Dobri Bosnjani
ILHAMIJE, Abdulvehhab Zepcevi
O životu Abdulvehhab Ilahmije (Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Zepcevi Ilhami), jednog od najplodnijih muslimanskih pjesnika na razmedju XVIII i XIX vijeka, više nam govori njegovo djelo nego oskudni biografski podatci. Pa i ono samo pruža neke elementarne podatke, a mnogo toga ostaje u sferi pretpostavke.
Rodjen je u Žepèu 1187/1873. kako sam navodi u svom proznom djelu na turskom jeziku Tuhfetu-l-musalin ve zubdetu-l-hašiin (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu). Tu doslovno kaže: \"...viladetim bin juz seksan jedi\" (datum mog roðenja je 1187). Navodi i svoje puno ime: Abdulvehhab bin Abdulvehhab, što znaci da mu se i otac zvao Abdulvehhab. Tarih na njegovom nišanu ispisan je sa: Sejjid el-hadz Vehhab, a na prepisu njegova divana stoji: Šejh el-hadz es-sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba Bosnevi. Nazivi sejjid i baba pridodati su mu kao poèasni, a oznaèavali su uèena i štovana èovjeka.
U djetinjstvu je ostao bez roditelja, što opet doznajemo iz njegovog stiha:
Majke nemam a oca ne pamtim. Podaci o Ilhamijinom školovanju su dosta šturi. Profesor Kasim Dobraca je otkrio gore pomenuti priruènik, a Muhamed Ždraloviæ idzazetnamu (diplomu) iz kojih je vidljivo da se školovao u Žepèu, Tešnju i Fojnici. Na pocetku tog djela navodi da mu je profesor bio El-hadz Kerimi (Hadzicerimovic ili Hadzicerimic). O njemu, medjutim, nemamo nikakvih podataka.
U Zepcu su u XVIII stoljecu, uz Ferhadiju dzamiju, djelovali mekteb i medresa, radili su sve do pred drugi svjetski rat. Na medresi je bio profesor Hadzi Abdullah ef. Karahodza, koji je 1740/41. spjevao na narodnom jeziku pjesmu Bošnjakuša. Znamo još da je umro 1766. U poslovima ga je zamijenio sin mu Hadzi Ahmed ef. Karahodza, koji je i njegovu pjesmu proširio sa još 17 strofa.
I otac i sin bili su veoma štovani u svom kraju, a njihova pjesma popularna. Kako je Ahmed ef. Karahodza bio jedini poznati teolog u vrijeme kad je Ilhamija dorastao za školovanje, sasvim je moguce da mu je on bio profesor.
Tešanjskoj medresi profesor mu je bio Abdullah Cankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija slušao fikh, hadis i tefsir, što se vidi iz diplome koju mu je potpisao ovaj profesor.
Što se tice njegovog obrazovanja u tesavvufu, dugo je bilo sporno da li mu je šejh mogao biti Abdurahman Sirrija. Naime, donedavno se operiralo pogrešnim datumom rodjenja ovog šejha, sa 1785. godinom, što je, razumljivo, iskljucivalo mogucnost da mu je mogao biti ucitelj neko ko je 12 godina mladji od njega. Medjutim, iz kronograma što ga je nakon Sirrijine smrti spjevao njegov sin Šakir, vidi se da je rodjen 1775. godine. I nepoznati pjesnik napisao je na perzijskom jeziku tarih koji glasi:
Kada je dozivio 74 godine, cuo je poziv
i odazvao se Bozijoj naredbi. Cuj ti novost
koja se dogodila u noci rebiulahira
uoci nedelje, u trecem satu.
Cuj puni tarih o tome: 1263.
Dakle, što se tice godina, Sirrija je mogao poducavati Ilhamiju u tesavvufu. Postoji pretpostavka da je to mogao biti i cuveni šejh Husein-baba Zukic, i on i Sirrija djelovali su u XVIII stoljecu u Fojnicu. Ali, pošto je Husein-baba umro 1800., vjerovatnije je da je Ilhamiju u tesavuf uvodio Sirrija.
Ocito je da je Ilhamija bio veoma ambiciozan i da je i sam mnogo radio na som obrazovanju, posebno u oblasti tesavvufa.
