Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Dobri Bosnjani
MOSTARLIÆ, Zaim – Kapetan

Roðen je 1898. u Vozuæoj u kuæi bogatih bošnjaèkih trgovaca Mostarliæa. Od samog njegovog roðenja je bio u centru pažnje uže i šire javnosti jer je rodio se sa takozvanom košuljicom (duplom kozom). Brzo je se razvijao i važio je za èudo od djeteta. Svoje vjersko obrazovanje sticao je pohaðajuæi mekteb u najstarijoj džamiji na zavidoviækoj opæini (Garanska džamija – godina izgradnje cirka 1690. god. Srušena i spaljena tokom
srpsko-crnogorske fašisticke agresije na BiH 1992.- 95. god. u selu Gare nadomak Vozuæe). Vrijedi pomenuti da je tada Vozuæa (pod starim nazivom Vukovine) bila i sama opæina. Školsko obrazovanje je sticao školujuæi se u Vozuæoj, Zavidoviæima, Banja Luci i Sarajevu. Godine 1912., pod velikim pritiskom svoga oca upisuje trgovaèku akademiju u Sarajevu, koju nažalost nikada nije završio. Na akademiji se upoznaje sa Muhamedom Hadžiefendiæem iz Tuzle, sa kojim stvara veliko prijateljstvo. Hadžiefendiæ je imao veliki uticaj na Mostarliæa, druženjem njih dvojice nastaje veliko interesovanje i sklonost vojnièkoj karijeri. Zaim je kažu bio èudo od èovjeka, bio je neopisivo snažan, jednom prilkom je kladeæi se sa svojim prijateljima usmrtio bika od 800 kilograma slomivši mu vrat. Dok je Hadžiefendiæ bio zaèuðavajuæe intelektualno nadaren.

