Sultan Mehmed Fatih je crkvu Aja Sofiju pretvorio u džamiju zbog toga što je ona, prije svega, bila politički i državni simbol, pa tek onda vjerski. Njen vlasnik ili legator je bio Bizantijski car, i kao takva ona je bila simbol Bizantske države. Ta država je doživjela poraz, i s obzirom da je Kostantinopolj zauzet vojnim putem (iako je nuđeno da se preda mirno, putem ugovora), sasvim je logično i razumljivo da vladar nove države ukloni simbole ranije vlasti.

Odluka Vrhovnog suda Republike Turske da se džamiji Aja Sofiji u Istanbulu vrati status džamije, što je ozvaničeno prvom džuma-namazom koja je klanjana 24. jula ove godine, izazvala je burne reakcije, i kod nas i u svijetu. Evidentno je da su reakcije većine muslimana diljem svijeta pozitivne, jer srce svakog iskrenog vjernika naprosto zatreperi i bude ispunjeno radošću i ushićenjem kada vidi da se muslimani okupljaju na jednom veličanstvenom skupu kakav je bio onaj u petak, 24. jula, u Istanbulu, na džuma-namazu u Aja Sofiji. Naravno, bilo je za očekivati da će reakcije onih koji su neprijateljski nastrojeni prema muslimanima, ili su, u najmanju ruku, ravnodušni prema stradanju muslimana, biti negativne s obzirom da Turska posljednjih dvadesetak godina doživljava napredak u svim sferama, a poznato je da postoje krugovi i centri kojima smeta ekonomski, polički i svaki drugi razvoj muslimana. Međutim, ono što je iznenadilo jesu reakcije određenih krugova iz muslimanskog korpusa, koje su izašle iz okvira iznošnenja stava i prerasle u žestoke napade na turske vlasti. Štaviše, neki su otišli do te mjere da su počeli dovoditi u sumnju čak i ispravnost onoga što je sultan Mehmed Fatih uradio još davne 1453. godine, kada je nakon zauzimanja Istanbula (tadašnjeg Kostantinopolisa), crkvu Aja Sofiju pretvorio u džamiju. U ovom tekstu želimo se osvrnuti na taj događaj.

PIŠE: DR. HFZ. SAFVET HALILOVIĆ Interesantno je da su pojedinci s naših prostora spremni dijeliti religijsko-kulturološko-političke lekcije o multiperspektivnim posljedicama prenamjene ''simbola'' Aje Sofije onima koji sebe žrtvuju za slobodu i dostojanstvo mnogih naroda (Bosna, Burma, Libija, Palestina, Sirija, Somalija ... ) i koji uspješno pariraju unutrašnjim i vanjskim izazovima (neprijateljima), dok se nama pred nosom importuju ''simboli'' u vlastita dvorišta. Zato, umjesto kritike, realnije bi bilo potražiti savjet od turske vlade i njohovih umnih ljudi kako da izdejstvujemo uklanjanje crkve iz avlije Fate Orlović budući da pravomoćna presuda naših institucija ne pomaže. Mi našu impotentnost da dobacimo do Konjević Polja nećemo kompenzirati iluzijom da smo kadri superiorno anticipirati konstelaciju međunarodnih odnosa nakon promjene funkcije Aja Sofije. Tek onda kad postanemo subjekti u vlastitoj avliji, možemo očekivati uvažavanje kritičkih osvrta izvan granica.

