Dobri Bosnjani
SABANAGIC, Ali-pasha
Ali-pasa Sabanagic-Gusinjski (1828-1889), posljednji potomak cuvene familije Sabanagic, rodjen je po rijecima dr. Mustafe Memica 1828. godine u Gusinju. Potice od oca Hasana, sina cuvenog Djul-bega Sabanagica. Hasan-beg je, nakon smrti svoga oca 1830. godine, vladao tim krajem desetak godina, i o njemu ima mnogo podataka. Ime Ali-pasine majke nije ostalo upamceno, ali se pouzdano zna da je iz familije Cekica. Ali-pasa nije imao brace i sestara. Iako je bio jedinac vaspitan je u ratnickom duhu kako bi nastavio tradiciju svojih slavnih predaka iz familije Sabanagic koji su ovim krajem upravljali skoro 200 godina, od Vrmose i Budimlje pa sve do Sjenice i Peci. Gusinje je u turskom zemanu dalo tri pase: Mehmed-pasu i Ali-pasu iz porodice Sabanagica i Dzafer-pasu iz porodice Koljenovica. Za razliku od svojih predaka Ali-pasa je bio izuzetno obrazovan. Zavrsio je visoke vojne skole u Istambulu. Bio je kajmakam u Sarajevu. Povratkom u rodno Gusinje, Ali-pasa 1852. godine postaje kajmakam (okruzni nacelnik) Gusinjske kaze. Zbog svoga obrazovanja i hrabrosti uzivao je veliki autoritet. Prema stanovnistvu toga kraja, kako Bosnjacima tako i Albancima i Crnogorcima, imao je izuzetno korektan i pravedan odnos. On je ovim krajem vladao preko 30 godina i za to vrijeme je sluzio cetiri turska sultana: Abdul-Medzida, Abdul-Aziza, Murata V kao i Abdul Hamida II kome je otkazao poslusnost 1878. godina kada su velike sile na pritisak pravoslavne Rusije dodijelile Plavsko-gusinjski okrug Crnoj Gori. Do 1868. godine Gusinjski okrug je bio u sastavu Bosanskog vilajeta kada je pripojen novoformiranom Prizrenskom vilajetu. Tokom cijelog 18. i 19. vijeka Plavsko-gusinjskim krajem su upravljale domorodacke begovske familije koje su bile lojalne turskoj Porti. Medjutim, kako je Turska imperija slabila uslijed stalnih politickih i socijalnih kriza, a u zadnje vrijeme iznurena od cestih vojnickih poraza, na drugoj strani sandzacki susjed Crna Gora se, uz nesebicnu pomoc Rusije, enormno uvecava otimajuci komad po komad teritorije na kojoj su zivjeli Bosnjaci i Albanci. Pored Rusije sa istoka, muslimanskom stanovnistvu prijetila je opasnost i od katolickih drzava sa zapada, od Mletacke Republike i od Austrije. Mlecani su huskali crnogorska plemena na osvajanje muslimanskih primorskih gradova (Herceg-Novog i Risna 1687. god.), zatim Meduna i Kuca, Potarja. Nesebicnu pomoc - kako u naoruzanju i novcu tako i u ljudstvu - Rusija je pruzila Crnoj Gori u njenoj teritorijalnoj ekspanziji u pravcu Sandzaka, u cilju presijecanja Bosanskog druma koji je spajao Bosnu i Hercegovinu sa Istanbulom. Ruska imperijalna politika na Balkanu pocela je da se ostvaruje pocev od 1711. godine kada je ruski car Petar Veliki (1682-1725), preko crnogorskog kneza Danila I Petrovica, inicirao prvi genocid nad muslimanima koji su zivjeli na podruciju Stare Crne Gore, pa dalje preko balkanskih ratova i oba svjetska rata, kao i u najnovijoj srpsko-crnogorskoj agresiji na BiH (1992-1995).
Bitka na Previji 1854
Dvije godine nakon sto je postao gusinjski kajmakam, Ali-beg Sabanagic je ustao da sa svojim narodom brani Plavsko-gusinjski okrug, koji predstavlja isturenu juznu granicu Sandzaka, od nasrtaja Crnogoraca. On je 1854. godine na brdu Previji kod Andrijevice nanio crnogorskoj vojsci prvi veliki poraz. Na ovom brdu koje se nalazi u neposrednoj blizini rijeke Lim pristigla je crnogorska vojska predvodjena ruskim oficirima koje je poslao ruski car Nikolaj I (1828-1855), sa namjerom da presjece Bosanski drum koji je spajao Bosanski vilajet sa Istanbulom. U toku rusko-turskog rata (1853-1856) koji je u historiji poznat kao \"Krimski rat\", Rusija se istovremeno aktivira i na Balkanu (tacnije u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i u Sandzaku), huskajuci crnogorska plemena na nova otimanja teritorija u Hercegovini, Sandzaku i sjevernoj Albaniji. Ruski car Nikolaj I je, da bi pridobio crnogorska plemena za svoje ciljeve na Balkanu, poslao Proglas u Crnu Goru u kome je napisao \"...da nema mira dok za svoju mocnu imperiju ne dobije Hercegovinu, bosanske ravnice i jedan dio Albanije\". Crnogorski knjaz Danilo I Petrovic je za komandanta kombinovanog odreda postavio serdara Jova Piletica. Ovaj odred su cinila crnogorska plemena: Pivljani, Drobnjaci i Uskoci, Banjani, Zupljani, Nevesinjci i Vasojevici. Kao sto je davne 1711. godine ruski car Petar Veliki u krstasku misiju na Balkanu poslao svog izaslanika pukovnika Mihaila Miloradovica, tako je i car Nikolaj I, 1854. godine poslao svog izaslanika (takodje pukovnika) Jegora P. Kovalenskog. Prema njegovom planu trebalo je da krane 7.000 boraca iz crnogorskih brda i Hercegovine, doline Lima i Ibra u akciju presijecanja puta koji je prolazio kroz Sandzak. Prema planu pukovnika Kovalenskog, zadruzenje rusko-crnogorske snage su trebale da sa prostora Gornjeg Polimlja i Potarja krenu dolinom Lima i Morace u pravcu Novog Pazara. Jake protivnicke snage krenule su u pravcu Plava i Gusinja ne nadajuci se bilo kakvom otporu muslimanskog stanovnistva tog kraja. Mladi Ali-beg je otkrio kakav plan ima neprijatelj pa je postavio jake snage na brdu Previji. U bici koja je 1854. godine zapoceta na prostorima oko Murine a okoncana na Previji neprijatelju je nanijet tezak poraz. Na drugoj strani, Crnogorci koji su nadirali u pravcu Bihora bili su nadmocniji te su po rijecima M. Memica ubili 114, a ranili 100 Muslimana. U ovim bitkama za Bihor poginuo je i Hasan-beg Corovic. Kovalenski, koji je predvodio crnogorsku vojsku, nije uspio da presijece Bosanski drum i time odvoji Bosnu i Hercegovinu od Istambula. Ovaj vodja ruskih krstasa je sa kombiniranim crnogorskim odredom izvrsio teske zlocine u Gornjem Polimlju (Vasojevicima). Pod komandom serdara Jova Piletica i uz prisustvo cetinjskog arhimandrita Nicifora Ducica, Crnogorci su nasilno pokrstili Muslimane Gornjeg Polimlja, najprije u Konjusima, zatim u Bozicima kod Andrijevice i u selu Gornja Rzenica. Tada je pokrsteno i jedno od najstarijih muslimanskih bratstava na tom prostoru - Rahmusovici. Za samo dvije godine vasojevicke vojvode su nasilno pokrstile vecinsko muslimansko stanovnisvo koje je naseljavalo prostor oko Murine, Andrijevice i Berana. Prvo zvanicno razgranicenje izmedju knezevine Crne Gore i Turskog carstva izvrseno je 1859. godine, te je fakticki priznata njena drzava, iako formalno to priznanje nije dobila. Pod pritiskom evropskih sila turska Porta je morala da se odrekne Grahova, Rudina, Niksicke Zupe, Rovca, Morace, Lukova, Drobnjaka, Bratonozica, Brskuta i Gornjeg Polimlja (Vasojevica). Sto se tice razgranicenja izmedju Crne Gore i Plavsko-gusinjskog okruga (koji je pripadao Turskom carstvu) ono je uspostavljeno 1862. godine i granica je isla od Zlorijecice, zatim Limom do sela Trepce, pa uz Trelacku rijeku do Backog brda. Time je uspostavljena tzv. \"Hafiz-pasina granica\". Ovim razgranicenjem Gusinjski okrug je bio prepolovljen, jedan dio je pripao Crnoj Gori dok je drugi dio ostao u sastavu Turskog carstva. Presijecanjem drumske veze sa Bosnom i Hercegovinom, Plavljani i Gusinjani su morali da svoje trgovacke i svake druge veze usmjere ka Kosovu i sjevernoj Albaniji (Skadru najvise). Godine 1876. i 1877., dolazi do rusenja turskih karaula izmedju brda Previje i Kruseva te se granica pomice ka Plavu. Nakon ovog dogadjanja kao grom iz vedra neba dosla je vijest da su evropske sile na Berlinskom kongresu donijele odluku da se Plavsko-gusinjski kraj dodijeli knezevini Crnoj Gori! Bosnjacko i Albansko stanovnistvo Plava i Gusinja se suprotstavilo odredbama (tacka 28. precizira novu granicu Crne Gore u ciji sastav treba da udju i Plav i Gusinje) koje su potpisale sedam velikih sila.
