Komentari citalaca
Molimo Vas da procitate pravilnik o postavljanju komentara
KRVNIK MLADIĆ NIJEMO POSMATRAO SNIMAK UBISTVA SNAJPEROM SEDMOGODIŠNJEG NERMINA DIVOVIĆA
Autor: Avdo Huseinović
Objavljeno: 29. August 2012. 20:08:51
Postavljanje komentara na priloge je trenutno suspendovano.
— Boran (2012-09-01 07:27:13)
— aleksa (2012-08-31 07:39:32)
Mladica treba izruciti familijama ubijenih da mu oni usranom motkom
sude do smrti,polako!
- - - - - - - - -
Slažem se,ali,
tako su partizani vodili zarobljene u bježaniji prema Austriji 45.,
vraćali ih pješice i porodice ubijenih udri motkama.
@aleksa,
taj čin,koji ti sada prizivaš i sa kojim se ja slažem,sada koriste poraženi 45.
i blate Tita i partizane kako su veći zlikovci od njih.
Ne valja kako god okreneš.Evo ti primjera u tekstu institucije Fatmira (komunistički zločini).Sa zlikovcima i ubicama treba fino,
demokratski,dati im finu zatvorsku sobu sa televizorom,advokata im
priskrbiti i suditi im do iznemoglosti.
Kakva motka,pa još usrana !!!!!
Nemam volje potražiti da li si ti ovdje ikada napisao kako su Tito i
partizani zlostavljali i ubijali motkama bošnjake zarobljene u bježaniji
45.prema Austriji.
To bi bilo interesantno ispitati,onako,reda radi.
— aleksa (2012-08-31 07:48:46)
Ko nas voli a ko nas mrzi:Engleska je na starome kursu mrznje.
RAZGOVOR SA CAROLE HODGE: KAKO VELIKA BRITANIJA DJELUJE PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE?
Putujuci autobusom od Sarajeva do Orebica u petak 3. avgusta 2012 upoznao sam se sa jednom istaknutom autoricom iz Velike Britanije, koja pise o ratu u BiH. Njeno ime je Carole Hodge. Ona je vec godinama u Bosni i Hercegovini, cak govori i nas jezik, jer joj je to potrebno u njenom poslu, buduci da se taj poSao sastoji od komunciranja sa gradjnaima BiH o ratu u BiH.
Ubrzo je krenula prica o ratu. NjenA verzija je slijedeca: Bosne i Hercegovina nije mogla nista bolje proci u ratu buduci da su srpski saveznici iz svijeta, predvodjeni Velikom Britanijom, politicki sabotirali Bosnu i pomagali Srbima. Moja pozicija je bila da su nasi politicari, Alija izetbegovic i ostali, bili izdajnici, montirani od strane srpskih tajnih policija, udbe i KOS-a na celo BiH. Ona se nije ni malo iznenadila na tu tvrdnju, nego me je pokusala ubijediti u zavjere svijeta protiv BiH.
U toj diskusiji meni je veoma olaksala posao cinjenica da ona ima sve podatke u glavi. Na primjer, ona zna da je predsjednik USA Bush stariji izdao ultimatum Jugoslovenskoj narodnoj armiji 15. aprila 1992. da se povuce iz BiH u roku od 15 dana i da je Sesta americka flota tada usla u Jadran. Zatim ona zna i da je Alija Izetbegovic otisao na pregovore sa generalima JNA (zapamtila je ime Adzica) u Skopje, ali nije povezala da je tim Izetbegovicevim odlaskom upropasten Bushov ultimatum, tj. da je tim odlaskom na pregovore Alija Izetbegovic presao sa normativnog (zakonitog) rjesavanja krize u BiH na dogovorno (nagodbeno) rjesavanje krize u BiH, tj. odbacio je internacionalno pravo koje je bilo 100% na strani RBiH u korist pregovora, koji su bili 100% u korist do tada nepriznatih pobunjenika, cetnika i, kasnije HVO-a.