Ilhamijino djelo govori nam mnogo i o vremenu u kome je nastalo. A to je razmedje XVIII i XIX stoljeca, vrijeme kada je Osmansko Carstvo u dubokoj krizi. U Evropi se zbivaju znacajne politicke, kulturne i prosvjetne promjene, a Turska pokušava da se priblizi tim novinama uvodjenjem reformi, administrativnih i vojnih. Te reforme se negativno odrazavaju na Bosnu, koja je u ovom vremenu veoma znacajna granicna zona Carstva prema Zapadu. Bosna toga vremena ekonomski je veoma islabljena cestim ratovima, a i epidemijama sa znacajnim zrtvama. U politickom smislu stanje je takodje loše. Plemstvo i janicari opiru se reformama jer njima gube privilegije. Otpori centralnoj vlasti su veoma izrazeni cak i direktnim pobunama. U situaciji kad je uprava iz Istanbula oslabljena, i kad joj se vlastodršci opiru, nastaje stanje anarhije, bezvlašca, nezakonitosti, korupcije, svih zala koja dolaze u ovakvim kriznim vremenima.
Pa i u takvim vremenima javljaju se hrabri i pametni koji svojom rijecju pokušavaju da izmijene stanje. Jedan od takvih je i Ilhamija. On svojom pjesnickom rijecju, narocito na narodnom jeziku, razotkriva svu bijedu svoga vremena, iznosi nepravde i zahtijeva borbu protiv nasilja. Veoma je zanimljivo da osoba koja pripada ulemi vrlo oštro kritikuje vjerske velikodostojnike kojima spocitava fanatizam i konzervativizam. Jednom rijecju, ustaje protiv neznanja i nasilja kod duhovnih i svjetovnih predstavnika vlasti.
U Travniku je, pred kraj Ilhamijinog zivota, namjesnik bio Dzelaludin-paša. U pocetku je pjesniku ovaj paša izgledao praveda i dobar, pa ga je u jednoj pjesmi i opjevao. Ubrzo je, medjutim, nestalo iluzija o pravicnosti ovog namjesnika i Ilhamija oštro i otvoreno ustaje protiv njegovog nacina vladanja. Poltroni, koje svaka vlast ima uz svoje skute, dojavljivali su paši šta Ilhamija govori, pa je ovaj namjesnik pozvao pjesnika u svoj konak. Ilhamija se iz Zepca u Travnik uputio pješice i posteci, a predosjecajuci loš završetak na odlasku se oprostio od ukucana i prijatelja.
Ostaje u sferi pretpostavke šta se zbivalo u Travniku: da li je Dzelal-paša licno primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajuceg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i daje mogucnost za korekciju, kaze da je Ilhamiji bilo ponudjeno da se odrekne svojih pjesama a kad to nije htio, da je udavljen u travnickoj tvrdjavi. Ova legenda, dalje, navodi kao neposredan razlog ovako nesretnog pjesnikovog kraja njegovu pjesmu na narodnom jeziku \"Cudan zeman nastade\":
Cudan zeman nastade
Sve zlikovac postade
--------------------
Vec takata nestade,
Zlo nam svako postade
Dobrih ljudi nestade.
Rivda pravdu zamela
Pa se pravda umela.
S posebnom kriticnošcu Ilhamija posmatra predstavnike uleme kojoj je i sam pripadao:
Nasta cudna ulema
----------------------
Djoja rade i uce,
Ali sami sebe muce
Ne idju pravo ni hoce.
Ne ostavlja poštedjene ni vezire i paše, ali ne uopcava i malo je oprezniji :
Svi veziri pravo sude
Pa i pase dobro bude
Al murtati krivo sude.
I kod paša ima ljudi
Ko je dobar vrlo hudi
Kad je više zlijeh ljudi.
Pretpostavlja se da je ovo jedna od posljednjih ako ne i posljednja Ilhamijina pjesma.
Vijest o Ilhamijinoj smrti primljena je i s revoltom i s tugom. Otud je ovako tragican kraj popularnog narodnog prosvjetitelja, narodnog tribuna, porodio mnoge legende u kojima je lik Ilhamije ostao da svijetli do dana današnjeg.