Tacka 28 Berlinskog
ugovora Prema tacki 28 Berlinskog ugovora nove granice koje je dobila Crna Gora su ove: Linija koja ide od Ilijinog brda sjeverno od Klobuka, spusta se Trebisnjici prema Velikom Karevu koje ostaje u sastav Bosne i Hercegovine, potom se penje tokom ove rijeke gore do tacke koja lezi kilometar ispod usca Ceplice i odatle se najkracim putem spaja sa visovima koji granice Trebisnjicu. Zatim ide prema Pilatovu, ostavljajuci ovo selo Crnoj Gori, potom produzava visovima u sjevernom pravcu - udaljujuci se ukoliko je to moguce, na rastojanju od 6 km od druma Biljeca - Korito - Gacko do klanca, sto lezi izmedju Somine planine i brda Curila, odatle ide u istocnom pravcu do Vratkovca ostavljajuci ovo selo Bosni i Hercegovini do brda Orline. Odavde se granica, ostavljajuci Crnoj Gori selo Ravno, penje u pravcu izmedju sjevera i sjevero-zapada preko visova Lebrsnika i Volujaka, a potom se spusta najkracim putem ka rijeci Pivi, koju ona presijeca i spaja se sa Tarom, prolazeci izmedju Crkvice i Nedvine. Od ove se tacke granica ponovo penje preko Tare do Mojkovca, odatle ide grebenom predgorja do Siskog jezera. Polazeci od ovog mjesta ona se spaja sa starom granicom kod sela Sekulare. Odavde ide nova granica grebenima Mokre planine ostavljajuci selo Mokra Crnoj Gori, dolazi do tacke Br. 2166 austrougarske generalstabne karte iduci glavnim lancem i vododelnicom izmedju Lima s jedne strane, i Drine kao i Zljena sa druge strane. Zatim se dodiruje sa granicama izmedju pokrajina Kuci - Drekalovici s jedne strane i Kucke krajine, kao i pokrajina Klimenta i Gruda s druge strane, sve do ravnice Podgorice, odakle ide Plavnici, ostavljajuci Albaniji pokrajine Klimente, Grude i Hote. Odavde nova granica presjeca jezero kod ostrva Gorica Topal i polazeci od Gorice Topal ide pravo do visova grebena, odatle ide vododelnicom izmedju Megurada i Klimeda, ostavljajuci Mrkovic Crnoj Gori i dostize Jadransko more kod Velike Kruce. Granica je na sjevero-istoku linija koja ide od obale izmedju sela - Susana i Zubaca, a zavrsava se na krajnoj jugoistocnoj tacki crnogorske granice kod Vrsuta planine. Plavsko-gusinjsko bosnjacko i albansko stanovnistvo odlucilo je da se odupre odlukama Berlinskog kongresa i ne dozvoli ulazak crnogorske vojske na njihovu teritoriju. Glavni uzrok ovakve reakcije Plavljana i Gusinjana bio je strah od nasilnog pokrstavanja, strah od oduzimanja zemlje, protjerivanja, jer to je bila stalna praksa crnogorske vojske nakon otimanja teritorija. Zlocine koje su vasojevicke vojvode pocinile 1856-1858. godine u Gornjem Polimlju (Vasojevicima) nad njihovom bracom Plavljani i Gusinjani nisu zaboravili, pa su se odmah organizovali i formirali Odbor narodnog spasa, u koji su usli najugledniji ljudi tog kraja: Jakup Ferovic, Jahja ef. Music, Husein-beg Redzepagic, Bilal-aga Sehovic, Omer Basuljevic, Matko Lalicic, Husein Bektesevic, Sulejman Jasavic i drugi. Clanovi ovog odbora su nakon prvog sastanka dali besu da ce oruzijem braniti svoj vatan, sto je i u pjesmi ostalo opjevano: \"Ako bude nasa besa stara, mi im zemlju bez krvi ne damo Nek im sultan dadne zemlju tamo, neka vodi Knjaza ka Stambolu, neka oba idu ka djavolu...\" Ali-beg Sabanagic je takodje pristupio ovom Odboru, medjutim clanovi su u pocetku sumnjali u njegovu iskrenost sto se kasnije pokazalo pogresnim. Njihovu sumnju je drzala cinjenica da je Ali-beg bio gusinjski kajmakam i da je morao biti lojalan turskom sultanu Abdul Hamidu II, koji je, iako teska srca bio primoran da naredi Plavljanima i Gusinjanima da svoju teritoriju ustupe Crnoj Gori. Medjutim, tada je Ali-begu proradio odlucujuci patriotski osjecaj i on je otkazao poslusnost sultanu po prvi put u svome zivotu! Rastrzan izmedju osjecaja duznosti i casti opredijelio se na odbranu vatana. Tada je izgovorio cuvene rijeci: Branicu svoj vatan! Naime, malo prije Berlinskog kongresa u istanbulskom predgradju Yesilkoy, koga hriscani nazivaju San Stefan, (nakon poraza Turske u rusko-turskom ratu 1877-1878 godine) odrzan je mirovni kongres na kojemu je ruski car Aleksandar II dao na poklon Crnogorcima - Bar, Ulcinj, Podgoricu, Kolasin, Zabljak, Plav i Gusinje, a crnogorski knjaz Nikola trazio je od ruskog cara sjevernu Albaniju, veci dio Novopazarskog sandzaka kao i Metohiju (Dukadjin) i Prizren. Bosnjacko i albansko stanovnistvo navedenih oblasti se pocelo organizovati kako bi se suprostavilo najavljenim odlukama. Tako je u Prizrenu 10. juna 1878. odrzana Osnivacka skupstina Prizrenske lige na kojoj je bilo prisutno 47 bosnjackih i albanskih predstavnika. Okupljeni predstavnici su donijeli Uredbu o formiranju posebne vojske Prizrenske lige koja je trebalo da broji 190.000 boraca koji bi bili organizovani u 380 bataljona. Na ovoj skupstini prihvacen je program \"Taalimat\" (Instrukcije). U ovom Odboru on je zauzimao znacajnu ulogu te mu je dodijeljen zadatak da izvrsi opstu mobilizaciju. Na samom pocetku formiranja pokreta otpora kod Plavljana i Gusinjana je vladala velika sumnja u odlucnost Ali-pase da se stavi na celo svog naroda koji nije htio da se preda bez borbe. Zbog takve sumnje narod je gusinjskom kajmakamu i pjesmu otpjevao: \"...Gdje si beze carski murtatine, znadel beze crn ti obraz bio, bar ti si se ovamo rodio, knjaz Nikola sad te pridobio, nama nije cudo na Sultana, sto je poc\'o zemlju izdavati, nas ko brave knjazu prodavati, mi mislimo da nas zastitite, vi hocete da nas porobite...\" Historijska je cinjenica da se Ali-pasa u pocetku stvarno kolebao, jer do tada za njega je sultanova rijec bila svetinja, ali je smogao snage i u prelomnom i sudbonosnom trenutku osjetio da njegov narod ne priznaje odluku o predaji Plava i Gisinja Crnoj Gori i da nece zivjeti pod krstom. Svoju odluku da ce braniti Plav i Gusinje i da otkazuje poslusnost Sultanu, Ali-pasa je izrazio u pismu koje mu je uputio u Istanbul. \"Uzviseni Padisahu, do sada sam bio tvoj pasa, a od sada sam svoj i svog naroda, ne dam Plava i Gusinja Crnoj Gori za zivota svoga!\" U prvi mah ljut zbog otkazane poslusnosti, iako je teska srca prihvatio odluku da preda Plav i Gusinje, sultan Abdul Hamid II salje vojnu ekspediciju na celu sa Mehmed Ali-pasom da izvrsi predaju Plava i Gusinja. Tadasnji kosovski valija, Hafiz-pasa, pod cijom vlascu je bila i gusinjska kaza, je takodje trazio od Glavnog odbora Prizrenske lige da se pokori Sultanu. Komandant turskih askera Mehmed Ali-pasa je morao da izvrsi sultanovu zapovjest, iako je na Berlinskom kongresu, kao jedan od tri clana turske delegacije bio protiv odluke velikih evropskih sila da se preda Plav i Gusinje Crnoj Gori. Turski general Mehmed Ali-pasa je morao biti sprijecen u svojoj namjeri, jer je po svaku cijenu htio da udje u Plav i Gusinje! Glavni odbor Prizrenske lige je donio odluku da se ovaj general likvidira. U prvi mah islo se na to da se pronadje covjek iz njegove pratnje koji ce taj zadatak obaviti. Pokusali su da stupe u vezu sa izvjesnim Krakicem koji je bio rodom iz Plava, medjutim, on je bio lojalan svom gospodaru pa je odbio takvu ponudu. Rodjeni brat od Ali-pasinog pratioca, cuveni Saban Krakic je ovo bratovo odbijanje shvatio kao izdaju i sramotu, pa je rijesio da ubije rodjenog brata govoreci: \"Vise volim svojega vatana, i nasega velikoga sibijana, no i tebe brata ko hajvana...