Buduci da bi te cinjenice bacile na smetljiste sva njena "istrazivanja" i knjige o Bosni, ona je grcevito pocela traziti greske u mome vidjenju rata u BiH. Medjutim, sta god da je izvukla iz svoga arsenala ja sam lako pobio pravnim argumentom. Na kraju, pritjesnjena cinjenicama koje nije zeljela da prihvati sirota Carole rece:
"Imaj na umu da je tada 1992 godine Internacionalno pravo bilo u povoju i nije se postovalo."
Ja sam joj odgovorio: "Dokazacu vam da se internacionalno pravo i te kako postovalo. Zar nije Savjet sigurnosti jednoglasno izglasao priznanje Republike Bosnu i Hercegovinu kao nezavisne drzave, clanice UN, mada su u Savjetu sigurnosti bili srpski prijatelji Engleska, Rusija i Kina?
Potpuno porazena tim nepobitnim argumentom, Carole je pribjegla direktnom laganju. Kazala je: "Kina nije priznala Bosnu."
Ja sam joj dogovorio: "Znate da to nije istina. Da Kina nije priznala Bosnu, onda Bosna nebi postala clanica UN, jer negativan glas Kine ima snagu veta."
Dodao sam: "Evo vam jos dokaza da je internacionalno pravo bilo primjenjivano u slucaju Republike Bosne i Hercegovine. Zar nije Savjet sigurnosti usvojio jednoglasno rezoluciju 752 kojom je proglasio Srbiju, Crnu Goru i JNA agresorima na RBiH, zar nije Savjet sigurnosti jednoglasno usvojio rezoluciju 757 kojom je jednoglasno proglasio Jugoslaviju agresorom i uveo joj ekonomske sankcije. Znaci, srpski prijatelji Rusija, Kina, i Engleska su striktno postovale inetrnacinalno pravo i kaznajvale agresore bez obizra na stara saveznistva. Internacionalno pravo je vaznije od prijateljstava i saveznistava.
Carole je brzo shvatila da joj je ostalo jedino da laze ili da prizna da je njena teorija o zavjerama svijeta protiv RBiH potpuno netacna, a kao zena koja zna sta znaci rijec kredibilitet, shvatila je da joj se ne isplati lagati, te je onda naglo prekinula diskusiju, rijecima: "Izvini ja bih se vratila citanju moje knjige."
Ja sam se na pauzi obratio supruzi i jednoj Bosanki iz Svedske, koja je sjedila iza Carole pitajuci ih da mozda nisam bio neprisotajan, pa je ona tako naglo prekinula? Kazali su mi, parafraziram: "Ne. Nisi bio ni malo nepristojan. U stvari je ona bila malo nepristojna. Jer, kada bi vidjela da dolazi neki tvoj argument, koji neku njenu izjavu dovodi u kontradikciju, ona bi te prekidala da ne dovrsis recenicu, da izbjegne nezgodnu situaciju kada se ustanovi da njen argument ne vrijedi.
Kada sam slijedeci dan dosao do kompjutera primjetio sam da je neko vise puta otvarao moju knjigu Rat u BIH 1992-1995 na Engleskom http://www.hdmagazine.com/bosnia/articles/book-1.html
Mozda se Carole htjela dublje upoznati sa mojom knjigom, a mozda je slucajno bas tada neko drugi navalio da cita moju knjugu.
Ono sto mogu odavde iznijeti kao zakljucak je: Do sada sam sreo desetine "autora" i "prijatelja" Bosne i Hercegovine iz svijeta i mnogi imaju gotovo identicnu pricu kao Carole, a to je da mi ne odlucujemo o sebi, dakle, uzalud nam je bilo sta i pokusavati, osim moliti svijet da nas spasava od zlocastih cetnika koji nekom cudnm logikom, za razliku od nas sami donose odluke, ne potajuci nikoga.
U stvari, tacno je da je Engleska politika neprijateljski raspolozena prema nama, ali ne toliko da bi se ogrijesili o internacionalne zakone zbog cetnika. Njihovo neprijateljsko djelovaje protiv Bosne i Hercegovine i Bosnjaka racuna na nase izdajnike i cuva im ledja lansirajuci mnogobrojne "naucne" projekte u kojima nas autori kao Carole educiraju da nista ne mozemo uraditi za spas Bosne, da velike sile odlucuju o malima, dakle da se ni ne trudimo, osim da njih molimo za pomoc.
Potvrdu ovoga zakljucka sam nasao vec za nekoliko dana. Na plazi u Orebicu me prepoznade aktivistkinja pokreta za RBiH iz Njemacke, Sadija K. U razgovoru s njom saznadoh da njen sin dobio projekat na univerzitetu da istrazuje mogucnost "postepene integracije Bosne i Hercegovine". Znaci, u tome projektu u startu prihvatamo danasnje ustrojstvo, bez obira sto je nastalo genocidom i nelegalnim sredstvima, i onda molimo RS da se postepeno integrise u jedinstvenu dravu BiH. To je isto kao raditi naucni rad kojim bi trebali istrazivati kako da se vukovi dobrovoljno odreknu ovaca. Nasa jedina zastita nije u trazenju od neprijatelja BiH da zavole BiH, nego da mi odbranimo BiH boreci se legalnim sredstvima protiv njih, tj. prvenstveno ne priznajuci RS.
koristim priliku da pozdravljam moju prijateljicu Sadiju i nadam se da ce njen sin u svoj doktorat ugraditi i ovu nasu verziju spasa Bosne i Hercegovine, a to znaci nepriznavanje RS-a i borbu za intergaciju RBiH na osnovu nelegalnosti RS-a i legalnosti Ustava Republike BiH.
— aleksa (2012-08-31 07:46:22)
Malo vise ko nas voli a ko nas,ko do sada mrzi:
ENGLESKA
"Imaj na umu da je tada 1992 godine Internacionalno pravo bilo u povoju i nije se postovalo."
Ja sam joj odgovorio: "Dokazacu vam da se internacionalno pravo i te kako postovalo. Zar nije Savjet sigurnosti jednoglasno izglasao priznanje Republike Bosnu i Hercegovinu kao nezavisne drzave, clanice UN, mada su u Savjetu sigurnosti bili srpski prijatelji Engleska, Rusija i Kina?
Potpuno porazena tim nepobitnim argumentom, Carole je pribjegla direktnom laganju. Kazala je: "Kina nije priznala Bosnu."
Ja sam joj dogovorio: "Znate da to nije istina. Da Kina nije priznala Bosnu, onda Bosna nebi postala clanica UN, jer negativan glas Kine ima snagu veta."
Dodao sam: "Evo vam jos dokaza da je internacionalno pravo bilo primjenjivano u slucaju Republike Bosne i Hercegovine. Zar nije Savjet sigurnosti usvojio jednoglasno rezoluciju 752 kojom je proglasio Srbiju, Crnu Goru i JNA agresorima na RBiH, zar nije Savjet sigurnosti jednoglasno usvojio rezoluciju 757 kojom je jednoglasno proglasio Jugoslaviju agresorom i uveo joj ekonomske sankcije. Znaci, srpski prijatelji Rusija, Kina, i Engleska su striktno postovale inetrnacinalno pravo i kaznajvale agresore bez obizra na stara saveznistva. Internacionalno pravo je vaznije od prijateljstava i saveznistava.
Carole je brzo shvatila da joj je ostalo jedino da laze ili da prizna da je njena teorija o zavjerama svijeta protiv RBiH potpuno netacna, a kao zena koja zna sta znaci rijec kredibilitet, shvatila je da joj se ne isplati lagati, te je onda naglo prekinula diskusiju, rijecima: "Izvini ja bih se vratila citanju moje knjige."
Ja sam se na pauzi obratio supruzi i jednoj Bosanki iz Svedske, koja je sjedila iza Carole pitajuci ih da mozda nisam bio neprisotajan, pa je ona tako naglo prekinula? Kazali su mi, parafraziram: "Ne. Nisi bio ni malo nepristojan. U stvari je ona bila malo nepristojna. Jer, kada bi vidjela da dolazi neki tvoj argument, koji neku njenu izjavu dovodi u kontradikciju, ona bi te prekidala da ne dovrsis recenicu, da izbjegne nezgodnu situaciju kada se ustanovi da njen argument ne vrijedi.
Kada sam slijedeci dan dosao do kompjutera primjetio sam da je neko vise puta otvarao moju knjigu Rat u BIH 1992-1995 na Engleskom http://www.hdmagazine.com/bosnia/articles/book-1.html
Mozda se Carole htjela dublje upoznati sa mojom knjigom, a mozda je slucajno bas tada neko drugi navalio da cita moju knjugu.
Ono sto mogu odavde iznijeti kao zakljucak je: Do sada sam sreo desetine "autora" i "prijatelja" Bosne i Hercegovine iz svijeta i mnogi imaju gotovo identicnu pricu kao Carole, a to je da mi ne odlucujemo o sebi, dakle, uzalud nam je bilo sta i pokusavati, osim moliti svijet da nas spasava od zlocastih cetnika koji nekom cudnm logikom, za razliku od nas sami donose odluke, ne potajuci nikoga.
U stvari, tacno je da je Engleska politika neprijateljski raspolozena prema nama, ali ne toliko da bi se ogrijesili o internacionalne zakone zbog cetnika. Njihovo neprijateljsko djelovaje protiv Bosne i Hercegovine i Bosnjaka racuna na nase izdajnike i cuva im ledja lansirajuci mnogobrojne "naucne" projekte u kojima nas autori kao Carole educiraju da nista ne mozemo uraditi za spas Bosne, da velike sile odlucuju o malima, dakle da se ni ne trudimo, osim da njih molimo za pomoc.
Potvrdu ovoga zakljucka sam nasao vec za nekoliko dana. Na plazi u Orebicu me prepoznade aktivistkinja pokreta za RBiH iz Njemacke, Sadija K. U razgovoru s njom saznadoh da njen sin dobio projekat na univerzitetu da istrazuje mogucnost "postepene integracije Bosne i Hercegovine". Znaci, u tome projektu u startu prihvatamo danasnje ustrojstvo, bez obira sto je nastalo genocidom i nelegalnim sredstvima, i onda molimo RS da se postepeno integrise u jedinstvenu dravu BiH. To je isto kao raditi naucni rad kojim bi trebali istrazivati kako da se vukovi dobrovoljno odreknu ovaca. Nasa jedina zastita nije u trazenju od neprijatelja BiH da zavole BiH, nego da mi odbranimo BiH boreci se legalnim sredstvima protiv njih, tj. prvenstveno ne priznajuci RS.
koristim priliku da pozdravljam moju prijateljicu Sadiju i nadam se da ce njen sin u svoj doktorat ugraditi i ovu nasu verziju spasa Bosne i Hercegovine, a to znaci nepriznavanje RS-a i borbu za intergaciju RBiH na osnovu nelegalnosti RS-a i legalnosti Ustava Republike BiH.
— aleksa (2012-08-31 07:39:32)
Mladica treba izruciti familijama ubijen da mu oni usranom motkom sude do smrti,polako!
— aleksa (2012-08-30 07:49:20)
KRMAK je krmak nikad covjek.
Mislim da je ovaj tekst zanimljiv:
“Danas se Bosna i Hercegovina - trošna dejtonska, kvazi-kolonijalna kreacija - približava potpunom kolapsu, politička paraliza je sve veća i veća, a ekonomska situacija se pogoršava. Bosanci si ne mogu pomoći, a spasioci iz 90-tih se ne čine previše zainteresirani za to.”
foto: fes.ba
Autor: Vuk Bačanović
Veličina slova:aaa
“Danas se Bosna i Hercegovina - trošna dejtonska, kvazi-kolonijalna kreacija - približava potpunom kolapsu, politička paraliza je sve veća i veća, a ekonomska situacija se pogoršava. Bosanci si ne mogu pomoći, a spasioci iz 90-tih se ne čine previše zainteresirani za to.”, piše John R. Schindler, profesor nacionalne sigurnosti na Koledžu američke ratne mornarice u some tekstu “Zaboravljeni neuspijeh u Bosni” za posljednji broj magazina Nacionalni interes.