U kronici Muhameda Enveri kadica navodi se tekst levhe koja je bila u Ilhamijinom turbetu. To su stihovi koje je ispisao pjesnik Arif 1277/1860/1. godine. S obzirom na vrijeme u kome su stihovi nastali, njihov autor mogao bi biti šejh Arif Sidki Kurt, koji je takodje pripadao nakšibendijskom derviškom redu.
Pjesma posvecena Ilhamiji glasi:
Kakvu sam vjecnu blagodat našao,
pomozi care Ilhamija!
U tekiji postadoh sicušan,
moje stanje se ustali.
Zadivio sam se stanjem svijeta,
pomozi care Ilhamija!
Posmatrajuci ove noci, iskušenja
nasilja odbacio sam ustranu.
Vidio sam cistinu kretanja,
pomozi care Ilhamija!
Onaj koji napaja,
postavio je sto u hakikatu.
Napisao sam se picem ljubavi,
pomozi care Ilhamija!
Došavši u njegovu tekiju Arif
posta sluga sa potpunom iskrenošcu.
Vracajuci se ostvario sam sve zelje i nade,
pomozi care Ilhamija.
Prvi Ilhamijin mezar je bio u turbetu nedaleko od bivše zeljeznicke stanice i bivše bolnice u Travniku. To turbe je postojalo do 1959. kada je porušeno radi regulacije tog kraja. Njegovi posmrtni ostaci sa nišanima preneseni su u turbe u Potur-mahali. Na uzglavnom nišanu, koji ima derviški turban, uklesani su stihovi na turskom jeziku:
\"On (Bog) je vjecno ziv!
U casu kad je u vjecnost preselio
Ostadoše u tuzi njegovi prijatelji.
Sebi je otvorio vrata Bozije milosti
i perivoja rajskog.
A primjer mu se nije mogao naci
u njegovo vrijeme.
Zlonamjerno su ga obijedili
mnogi lašci.
Kada je njegovom njeznom zivotu
prispjela jesen
Ispio je smrtnu cašu Kevsera
I umro je mucenickom smrcu
Sejjid hadzi šejh Vehhab.
Godine 1237/1821/2.\"
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
O životu Abdulvehhab Ilahmije (Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Zepcevi Ilhami), jednog od najplodnijih muslimanskih pjesnika na razmedju XVIII i XIX vijeka, više nam govori njegovo djelo nego oskudni biografski podatci. Pa i ono samo pruža neke elementarne podatke, a mnogo toga ostaje u sferi pretpostavke.
Rodjen je u Žepèu 1187/1873. kako sam navodi u svom proznom djelu na turskom jeziku Tuhfetu-l-musalin ve zubdetu-l-hašiin (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu). Tu doslovno kaže: \"...viladetim bin juz seksan jedi\" (datum mog roðenja je 1187). Navodi i svoje puno ime: Abdulvehhab bin Abdulvehhab, što znaci da mu se i otac zvao Abdulvehhab. Tarih na njegovom nišanu ispisan je sa: Sejjid el-hadz Vehhab, a na prepisu njegova divana stoji: Šejh el-hadz es-sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba Bosnevi. Nazivi sejjid i baba pridodati su mu kao poèasni, a oznaèavali su uèena i štovana èovjeka.
U djetinjstvu je ostao bez roditelja, što opet doznajemo iz njegovog stiha:
Majke nemam a oca ne pamtim. Podaci o Ilhamijinom školovanju su dosta šturi. Profesor Kasim Dobraca je otkrio gore pomenuti priruènik, a Muhamed Ždraloviæ idzazetnamu (diplomu) iz kojih je vidljivo da se školovao u Žepèu, Tešnju i Fojnici. Na pocetku tog djela navodi da mu je profesor bio El-hadz Kerimi (Hadzicerimovic ili Hadzicerimic). O njemu, medjutim, nemamo nikakvih podataka.
U Zepcu su u XVIII stoljecu, uz Ferhadiju dzamiju, djelovali mekteb i medresa, radili su sve do pred drugi svjetski rat. Na medresi je bio profesor Hadzi Abdullah ef. Karahodza, koji je 1740/41. spjevao na narodnom jeziku pjesmu Bošnjakuša. Znamo još da je umro 1766. U poslovima ga je zamijenio sin mu Hadzi Ahmed ef. Karahodza, koji je i njegovu pjesmu proširio sa još 17 strofa.