Poèetkom Prvog svjetskog rata Zaim je stupio kao dobrovoljac u 3. bosansko-hercegovaèku pješaèku regimentu. Iz rata se vratio s èinom poruènika, te je naslijedio oca u njegovim trgovaèkim poslovima. No, paralelno s tim, nastavio je i vojnièko usavršavanje, vanredno polažuæi ispite na Vojnoj akademiji u Beogradu, da bi 1938. bio proglašen rezervnim majorom Jugoslavenske kraljevske vojske. Ignoracija, nepravda, neravnopravnost i intervalni pokolji i genocide nad bošnjaèkim narodom utièu kako na Mostarliæa tako i na Hadžiefendiæa. Zajedno se vraæaju iz Begrada u Bosnu i rade na ideji organiziranja Bošnjaèke komponente domobranske divizije.
Hadžiefendiæu je priznat èin bojnika i postavljen je za zapovjednika III bojne 8. pješaèke pukovnije. Mostarliæ je bio njegov zamjenik. Bošnjaci vidjevši jedinu nadu opstanaka u samoodbrani, masovno su stupali novonastaloj Bošnjaèkoj jedinici. Prilikom napada srpskih ustanika s Ozrena na bošnjaèko mjesto Puraèiæ, poèetkom novembra 1941. godine, domobrane Hadžiefendiæeve III bojne zahvatila je panika i poèeli su se u neredu povlaèiti. Hadžiefendiæ i Mostarliæ su sa pistoljima u ruci djelimièno zaveli disciplinu i vratili vojnike na položaje, ali su uvidili da su daleko veæi otpor pružili naoružani domaæi ljudi. Hadžiefendiæ je shvatio da domobrani - a bili su to uglavnom vojni obveznici iz Slavonije (dok su u isto vrijeme domobrani iz Bosne služili po Slavoniji i Hrvatskoj) - nisu imali motivacije da se bore tako daleko od svojih kuæa, u tuðem i nepoznatom kraju. Posljedica toga je bila èinjenica da Oružane snage NDH nisu bile u stanju pružiti zaštitu bošnjaèkim naseljima izloženim strahovitim èetnièkim napadima i pokoljima. Zbog toga su Mostarliæ i Hadžiefendiæ odluèili osnovati jednu samozaštitnu vojnu formaciju organiziranu na teritorijalnom principu. Jedini èovjek u kojeg je Hadžiefendiæ u svaka doba imao povjerenje je bio Zaim - Kapetan Mostarliæ.
Pocetkom decembra 1941. godine èetnièke jedinice iz Srbije i Crne Gore
prebacuju se u istoènu Bosnu. Na prostor Praèa-Ustipraèa iz Srbije dolazi èetnièki odred Radomira Ðekiæa, a u dolinu Krivaje - od Olova preko Vozuæe sve do blizu Zavidoviæa - èetnièka Cerska brigada pod komandom kapetana Dragoslava Raèiæa koje vrše pokolj Bošnjaka, pale i pljaèkaju njihova naselja. Mnoštvo muhadžira kreæe prema sigurnijim podruèjima u dolinama Save, Bosne i Spreèe. Hadžiefendiæ je 7. decembra posjetio ministra domobranstva Slavka Kvaternika, izloživši mu svoje prijedloge.
Kvaternik se složio s tom idejom, te se Hadžiefendiæ vratio u Tuzlu i 20. decembra pozvao opæinske naèelnike, predstavnike vojnih vlasti i druge ugledne ljude na sastanak na kojem je dogovoren ustroj formacije pod nazivom “Dobrovoljaèki odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendiæa”. Formacija je ustrojena dva dana kasnije i isprva se sastojala iz nekoliko satnija rasporeðenih po selima istoèno od Tuzle i oko Živinica, koja su tada neposredno bila ugrožena èetnièkim napadima. Nepuna èetiri mjeseca kasnije, Dobrovoljaèki odjel je preimenovan u Zdrug dobrovoljaèke legije Hadžiefendiæa, da bi u maju taj zdrug konaèno bio preustrojen u Domobransku dobrovoljaèku pukovniju ili Domdo pukovniju. Pukovnija se
sastojala od stožera u Tuzli, te šest bojni rasporeðenih po gradovima i mjestima sjeveroistoène Bosne (Tuzli, Graèanici, Brèkom, Bijeljini, Zvorniku i Puraèiæu). U narodu je najèešæe nazivana \"legijom\", dok su je partizani i èetnici nazivali \"muslimanskom legijom\". Todor Vujašinoviæ
komadant Ozrenskog partizanskog odreda je zabilježio u svom dnevniku kojeg poslije odštampao u knjigu “Ozrenski partizanski odred” 1978. godine sljedeæe; “Vratio sam se u Stog odakle sam zajedno sa svojim pratiocem krenuo da se nadjem sa Raèiæem (zloglasni èetnièki vojvoda Cerski
potpukovnik Dragoslav Raèiæ).
Putem prema Vozuæi saznao sam neke novosti od naših ljudi sa terena. Gotovo po svim Vozuækim selima razmiljeli su se èetnici. Pljaèka i teror nisu prestajali. Prema obavještenjima iz Ribnice, bojovnik Hadžiefendiæ je u Banoviæima uspio da okupi, uglavnom iz tih krajeva i izbjeglih Muslimana iz Vozuæe oko hiljadu ljudi u Muslimansku legiju. Te legionarske jedinice je predvodio poznati i oprobani ustaški ološ Zaim Mostarliæ – Kapetan. Ove su nas vijesti prilièno zabrinule, utoliko više što smo saznali da su Nijemci i domobrani kod Zavidoviæa poèeli da vrše neke pokrete...”

Ovaj Vujašinoviæev dokument jasno govori o ranoj saradnji partizana i èetnika kao i o dejstvima Zaima Mostarliæa Kapetana zajedno sa Muhamedom Hadžiefendiæem. Zanimljivo je i ovo: “Raèiæa smo našli u školi u Vozuæoj. S njim su bili dr. Branko Stakiæ, Stevan Botiæ, i još nekoliko Rèiæevih oficira; meðu kojima i dva brata Tufegdžiæa. Prvo što mi je Raèiæ rekao je to da je dobio obavještenja o prikupljanju Hadžiefendiæevih
snaga na èelu sa Mostarliæem u Ribnici. Izgleda da su ta njegova obavještenja bila još podobro zaèinjena panikom seljaka koji su ga obavještavali, a kad smo mu to i mi potvrdili i kad mu je do smiješnog uplašeni Stakiæ predstavio Ribnicu kao Damaklov maè koji može lahko da presijeèe našu tanku vezu prema Olovu, vezu koja se provlaèila izmeðu
muslimanskih i hrvatskih sela, vidjelo se da se Raèiæ veoma zbunio. Pristao je da bez pogovora izda nareðenje da se èetnici odmah prikupe i da im zabrani svako vršljanje po selima. Obeæao je da æe neke još danas osuditi na batinanje. S Muratom (partizan Bošnjak) sam se dogovorio da on s nekim
Muslimanima poðe u muslimanska sela i da ih na neki naèin smiri. On je na to pristao, posto je Raèiæ èvrsto obeæao da æe zaista zavesti red kod svojih èetnika.``