\" U pratnji Mehmed Ali-pase bilo je sedam ceta. U sukobu koji je nastao izmedju Plavljana, Gusinjana i Djakovaca na jednoj, i turskih askera na drugoj strani, ovaj general je ubijen. Dogadjaj se desio 8. septembra 1878. godine u Djakovici. Nakon propasti ove ekspedicije, na pritisak evropskih sila - potpisnica Berlinskog ugovora, sultan Abdul Hamid II salje drugu ekspediciju pod vodjstvom proslavljenog gazije iz zadnjeg rusko-turskog rata, starog Ahmed Muhtar-pase. On je krenuo sa 15 bataljona nizama (regularne turske vojske) i stacionirao se u Peci, Djakovici i Prizrenu, te je na taj nacin blokirao glavne prilaze Plavu i Gusinju. Muhtar-pasa nije krenuo na Plav i Gusinje, vec se drzao pri strani. Ostro je reagovao na pritisak crnogorske vlade, da turska vojska treba sto prije da udje u Plav i Gusinje i da joj ih preda. Na ovo insistiranje, rumelijski marsal - Ahmed Muhtar-pasa se pismeno obratio ruskom konzulu u Prizrenu Jastrebovu rijecima: \"Crnogorci se ponasaju tako kao da traze da kokosku, koju smo ustupili, ocupamo, ispecemo, zacinimo, pa da im je takvu, gotovu, stavimo jos usta.\" Kada su crnogorci vidjeli da sultanova vojska koju je predvodio Muhtar-pasa nece da krene na Plav i Gusinje rijesili su da sami krenu, ubijedjeni da su dovoljno jaki da savladaju tamosnje stanovnistvo. Medjutim, nisu imali u vidu cinjenicu da narod koji se bori da opstane na svojem, djedovskom ognjistu ne moze nikada biti porazen.
Bitka na Noksicu
1879 Vidjevsi da Plav i Gusinje ne moze dobiti diplomatskim putem, knjaz Nikola se u septembru 1879. godine rijesio da ovo pitanje rijesi vojnim putem, pa se obratio vojnom ministru i vojvodi, popu Iliji Plamencu da, uz konsultacije sa ruskim konzulom na Cetinju Joninom i ruskim pukovnikom Nikolajom Kautbarsom, preduzme rjesavanje plavsko-gusinjskog pitanja vojnickim putem. Ministar Plamenac je naredio svom nacelniku Vucinicu da u pravcu Plava i Gusinja uputi 12 bataljona sa 4.500 boraca. Borci su mobilisani iz sljedecih crnogorskih plemena: iz Vasojevica - 3 bataljona, iz Kuca, Moracana, Bjelopavlica i Bratonozica po 2 bataljona i iz Rovaca 1. U crnogorskoj vojsci nalazio se i izvjestan broj ruskih dobrovoljaca i oficira. Knez Nikola je za komandanta ovog kombinovanog odreda postavio kuckog vojvodu Marka Miljanova. Samouvjereni Marko je krajem oktobra i pocetkom novembra 1879. godine zauzeo dvije bosnjacke karaule, jednu kod sela Pepica, oko 8 km sjeverno od Plava, a drugu kod sela Gornja Rzenica. Novembra mjeseca crnogorska vojska je dobila pojacanje od 1.500 vojnika. Znaci ukupno ih je bilo na prilazima Plavu 6.000 vojnika. Videvsi da se velika opasnost nadvila nad Plavom i Gusinjem, ni njihove komsije Bosnjaci i Albanci sa Kosova nisu sjedeli skrstenih ruku. Tako su Bosnjaci iz Donjega Kolasina i Bijelog Polja koje su predvodili Fejzo Kalic i hodza Gusmir odmah stupili u oruzanu akciju napadajuci Crnogorce sa ledja iz pravca Tare, izjavljujuci da ce, u slucaju da Crnogorci napadnu Plav i Gusinje povesti 2.000 svojih boraca na njih. Pljevaljski muftija Semsikadic nije mogao da pomogne Plavu i Gusinju, jer je njegova vojska nakon tri mjeseca ogorcenih borbi sa Austrijancima morala da se povuce iz Bosne u Sandzak, gdje je na nagovor pljevaljskih prvaka i na poziv sultana morao da se odrekne daljeg pruzanja oruzanog otpora mnogo mocnijim Austrijancima. Ali-pasa Gusinjski je kao jedan od najistaknutih rukovodilaca Prizrenske lige angazovao veliki broj Bosnjaka i Albanaca iz Lige za odbranu Bosne i Hercegovine. I Mahmut-aga Bajrovic iz Taslidze (Pljevlja) je izrazio svoju solidarnost sa borbom Plavljana i Gusinjana, zaleci sto ne moze da se prikljuci njihovoj borbi zbog prisustva austrougarske vojske. Prije nego sto ce doci do bitke na Noksicu, Ali-pasa Gusinjski je poslao pozive svim glavarima albanskih plemena (Gasi, Rugovci), kao i Dukadjin, Pec, Djakovicu. Albanska braca su se odmah odazvala pozivu pa su njihovi bajraktari, u pratnji svojih boraca, sto su brze mogli stigli u Plav. Albance iz Krastenica predvodio je Man Avdija, pripadnike plemena Gasi-Ali-Ibro, Pecance i Djakovce predvodili su Ali-pasini stari prijatelji Mahmudbegovic i Saidbegovic, a Rugovce - Salih-aga. Veoma samouvjereno, ne nadajuci se da ce Bosnjaci Plava i Gusinja pruziti veci otpor, Marko Miljanov, komandant crnogorske vojske, je u prvom udaru uspio da uzme sela Gornje Rzenice i Noksice priblizivsi se Plavu na samo nekoliko kilometara. Nakon ulaska u Noksice Marko je pojedonosno izjavio: \"U Plavu cu rucati, u Gusinju vecerati\". Vijest da su Crnogorci zauzeli Noksice Plavljanima je 4. decembra 1879. donijela jedna starica. Oni su tek otklanjali sabah namaz kada su culi ovu vijest. Jakup Ferovic (Feri), najugledniji Plavljanin je naredio pokret jedinica u pravcu Noksica. U borbi su se ukljucili i borci (njih 40) iz plemena Hota, iz sela Kunja. Cuvsi da su Crnogorci osvojili sela Veliku i Rzenicu, Jakup Ferovic je tada pred okupljenim Plavljanima izgovorio cuvene rijeci: \"Ko je Turcin na srdascu svome, te je njega rodila Turkinja, on ce sjutra Marku udariti, bez izuna (dozvole) naseg komandira, Ko je Turcin, u indat (pomoc) ce doci!\" U presudnom trenutku Plavljanima su u pomoc pristigli albanska braca Rugovci, njih oko 600 boraca koje je predvodio Salih-aga. Oni su sa bocne strane, zauzevsi selo Veliku opkolili Crnogorce sto ovi nisu ni slutili. Kada su se protivnicke strane susrele, razvio se krvavi boj koji se vodio cetiri sahata. Hrabriji i vjestiji Bosnjaci i Albanci su u bici prsa u prsa, jataganima, nozevima i sabljama uspjeli da razbiju glavninu crnogorske vojske. Nakon pokazane izuzetne hrabrosti ginu organizatori ovog otpora, Jakup Ferovic i Omer Basuljevic koji je nosio plavski bajrak, Arif Basic i mnogi drugi Plavljani i Rugovci. Pogiblja ovih junaka nije ih demoralisala, vec su jos zesce jurisali sve do konacne pobjede. Odbranu plavljanskog bajraka, nakon Omerove pogiblje, preuzeo je plavski muftija - Jahja ef. mula Jaho Music. Iznenadjeni dolaskom Rugovaca, Crnogorci su se dali u panicno bjekstvo. Pokusali su da se povuku u pravcu sela Rzenice. Medjutim, iz pravca Jecmista i Velike stigli su Rugovci i Plavljani i nanijeli im veliki poraz. Marko Miljanov i njegovi borci su mogli odstupiti samo na desnu stranu, preko rijeke Lim! Pokusali su da se spase preplivavanjem. Bosnjaci su trcali za njima, hvatali se u kostac sa Crnogorcima