRAVDU IZETBEGOVIC JE CRPIO SNAGU IZ ISLAMSKOG NASLIJEDJA I EUROPSKOG PORIJEKLA |
| NAROD, VOĐA I POLITIKA PIŠE: Nihad KRUPIĆ  Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu. Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru.OPSIRNIJE: |
NEIMARLIJA: O DŽENAZI RAHMETLI ALIJI IZETBEGOVIĆU OPŠIRNIJE:  SFOR DOZVOLIO HELIKOPTERSKO SNIMANJE DŽENNAZE ALIJE IZETBEGOVICAUKOP ALIJE IZETBEGOVIĆA BIT ĆE OBAVLJEN U SRIJEDU U 14 SATI OPŠIRNIJE: Nakon što danas u Predsjedništvu BiH nije postignut konsenzus TIHIĆ POZVAO INSTITUCIJE VLASTI I GRADJANE BIH DA 22. OKTOBAR OBILJEŽE KAO DAN ŽALOSTI OPŠIRNIJE: TUŽNI HABER: ALIJA IZETBEGOVIĆ PRESELIO NA AHIRET PRESTALO JE DA KUCA VELIKO SRCE VELIKOG ČOVJEKA, HUMANISTE I BOŠNJAKA  Nedjelja je 19. oktobar 2003. - 15:04:30. (srednje europsko vrijeme, 9:04:30 americko vrijeme). Ovo je vrijeme kada primam tuzni haber od mog dragog prijatelja iz Bosne, da je unazad tridesetak minuta prestalo da kuca veliko srce velikog covjeka, velikog Bosnjaka i velikog Bosanca, covjeka po kojem ce se sjecati cijeli demokratski svijet i onaj islamski sa istoka, i onaj krscanski sa zapada, covjek koji je dao ogroman doprinos u novijem svjetskom poretku za razvoj demokracije na svim nivoima dasanjeg drustva. Na ahiret je preselio ALIJA IZETBEGOVIC, bivsi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine i osnivac i pocasni predsjednik najjace bosnjacke stranke, Stranke demokratske akcije. Tacnije oko 14:25 (europsko vrijeme) odnosno 08:25 prije podne po americkom vremenu. Nakon tuznog habera koji sam primio iz Domovine Bosne, ne mogu ovog momenta nista drugo napisati. Ali u ovom trenutku zelim podijeliti ovaj tuzni haber sa svim dobrim Bosnjanima, sa prijateljima Bosne i Hercegovine i Bosnjaka, i uopce svima onima koji su poznavali predsjednika Izetbegovica i koji su cijenili njega i njegov dugogodisnji politicki rad i angazman, kao put ka demokartizaciji modernog svjestkog poretka, ciji doprinos rahmetli Alije Izetbegovica je zaista nemjerljiv iz vise uglova iz kojih se posmatra, analizira i sprovodi razvoj demokracije.
U ovom tuznom momentu kada misli vise ne naviru kao i obicno, mozda je za sada dovoljno reci da je Alija Izetbegovic u najtezem vaktu na kraju dvadesetog stoljeca stao na celo drzave Bosne i Hercegovine i njenih naroda koji su stali u odbrani demokracije drustva, odnosno koji su ta svjetska demokratska prava zastitili od srpsko-crnogorskog sa jedne, te hrvatskog fasizma sa druge strane, koji su nemilosrdno izvrsili agresiju na medjunarodno priznatu drzavu Republiku Bosnu i Hercegovinu, i koji su izvrsili nezapamceni genocid nad Bosnjacima i drugim narodima Bosne, koji naravno Bosnu i Hercegovinu smatraju i prihvataju kao jedinu Domovinu. OPŠIRNIJE: STRANI MEDIJI NA VIJEST O PRESELJENJU NA AHIRET ALIJE IZETBEGOVICA CNN: EX- BOSNIAN LEADER IZETBEGOVIC DIES FINACIAL TIMES: IZETBEGOVIC JE BIO DZINOVSKA LICNOST Fatmir ALISPAHIC, književnik i publicista  Aliju Izetbegovića će vremena pamtiti kao jednog od najvećih mirotvoraca u povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije, vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjeđen da je mir uvijek u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj spremnosti da pregovara i sa zločincima, kako bi iskoristio sve mogućnosti prije nego što rat preostane kao krajnje ishodište. Ta njegova mirotvoračka dominantna crta možda nije najsretnija preporuka za političara, ali jeste za humanistu i etičara. On je bio izuzetak u politici, ono što je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik nije bio politički, već humanistički.OPSIRNIJE: Emir RAMIĆ, potpredsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike DA NIJE BOSNE NI BOŠNJAKA NEBI BILO ! |
ZALJENJA - SUCUTI - SAUCESCA- IZJAVE - TELEGRAMI: STA SU REKLE POZNATE LICNOSTI I MEDIJI NA VIJEST O PRESELJENJU NA AHIRET ALIJE IZETBEGOVICA
DŽENAZA I UKOP ALIJE IZETBEGOVIĆA U SRIJEDU NA MEZARJU KOVAČI In memorial:
ALIJA IZETBEGOVIĆ
19. OKT. 2003. - 19. OKT. 2004.
GODINU DANA OD PRESELJENJA NA AHIRET PRVOG PREDSJEDNIKA PREDSJEDNIŠTVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE, VELIKANA, MISLIOCA, DRZAVNIKA I LIDERA.