I otac i sin bili su veoma štovani u svom kraju, a njihova pjesma popularna. Kako je Ahmed ef. Karahodza bio jedini poznati teolog u vrijeme kad je Ilhamija dorastao za školovanje, sasvim je moguce da mu je on bio profesor.
Tešanjskoj medresi profesor mu je bio Abdullah Cankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija slušao fikh, hadis i tefsir, što se vidi iz diplome koju mu je potpisao ovaj profesor.
Što se tice njegovog obrazovanja u tesavvufu, dugo je bilo sporno da li mu je šejh mogao biti Abdurahman Sirrija. Naime, donedavno se operiralo pogrešnim datumom rodjenja ovog šejha, sa 1785. godinom, što je, razumljivo, iskljucivalo mogucnost da mu je mogao biti ucitelj neko ko je 12 godina mladji od njega. Medjutim, iz kronograma što ga je nakon Sirrijine smrti spjevao njegov sin Šakir, vidi se da je rodjen 1775. godine. I nepoznati pjesnik napisao je na perzijskom jeziku tarih koji glasi:
Kada je dozivio 74 godine, cuo je poziv
i odazvao se Bozijoj naredbi. Cuj ti novost
koja se dogodila u noci rebiulahira
uoci nedelje, u trecem satu.
Cuj puni tarih o tome: 1263.
Dakle, što se tice godina, Sirrija je mogao poducavati Ilhamiju u tesavvufu. Postoji pretpostavka da je to mogao biti i cuveni šejh Husein-baba Zukic, i on i Sirrija djelovali su u XVIII stoljecu u Fojnicu. Ali, pošto je Husein-baba umro 1800., vjerovatnije je da je Ilhamiju u tesavuf uvodio Sirrija.
Ocito je da je Ilhamija bio veoma ambiciozan i da je i sam mnogo radio na som obrazovanju, posebno u oblasti tesavvufa.
Ilhamijino djelo govori nam mnogo i o vremenu u kome je nastalo. A to je razmedje XVIII i XIX stoljeca, vrijeme kada je Osmansko Carstvo u dubokoj krizi. U Evropi se zbivaju znacajne politicke, kulturne i prosvjetne promjene, a Turska pokušava da se priblizi tim novinama uvodjenjem reformi, administrativnih i vojnih. Te reforme se negativno odrazavaju na Bosnu, koja je u ovom vremenu veoma znacajna granicna zona Carstva prema Zapadu. Bosna toga vremena ekonomski je veoma islabljena cestim ratovima, a i epidemijama sa znacajnim zrtvama. U politickom smislu stanje je takodje loše. Plemstvo i janicari opiru se reformama jer njima gube privilegije. Otpori centralnoj vlasti su veoma izrazeni cak i direktnim pobunama. U situaciji kad je uprava iz Istanbula oslabljena, i kad joj se vlastodršci opiru, nastaje stanje anarhije, bezvlašca, nezakonitosti, korupcije, svih zala koja dolaze u ovakvim kriznim vremenima.
Pa i u takvim vremenima javljaju se hrabri i pametni koji svojom rijecju pokušavaju da izmijene stanje. Jedan od takvih je i Ilhamija. On svojom pjesnickom rijecju, narocito na narodnom jeziku, razotkriva svu bijedu svoga vremena, iznosi nepravde i zahtijeva borbu protiv nasilja. Veoma je zanimljivo da osoba koja pripada ulemi vrlo oštro kritikuje vjerske velikodostojnike kojima spocitava fanatizam i konzervativizam. Jednom rijecju, ustaje protiv neznanja i nasilja kod duhovnih i svjetovnih predstavnika vlasti.
U Travniku je, pred kraj Ilhamijinog zivota, namjesnik bio Dzelaludin-paša. U pocetku je pjesniku ovaj paša izgledao praveda i dobar, pa ga je u jednoj pjesmi i opjevao. Ubrzo je, medjutim, nestalo iluzija o pravicnosti ovog namjesnika i Ilhamija oštro i otvoreno ustaje protiv njegovog nacina vladanja. Poltroni, koje svaka vlast ima uz svoje skute, dojavljivali su paši šta Ilhamija govori, pa je ovaj namjesnik pozvao pjesnika u svoj konak. Ilhamija se iz Zepca u Travnik uputio pješice i posteci, a predosjecajuci loš završetak na odlasku se oprostio od ukucana i prijatelja.
Ostaje u sferi pretpostavke šta se zbivalo u Travniku: da li je Dzelal-paša licno primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajuceg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i daje mogucnost za korekciju, kaze da je Ilhamiji bilo ponudjeno da se odrekne svojih pjesama a kad to nije htio, da je udavljen u travnickoj tvrdjavi. Ova legenda, dalje, navodi kao neposredan razlog ovako nesretnog pjesnikovog kraja njegovu pjesmu na narodnom jeziku \"Cudan zeman nastade\":
Cudan zeman nastade
Sve zlikovac postade
--------------------
Vec takata nestade,
Zlo nam svako postade
Dobrih ljudi nestade.
Rivda pravdu zamela
Pa se pravda umela.
S posebnom kriticnošcu Ilhamija posmatra predstavnike uleme kojoj je i sam pripadao:
Nasta cudna ulema
----------------------
Djoja rade i uce,
Ali sami sebe muce
Ne idju pravo ni hoce.
Ne ostavlja poštedjene ni vezire i paše, ali ne uopcava i malo je oprezniji :
Svi veziri pravo sude
Pa i pase dobro bude
Al murtati krivo sude.
I kod paša ima ljudi
Ko je dobar vrlo hudi
Kad je više zlijeh ljudi.
Pretpostavlja se da je ovo jedna od posljednjih ako ne i posljednja Ilhamijina pjesma.
Vijest o Ilhamijinoj smrti primljena je i s revoltom i s tugom. Otud je ovako tragican kraj popularnog narodnog prosvjetitelja, narodnog tribuna, porodio mnoge legende u kojima je lik Ilhamije ostao da svijetli do dana današnjeg.
U kronici Muhameda Enveri kadica navodi se tekst levhe koja je bila u Ilhamijinom turbetu. To su stihovi koje je ispisao pjesnik Arif 1277/1860/1. godine. S obzirom na vrijeme u kome su stihovi nastali, njihov autor mogao bi biti šejh Arif Sidki Kurt, koji je takodje pripadao nakšibendijskom derviškom redu.
Pjesma posvecena Ilhamiji glasi:
Kakvu sam vjecnu blagodat našao,
pomozi care Ilhamija!
U tekiji postadoh sicušan,
moje stanje se ustali.
Zadivio sam se stanjem svijeta,
pomozi care Ilhamija!
Posmatrajuci ove noci, iskušenja
nasilja odbacio sam ustranu.
Vidio sam cistinu kretanja,
pomozi care Ilhamija!
Onaj koji napaja,
postavio je sto u hakikatu.
Napisao sam se picem ljubavi,
pomozi care Ilhamija!
Došavši u njegovu tekiju Arif
posta sluga sa potpunom iskrenošcu.
Vracajuci se ostvario sam sve zelje i nade,
pomozi care Ilhamija.
Prvi Ilhamijin mezar je bio u turbetu nedaleko od bivše zeljeznicke stanice i bivše bolnice u Travniku. To turbe je postojalo do 1959. kada je porušeno radi regulacije tog kraja. Njegovi posmrtni ostaci sa nišanima preneseni su u turbe u Potur-mahali. Na uzglavnom nišanu, koji ima derviški turban, uklesani su stihovi na turskom jeziku:
\"On (Bog) je vjecno ziv!
U casu kad je u vjecnost preselio
Ostadoše u tuzi njegovi prijatelji.
Sebi je otvorio vrata Bozije milosti
i perivoja rajskog.
A primjer mu se nije mogao naci
u njegovo vrijeme.
Zlonamjerno su ga obijedili
mnogi lašci.
Kada je njegovom njeznom zivotu
prispjela jesen
Ispio je smrtnu cašu Kevsera
I umro je mucenickom smrcu
Sejjid hadzi šejh Vehhab.
Godine 1237/1821/2.\"
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