i zajedno nestajali u talasima nabujalog Lima, tako da su se na proljece 1880. godine na obalama Lima mogli naci lesevi mrtvih Bosnjaka i Crnogoraca koji su svoj boj zavrsili hrvajuci se dok se nebi udavili. U trenutku kada je izgledalo da ce i Marko biti ziv uhvacen, pomogao mu je Todor Vukov (brat vojvode Miljana Vukova) koji je predvodio Vasojevicki bataljon. On je napao sa desne strane Lima i tako omogucio Marku Miljanovu da prepliva na drugu stranu rijeke sa nekolicinom svojih boraca. Treba istaci da se Marko spasio hvatajuci se konju za rep. On je uspio da prepliva Lim i dodje do polozaja koje je drzao brat Miljana Vukova - Todor Vukov. I narodna pjesma govori o ovom dogadjaju: \"Lim se muti, Mark-Miljan se ljuti, sto mu voda nosi mrtve Crnogorce\". Marko je utekao kod svoga prijatelja Boza u Andrijevicu, odakle je izvijestio knjaza Nikolu o teskom porazu koji je dozivio na Noksicu. U bici na Noksicu ucestvovali su samo Plavljani i Rugovci, dok Gusinjci sa Ali-pasom na celu objektivno nisu ni mogli da stignu na vrijeme, jer je Gusinje udaljeno 10 km od Plava, ali je neosporna cinjenica da je bitku predvodio Ali-pasa i da je obezbjedio i ljudske i materijalne uslove (bio je zaduzan za mobilizaciju jedinica u Prizrenskoj ligi) da dodje do pobjede. Odusevljen hrabroscu koju su Bosnjaci iz Plava i Albanci pokazali u ovoj bici Ali-beg (a nakon ove bitke dobija titulu pase) je prezivjele, kao i porodice sehida novcano nagradio prodavsi sve svoje posjede koje je imao na planini Stojcici i u selu Martinovicu. Historicar R.V. Vesovic uz napomenu da je poraz na Noksicu najveci poraz u crnogorskoj historiji, iznosi podatak da je u ovoj bici stradalo 500 Crnogoraca iz plemena Kuca, Vasojevica i Bratonozica. U svom pobjednickom zanosu plavsko-gusinjski Bosnjaci su otpjevali i rugalicu koja se i danas prenosi: \"Plav se sprda sa sedmoro Brda, a Gusinje s knjazom na Cetinje\". Procjene o broju poginulih su razlicite zavisno od strane koja pise. Medjutim, kao mjerodavnu treba uzeti izjavu francuskog konzula u Skadru Le Rea prema kojem je crnogorska strana imala 700 poginulih, a branioci Plava i Gusinja 300-400 poginulih i ranjenih. Broj boraca na crnogorskoj strani prije bitke iznosio je 4.500 a na strani branilaca 1.500 kao i 600 Rugovaca koji su pritekli u pomoc. Nuzno je istaci da su Albanci dali ogroman doprinos u odbrani ovoga kraja sto im tamosnje stanovnistvo nije nikada zaboravilo. Kakav je utisak ova bitka ostavila na Crnogorce moze se vidjeti iz ocene nekadasnjeg ministra spoljnih poslova knezevine Crne Gore vojvode Gavra Vukovica koji kaze da je \"Vojna ekspedicija na Gusinje (misli se na Gusinjsku kazu u koju je ulazio i Plav) bila teza nego ijedna do tada... Nasa vojska kojom su komandovali glasovite vojskovodje vojvoda Bozo i vojvoda Marko Miljanov, bi satrvena na Noksice... Pred malim Plavom i Gusinjem, Crna Gora je u boju na Noksicu dozivela najtezi poraz u svojoj historiji postojanja i bacena je na koljena\". Crnogorski knjaz Nikola nije mogao da se pomiri sa cinjenicom da ne moze da zauzme plodne ravnice gusinjske kaze, pa je po prvi put sakupio crnogorske poglavice da se dogovore kako da osvoje ovaj dio Sandzaka koji im je bio kost u grlu. Na drugoj strani, Ali-pasa nije cekao da ga Crnogorci po drugi put napadnu, pa je sakupio svoje borce i krenuo na Crnogorce koji su se bili utaborili nesto sjevernije od Noksica, na Murini.
Bitka na Murini 1880
Nakon sto je dozivjela poraz na Noksicu, crnogorska vojska se povukla u selo Murinu. Ali-pasa je znao da ce Crnogorci opet krenuti na njih cim prikupe nove snage. Sem toga, njihovo neposredno prisustvo stvaralo je nesigurnost, i lokalno stanovnistvo drzalo u stalnoj napetosti. Zato je Ali-pasa odlucio da ih prvi napadne i protjera sa Murine. Na Murini su se nalazile tri crnogorske brigade koje su predvodili vojvoda Djuro Petrovic (bliski rodjak knjaza Nikole), Miljan Vukov, vojvoda vasojevicki i Marko Miljanov, vodja kucki. Prije nego sto ce se bitka odigrati, Knjaz je pozvao sa Cetinja na mobilizaciju cak i djecu od 12 godina. To potvrdjuju i stihovi narodne pjesme koja se sacuvala do danas: \"Ko god moze pusku dofatiti, Na Turcina pa ju isturiti, Na Turcina, krstu dusmanina, Od djeteta od dvan\'est godina, A do djeda od sesdeset ljeta, Na Gusinje na katile stare\". I Ali-pasa je, u nedostatku boraca, pozvao prvake albanskih plemena iz Djakovacke Malesije koji su se odmah pridruzili i krenuli na Crnogorce. Do bitke je doslo 8. januara 1880. godine, 35 dana od Noksicke bitke u selu Murini sjeverno od Noksica. Na crnogorskoj strani bilo je po rijecima Mustafe Memica oko 4.000 boraca, a na bosnjacko-albanskoj oko 2.500. Bitka je trajala dva dana, ali nije bila tako zestoka kao na Noksicu. Broj poginulih na obje strane je bio oko 400 boraca. Ono sto je vazno i sto treba istaknuti je da je Ali-pasa uspio da sa Murine protjera Crnogorce i da im ne dozvoli osvajanje gusinjske kaze za dugo vremena. U bici na Murini istakli su se pripadnici bratstva Mrkulici iz Gusinja koji su uspjeli da zarobe rusku zastavu i donesu je u Gusinje. Ali-pasa je bio kajmakam gusinjske kaze sve do 1880. godine a nakon bitke na Murini postaje miralim i sandzak-beg Peckog sandzaka. Na toj duznosti je ostao sve do svoje smrti 1889. godine. Nakon ova dva poraza, na Noksicu i na Murini, Crna Gora i velike sile sa Berlinskog kongresa su konacno shvatile da plavsko-gusinjsko pitanje ne mogu rijesiti vojnim putem, pa su, da bi udovoljili Rusiji dali Crnoj Gori Ulcinj i njegovo zaledje sve do rijeke Bojane, u zamjenu za Plav i Gusinje. Ali-pasa je bio veliki borac za oslobadjanje Bosne i Hercegovine od austro-ugarske okupacije, pa je usko saradjivao sa pljevaljskim muftijom Semsikadicem. Obojica su bili za to da se u Bosni podigne ustanak po svaku cijenu. Medjutim, kako navodi Dr. M. Memic u svojoj knjizi \"Bosnjaci-muslimani Sandzaka i Crne Gore\": \"Ali-pasa je ubijen u Rugovskoj klisuri na putu za Plav, a smatra se da je ubistvo finansirao pecki feudalac Zejnil-beg iz Djakovice, poznatiji kao Hadzi Zeka, vodja Pecke lige. Da li je Hadzi Zeka stvarni naredbodavac Ali-pasine likvidacije ne moze se sa sigurnoscu utvrditi, ali se zna da ga je ubio Mahmut Rami Rugovac. Rahmetli Ali-pasa Gusinjski je veoma popularan i kod Albanaca, i na Kosovu i u Albaniji, pa je ova sumnja da je ubistvo narucio Hadzi Zeka, koga Albanci takodje slave kao junaka, za njih nevazeca. Jer, albanska pjesma govori da su Ali-pasa i Hadzi Zeka bili veliki prijatelji i da je njegovom ubistvom Hadzi Zeka izgubio najboljeg prijatelja sto je i u pjesmi otpjevano. \"Kur evrane Ali-pashe Gusine, ma verbun te djathtin sy, Kur evrane Ali-pashe Gusine, njerin krah ma kathy\". \"Kada su ubili Ali-pasu Gusinjca, ko da su mi izvadili desno oko, Kada su ubili Ali-pasu Gusinjca, ko da su mi desnu ruku otkinuli\".
