Mesdžidul Haramu najlakše možete prići u predsabahskim sahatima, ali ni tada vam nije sigurno da ćete uspijeti ući na prvio nivo, naročito ako dolazite na glavnu kapiju iz pravca sahat-kule. Dok se na podne i ikindiju i nekako možete probiti na neki od gateova, na akšam i jaciju izgleda skoro nemogućim, jer većina hodočasnika koja imade tu sreću da uđe unutar Mesdžida, opremljena je saburom i drugim potrepštinama da ne izlazi do poslije jacije namaza. Hadžije vrijeme unutar samoga Mesdžida, ukoliko ne tavafe, provode u učenju Kur'ana, klanjanju nafila, zikrenju i upućivanju dova.

Korisitim vakum od minute ili dvije koji se pravi poslije svakog namaza dok se hodočasnici iznova svom silinom ne vrate u fluidno stanje i zazuje svoje najiskrenije zirkove i dove, te hitro koračam prema Kabi, sve dok me na nekih tridesetak metara od nje noge ne izdaju. Sklanjam se iza jednog djeda oknjene brade koji je dovio, razastrem sedžadu i klanjam dva rekata salatul-tešškur. Predajem selam i već u nekom nepojmljivom stanju liječim oči i dušu gledanjem u Kabu. Pribirem se i dovim, dovim za sebe, za porodicu, za rodbinu, za prijatelje, za naše institucije, vođe i prviše, za Sandžak, za Bosnu, za ummet... sve dok me ne prenu vojnici koji oslobađaju put hadžijama u tavafu koji se iz treptaja oka u treptaj oka širi i već doseže do mene.

Pokušavamo stupiti sa njima u kontakt i razmijeniti iskustva. Njihov vođa prihvaća razgovor na egleskom jeziku, daje nam neophodne smjernice o tehničkim stvarima, s koje strane ćemo najlakše prići Haremu, kako se provući kroz gužvu, kako obaviti umranske obrede, te obećava da će nam, koliko je u prilici, pomoći da se snađemo prilikom ovog prvog odlaska u Harem. Zove se Ahmed, iz Maroka je.

Domaćini nas pozivaju da se okrijepimo, dok oni ne pozovu vozača i objašnjavaju da ćemo odmah ići za Mekku. Upuznajemo se sa našim novim saputnikom, Muhammedom prosvjetnim inspektorom za nastavu informatike u srednjim školama iz Libije, i on je u ihramima. Raspitujemo se po malo o životu u Libiji nakon Gadafijevog pada, Muhamed kaže da je život dosta bolji, ali da se zemlja još oporavlja i da će trebati vremena da narodu bude lagodnije. U tome stiže naš vozač i s prtljagom nas vodi ka parkingu gdje nas čeka autobus. Krećemo put Mekke i počinjemo trepravim glasovima učiti: "Lebbejkellahumme leke lebejk! Lebejke la šerike leke lebbejk! Innel hamde ve niamete leke vel mulk! La šerike leke! Lebbejk!"

Krenuli smo u subotu 5. Okotbra, iz Novoga Pazara Zejto Rastoder i ja, prema Beogradu gdje nas je već čekao Mumin Bilali iz Beograda. Na samome polasku se halaliimo sa najbližima i krećemo s našim voyačem Habibom Fijuljaninom put aerodroma Nikola Tesla odakle naš avion treba da pleti put Istanbula, a zatim i put Džedde. Pri izlasku iz Novog Pazara, obveseli dodatno nas obveseli poziv brižljivog Muftije Muamer ef. Zukorlić koji nam još jednom poželi hairli i sretan put, i uameneti da selame najvećim našim svetinjama i dove za naše muslimane diljem svijeta, a osobice Sandžaka i Bosne.