U aprilu 1994. ja sam imenovan za emira drugog bataljona, a Džemil je unaprijeđen u komandu bataljona na mjesto pomoćnika za bezbjednost. Spremao se teren, pričalo se o velikoj operaciji prema Vlasenici. Formirana je i Operativna grupa kojoj je Sedma potčinjena, komandant je bio Sead Delić, komandant Drugog korpusa.

Ulazak u Sarajevo kao i uvijek za mene nešto posebno, put ka bazi “Fatiha” prošao bez problema i ravno pred Opštinu Stari Grad, svatovi već stigli, mladoženja i mlada tu, mojoj radosti nije bilo kraja, moj najbolji prijatelj, brat se ženi. Ceremonija skromna kao i sve u Sarajevu ali veličanstvena, osjećaji se osjete, radost na licima. Iako smo ukopali velikana samo nekoliko sati prije, iako je hladno zimsko doba, iako padaju granate, život se nastavlja, vjenčavaju se Dževad (Redžep) Ukić i Emina Resulović. Život se nastavlja, Sarajevo živi, bošnjački duh nesalomivi još jednom pokazuje da smo tu svoji na svome da nećemo biti uništeni i pobijeni, da nam ne mogu ništa.

Koji Harun? Ko se to igra sa nama? Mi smo sad čuli da je Harun poginuo. U ternutku sam gubio razum, glas jedva ispustio iz grla: Muljka ja sam nisam poginuo potrudi se da neko ode gore kod Memka (tako smo od milja svi zvali mog babu). Kako je Dunda, Murat i svi ostali, pričajući tako da te informacije može imati zaista samo Harun, koji njih zna i kojeg oni znaju.

Da Sedma nije radila samo na ratnoj odnosno vojničkoj ustrojbi svjedoči i to da je veoma brzo uz Sedmu niklo i nekoliko pratećih elemenata koji su davali doprinos kao i sami borci na terenu, bio je tu list ili glasilo sedme El-Liva koji je dao zaista veliki doprinos u razvijanju informativne i duhovne komponente koja je vezana za ime Sedme muslimanske.

Jedinice Sedme muslimanske su se spremale za doček Vrhovnog komandanta svako je želio biti uređen i zapažen u svome stroju, obučene su najljepše uniforme pripremljene baš za takvu priliku, različiti rodovi jedinice nosili su i nešto drugačije uniforme no ono što je bilo kod svih isto je bila oznaka Sedme koja se nosila na lijevom rukavu i traka oko glave na kojoj je pisalo “La illahe illallah”, ambijent je bio prelijep odisalo je takvo raspoloženje, spravom se za te gazije govorilo da se samo Boga boje.

Jednom prilikom u borbi sa ustašama na fojničkom ratištu Bićo je bio u prvim redovima. Vodila se borba bukvalno prsa u prsa. On je ustao onako bez imalo straha tekbirajući i krenuo direknto na ustaše. Ostali borci su jednostavno instiktivno za njim krenuli. Ustaše su popupistile i linija je bila zauzeta, Bićo se nije zaustavio na tome. Gonio ih je dalje trčeći za njima, dok u jednom trenutku nije poklekao na koljena. Svi su vidjeli da ga je ustaša pucao sa desetak metara.

Tu u jednom šumarku ugledao sam jedan prizor koji me ostavio bez daha. Grupa meni nepoznatih momaka je obavljala namaz u džematu, oko njih poredane i pobodene u zemlju zastave na kojima je pisalo „La Ilahe Iljallah Muhamedun Resulullah“. Oči se nisu mogle nagledati ljepote. To je kao kad momak ugleda lijepu djevojku i ostane zaljubljen u nju sve dok je ne oženi. Ja sam tog momenta znao, ovo će biti moja buduća jedinica, inša-Allah. Bili su to pripadnici Sedme muslimanske brigade, koji su došli braći u pomoć. Među njima bio je i moj školski drug Maka kojeg sam ranije pominjao.

Jedno veče samo su nas pozvali iz Zukine jedinice da je palo Golo Brdo i da moramo pod hitno probati da ga vratimo. Pitamo kako je palo, kada se nije čula nikakva pucnjava? Kažu nam bili ovi Sarajlije od 15 boraca na liniji bilo 12 Srba, razoružali ovu trojicu i otišli četnicima na liniju. Predali Golo Brdo bez borbe.

Svitalo je, sunce je grabilo ka nebu skoro nestrpljivo da sa određene visine posmatra kako se sukobljava zlo i dobro na zemlji. U daljini vidjeli smo i čuli tenkove i transportere. Artiljerija je preoravala. Padalo je na stotine projektila. I kao što smo očekivali, napadi na Proskok su počeli i to u talasima. Nismo mogli svojim očima vjerovati kojim intenzitetom je to teklo, i čime su motivirani ljudi koji su išli u napad. Kasnije ćemo saznati da su bili nadrogirani i pijani. U desetine ranaca nađena su sredstva za podiznje morala. Borba je bila krvava, na obije strane se ginulo i to u ne malim brojevima mjereno. Proskok je saučvan, linije duž odbrane stabilizirane. Prodor četnika, koji je od Grepka tekao, konačno je bar na izvjesno vrijeme zaustavljen.

Dok smo išli ka domu Keva me onako molećivim i tihim glasom upitao: “Boga ti, efendija, hoćeš li me naučiti klanjati ako ovo preživim?” Samo sam ga blago pogledao i zahvalio Bogu kako upućuje u svoju vjeru. A mi smo smrtni ljudi koji samo potpirujemo vatru vjere u srcima ljudi, a Allah izravno upućuje.

Kako se borba odvijala mi smo u dubini podruma navijali za naše. Po svitanju i izlasku sunca prestala je i pucnjava i granatiranje. Smako je otišao do komande i saznao da su naši rasturili četnike, da su učestvovali borci 4. motorizovane i jedna grupa Crnih Labudaova i da je Mirso Ramić kojeg sam pominjao kao Zengu, svojom mladalačkom hrabrošću zasutavio četnike i zoljom, uništio transporter, oštetio jedan tenk. Na desetine četnika je ostalo tog jutro na linji.

U pilote smo gledali kao u heroje. Preživljavali smo priču ratnih partizanskih filmova o prvoj eskadrili, hvala Bogu pa i mi imamo svoje heroje koji lete, ka Goraždu ka Žepi, ka Srebrenici... Neki od njih do tad već su bili oboreni zajedno sa svojom letjelicom. Čak je tih dana jedan od helikoptera na povratku iz Goražda oboren i svi koji su bili u njemu su poginuli uključujući i posadu. Zato sam i ove ljude koje sam vidio doživio kao istinske heroje. Kada su se smjestili i kada smo uspostavili kontakt, jedan od njih je došao na podne namaz u improvizovanom mesdžidu hotela Igman. I to je bila idealna šansa da uspostavimo prisniji kontak. Kratko se predstavio: Ahmed.

Kada smo došli u Podorašac pred večer, već je sve bilo gotovo. Ustaše razbijene, putna komunikacija oslobođena a čak i četnici iznad Konjica pomjereni. Iz onakvog beznađa i osjećaja nemoći u jednom danu, vratiti ovako samopouzdanje i uživati u slasti pobjede, zaista je bilo za nepovjerovati. Ali, Božija milost a posebo kada padaju plemeniti šehidi je bila prisutnija nego što smo mogli i zamisliti.

Ali, jeste! Dođe Sefer - niko ga ne vidje! Navratio kod Zuke, nije obišao ni Operativnu grupu koja komanduje Zukinoj jedinici. Bože, šta je ovo? Kako naši prvaci prave sitne greške koje ih skupo koštaju. Kasnije ću saznati da je Sefer već tih dana bio u nemilosti pojedinaca u njegovm okruženju, ali svejedno, nije smio napraviti takvu grešku, i ja kao Sandžaklija nikad mu to nisam zaboravio.

Sjećam se dobro, jednom mom profesoru se razboljelo dijete od neuhranjenosti i žali se, rekao mu doktor, malo mesa bi mu dobro došlo. A on jadan i kad ima para nema mesa, kad ima mesa nema para. Ja spucam u Hrasnicu i mahsuz samo zbog toga, natrpam u jednu vreću desetak kila tek zaklanog teleta i preko piste. I dan danas 'plodove' tog poklona koristim.

Allah je uzeo Suada sebi kao šehida. Obećan mu je Džennet bez polaganja računa, najveća životna želja svih nas da na kraju svog života osjetimo slasti Dženneta. Njegova porodica danas vjerovatno i ne zna da je poginuo. Prije nekoliko mjeseci poginuo je kao šehid i njegov babo. Vidite, Kur’an za njih kaže da nisu mrtvi. Kako su oni živi? Pa, dok god bude života na ovoj zemlji i sjećanja na šehide i učenja dova za njihovu dušu, oni će itekako biti živi. Dok god budemo voljeli svoju zemlju kao što su je oni voljeli i nisu žalili svoje živote za nju dati, oni će biti živi. Dok god se bude učio Kur’an i ajet koji govori o šehidima, oni će biti živi. Bit će živi kada budu na sudnjem danu imali pravo zagovora (šefaata) za svoje najbliže da ih uvedu u Džennet.

Kada sam došao u bazu susreo sam se sa jednom neugodnošću. Kako sad ispričati da sam došao preko Trebevića. Niko mi neće povjerovati. Većina mojih prijatelja i saboraca iz Fatiha me srdačno selamila i pitala kako bi preko piste, jer su neki imali namjeru prelaziti ovih dana. Kada sam ispričao šta je bilo i kada sam rekao da među živima više nije naš saborac Suad, situacija se uozbiljila i svi su prihvatili priču. Nekako su željeli pomoći da se odmorim i oporavim od svega što sam prošao.

Kada je pao prvi sumrak, počeo sam svoje konačno prebacivanje preko četničke linije. Trebao sam preći jedan put, koji je povezivao liniju, čuvanu od četnika i objekat u kojem je bila smještena njihova straža. Kada sam došao nadomak tog puta, do zadnjeg drveta, provirio sam da vidim ima li koga. Vidio sam jednog četnika kako dolazi ka meni iz pravca kuće za stražu. Nisam znao kako postupiti. Drvo iza kojeg sam stajao bilo je prilično tanko i loša zaštita, a svaki pokret bi me odao.

Poslije svakog sabaha učila se halka Kur’ana i jedan od njih bi dersio, među njima je bio jedan Bošnjak porijeklom i govorio je veoma teško bosanski ali smo ga razumjeli i prevodio bi nam dersove. Među njima bio je jedan opsjednut Hurijama. (Hurije su džennetske ljepotice koje po predaji Poslanika a.s. dočekuju šehide i svaki šehid imao bi po 70 hurija).

Jedno večer na akšam namazu u džamiji na Kovačima (jedno hrasničko naselje) susreo sam Maku mog školskog druga iz Medrese koji je bio pripadnik Muslimanskih snaga u Travniku a došao tu u posjetu svojoj sestri. Pričao mi je sa oduševljenjem o dolasku braće iz islamskih zemalja koji pomažu našoj pravednoj odbarmbenoj borbi. Sa ushićenjem je pripovijedao o bitkama u kojima je učestvovao sa njima, i načinu na koji žive i vode borbu.

Pred mrak smo se počeli dozivati i vraćati u logor. Kada smo stigli vidjeli smo jednu grupu koja je bila prilično vesela i da svi jednoj djevojci čestitaju i odaju priznanja, shvatili smo da je ta djevojka koju su zvali ŽUTA bila heroj na desnoj strani da je RPG-eom razbila grupu četnika na čemu smo joj i mi čestitali, ali Boga mi zapazili smo i da nas domaći vojnici sa poštovanjem gledaju i da nam zahvaljuju na pomoći, rekli su nam da smo mi jedina grupa koja je došla na Grebak i da je pristala da pomogne njima.

Rekli su nam da budemo spremni da će biti obezbjeđen jedan kamion koji će nas dovesti do naših boraca na Grepku gdje su se formirali konvoji koji su nosili hranu i municiju do opkoljenog Goražda. Potrpali smo se u jedan kamion i krenuli u potpuno nepoznatu avanturu.

Hrabro smo pokušavali i neki su uspjeli proći, ostalo nas još jedanest. U međuvremenu na pisti su neki drugi probali prolaziti tako je bilo dosta živo i žice su već popustale, a i mi smo bili naoružani kliještima za sječenje žice, tako smo brzo otvarali rupe u ogradi, a i ona žica po sredini između pista je popustala, i u njoj su se pravili otvori.

Kada sam se vraćao prema bazi Fatiha na istom mjestu sretnem profesora i saopštim mu da ćemo i nas dvojica ići sa njim, što ga je jako obradovalo i zamolio me još da vidim ima li ko iz jedinice da je sa tog prostora da bi išao. U jedinici su nam se još pridružili Bećar, koji je radio kao portir u Medresi i ef. Šetkić, moj kolega. Tako je broj Gazinovaca na putu za Žepu narastao na pet. Ta vijest je neke iznenadila pitajući se za razloge posebno moje i Rušidove, jer šta Sandžaklije imaju sa Žepom?

Pokušao što je bilo u mojoj moći da unesem raspoloženja u sobu, što šalom što dersovima, što je bilo na početku sa prezirom posmatrano jer je među osobljem bilo dosta nemuslimana. Ali veoma brzo se ispostavilo da moje prisustvo u toj sobi donosi i rezultate, živost pacijenata je povećana čak jedan od ljekara je tvrdio da se brže opravljaju. Tako je dr. Jadranko Jelić skoro svako veče ostajao do kasno sa nama u sobi i samnom vodio duge razgovore o vjeri u Boga i potrebi oslanjana na Njega u teškoj situaciji.

Rahmetli dr. Abdullah Nakaš je nadljudskim naporima sačuvao Ukinu nogu, na kojoj je napravljeno desetak hirurških zahvata od toga da mu je arterija navezivana nekim plastičnim nastavcima, koji nisu funkcionirali, kada se mislilo da nema lijeka da će noga biti amputirana, Božijom voljom, krv je našla puta do najudaljenijih dijelova stopala i prsta, tako da i danas Uka ko ide na svoje dvije noge. Nažalost ne osjeća lijevu nogu ispod koljena jer ne radi živac koji je uništen zlikovačkim metkom.

Zolja koju sam nosio na leđima je zakačila o limena vrata WC-a koji je bio na samoj ivici štale. To je bio takav prasak da sam imao osjećaj da su i naši, čak na našim linijama čuli. Onda smo obojica počeli bjesomučno trčati kroz veliku travu, bježeći prema strani i šumi na kojoj su bili ostatak naše ekipe. Hvala Bogu sve je dobro prošlo. Odahnuli smo kad so stigli do naših momaka koji su nam ispričali on ošto se dešavalo a mi nismo mogli vidjeti jer smo bili u štali.

A da mi smo dobro, a ti kako si, što ne dođes, šta čekaš, - zasu me pitanjima?
Pa… majko znaš ne mogu da izađem. Sarajevo je u okruženju, svud po brdima su oni’ – rekoj joj i zastadoh na trenutak birajući riječi kažem joj:
Majko ne sekiraj se za mene meni je fino, tu sam sa Rušidom, ti znas kako je on dobar čovjek, pomoći ce mi on da sve ovo prođe što bolje može.

Počele su se čuti eksplozije bombi, Nihad je u jednu prostoriju kroz prozor ubacio bombu rezultat je bio više nego očigledan, odjekivali su tekbiri, napredovalo se kuća po kuća, slast pobjede pa makar i na malom prostoru bio je više nego očigledan. Bili smo u momentima zadovoljni, dok na motoroli koju smo imali nismo saznali da je ranjen Izo, mladić koji je imao nepunih 19 godina, lica kao curica, ali prekrasnog morala i vjere.

Kad sam se premao da dam signal za akciju Uka mi je panično dao znak da sačekam, pred njim na pola metra a bio sam tik uz njega vidjeli smo MRUD (mina usmjerenog dejstva) meni se u trnu osusiše usta nestade pljuvačke šta ako nas otkriju prije nego to Uka demontira, on je već radio prišao je do nje osmotrio da nemo okolo koja nagazna ili odskocna i kliještima prerezao kabal koj je vodio ka Kuli...

Prihvatim izazov i nabijemo obojica rukavice, oko nas se formira krug, kao pravi ring i počne odmjeravanje snage. Svako malo meni Esina ljevica poklopi oči, ali s obzirom da se čuvao da me jako ne udari ja tome nisam pridavao važnost, dok ga jednom nisam potkačio malo jače. Poslije toga sijevnula su dva udarca: jedan mi je poklopio oči, drugi bradu, za treći nije bilo vremena - već sam bio na podu u pravom "nokautu". Poslije tog iskustva više rukavice nisu išle na moje ruke.

Patriotizam kao najači motiv je dominirao kod većine Bošnjaka, tada još uvijek Muslimana, jednog dijela Srba i Hrvata, tako je iz Patriotske lige i nastala multikonfesionalna i multinacionalna Teritorijalna odbrana a potom i Armija RBiH, čak u njenom vrhu su bili odmah iza Načelnika štaba, zamjenici Srbin i Hrvat.

Potom se desio i famozni 2. maj, da kod Bošnjaka neće sve biti kako treba potrudio se izdajnik Fikret Abdić. Dok su predsjednika Aliju Izetbegovića držali zatvorenog, Abdić je u srajevskom televizijskom studiju čekao da se proglasi za predsjednika. Tog dana desio se i sveopšti napad na Sarajevo. Samo Bog dragi zna kako su ti obični mali ljudi sa srcem većim od Trebevića uspjeli sačuvati Sarajevo i zgradu Predsjedništva.

Po dolasku u Sarajevo naišao sam na nešto nevjerovatno: toliko je bilo nepovjerenja, ama baš na svakom koraku. Pričajući priču da sam pobjegao iz JNA odnosno da sam pušten od strane Hrvatske vojske još više sam izazivao nepovjerenje među ljudima, za koje sam znao da se bave organizacijom Patriotske lige, isto tako i među Zelenim beretkama.