Izvor: Harun Crnovršanin i Nuro Sadikoviæ \"Sinovi Sandžaka
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
Ali-pasa Sabanagic-Gusinjski (1828-1889), posljednji potomak cuvene familije Sabanagic, rodjen je po rijecima dr. Mustafe Memica 1828. godine u Gusinju. Potice od oca Hasana, sina cuvenog Djul-bega Sabanagica. Hasan-beg je, nakon smrti svoga oca 1830. godine, vladao tim krajem desetak godina, i o njemu ima mnogo podataka. Ime Ali-pasine majke nije ostalo upamceno, ali se pouzdano zna da je iz familije Cekica. Ali-pasa nije imao brace i sestara. Iako je bio jedinac vaspitan je u ratnickom duhu kako bi nastavio tradiciju svojih slavnih predaka iz familije Sabanagic koji su ovim krajem upravljali skoro 200 godina, od Vrmose i Budimlje pa sve do Sjenice i Peci. Gusinje je u turskom zemanu dalo tri pase: Mehmed-pasu i Ali-pasu iz porodice Sabanagica i Dzafer-pasu iz porodice Koljenovica. Za razliku od svojih predaka Ali-pasa je bio izuzetno obrazovan. Zavrsio je visoke vojne skole u Istambulu. Bio je kajmakam u Sarajevu. Povratkom u rodno Gusinje, Ali-pasa 1852. godine postaje kajmakam (okruzni nacelnik) Gusinjske kaze. Zbog svoga obrazovanja i hrabrosti uzivao je veliki autoritet. Prema stanovnistvu toga kraja, kako Bosnjacima tako i Albancima i Crnogorcima, imao je izuzetno korektan i pravedan odnos. On je ovim krajem vladao preko 30 godina i za to vrijeme je sluzio cetiri turska sultana: Abdul-Medzida, Abdul-Aziza, Murata V kao i Abdul Hamida II kome je otkazao poslusnost 1878. godina kada su velike sile na pritisak pravoslavne Rusije dodijelile Plavsko-gusinjski okrug Crnoj Gori. Do 1868. godine Gusinjski okrug je bio u sastavu Bosanskog vilajeta kada je pripojen novoformiranom Prizrenskom vilajetu. Tokom cijelog 18. i 19. vijeka Plavsko-gusinjskim krajem su upravljale domorodacke begovske familije koje su bile lojalne turskoj Porti. Medjutim, kako je Turska imperija slabila uslijed stalnih politickih i socijalnih kriza, a u zadnje vrijeme iznurena od cestih vojnickih poraza, na drugoj strani sandzacki susjed Crna Gora se, uz nesebicnu pomoc Rusije, enormno uvecava otimajuci komad po komad teritorije na kojoj su zivjeli Bosnjaci i Albanci. Pored Rusije sa istoka, muslimanskom stanovnistvu prijetila je opasnost i od katolickih drzava sa zapada, od Mletacke Republike i od Austrije. Mlecani su huskali crnogorska plemena na osvajanje muslimanskih primorskih gradova (Herceg-Novog i Risna 1687. god.), zatim Meduna i Kuca, Potarja. Nesebicnu pomoc - kako u naoruzanju i novcu tako i u ljudstvu - Rusija je pruzila Crnoj Gori u njenoj teritorijalnoj ekspanziji u pravcu Sandzaka, u cilju presijecanja Bosanskog druma koji je spajao Bosnu i Hercegovinu sa Istanbulom. Ruska imperijalna politika na Balkanu pocela je da se ostvaruje pocev od 1711. godine kada je ruski car Petar Veliki (1682-1725), preko crnogorskog kneza Danila I Petrovica, inicirao prvi genocid nad muslimanima koji su zivjeli na podruciju Stare Crne Gore, pa dalje preko balkanskih ratova i oba svjetska rata, kao i u najnovijoj srpsko-crnogorskoj agresiji na BiH (1992-1995). Dvije godine nakon sto je postao gusinjski kajmakam, Ali-beg Sabanagic je ustao da sa svojim narodom brani Plavsko-gusinjski okrug, koji predstavlja isturenu juznu granicu Sandzaka, od nasrtaja Crnogoraca. On je 1854. godine na brdu Previji kod Andrijevice nanio crnogorskoj vojsci prvi veliki poraz. Na ovom brdu koje se nalazi u neposrednoj blizini rijeke Lim pristigla je crnogorska vojska predvodjena ruskim oficirima koje je poslao ruski car Nikolaj I (1828-1855), sa namjerom da presjece Bosanski drum koji je spajao Bosanski vilajet sa Istanbulom. U toku rusko-turskog rata (1853-1856) koji je u historiji poznat kao \"Krimski rat\", Rusija se istovremeno aktivira i na Balkanu (tacnije u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i u Sandzaku), huskajuci crnogorska plemena na nova otimanja teritorija u Hercegovini, Sandzaku i sjevernoj Albaniji. Ruski car Nikolaj I je, da bi pridobio crnogorska plemena za svoje ciljeve na Balkanu, poslao Proglas u Crnu Goru u kome je napisao \"...da nema mira dok za svoju mocnu imperiju ne dobije Hercegovinu, bosanske ravnice i jedan dio Albanije\". Crnogorski knjaz Danilo I Petrovic je za komandanta kombinovanog odreda postavio serdara Jova Piletica. Ovaj odred su cinila crnogorska plemena: Pivljani, Drobnjaci i Uskoci, Banjani, Zupljani, Nevesinjci i Vasojevici. Kao sto je davne 1711. godine ruski car Petar Veliki u krstasku misiju na Balkanu poslao svog izaslanika pukovnika Mihaila Miloradovica, tako je i car Nikolaj I, 1854. godine poslao svog izaslanika (takodje pukovnika) Jegora P. Kovalenskog. Prema njegovom planu trebalo je da krane 7.000 boraca iz crnogorskih brda i Hercegovine, doline Lima i Ibra u akciju presijecanja puta koji je prolazio kroz Sandzak. Prema planu pukovnika Kovalenskog, zadruzenje rusko-crnogorske snage su trebale da sa prostora Gornjeg Polimlja i Potarja krenu dolinom Lima i Morace u pravcu Novog Pazara. Jake protivnicke snage krenule su u pravcu Plava i Gusinja ne nadajuci se bilo kakvom otporu muslimanskog stanovnistva tog kraja. Mladi Ali-beg je otkrio kakav plan ima neprijatelj pa je postavio jake snage na brdu Previji. U bici koja je 1854. godine zapoceta na prostorima oko Murine a okoncana na Previji neprijatelju je nanijet tezak poraz. Na drugoj strani, Crnogorci koji su nadirali u pravcu Bihora bili su nadmocniji te su po rijecima M. Memica ubili 114, a ranili 100 Muslimana. U ovim bitkama za Bihor poginuo je i Hasan-beg Corovic. Kovalenski, koji je predvodio crnogorsku vojsku, nije uspio da presijece Bosanski drum i time odvoji Bosnu i Hercegovinu od Istambula. Ovaj vodja ruskih krstasa je sa kombiniranim crnogorskim odredom izvrsio teske zlocine u Gornjem Polimlju (Vasojevicima). Pod komandom serdara Jova Piletica i uz prisustvo cetinjskog arhimandrita Nicifora Ducica, Crnogorci su nasilno pokrstili Muslimane Gornjeg Polimlja, najprije u Konjusima, zatim u Bozicima kod Andrijevice i u selu Gornja Rzenica. Tada je pokrsteno i jedno od najstarijih muslimanskih bratstava na tom prostoru - Rahmusovici. Za samo dvije godine vasojevicke vojvode su nasilno pokrstile vecinsko muslimansko stanovnisvo koje je naseljavalo prostor oko Murine, Andrijevice i Berana. Prvo zvanicno razgranicenje izmedju knezevine Crne Gore i Turskog carstva izvrseno je 1859. godine, te je fakticki priznata njena drzava, iako formalno to priznanje nije dobila. Pod pritiskom evropskih sila turska Porta je morala da se odrekne Grahova, Rudina, Niksicke Zupe, Rovca, Morace, Lukova, Drobnjaka, Bratonozica, Brskuta i Gornjeg Polimlja (Vasojevica). Sto se tice razgranicenja izmedju Crne Gore i Plavsko-gusinjskog okruga (koji je pripadao Turskom carstvu) ono je uspostavljeno 1862. godine i granica je isla od Zlorijecice, zatim Limom do sela Trepce, pa uz Trelacku rijeku do Backog brda. Time je uspostavljena tzv. \"Hafiz-pasina granica\". Ovim razgranicenjem Gusinjski okrug je bio prepolovljen, jedan dio je pripao Crnoj Gori dok je drugi dio ostao u sastavu Turskog carstva. Presijecanjem drumske veze sa Bosnom i Hercegovinom, Plavljani i Gusinjani su morali da svoje trgovacke i svake druge veze usmjere ka Kosovu i sjevernoj Albaniji (Skadru najvise). Godine 1876. i 1877., dolazi do rusenja turskih karaula izmedju brda Previje i Kruseva te se granica pomice ka Plavu. Nakon ovog dogadjanja kao grom iz vedra neba dosla je vijest da su evropske sile na Berlinskom kongresu donijele odluku da se Plavsko-gusinjski kraj dodijeli knezevini Crnoj Gori! Bosnjacko i Albansko stanovnistvo Plava i Gusinja se suprotstavilo odredbama (tacka 28. precizira novu granicu Crne Gore u ciji sastav treba da udju i Plav i Gusinje) koje su potpisale sedam velikih sila.