Na Kovačima proučeni Ja\'sin hatma-dovaIZEBEGOVICEV MEZAR JE ISTINA OKO KOJEG SE TREBAMO OKUPLJATI
Mi stojimo ovdje na Kovačima, u naselju gdje stanuju šehidi, najbolji sinovi Bosne...
Detaljnije>>>
KOMEMORATIVNA SJEDNICA U POVODU GODIŠNJICE IZETBEGOVIĆEVE SMRTI
Detaljnije>>>
POSLUSAJTE I POGLEDAJTE SPOT "THIS IS ISLAM"
Kliknite ovdje i slijedite instrukcije
19. OKT. 2003. - 19. OKT. 2004.
GODINU DANA OD PRESELJENJA NA AHIRET PRVOG PREDSJEDNIKA PREDSJEDNIŠTVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE, VELIKANA, MISLIOCA, DRZAVNIKA I LIDERA.
Na Kovačima proučeni Ja\'sin hatma-dova
Mi stojimo ovdje na Kovačima, u naselju gdje stanuju šehidi, najbolji sinovi Bosne...
Detaljnije>>>
KOMEMORATIVNA SJEDNICA U POVODU GODIŠNJICE IZETBEGOVIĆEVE SMRTI
Detaljnije>>>
POSLUSAJTE I POGLEDAJTE SPOT "THIS IS ISLAM"
Kliknite ovdje i slijedite instrukcije
On je bio ogledalo u kom su dobri ljudi vidjeli ljepotu ljudskosti, dobra i vjere
Piše: Sedad DIZDAREVIĆ
Zaslužio je puno više nego što smo mu dali, al' poput svih velikana i poput Božijih poslanika otišao je tiho i bez ikakve pompe. Pored toga što je bio mudar političar i borac za svoj narod, on je bio svjetiljka i uputa za sve one koji vjeruju u Boga, a ne znaju kako treba iskreno robovati Bogu u ovom tmurnom, sumornom i materijalističkom dobu. On je dokazao da se može biti uspješan i pošten, vješt političar i dobar vjernik, veliki vojskovođa i blagi dedo, mudri učenjak i jednostavni insan. Alija je bio sve ono što njegovi neprijatelji ne mogu. On je bio čovjek u kom su se manifestirale sve ljudske, dobre osobine.Prije godinu dana je tročlani tzv. bosanski kongres iz Čikaga proglasio narodno veselje u povodu smrti Alije Izetbegovića
ALIJA POSLIJE ALIJEPiše: Fatmir ALISPAHIĆ
Očit je strah od preživljavanja demokratskog i humanističkog naslijeđa Alijine politike. Jer, ako preživi to naslijeđe, ustanovit će se obavezujuća granica na kojoj se Bosna razlikuje od svojih razaratelja. Jedni i drugi su vršili genocid, rušili bogomolje i preoravali groblja, realizirali nacističke ideje, a mi smo baštinili toleranciju i ljubav. Zahvaljujući Aliji! Jer da nas je vodio neko drugi, pitanje je da li bismo odoljeli zovu osvete i revanšizma. Zahvaljujući Aliji mi smo razumjeli da je duh Bosne jedini garant naše opstanka, i da zbog toga ne smijemo povrijediti ni jednog nevinog čovjeka
Godina dana od preseljenja Alije Izetbegovića
O IZETBEGOVIĆU JA IMAM PRAVO DA PRIČAM JER JE BIO VODJA MOG NARODA Piše: Nihad KRUPIĆ
Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadant i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanistom kojem je sudbina namjenila da bude vođom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock… ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.
Uz prvu godišnjicu od preseljenja na Ahiret bošnjačkog velikana i mislioca Alije Izetbegovića - 19. okt. 2003. 19. okt. 2004.
Piše: Esad KRCIĆ
Neupitna je Izetbegovićeva drzavnička uloga i ogromne zasluge u godinama srpsko-crnogorske i tudjmanovsko-hrvatske genocidne agresije na Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod. Tog teškog razdoblja (92-95) na čijem udaru su se našli Bošnjaci i Bosna i Hercegovina smogao je snage da za kratko vrijeme sa najboljim sinovima Bosne i Hercegovine kroz Armiju RBiH organizra odbranu države i svih naroda koji su vjerovali u ideju cjelovitosti Bosne i Hercegovine i odbrane njen suverinitet. Uz godisnjicu od smrti Alije Izetbegovica
POLITIČKA MISAO ALIJE IZETBEGOVIĆA Piše: Emir RAMIĆ
Utemeljenjem samosvijasti Bosne i Hercegovine na razini njene drzavnosti, njene cjelovitosti i demokraticnosti, te na razini njenog medjunarodnog legitimiteta priznatog od strane Ujedinjenih Nacija, Alija Izetbegovic je doista izrastao u sina Bosne i Hercegovine. Multidimenzionalnu Bosnu i Hercegovinu, sto je istovremeno bogastvo i teret Bosne, Izetbegovic cuva i jaca prihvatanjem, postovanjem, priznavanjem i tolerisanjem drugog i drugacijeg, pri cemu je to drugo i drugacije nacionalnog, vjerskog i kulturnog karaktera.
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