Meðutim Vujašinoviæ je u svojim navodima opisivao nešto što i ne može biti istina, a to je sljedeæe: “Pošao sam s Muratom u štab našeg bataljona koji je i dalje bio smješten u Svinjašnici. Na prolazu kroz selo Gare susrela nas je oveæa grupa Muslimanki s djecom. Kad su nas poznale, poèele su da mole i preklinju da ih zaštitimo. Ubjeðivao sam ih da æemo u njihovom selu smjestiti jednu našu desetinu, ali sve to ubjeðivanje nije ništa pomagalo, i zato smo riješili da ih porebacimo u Pejanoviæe. Dali smo svoje konje da na njima prenesu djecu”. Ovaj dogaðaj kojeg ovdje navodi Vujašinoviæ nije istinit iz tog razloga što su Pejanoviæi oduvijek bili leglo èetništva, i što ni jedan stariji Vozuæanin i Vozuæanka Bošnjaci ne mogu da potvrde ovu èinjenicu da su bošnjaèke žene i djeca bili od strane partizana evakuirani, a pogotovo ne u èetnièko selo. Osim toga partizani su imali isti tretman kao i èetnici meðu bošnjaèkim stanovnistvom.

Mostarliæ je baš kao i Hadžiefendiæ u politièkom pogledu bio blizak tzv. bošnjaèkim autonomistima u Sarajevu, politièkoj grupaciji koja se zalagala za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH i njezino stavljanje pod izravan njemaèki protektorat, što svjedoèe i izvjestaji predstavnika policijskog atašea u njemaèkom konzulatu u Sarajevu, Rudolfa Treua. S tim u vezi, djelatnici UNS-e su sastavili nekoliko povjerljivih izvještaja o “protudrzavnom radu” Mostarliæa i bojnika Hadžiefendiæa, slikajuæi najcrnjim bojama njegovu pukovniju. Mostarliæ i Hadžiefendiæ su podržali osnivanje SS divizije od bosansko-hercegovaèkih muslimana, jer su autonomisti opæenito taj korak posmatrali kao njemaèku podršku njihovim zahtjevima. U svrhu promicanja za vrbovanje dragovoljaca,
Mostarliæ i Hadžiefendiæ su tokom marta i aprila 1943. obišli nekoliko bosanskih gradova, a naposlijetku su i sami pristupili u Waffen-SS, gdje je Hadžiefendiæ dobio èin SS-Sturmbannführera, a Mostarliæ Oberleutnanda.
Meðutim njihov primjer nisu slijedili drugi èasnici DOMDO pukovnije: nekoliko njih je odmah dezertiralo u partizane (meðu njima i èuveni književnik Meša Selimoviæ), uputivši više proglasa muslimanima da ne idu u SS, veæ da podrže partizane. To je za vlasti NDH bilo previše, pa je bojnik Hadžiefendiæ odmah smijenjen s mjesta zapovjednika DOMDO pukovnije. Mostarliæ je se aktivirao u Waffen-SS i djelovao je uglavnom tokom rijeke Krivaje, Ozrena i Vozuæe. Za razliku od njega Hadžiefendiæ nije se aktivirao u Waffen-SS, zbog zdravstvenih problema. Cijelo ljeto 1943. je proveo na lijeèenju u Zagrebu, a vratio se u Tuzlu negdje u septembru iste godine. Nakon što su partizani zauzeli Tuzlu 2. oktobra, Hadžiefendiæu je u prvom redu ostavljena sloboda, ali su partizani napokon odluèili da ga kao opasnog politièkog protivnika likvidiraju.
Hadžiefendiæ je uhapšen 7. oktobra i izveden pred vojni sud. U presudi je navedeno da je Hadžiefendiæ bio \"jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemaèku vojsku\", èime je \"služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, èije je sinove (...) bacao na ratnu klaonicu za raèun okupatora\", te da je \"prilikom zadnjeg pokusaja
okupatora i ustaških bandi da upadnu u osloboðenu Tuzlu (...) rovario i radio protiv interesa Narodno-oslobodilaèke vojske, stvarajuæi paniku i unoseæi nemir meðu stanovnistvo\". Hadžiefendiæ je osuðen na smrt i strijeljan zajedno s preko pedeset drugih graðana Tuzle, Bošnjaka, Hrvata, pa èak i Srba, koje su komunisti ocijenili \"neprijateljskim elementima\". Njegovi posmrtni ostaci su kasnije preneseni i pokopani ispred
Jalske džamije u Tuzli. Prije nekoliko godina, došlo je do inicijative da se bojnik Hadžiefendiæ i službeno rehabilitira, te da se po njemu nazove jedna ulica u Tuzli, ali to je propalo uslijed medijske hajke koju je pokrenula ultraljevièarska Bosanska stranka. Mostarliæ je sa oèajem primio vijest o smrti svog najboljeg prijatelja, ali jos uvijek nije gubio nadu o ostvarenju bošnjaèkog interesa. U decembru 1943. godine stupa u kontakt sa bošnjaèkim autonomistima u Sarajevu i definitivno se pridružuje. Meðutim borbena dejstva mu nedozvoljavaju da èvršæe se uveze u tu organizaciju. Dolina rijeke Krivaje je još uvijek bila izložena napadima na Bošnjake, ovog puta od èetnièkih i partizanskih jedinica.

