Narode moj, imamo izbor u nedjelju (7. oktobra 2018.) da utvrdimo i potvrdimo da smo državotvorni narod, koji ima samopoštovanje i koji zaslužuje poštovanje drugih kako u vlastitoj zemlji tako i u svijetu. Prvi puta u našoj stoljetnoj povijesti pruža nam se prilika da održimo kontnuitet našeg nacionalnog, političkog i državnog suvereniteta.

Paradoksalno zvuči, ali zahvaljujući tome, Bošnjaci / Bosancu su se probudili. I pokazali su svima da su ih njihovi susjedi podcjelnili i grdno se prevarili u korist bosanske političke misli, bosanske nacionalne svijest i bosanske državotvrone odlučnosti. Stoga, to političko znanje, koje danas imamo nema niko pravu brisati iz našeg pamćenja; tu nacionalnu svijest, koju smo u ratu i miru stekli nema niko pravo osporavati; i tu državotvornu praksu, koju smo ostvarili u krvi i znoju kao nacija nema niko pravo izdati.

Nema nacije bez vlastitog imena, niti ima nacije bez vlastite politike - nacionalne politike. Prema tome, uskraćivanjem naciji njenog prava na vlastito ime, uskraćuje joj se pravo na vlastiti politiku - nacionalnu politiku. Mi, Bošnjaci/Bosanci, bili smo jedan od rijetkih nacija u svijetu, kojoj je uskraćivano pravo na vlastito ime zato što joj je uskraćivano pravo na vlastitu politiku. Ove dvije nepravilnosti su uzročno-posljedične, gdje se uskraćuje jedno da bi se uskratilo drugo pravo tako da uskraćivanjem prava na vlastitu politiku, uskraćivala se mogućnost prava na vlastito ime nacije. Naravno, to stanje bilo je neodrživo.

Ako je Europa, doista, spala da je za genocid osuđena srpska politika brani od muslimana u Bosni, onda je, zaista, ta Europa i jadna i bijedna!
- Gdje ste vi, Mr. Wilson, bili cijelo ovo vrijeme i šta ste radili dok je trajala opsada Sarajeva - četiri godine, duže nego opsada Staljingrada?

Za ovaj problem, dragi moji, moramo naći rješenje. Moramo se osloboditi depresije i beznađa u našim glavama, jer je to pogubnije po našu naciju i državu od granata, koje su nam fijukale iznad naših glava. Od granata iznad naših glava smo se nekako uspjevali skloniti, ali od depresivnih i beznadnih ideja u našim glavama nema skloništa.

Njima nema više povratka u politici. To će se, zasigurno, dogoditi na narednim izborima. A to znači da samo oni koji su spremni da poštuju bosansku istinu i pravdu, koji su sposobni da se nose sa bosanskom istinom i pravdom o ratu i miru, koji nisu potkupljivi za sitne pare, koji nisu povodljivi za tuđom antibosanskom pameću, koji nisu u duši kvarni, koji nisu u srcu pakosni, koji nisu izdali i koji neće izdati bosansku istinu i pravdu - samo ti mogu računati da im Bošnjaci/Bosanci povjere svoje glasove.

Da, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je morao znati da dolazi u Bosnu u kojoj je počinjen ratni zločin genocida nad Bošnjacima/Bosancima, genocid koji njegova ruska politika sramno negira i sramno koristi pravo veta u Vijeću Sigurnosti UN-a kako bi spriječila da se zločin genocida osudi. Ako je ruska (Lavrova) politika spremna to učiniti u ime srpske genocidne politike u Bosni na očigled cijeloga svijeta, zašto bi onda bilo čudno što je Lavrov u Banjoj Luci primio orden, gdje su Karadžić i Mladić? On se s njima bjelodano identificirao bez stida i srama. Onako pravo jaranski i pravo srpsko-rusko-pravoslavno bratski. Dakle, Bošnjaci/Bosanci treba da prestanu da se iščuđuju i "zaprepašćuju", već treba da ustanu i djeluju. Bakir je svojim stavom pokazao kako to treba. Kazao je jasno i nedvosmisleno da srpsko-ruska politika treba da shvati da Bošnjaci/Bosanci nisu blečci. Bošnjaci/Bosanci znaju ko su im bili i ko su im sada pravi prijatelji.

U Bosni nije nikad niko umro od gladi stomaka, ali je bilo onih koji su umirali zbog gladi duše. Najpoznatiji među njima bio je velika bosanska duša Ilhamija. Jer, duša pati ako je gladna istine i pravde. U Bosni je oduvijek bio manjak te dvije biljke bez kojih duša teško može da živi.

Narode moj, moramo htjeti, znati i moći sačuvati moralno i političko sjeme, kojeg su zasijali bosanski šehidi teorijski i praktično. Ne smije se koristiti moralno i političko sito koje tako prosijava da se zdravo sjeme rasipa, a bolesni kukolj u hambar ostavlja. Kroz moralno i političko bošnjačko/bosansko sito mora se prosijati zdravo sjeme za bosanski državni i nacionalni hambar a odbaciti kukolj. Jer, ako nakon svega, nakon genocida, izgubimo zdravo moralno i političko sjeme, nije izvjesno da ćemo ikad više to sjeme imati.