Svima onima koji su objektivno i nepristrasno izučavali islamsko zakonodavstvo (šerijat), njegovu historiju, duh, filozofiju i odredbe, dobro je znano da su u okriju islamskog zakonodavstva druge vjere i svjetonazori potpuno zaštićeni. U Kur'anu časnom se izričito i nedvojbeno kaže: ..lā ikrāhe fid-dīn, što znači: nema prisilnog uvođenja u islam, to nije dozvoljeno! Dakle, ovaj časni ajet jasno kaže da se niko ne može silom navesti da povjeruje u istinitost Kur'ana i islama, i da tako, putem sile, prihvati islam i postane musliman. Ajet pruža neoboriv dokaz o tome da se islam nije širio nasilnim putem, kao što to tvrde neke tendencije. Islam je jasan, razgovijetan i prirodan, pored njegovih dokaza nije potrebno nikoga silom nagoniti da ga prihvati i postane musliman. Dakle, ajet se odnosi na zabranu prisilnog uvođenja u islam i zahvaljujući tome muslimani nikada nisu silom tjerali nekoga da prihvati njihovu vjeru. Upravo zato su sljedbenici drugih vjera i svjetonazora u okrilju islamske vlasti i muslimanskog kulturnog miljea imali punu slobodu da ispovijedaju svoju vjeru i da budu zaštićeni. Historija je najbolji pokazatelj da su na onim prostorima gdje su vladali muslimani po zakonima Kur'ana i šerijata, pripadnici drugih vjera, posebno jevreji i kršćani, sačuvali svoj identitet, ne samo vjerski, već i onaj kulturni i nacionalni. Očit primjer je muslimanska Španija i prostori Balkana za vrijeme Osmanske uprave, kada su se, uz džamije, pravile crkve, havre, manastiri... Muslimanima nije smetalo da drugi slobodno ispovijedaju svoju vjeru u njihovoj neposrednoj blizini, sve dok su bili lojalni građani i nisu radili protiv muslimana. Naravno, takav odnos je uspostavljen zahvaljujući upravo ovom časnom ajetu, u kojem se naglašava da nema prisilnog uvođenja u vjeru. Dakle, njegova poruka je jasna, svevremena i univerzalna.

Zašto je, onda, sultan Mehmed Fatih, nakon zauzimanja Kostantinopolja, 29. maja 1453. godine, crkvu Aja Sofiju pretvorio u džamiju?

Odgovor je sljedeći: Aja Sofija nije bila obična crkva, ona je imala status bazilike, što znači da je njen vlasnik bio bizanstki car, imperator Bizantije ili Bizantskog Carstva. Ona je, dakle, bila simbol Bizantske Države, koja je doživjela poraz od strane Osmanilija. Stoga je slavni sultan Mehmed Fatih naredio da se taj simbol ukloni, što je sasvim razumljivo. U isto vrijeme, on je, prema svjedočenju ozbiljnih znanstvenika i historičara, ostavio netaknutim stotine crkava i manastira u Kostantinopolju i njegovoj neposrednoj blizini, a na hiljade, pa čak i desetine hiljada, na prostorima velikog Osmanskog Carstva kojim je vladao. Sve to je ostalo nedirnuto, bilo je zaštićeno državnim zakonom i trajalo je svih narednih stoljeća, sve do kraja Osmanlijske Države. Štaviše, sultan Mehmed Fatih je poznat po Ahdnamama (Poveljama o zaštićenosti nemuslimana) koje je davao kršćanskom stanovništvu u raznim krajevima svoga Carstva. Na našim prostorima je poznata čuvena Ahdnama koju je dao franjevcima, nakon zauzimanja Bosne, krajem maja 1463. godine.



Dakle, sultan Mehmed Fatih je crkvu Aja Sofiju pretvorio u džamiju zbog toga što je ona, prije svega, bila politički i državni simbol, pa tek onda vjerski. Njen vlasnik ili legator je bio Bizantijski car, i kao takva ona je bila simbol Bizantske države. Ta država je doživjela poraz, i s obzirom da je Kostantinopolj zauzet vojnim putem (iako je nuđeno da se preda mirno, putem ugovora), sasvim je logično i razumljivo da vladar nove države ukloni simbole ranije vlasti. Pravoslavnim hrišćanima i drugim denominacijama je ostavio punu slobodu da ispovijedaju svoju vjeru shodno njenim naučavanjima. Zato su njihove crkve, manastiri, havre, sinagoge, škole, groblja i ostali vjerski objekti ostali zaštićeni. Štaviše, nije rijedak slučaj da bi neko od Osmanskih sultana davao svoj lični prilog za izgradnju crkava i manastira, kao npr. prilog koji je dao sultan Abdulaziz u izgradnji velike Saborne crkve u Sarajevu, koja se smatra jednim od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu. To po pitanju vjere i vjerskih sloboda, a u vezi s ostalim građanskim pravima dovoljno je podsjetiti da su kršćani, jevreji i drugi nemuslimani na prostorima gdje su vladali muslimani po zakonima svoje svete knjige bili ugledni trgovci, ljekari, inžinjeri, pisci, učitelji, diplomate, pa čak i bliski savjetnici muslimanskih vladara. Ukratko, sve dok su bili lojalni građani, oni su uživali sva građanska prava i pune vjerske slobode.

Ako se ima o vidu navedeno, jasno je da je sultan Mehmed Fatih Aja Sofiju pretvorio u džamiju zbog toga što je ona bila simbol prethodne Bizantijske države i njene vlasti, a ne radi toga da bi, kao što iznose danas neki analitičari u svojim komentarima, "ponizio kršćane i njihovu vjeru." Mi, muslimani Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj je počinjen genocid, dobro znamo šta znači ponižavanje vjere i njenih svetinja; dovoljno se prisjetiti rušenja/devastiranja preko hiljadu džamija i islamskih objekata, silovanja nekoliko desetina hiljada muslimanskih žena i djevojaka u prošloj agresiji na našu zemlju, zatim najbrutalnijih mučenja i svirepih ubijanja koja se broje u stotinama hiljada, o čemu svjedoče masovne grobnice diljem naše zemlje. Sultan Mehmed Fatih nakon zauzimanja Carigrada nije ništa od toga radio; naprotiv, on je po osvajanju Carigrada 1453. godine izdao čuvenu Ahdnamu kršćanima Carigrada kojom im je zajamčio punu vjersku slobodu, a to znači i opstanak njihovih bogomolja. Sve to govori da je on bio krajnje pravedan vladar, upravo onako kako je opisan i hadisu Allahovog Poslanika, koji je rekao:
لَتُفتَحَنَّ القُسْطَنْطينيَّةُ؛ فنِعْمَ الأميرُ أميرُها، ونِعْمُ الجيشُ ذلكَ الجيشُ
"Uistinu, Kostantinopolis će biti oslobođen, tj. muslimani će pobijediti i donijeti svjetlo islama u Kostantinopolis. A divan je zapovjednik (vladar) koji će njime (Kostantinopolisom) vladati, i divna li je vojska koja će tu pobjedu izvojevati!"



Ovaj hadis Allahovog Poslanika, a.s., prenose brojni islamski učenjaci u svojim kapitalnim hadiskim djelima, pa ga bilježe: Ahmed u Musnedu, El-Buhari u djelima Et-Tārīhul-kebīr i Et-Tārīhul-evsat, Ibn Abdulberr u djelu El-Isti'āb fi ma'rifetil-ashāb, Es-Sujuti u El-Džāmi'us-sagīr, Et-Taberani u Mu'džemu el-kebīr, Ibn Mende u djelu Ma'rifetus-sahābe, El-Hakim u Mustedreku, El-Hejsemi u Medžemuz-zevāid, El-Begavi i Ibn Kani' u Mu'džemus-sahābe i drugi. Poznati hadiski autoritet El-Hakim en-Nejasaburi u ocjeni stepena hadisa kaže da je vjerodostojan (sahih), a s tom ocjenom se slaže i istaknuti hadiski učenjak Šemsuddin ez-Zehebi, koji je inače poznat kao žestok kritičar prenosilaca hadisa. Istu ocjenu daje i El-Hejsemi koji kaže da su svi prenosioci u predajnom lancu ovog hadisa pouzdani (..ridžāluhu sikātun).

Dakle, hadis je prema ocjeni najvećih stučnjaka i autoriteta vjerodostojan (sahih). U njemu se, pored toga što se nagovještava da će muslimani osvojiti Kostantinopolis (kasnije Istanbul), pohvalno govori o muslimanskom vojskovođi koji će tu pobjedu ostvariti. Taj vojskovođa je sultan Mehmed Fatih, r.a., koji je komandovao vojskom koja je izvojevala tu pobjedu. On je, dakle, najavljen u poslaničkoj misiji Muhammeda, a.s. Štaviše, posljednji Allahov poslanik Muhammed, a.s., o njemu se veoma pohvalno izrazio kazavši da je to divan čovjek i zapovjednik. Ovo je za muslimane, one koji vjeruju da hazreti Muhammed, a.s., govori i dostavlja istinu, veoma važna poruka: vladar poput sultana Mehmeda Fatiha je, prije svega pravedan, on ne dozvoljava da se čini nepravda. Kako onda neko ko tvrdi da je musliman može dovoditi u sumnju ispravnost njegove odluke u vezi s pretvaranjem simbola jedne tiranske države kakva je bila Bizantija u simbol islama - džamiju? A o tiraniji i nasilju Bizanta postoji brojni dokazi, o tome su napisani tomovi knjiga, ali nije prilika da se o tome sada ovdje govori.