14. januara 1944. godine pokrenuo je akciju oslobaðanja Vozuæe iz partizansko-èetnièkih ruku. Meðutim prepušteni sami sebi Bošnjaci nisu imali dovoljno snage za ovaj poduhvat. Saveznici iz Zavidoviæa nisu mogli da ih podrže jer su bili sprijeèeni od partizansko-èetnièkih snaga. 19. januara Zaim Mostarliæ-Kapetan biva u akciji na jednom brdu iznad Vozuæe smrtno ranjen. Od tada se to brdo zove Kapetanovo Brdo. Teško ranjenog su ga prebacili u selo Crnjevo gdje je bio njegovan do svoje smrti u kuæi Ahmeta Èamdžiæa. Na ahiret je preselio 29. januara 1944. godine. Prema rijeèima oèevidaca u njegovim junaèkim grudima se nalazilo 7 metaka.
Nakon njegove smrti razbijena i njegova legija na Vozuæi. Sredinom februara partizani su definitivno zauzeli Vozuæu uz pomoæ èetnika kojima je pružena amnestija i koji su tako reæi umjesto èetnièkih obukli na glave partizanske kape sa petokrakom. Tragajuæi za Zaimom Kapetanom Mostarliæem partizani su maltretirali žitelje sela Crnjeva, palili kuæe sve dok
im nisu pokazali gdje se nalazi mezar od Zaima. Oèevidci tvrde da su partizani da bi se uvjerili da je mrtav i da vide kakav je to èovjek koji može da preživi 10 dana od njegovog ranjavanja sa 7 hitaca u grudni koš odkopali njegov mezar. Na zaprepaštenje Bošnjaka partizani su odnijeli njegovo tijelo i izvršili “Autopsiju”. Neki od partizanskih svjedoka su poslije prièali da je pored jednog èuda “kosuljice tj. duple kože na sebi” prilikom autopsije ustanovljeno i to da je imao dva srca. Od tada pa sve do danas legenda o Zaimu Mostarliæu Kapetanu se preprièava meðu bošnjaèkim življem sa koljena na koljeno. Sticajem okolnosti mnogo toga je se zaboravilo o Zaimu Mostarliæu-Kapetanu, ali je zasigurno svojim do sada navedenim djelima zasigurno zaslužio da se naðe u aleji bošnjaèkih velikana.

Autor: Nedžad Ademoviæ


[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z
ABDAGIĆ, Muhamed
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet