Nacionalna skupština sazvana je u gradu Weimaru (Vajmar) 11. avgusta 1919. kada je usvojen novi njemački ustav. Weimarska republika je bila prilično slaba država koja se tokom četrnaest godina svog postojanja susretala sa brojnim nedaćama i napadima. Veoma visoka inflacija gušila je mladu republiku.

Zadržat ćemo se na knjizi Adolfa Hitlera Mein Kampf, što bi u prevodu na bosanski jezik znači Moja borba. Ovu knjigu koja je i danas aktuelno štivo fašista diljem svijeta diktirao je Adolf Hitler Emilu Maurice u zatvoru Landsberg, a onda od jula 1924. Rudolfu Heßu. Zapravo, Mein Kampf je Hitlerov najvažniji programski tekst, koji je napisan između 1924. i 1926. godine u dva toma.

Nije dakle bilo lahko stupiti na dužnost novom premijeru Wilhelmu Cuno-u. On je preuzeo mjesto kancelara predsjedničkim dekretom Friedricha Eberta i to bez glasanja u Reichstagu. Činilo se da je Wilhelm Cuno u prednosti, jer je bio prvi kancelar Vajmarske republike koji nije bio član niti jedne partije.

Posljednja Zemaljska konferencija Spartakističkog saveza počela je 30. decembra a 1. 1. 1919. je objavljena odluka o formiranju Komunističke partije Njemačke. Prethodno su na Zemaljskoj konfereciji kritizirani stavovi Nezavisne socijaldemokratske partije za koju je Karl Libknecht rekao da je u krizi, a Rosa Luxembrug je podnijela program Komunističke partije Njemačke, koja je odbacila „svaku iluziju o perspektivi brze pobjede revolucije...

išta ne smije da se dogodi što bi štetilo ugledu radničkog pokreta. Treba da budete složni i svjesni odgovornosti. Ono staro i truhlo – monarhija, srušila se sama od sebe. Neka živi novo! Živjela njemačka republika!“ – rekao je u proglasu Republike Philipp Scheidemann.

border=0 width=200 align=left>Htjelo se stvoriti jedno demokratsko društveno ozračje za razliku od dotadašnjeg institucionalnog militarizma. Prema novim ustavnim dokumentima reichskanzelar ubuduće bi svoju snagu izvodio iz odgovornosti prema Reichstagu (Skupštini) a ne prema caru. Namjera je bila da se od Njemačke stvori ustavna monarhija.

Priču o „udarcu nožem u leđa“ su podgrijavali i njemački generali kako se ne bi ugasio mit o vojsci ali i zbog očuvanja svojih pozicija. Njemački vojni prvaci Paul von Hindenburg i Erich Ludendorff su još držali pod kontrolom njemačku armiju, ali je ipak krajem septembra 1918. Ludendorff zatražio od njemačkog kajzera Wilhelma II da odmah traži primirje.

Adolf Hitler, koji se kao 55. član priključio ovoj stranci, dobio je stranački broj 555. Zato što je ova stranke prikrivala svoju minijaturanost pa je svakom članu stranke dodavan broj 500 da bi DAP izgledao snažniji. Bila je to patuljasta stranka na njemačkoj političkoj sceni, iako je broj članova stalno rastao.

Zemlja je bila opterećena ratnim reparacijama, morala je plaćati velike dugove zemljama pobjednicama. Prije toga carska Njemačka je tražila preraspodjelu kolonijalnog carstva koje je uglavnom bilo rukama Engleske i Francuske. Ona je u predvečerje Prvog svjetskog rata bila lišena kolonijalnih posjeda ili ih je imala vrlo malo. Na kraju rata izgubila je i ono malo kolonija.