Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Dobri Bosnjani
MEÐEDOVIÆ, Avdo

Avdo Meðedoviæ (oko 1875-1955)
AVDO MEÐEDOVIÆ PJEVAÈ EPSKIH PJESAMA




Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Meðedoviæa kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Meðedoviæ obièan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašæe na njegove grane, osiromašiæe kao što je on osiromašio - jer U kojoj kuæi gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.

Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Meðedoviæu nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Meðedoviæ jedan od najveæih pjevaèa epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.

Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasiène jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masaèusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Meðedoviæa zapisali pjesmu Ženidba Smailagiæ Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegoviæ i Paviæeviæ Luka, koju su Amerikanci zabilježili takoðe od Avda Meðedoviæa. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.

Neka se pobliže upoznamo s Avdom Meðedoviæem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanoviæ, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije èitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - \"Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen..\"

Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga roðeni otac ne bi poznao. Isprièao je Nikoli Vujanoviæu i ovo: \"Jednom smo se našli u Iljaza Sijariæa u Šipovice, to mi je bratuèed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božoviæ, opštinski djelovoða, Ragip Hajdaroviæ, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmièio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum æe najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neæu!\"

Pokušaæu da Avda Meðedoviæa još više približim, a to æu uèinitikroz njegovo gostovanje u našoj kuæi, u kuæi Ilijaza Sijariæa, godine1925/26. i slijedeæih godina - kada sam ja bio ðak. Meni, ðaku, nijebilo da sjedim na patosu meðu ljudima, pa sam sjedio u æošku nasanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, trisata hoda od Bijelog Polja, punom kuæa i Godijevaca. Gledao samte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po æilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inaèe prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljaèki svijet, ratarski, stariji ljudi imlaði, preko zime dokoni - dani kratki a noæi duge, i eto ih da èujugusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - \"Zeman kule po æenaru gradi / zeman gradi, zemanrazgraðuje!\" Nikad ništa nisu proèitali jer nepismeni su, sem menejedinog, njihovog ðaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeð zapjesmama, jer se ne èitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostaluusmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sliènim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija,kojoj na èelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Meðedoviæ nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etièki i estetièkikorigovao, pa je, prema tome, bio i pjevaè i pjesnik.

Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajuæi mu time èast i uvaženje - a ne znajuæi da æe, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti uporeðivan sa Homerom, a još manje znajuæi koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.

Avdo Meðedoviæ je bio krupan èovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevaèa. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku èovjeka u koga se ima radšta gledati.

Bio je lošeg imovnog stanja: malo kuæice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme duæan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu duæan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: \"Bez gusala nema razgovora\"... Ja ðak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veæe od obiènih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - \"Hajde, Serdare, kreni ih\" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da æe poèeti molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nijemolitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije poèinjao pjesmu kao što mnogi poèinju: \"Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreæu dijelio\" - nego èesto išao pravo u pjesmu - \"Èala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratuèeda!\" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takoðe u baritonu, tako da se dobija jedno zvuèno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biæe, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.

Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - \"Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci\"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuæe, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.

Preko strune na guslama uvodio je u sobu, meðu te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Paviæeviæ Luku i bega Ljuboviæa - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i maðarije - koje su samo u pjesmi, a inaèe od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - \"U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju.\" - \"Aman, aman!\" uzviknu - Loše gaða, al\' dobro pogaða, u kofije medu oèi dvije, gdje ga ljube majka i sestrica\"... Uzviknu: \"Aman, aman, meðu oèi dvije!\"

A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam ðak - slušam ih i gledam: lièe na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - \"Mahnu sabljom odsjeèe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine.\" Junaèe se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede maèka.

Veliko je èudo kako je Avdo Meðedoviæ mogao da pjeva do pola zimske noæi, i gotovo iz noæi u noæ, a još je veæe èudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.

Izmeðu dva rata bili smo zemlja seljaèka, agrikulturna, pa je pjevaèa uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamæenje i èuvanje prošlosti. I biæe da je zbog toga - zbog pamæenja svoje prošlosti naš èovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevaè, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno èinio i Avdo Meðedoviæ. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Meðedoviæ za njih, a za nas æe biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije - za koju æe, sigurno je biti znaèajan sa gledišta motivske graðe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.

Zanimljivo æe biti da se vidi uticaj Avda Meðedoviæa na druge pjevaèe, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao ðak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevaèa iz toga kraja zapisao èetiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih èuli od Avda Meðedoviæa. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je prouèavala, naroèito s jezièke strane; danas se èuvaju u arhivi rukopisa Akademije.

Ovu kratku rijeè o Avdu Meðedoviæu poèeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Meðedoviæa, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoæe, a za nas je Avdo Meðedoviæ jedan od velikih jugoslovenskih pjevaèa epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.


Æamil Sijariæ (1988)


[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z
ABDAGIĆ, Muhamed
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet