Bosna i Hercegovina iz političkih razloga nije zatražila članstvo u OIC-u kako ne bi pružila argumente nekim političkim snagama u BiH i inostranstvu koji u svojim propagandnim nastupima žele prikazati BiH kao islamsku državu u kojoj pripadnici drugih naroda i religija ne mogu ostvariti suživot. Međutim, smatramo da je otvorenost OIC-a prema BiH velika prednost za našu zemlju i da će mogućnost njenog članstva u OIC-u vjerovatno ostati otvorena.

Analizirajući ulogu islamskog svijeta na planu donošenja, usvajanja i sprovođenja brojnih zaključaka i dokumenata, svakako – pored ostalih, najznačajnije mjesto zauzimaju rezolucije i deklaracije po pitanju Bosne i Hercegovine. Reakcije islamskog svijeta na agresiju u Bosni i Hercegovini, u prvi mah, bilježe simetričan pristup.

U ovom i sljedećim poglavljima ponudit ćemo odgovor na osnovu saznanja do kojih smo objektivno mogli doći. Također, ponudit ćemo odgovor zašto nismo punopravni član OIC-a. Smatramo da ponuđeni odgovor odražava trenutnu političku bosansku zbilju, ali smo dužni naglasiti i navesti druge primjere i zemlje, kao što je Liban ili neke afričke zemlje u čijem ukupnom broju stanovništva muslimani...

Ovdje postavljamo pitanje kakve su doista bile reakcije islamskog svijeta na brutalnu agresiju i genocid? “Najšire i najdjelotvornije civilizacijsko okupljanje bilo je okupljanje muslimanskog svijeta na strani bosanskih muslimana. Bosanska stvar bila je univerzalno popularna u muslimanskim zemljama; pomoć Bosancima stizala je iz različitih izvora, javnih i privatnih;...”

Historijske korijene agresija na BiH crpi iz velikosrpske, a nešto kasnije i iz velikohrvatske teritorijalne ekspanzionističke politike. Kad se tiče velikosrpske politke njeni korijeni i polazna tačka nalaze se prije svega u Projektu stvaranja “velike Srbije”, još od Ilije Garašanina, ministra unutarnjih poslova Kneževine Srbije i njegovog “Načertanija”. Ideje o “velikoj Srbiji” nalaze snažan oslonac i u “jezičkom nacionalizmu” Vuka Karadžića...

Republiku Bosnu i Hercegovinu je kao suverenu, nezavisnu i cjelovitu državu prva priznala Bugarska, još 15. januara 1992. godine, a Evropska zajednica 6. aprila 1992. godine kada je na nju zvanično i otpočela agresija. Susjedna Hrvatska i SAD-e priznale su Republiku Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, tj. 7. aprila 1992. godine. Od tada, Bosnu i Hercegovinu priznalo je više od 130 zemalja, od toga su 44 arapsko-islamske zemalje s kojima BiH održava pune diplomatske odnose...

Istaknimo, objektivnosti radi, pored nastojanja i pretenzija Srbije da stvori “veliku Srbiju” na historijskom prostoru Bosne i Hercegovine također, Hrvatska je dolaskom Tuđmana na vlast razvijala pretenzije i uspostavu “velike Hrvatske” na državnom teritoriju Bosne i Hercegovine o čemu će kasnije biti riječi.

Najstariji stanovnici Bosne bili su Iliri. Poznato je da su Rimljani u svom osvajačkom pohodu naišli na “starosjedilačko” miješano ilirsko-keltsko pleme (Skordisci) i ratničko pleme u srednjoj Bosni (Desitijati). S vremena na vrijeme bilo je i dodira sa Bizantskim carstvom za vrijeme cara Justinijana. U VI i VII stoljeću došli su na Balkan: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni.

U početku borbe za opstanak BiH bili su prisutni faktori nepoznavanja problema, zatim politička inercija odnosa OIC-a sa bivšom SFRJ (pritisci Zapada i “jugoslavenska” propaganda – srpski lobiji u OIC-u). Ne treba zanemariti ni specifičnost odnosa nekih od članica sa Srbijom za vrijeme agresije kao rezultat prethodne ekonomske te naročito vojne saradnje sa bivšom SFRJ (Libija, Irak, Sirija i dr.)