Iako međunarodnoj zajednici, “kolonijalnim nad-gospodarima”, priznaje da su, svođenjem teškog naoružanja u BiH na minimum, efektno sprečili izbijanje novog rata, etničke netrpeljivosti nisu otklonjene: “Obećano međuetničko povjerenje nikada nije ponovo uspostavljeno, a neprijateljstvo Srba, Hrvata i Muslimana je jednako duboko kao i prije 20 godina, s obzirom da su nacionalističke ideologije prenete na narednu generaciju.”
Iako “komunističku Bosnu” s početka 90-tih smatra “rajem” naspram “močvare kriminala, korupcije i siromaštva u Bosni pod zapadnim vodstvom”, a za sadašnje stanje krivi kriminalizirane elite i institucionalizirani kiriminal pod nominalnim zapadnim vodstvom, autor donosi vrlo sporan zaključak o srži problema bosanskohercegovačkog društva. Zaključuje da NATO, EU i nevladine organizacije nisu shvatile “jasnu lekciju rata”, a to je da “većina Bosanaca ne želi živjeti među ljudima koji ne pripadaju njihovoj etno-religijskoj grupi.” Schindler, dakle, u svojim analizama nije odmakao dalje od uzdaha čaršijskih filozofa i cinika po kojima je svaka borba uzaludna, jer je “narod” taj koji ne valja, jer je on taj koji “želi” nacionaliste, “hoće” da bude varan, pljačkan i manipulisan, štoviše radije, “pristaje” na to da bude pljačkan i manipulisan od strane “svojih”, što će, u krajnjoj liniji, dovesti do raspada države, ili novog rata.
Ako bismo zdravo za gotovo prihvatili ovakvo rezonovanje, o “rezonovanju” naroda, onda nam ne bi ostalo ništa drugo nego da, barem kada je u pitanju BiH, pristanemo na njegovu “volju” i složimo se da su getoizacija i disolucija najbolja rješenja. To je “volja” više puta iskazana na demokratskim izborima i, na kraju krajeva, zapečaćena “demokratskim” ratom. Ko bi se tome protivio? Međutim, ako procese ne analiziramo površno, već naučno onda dobijamo posve drgačiju sliku stvarnosti u kojoj živimo, a koja ni u kom slučaju nije tako beznadežno ispunjena zlom i glupošću. Kao što je u svome “Materijalističkom shvatanju istorije” podsjetio Antonio Labriola, “za nas je... neosporan princip da ne određuju oblici svijesti društveno biće, naprotiv, društveno biće određuje oblike svijesti. Ti oblici svijesti, kako ih određuju uslovi života i sami su istorija.
Nije to samo ekonomski kostur već, ujedno, i sve ono što taj kostur oblači i pokriva, sve do šarolikih odraza mašte.” Dakle, specifična “svijest”, specifična kolektivna psihologija, jeste posljedica određenih činjeničnih društvenih uslova, koji kroz dominaciju vladajuće klase nad potčinjenom “pretpostavljaju određeni oblik proizvodnje i preraspodjele neposrednih sredstava za život”. “Socijalna psihologija”, piše Labriola, “nije izraz apstraktnog i opšteg procesa takozvanog ljudskog duha. Ona je uvijek specifičan proizvod specifičnih uslova.” U istoriji, pak, upozorava Labriola, uprks bazičnoj ekonomskoj strukturi, nema oblika svijesti koj ne prati i ono što je bazirano na “sujevjerju””, odnosno i ono što je “naivno, nagonsko, nepromišljeno, fantastično” . Drugim riječima, čovjek, pa i narod, nisu fantastične idealističke izmišljotine iz naših glava, već je njihova društvena svijest preduslovljena cijelim nizom društveno-ekonomskih faktora.
Kako je, dakle, moguće da tako ozbiljan analitičar i obavještajac kao Schindler počini tako ozbiljnu grešku? Ako već pisao o “kolonijalnim gospodarima”, domaćim “kriminalizovanim elitama”, o generaciji odgojenoj u nacionalizmu, devastiranoj ekonomiji i društvu, kako je moguće da je na glavnoj potjernici “narod”, dakle većina, najizloženija ideološkoj propagandi onih koji posjeduju dovoljno sredstava za kreiranje realnosti? Kako je moguće na stub strana pribiti žrtvu, a ne zločinca, uključujući i zločinca nad-gospodara, koji se u svojoj koloniji vodi politikom “što gore-to bolje”? Brian S. Osborne u svome radu “Konstrukcija nacionalnih simboličkih prostora i mjesta” upozorava da ni moderne države ne mogu postojati ni funkcionisati “bez simboličke potpore”.
To znači, piše Osborne, “da se identiteti konstantno rekonstruišu na osnovu trenutačnih potreba i to kroz selektivno opredjeljivanje, manipulacije, čak i kroz maštovito izmišljanje. Prošlost se društveno konstruiše kroz arhive, muzeje, školske programe, spomenike i javne manifestacije. Sve one propagiraju nacionalnu solidarnost, održavaju ljude u stanju ponosa zbog državljanstva koje posjeduju i promoviraju puno učešće u ekonomskom, društvenom i političkom životu.”
Šta ovo zapravo znači? Da je narodna “želja”, zapravo nije “želja” na osnovu predočenih činjenica, već na osnovu zamagljenog interesa identitetskih konstruktora, odnosno klase čiji je interes da reprodukcijom određenog identiteta zadržava svoju vladajuću poziciju? Da li je stoga “želja” naroda BiH da se njihova zemlja raspadne? Da njihova djeca ginu u novoj stihiji nepromišljenosti, nagonskih djelovanja i sujevjerja? Jeste, u istoj mjeri koliko je i “želja” građana SAD da njihova zemlja u “nacionalnom interesu” izvrši invaziju na Irak i Afganistan (uskoro i na Iran) i da njihova djeca konstantno bivaju isporučivana, nazad kući, u mrtvačkim sanducima. Žele li Bošnjak, Srbin i Hrvat disuluciu BiH, ili jednostavno žive u ambijentu kreiranom za disoluciju, u ambijentu u kojem se, kao takvom, socijaliziraju i takvu stvarnost uzimaju zdravo za gotovo?
I sam Herman Göring je, u interwievu, koji je dao u zatvoru Spandau, čekajući suđenje nacističkim glavešinama u Nürnbergu, priznao da “obični ljudi ne žele rat, bilo u Rusiji, bilo u Engleskoj, pa, dakle, ni u Njemačkoj.” “Pa ipak”, priznao je Göring, “vođe države su te koje određuju politiku, a ljude je uvijek jednostavno povući za sobom, bez obzira da li žive u demokratiji ili fašističkoj diktaturi... Sve što trebate napraviti je, reći im da su napadnuti i osuditi mirotvorce za manjak patriotizma i dovođenje države u opasnost. Jednako djeluje u svakoj državi.”
Disolucija BiH, dakle, nije “želja” Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ta “želja” se propagira iz interesa koji je posve suprotan njihovom, no oni se toj “želji” prepuštaju, budući da žive u političkoj i ideolškoj stvarnosti kreiranoj od strane “gospodara želja”. No, znači li to da se radi o trajnom stanju, štoviše “prirodnom stanju”? Ako bismo se vodili takvim zaključivanjima, došli bismo u značajnu kontradikciju sa istorijom, koja je, u više navrata pokazala kako se despotski režimi i zlokobne ideologije mrve u prah. Učmala močvara Johna R. Schindlera, nije samo parcijalno i potcjenjivačko sagledavanje situacije u BiH, već i negiranje potencijala za promjenu. On, sasvim sigurno još uvijek spava, ali njegovo buđenje iz komatoznog sna “želja” neće moći proći bez zbacivanja s leđa kompletne košmarne kolonijalno-kompradorske hijerarhije, koju je je Schindler, kao čovjek na terenu, vrlo dobro uočio.
— cahija (2012-08-29 21:01:59)
Naravno,nejmamo pravo zaboraviti teror srpski, srbijanskih i ini snajperista... Mi Bosnjaci i muslimani nesmijemo mirno spavati sve dotle dok i poslednji zlocinac ne bude vidio lice pravde makar i ovakve, pristrasne na stetu Bosnjaka koju vidimo u Haagu.Ipak, bolja je ikakva nego nikakva.