ugovora Prema tacki 28 Berlinskog ugovora nove granice koje je dobila Crna Gora su ove: Linija koja ide od Ilijinog brda sjeverno od Klobuka, spusta se Trebisnjici prema Velikom Karevu koje ostaje u sastav Bosne i Hercegovine, potom se penje tokom ove rijeke gore do tacke koja lezi kilometar ispod usca Ceplice i odatle se najkracim putem spaja sa visovima koji granice Trebisnjicu. Zatim ide prema Pilatovu, ostavljajuci ovo selo Crnoj Gori, potom produzava visovima u sjevernom pravcu - udaljujuci se ukoliko je to moguce, na rastojanju od 6 km od druma Biljeca - Korito - Gacko do klanca, sto lezi izmedju Somine planine i brda Curila, odatle ide u istocnom pravcu do Vratkovca ostavljajuci ovo selo Bosni i Hercegovini do brda Orline. Odavde se granica, ostavljajuci Crnoj Gori selo Ravno, penje u pravcu izmedju sjevera i sjevero-zapada preko visova Lebrsnika i Volujaka, a potom se spusta najkracim putem ka rijeci Pivi, koju ona presijeca i spaja se sa Tarom, prolazeci izmedju Crkvice i Nedvine. Od ove se tacke granica ponovo penje preko Tare do Mojkovca, odatle ide grebenom predgorja do Siskog jezera. Polazeci od ovog mjesta ona se spaja sa starom granicom kod sela Sekulare. Odavde ide nova granica grebenima Mokre planine ostavljajuci selo Mokra Crnoj Gori, dolazi do tacke Br. 2166 austrougarske generalstabne karte iduci glavnim lancem i vododelnicom izmedju Lima s jedne strane, i Drine kao i Zljena sa druge strane. Zatim se dodiruje sa granicama izmedju pokrajina Kuci - Drekalovici s jedne strane i Kucke krajine, kao i pokrajina Klimenta i Gruda s druge strane, sve do ravnice Podgorice, odakle ide Plavnici, ostavljajuci Albaniji pokrajine Klimente, Grude i Hote. Odavde nova granica presjeca jezero kod ostrva Gorica Topal i polazeci od Gorice Topal ide pravo do visova grebena, odatle ide vododelnicom izmedju Megurada i Klimeda, ostavljajuci Mrkovic Crnoj Gori i dostize Jadransko more kod Velike Kruce. Granica je na sjevero-istoku linija koja ide od obale izmedju sela - Susana i Zubaca, a zavrsava se na krajnoj jugoistocnoj tacki crnogorske granice kod Vrsuta planine. Plavsko-gusinjsko bosnjacko i albansko stanovnistvo odlucilo je da se odupre odlukama Berlinskog kongresa i ne dozvoli ulazak crnogorske vojske na njihovu teritoriju. Glavni uzrok ovakve reakcije Plavljana i Gusinjana bio je strah od nasilnog pokrstavanja, strah od oduzimanja zemlje, protjerivanja, jer to je bila stalna praksa crnogorske vojske nakon otimanja teritorija. Zlocine koje su vasojevicke vojvode pocinile 1856-1858. godine u Gornjem Polimlju (Vasojevicima) nad njihovom bracom Plavljani i Gusinjani nisu zaboravili, pa su se odmah organizovali i formirali Odbor narodnog spasa, u koji su usli najugledniji ljudi tog kraja: Jakup Ferovic, Jahja ef. Music, Husein-beg Redzepagic, Bilal-aga Sehovic, Omer Basuljevic, Matko Lalicic, Husein Bektesevic, Sulejman Jasavic i drugi. Clanovi ovog odbora su nakon prvog sastanka dali besu da ce oruzijem braniti svoj vatan, sto je i u pjesmi ostalo opjevano: \"Ako bude nasa besa stara, mi im zemlju bez krvi ne damo Nek im sultan dadne zemlju tamo, neka vodi Knjaza ka Stambolu, neka oba idu ka djavolu...\" Ali-beg Sabanagic je takodje pristupio ovom Odboru, medjutim clanovi su u pocetku sumnjali u njegovu iskrenost sto se kasnije pokazalo pogresnim. Njihovu sumnju je drzala cinjenica da je Ali-beg bio gusinjski kajmakam i da je morao biti lojalan turskom sultanu Abdul Hamidu II, koji je, iako teska srca bio primoran da naredi Plavljanima i Gusinjanima da svoju teritoriju ustupe Crnoj Gori. Medjutim, tada je Ali-begu proradio odlucujuci patriotski osjecaj i on je otkazao poslusnost sultanu po prvi put u svome zivotu! Rastrzan izmedju osjecaja duznosti i casti opredijelio se na odbranu vatana. Tada je izgovorio cuvene rijeci: Branicu svoj vatan! Naime, malo prije Berlinskog kongresa u istanbulskom predgradju Yesilkoy, koga hriscani nazivaju San Stefan, (nakon poraza Turske u rusko-turskom ratu 1877-1878 godine) odrzan je mirovni kongres na kojemu je ruski car Aleksandar II dao na poklon Crnogorcima - Bar, Ulcinj, Podgoricu, Kolasin, Zabljak, Plav i Gusinje, a crnogorski knjaz Nikola trazio je od ruskog cara sjevernu Albaniju, veci dio Novopazarskog sandzaka kao i Metohiju (Dukadjin) i Prizren. Bosnjacko i albansko stanovnistvo navedenih oblasti se pocelo organizovati kako bi se suprostavilo najavljenim odlukama. Tako je u Prizrenu 10. juna 1878. odrzana Osnivacka skupstina Prizrenske lige na kojoj je bilo prisutno 47 bosnjackih i albanskih predstavnika. Okupljeni predstavnici su donijeli Uredbu o formiranju posebne vojske Prizrenske lige koja je trebalo da broji 190.000 boraca koji bi bili organizovani u 380 bataljona. Na ovoj skupstini prihvacen je program \"Taalimat\" (Instrukcije). U ovom Odboru on je zauzimao znacajnu ulogu te mu je dodijeljen zadatak da izvrsi opstu mobilizaciju. Na samom pocetku formiranja pokreta otpora kod Plavljana i Gusinjana je vladala velika sumnja u odlucnost Ali-pase da se stavi na celo svog naroda koji nije htio da se preda bez borbe. Zbog takve sumnje narod je gusinjskom kajmakamu i pjesmu otpjevao: \"...Gdje si beze carski murtatine, znadel beze crn ti obraz bio, bar ti si se ovamo rodio, knjaz Nikola sad te pridobio, nama nije cudo na Sultana, sto je poc\'o zemlju izdavati, nas ko brave knjazu prodavati, mi mislimo da nas zastitite, vi hocete da nas porobite...\" Historijska je cinjenica da se Ali-pasa u pocetku stvarno kolebao, jer do tada za njega je sultanova rijec bila svetinja, ali je smogao snage i u prelomnom i sudbonosnom trenutku osjetio da njegov narod ne priznaje odluku o predaji Plava i Gisinja Crnoj Gori i da nece zivjeti pod krstom. Svoju odluku da ce braniti Plav i Gusinje i da otkazuje poslusnost Sultanu, Ali-pasa je izrazio u pismu koje mu je uputio u Istanbul. \"Uzviseni Padisahu, do sada sam bio tvoj pasa, a od sada sam svoj i svog naroda, ne dam Plava i Gusinja Crnoj Gori za zivota svoga!\" U prvi mah ljut zbog otkazane poslusnosti, iako je teska srca prihvatio odluku da preda Plav i Gusinje, sultan Abdul Hamid II salje vojnu ekspediciju na celu sa Mehmed Ali-pasom da izvrsi predaju Plava i Gusinja. Tadasnji kosovski valija, Hafiz-pasa, pod cijom vlascu je bila i gusinjska kaza, je takodje trazio od Glavnog odbora Prizrenske lige da se pokori Sultanu. Komandant turskih askera Mehmed Ali-pasa je morao da izvrsi sultanovu zapovjest, iako je na Berlinskom kongresu, kao jedan od tri clana turske delegacije bio protiv odluke velikih evropskih sila da se preda Plav i Gusinje Crnoj Gori. Turski general Mehmed Ali-pasa je morao biti sprijecen u svojoj namjeri, jer je po svaku cijenu htio da udje u Plav i Gusinje! Glavni odbor Prizrenske lige je donio odluku da se ovaj general likvidira. U prvi mah islo se na to da se pronadje covjek iz njegove pratnje koji ce taj zadatak obaviti. Pokusali su da stupe u vezu sa izvjesnim Krakicem koji je bio rodom iz Plava, medjutim, on je bio lojalan svom gospodaru pa je odbio takvu ponudu. Rodjeni brat od Ali-pasinog pratioca, cuveni Saban Krakic je ovo bratovo odbijanje shvatio kao izdaju i sramotu, pa je rijesio da ubije rodjenog brata govoreci: \"Vise volim svojega vatana, i nasega velikoga sibijana, no i tebe brata ko hajvana...\" U pratnji Mehmed Ali-pase bilo je sedam ceta. U sukobu koji je nastao izmedju Plavljana, Gusinjana i Djakovaca na jednoj, i turskih askera na drugoj strani, ovaj general je ubijen. Dogadjaj se desio 8. septembra 1878. godine u Djakovici. Nakon propasti ove ekspedicije, na pritisak evropskih sila - potpisnica Berlinskog ugovora, sultan Abdul Hamid II salje drugu ekspediciju pod vodjstvom proslavljenog gazije iz zadnjeg rusko-turskog rata, starog Ahmed Muhtar-pase. On je krenuo sa 15 bataljona nizama (regularne turske vojske) i stacionirao se u Peci, Djakovici i Prizrenu, te je na taj nacin blokirao glavne prilaze Plavu i Gusinju. Muhtar-pasa nije krenuo na Plav i Gusinje, vec se drzao pri strani. Ostro je reagovao na pritisak crnogorske vlade, da turska vojska treba sto prije da udje u Plav i Gusinje i da joj ih preda. Na ovo insistiranje, rumelijski marsal - Ahmed Muhtar-pasa se pismeno obratio ruskom konzulu u Prizrenu Jastrebovu rijecima: \"Crnogorci se ponasaju tako kao da traze da kokosku, koju smo ustupili, ocupamo, ispecemo, zacinimo, pa da im je takvu, gotovu, stavimo jos usta.\" Kada su crnogorci vidjeli da sultanova vojska koju je predvodio Muhtar-pasa nece da krene na Plav i Gusinje rijesili su da sami krenu, ubijedjeni da su dovoljno jaki da savladaju tamosnje stanovnistvo. Medjutim, nisu imali u vidu cinjenicu da narod koji se bori da opstane na svojem, djedovskom ognjistu ne moze nikada biti porazen.
1879 Vidjevsi da Plav i Gusinje ne moze dobiti diplomatskim putem, knjaz Nikola se u septembru 1879. godine rijesio da ovo pitanje rijesi vojnim putem, pa se obratio vojnom ministru i vojvodi, popu Iliji Plamencu da, uz konsultacije sa ruskim konzulom na Cetinju Joninom i ruskim pukovnikom Nikolajom Kautbarsom, preduzme rjesavanje plavsko-gusinjskog pitanja vojnickim putem. Ministar Plamenac je naredio svom nacelniku Vucinicu da u pravcu Plava i Gusinja uputi 12 bataljona sa 4.500 boraca. Borci su mobilisani iz sljedecih crnogorskih plemena: iz Vasojevica - 3 bataljona, iz Kuca, Moracana, Bjelopavlica i Bratonozica po 2 bataljona i iz Rovaca 1. U crnogorskoj vojsci nalazio se i izvjestan broj ruskih dobrovoljaca i oficira. Knez Nikola je za komandanta ovog kombinovanog odreda postavio kuckog vojvodu Marka Miljanova. Samouvjereni Marko je krajem oktobra i pocetkom novembra 1879. godine zauzeo dvije bosnjacke karaule, jednu kod sela Pepica, oko 8 km sjeverno od Plava, a drugu kod sela Gornja Rzenica. Novembra mjeseca crnogorska vojska je dobila pojacanje od 1.500 vojnika. Znaci ukupno ih je bilo na prilazima Plavu 6.000 vojnika. Videvsi da se velika opasnost nadvila nad Plavom i Gusinjem, ni njihove komsije Bosnjaci i Albanci sa Kosova nisu sjedeli skrstenih ruku. Tako su Bosnjaci iz Donjega Kolasina i Bijelog Polja koje su predvodili Fejzo Kalic i hodza Gusmir odmah stupili u oruzanu akciju napadajuci Crnogorce sa ledja iz pravca Tare, izjavljujuci da ce, u slucaju da Crnogorci napadnu Plav i Gusinje povesti 2.000 svojih boraca na njih. Pljevaljski muftija Semsikadic nije mogao da pomogne Plavu i Gusinju, jer je njegova vojska nakon tri mjeseca ogorcenih borbi sa Austrijancima morala da se povuce iz Bosne u Sandzak, gdje je na nagovor pljevaljskih prvaka i na poziv sultana morao da se odrekne daljeg pruzanja oruzanog otpora mnogo mocnijim Austrijancima. Ali-pasa Gusinjski je kao jedan od najistaknutih rukovodilaca Prizrenske lige angazovao veliki broj Bosnjaka i Albanaca iz Lige za odbranu Bosne i Hercegovine. I Mahmut-aga Bajrovic iz Taslidze (Pljevlja) je izrazio svoju solidarnost sa borbom Plavljana i Gusinjana, zaleci sto ne moze da se prikljuci njihovoj borbi zbog prisustva austrougarske vojske. Prije nego sto ce doci do bitke na Noksicu, Ali-pasa Gusinjski je poslao pozive svim glavarima albanskih plemena (Gasi, Rugovci), kao i Dukadjin, Pec, Djakovicu. Albanska braca su se odmah odazvala pozivu pa su njihovi bajraktari, u pratnji svojih boraca, sto su brze mogli stigli u Plav. Albance iz Krastenica predvodio je Man Avdija, pripadnike plemena Gasi-Ali-Ibro, Pecance i Djakovce predvodili su Ali-pasini stari prijatelji Mahmudbegovic i Saidbegovic, a Rugovce - Salih-aga. Veoma samouvjereno, ne nadajuci se da ce Bosnjaci Plava i Gusinja pruziti veci otpor, Marko Miljanov, komandant crnogorske vojske, je u prvom udaru uspio da uzme sela Gornje Rzenice i Noksice priblizivsi se Plavu na samo nekoliko kilometara. Nakon ulaska u Noksice Marko je pojedonosno izjavio: \"U Plavu cu rucati, u Gusinju vecerati\". Vijest da su Crnogorci zauzeli Noksice Plavljanima je 4. decembra 1879. donijela jedna starica. Oni su tek otklanjali sabah namaz kada su culi ovu vijest. Jakup Ferovic (Feri), najugledniji Plavljanin je naredio pokret jedinica u pravcu Noksica. U borbi su se ukljucili i borci (njih 40) iz plemena Hota, iz sela Kunja. Cuvsi da su Crnogorci osvojili sela Veliku i Rzenicu, Jakup Ferovic je tada pred okupljenim Plavljanima izgovorio cuvene rijeci: \"Ko je Turcin na srdascu svome, te je njega rodila Turkinja, on ce sjutra Marku udariti, bez izuna (dozvole) naseg komandira, Ko je Turcin, u indat (pomoc) ce doci!\" U presudnom trenutku Plavljanima su u pomoc pristigli albanska braca Rugovci, njih oko 600 boraca koje je predvodio Salih-aga. Oni su sa bocne strane, zauzevsi selo Veliku opkolili Crnogorce sto ovi nisu ni slutili. Kada su se protivnicke strane susrele, razvio se krvavi boj koji se vodio cetiri sahata. Hrabriji i vjestiji Bosnjaci i Albanci su u bici prsa u prsa, jataganima, nozevima i sabljama uspjeli da razbiju glavninu crnogorske vojske. Nakon pokazane izuzetne hrabrosti ginu organizatori ovog otpora, Jakup Ferovic i Omer Basuljevic koji je nosio plavski bajrak, Arif Basic i mnogi drugi Plavljani i Rugovci. Pogiblja ovih junaka nije ih demoralisala, vec su jos zesce jurisali sve do konacne pobjede. Odbranu plavljanskog bajraka, nakon Omerove pogiblje, preuzeo je plavski muftija - Jahja ef. mula Jaho Music. Iznenadjeni dolaskom Rugovaca, Crnogorci su se dali u panicno bjekstvo. Pokusali su da se povuku u pravcu sela Rzenice. Medjutim, iz pravca Jecmista i Velike stigli su Rugovci i Plavljani i nanijeli im veliki poraz. Marko Miljanov i njegovi borci su mogli odstupiti samo na desnu stranu, preko rijeke Lim! Pokusali su da se spase preplivavanjem. Bosnjaci su trcali za njima, hvatali se u kostac sa Crnogorcima i zajedno nestajali u talasima nabujalog Lima, tako da su se na proljece 1880. godine na obalama Lima mogli naci lesevi mrtvih Bosnjaka i Crnogoraca koji su svoj boj zavrsili hrvajuci se dok se nebi udavili. U trenutku kada je izgledalo da ce i Marko biti ziv uhvacen, pomogao mu je Todor Vukov (brat vojvode Miljana Vukova) koji je predvodio Vasojevicki bataljon. On je napao sa desne strane Lima i tako omogucio Marku Miljanovu da prepliva na drugu stranu rijeke sa nekolicinom svojih boraca. Treba istaci da se Marko spasio hvatajuci se konju za rep. On je uspio da prepliva Lim i dodje do polozaja koje je drzao brat Miljana Vukova - Todor Vukov. I narodna pjesma govori o ovom dogadjaju: \"Lim se muti, Mark-Miljan se ljuti, sto mu voda nosi mrtve Crnogorce\". Marko je utekao kod svoga prijatelja Boza u Andrijevicu, odakle je izvijestio knjaza Nikolu o teskom porazu koji je dozivio na Noksicu. U bici na Noksicu ucestvovali su samo Plavljani i Rugovci, dok Gusinjci sa Ali-pasom na celu objektivno nisu ni mogli da stignu na vrijeme, jer je Gusinje udaljeno 10 km od Plava, ali je neosporna cinjenica da je bitku predvodio Ali-pasa i da je obezbjedio i ljudske i materijalne uslove (bio je zaduzan za mobilizaciju jedinica u Prizrenskoj ligi) da dodje do pobjede. Odusevljen hrabroscu koju su Bosnjaci iz Plava i Albanci pokazali u ovoj bici Ali-beg (a nakon ove bitke dobija titulu pase) je prezivjele, kao i porodice sehida novcano nagradio prodavsi sve svoje posjede koje je imao na planini Stojcici i u selu Martinovicu. Historicar R.V. Vesovic uz napomenu da je poraz na Noksicu najveci poraz u crnogorskoj historiji, iznosi podatak da je u ovoj bici stradalo 500 Crnogoraca iz plemena Kuca, Vasojevica i Bratonozica. U svom pobjednickom zanosu plavsko-gusinjski Bosnjaci su otpjevali i rugalicu koja se i danas prenosi: \"Plav se sprda sa sedmoro Brda, a Gusinje s knjazom na Cetinje\". Procjene o broju poginulih su razlicite zavisno od strane koja pise. Medjutim, kao mjerodavnu treba uzeti izjavu francuskog konzula u Skadru Le Rea prema kojem je crnogorska strana imala 700 poginulih, a branioci Plava i Gusinja 300-400 poginulih i ranjenih. Broj boraca na crnogorskoj strani prije bitke iznosio je 4.500 a na strani branilaca 1.500 kao i 600 Rugovaca koji su pritekli u pomoc. Nuzno je istaci da su Albanci dali ogroman doprinos u odbrani ovoga kraja sto im tamosnje stanovnistvo nije nikada zaboravilo. Kakav je utisak ova bitka ostavila na Crnogorce moze se vidjeti iz ocene nekadasnjeg ministra spoljnih poslova knezevine Crne Gore vojvode Gavra Vukovica koji kaze da je \"Vojna ekspedicija na Gusinje (misli se na Gusinjsku kazu u koju je ulazio i Plav) bila teza nego ijedna do tada... Nasa vojska kojom su komandovali glasovite vojskovodje vojvoda Bozo i vojvoda Marko Miljanov, bi satrvena na Noksice... Pred malim Plavom i Gusinjem, Crna Gora je u boju na Noksicu dozivela najtezi poraz u svojoj historiji postojanja i bacena je na koljena\". Crnogorski knjaz Nikola nije mogao da se pomiri sa cinjenicom da ne moze da zauzme plodne ravnice gusinjske kaze, pa je po prvi put sakupio crnogorske poglavice da se dogovore kako da osvoje ovaj dio Sandzaka koji im je bio kost u grlu. Na drugoj strani, Ali-pasa nije cekao da ga Crnogorci po drugi put napadnu, pa je sakupio svoje borce i krenuo na Crnogorce koji su se bili utaborili nesto sjevernije od Noksica, na Murini.
Nakon sto je dozivjela poraz na Noksicu, crnogorska vojska se povukla u selo Murinu. Ali-pasa je znao da ce Crnogorci opet krenuti na njih cim prikupe nove snage. Sem toga, njihovo neposredno prisustvo stvaralo je nesigurnost, i lokalno stanovnistvo drzalo u stalnoj napetosti. Zato je Ali-pasa odlucio da ih prvi napadne i protjera sa Murine. Na Murini su se nalazile tri crnogorske brigade koje su predvodili vojvoda Djuro Petrovic (bliski rodjak knjaza Nikole), Miljan Vukov, vojvoda vasojevicki i Marko Miljanov, vodja kucki. Prije nego sto ce se bitka odigrati, Knjaz je pozvao sa Cetinja na mobilizaciju cak i djecu od 12 godina. To potvrdjuju i stihovi narodne pjesme koja se sacuvala do danas: \"Ko god moze pusku dofatiti, Na Turcina pa ju isturiti, Na Turcina, krstu dusmanina, Od djeteta od dvan\'est godina, A do djeda od sesdeset ljeta, Na Gusinje na katile stare\". I Ali-pasa je, u nedostatku boraca, pozvao prvake albanskih plemena iz Djakovacke Malesije koji su se odmah pridruzili i krenuli na Crnogorce. Do bitke je doslo 8. januara 1880. godine, 35 dana od Noksicke bitke u selu Murini sjeverno od Noksica. Na crnogorskoj strani bilo je po rijecima Mustafe Memica oko 4.000 boraca, a na bosnjacko-albanskoj oko 2.500. Bitka je trajala dva dana, ali nije bila tako zestoka kao na Noksicu. Broj poginulih na obje strane je bio oko 400 boraca. Ono sto je vazno i sto treba istaknuti je da je Ali-pasa uspio da sa Murine protjera Crnogorce i da im ne dozvoli osvajanje gusinjske kaze za dugo vremena. U bici na Murini istakli su se pripadnici bratstva Mrkulici iz Gusinja koji su uspjeli da zarobe rusku zastavu i donesu je u Gusinje. Ali-pasa je bio kajmakam gusinjske kaze sve do 1880. godine a nakon bitke na Murini postaje miralim i sandzak-beg Peckog sandzaka. Na toj duznosti je ostao sve do svoje smrti 1889. godine. Nakon ova dva poraza, na Noksicu i na Murini, Crna Gora i velike sile sa Berlinskog kongresa su konacno shvatile da plavsko-gusinjsko pitanje ne mogu rijesiti vojnim putem, pa su, da bi udovoljili Rusiji dali Crnoj Gori Ulcinj i njegovo zaledje sve do rijeke Bojane, u zamjenu za Plav i Gusinje. Ali-pasa je bio veliki borac za oslobadjanje Bosne i Hercegovine od austro-ugarske okupacije, pa je usko saradjivao sa pljevaljskim muftijom Semsikadicem. Obojica su bili za to da se u Bosni podigne ustanak po svaku cijenu. Medjutim, kako navodi Dr. M. Memic u svojoj knjizi \"Bosnjaci-muslimani Sandzaka i Crne Gore\": \"Ali-pasa je ubijen u Rugovskoj klisuri na putu za Plav, a smatra se da je ubistvo finansirao pecki feudalac Zejnil-beg iz Djakovice, poznatiji kao Hadzi Zeka, vodja Pecke lige. Da li je Hadzi Zeka stvarni naredbodavac Ali-pasine likvidacije ne moze se sa sigurnoscu utvrditi, ali se zna da ga je ubio Mahmut Rami Rugovac. Rahmetli Ali-pasa Gusinjski je veoma popularan i kod Albanaca, i na Kosovu i u Albaniji, pa je ova sumnja da je ubistvo narucio Hadzi Zeka, koga Albanci takodje slave kao junaka, za njih nevazeca. Jer, albanska pjesma govori da su Ali-pasa i Hadzi Zeka bili veliki prijatelji i da je njegovom ubistvom Hadzi Zeka izgubio najboljeg prijatelja sto je i u pjesmi otpjevano. \"Kur evrane Ali-pashe Gusine, ma verbun te djathtin sy, Kur evrane Ali-pashe Gusine, njerin krah ma kathy\". \"Kada su ubili Ali-pasu Gusinjca, ko da su mi izvadili desno oko, Kada su ubili Ali-pasu Gusinjca, ko da su mi desnu ruku otkinuli\".
Izvor: Harun Crnovršanin i Nuro Sadikoviæ \"Sinovi Sandžaka
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