Zašto se onda podigla tolika prašina ovih dana, nakon što je Vrhovni sud Turske, po želji i zahtjevu miliona svojih građana (muslimana) povratio Aja Sofiji status džamije? Očito je da su u pitanju neke druge stvari, jer napredak Turske na mnogim poljima, ponajprije ekonomskom, političkom i vojnom, učinilo je tu državu da bude kost u grlu svih onih tendencija koje ne žele izlazak muslimana iz letargije i ovisnosti o drugima.

Naravno, cilj pisanja ovog priloga nije omalovažavanje stavova iznesenih povodom vraćanja Aja Sofije funkciji koju je želio sultan Mehmed Fatih. Na to nemamo pravo, ali imamo pravo da iznesemo svoj stav kojim podržavamo odluku turskih vlasti da se Aja Sofiaj vrati onoj svrsi koju je želio sultan Mehmed Fatih, a to je da bude mjesto namaza, ibadeta i veličanja Božijeg imena.
Za nas Bošnjake sultan Mehmed Fatih je posebna vrijednost, i mi nikad ne smijemo dozvoliti da se zaboravi da je upravo on omogućio da nur islama obasja i našu zemlju. Dakle, zahvaljujući njemu, islam je stigao na naše prostore i naši dobri preci su ga prihvatili, i to u velikim skupinama. I mi, današnji Bošnjaci, koji smo njihovi potomci, i mi smo pripadnici islama - vjere za čije dobro se borio slavni i blagoslovljeni (mubarek) sultan Mehmed Fatih. Zato, s puno radosti i iz srca kažemo: ALLAH MUBAREK OLSUN! Nek je mubarek ovaj veliki događaj, vraćanje Aja Sofije svrsi koju joj je namijenio veliki i blagoslovljeni vladar, sultan Mehmed Fatih!

Ne samo vlast, već i turski narod, tokom posljednjih 20-ak godina pokazuje povjerenje u vlastite vrijednosti i kapacitete te umješnost da se uspješno nosi sa zahtjevima savremenog svijeta (na političkom, ekonomskom, vojnom, humanitarnom planu). U tome je ključna razlika između turske vlasti/naroda i većine ostalih muslimanskih nacija. Prvi su skloni inicijativi, drugi povlačenju, a inicijativa i povlačenje su kontrapunkti, tj. međusobno podvojeni i različiti.

Gušenje samopouzdanja, mentalitet služenja drugom i uzmicanje u zemlji Bosni su razvijani generacijama, do te mjere da je to, nažalost, gotovo postao sržni kod svijesti Bošnjaka. Nema dvojbe, novi ljudi, oslobođeni takvih mentalnih okova, imaju potrebu za izgradnjom nove svijesti, a to je dug i težak proces. U Kur'anu časnom se spominje da je za promjenu svijesti Musaovom, a.s., narodu trebalo četdeset godina. A koliko je, onda, potrebno nama?

Također, težnja da se bude subjektom historije, a ne njenim objektom, temelji se na povjerenju u vlastite vrijednosti i sposobnosti. Ponos u odnosu na vlastite ideale (makar bili pogrešni i osuđeni, kao što je slučaj kod protagonista posljednjeg genocida nad Bošnjacima) podstiče na kontinuiranu akciju, dok malodušnost spram vrijednosti inhibira djelovanje i može ustanoviti ustuknuće kao princip odnošenja prema datim okolnostima.

Podanička svijest druge uvijek vidi boljim i zaslužnijim te, kao takva, nije u stanju koncipirati pobjedu, a kamoli takav idejni zahtjev organizirati i realizirati. U samoporažavajućem umu uspjeh kao potencijal ne egzistira. Takav mentalni sklop, koji sebe unaprijed osuđuje na inferiornost, kalkulira isključivo sa determinantama koje, u najboljem slučaju, indiciraju manji gubitak, što se, onda, percipira kao uspjeh.

Interesantno je da su pojedinci s naših prostora spremni dijeliti religijsko-kulturološko-političke lekcije o multiperspektivnim posljedicama prenamjene ''simbola'' Aje Sofije onima koji sebe žrtvuju za slobodu i dostojanstvo mnogih naroda (Bosna, Burma, Libija, Palestina, Sirija, Somalija ... ) i koji uspješno pariraju unutrašnjim i vanjskim izazovima (neprijateljima), dok se nama pred nosom importuju ''simboli'' u vlastita dvorišta. Zato, umjesto kritike, realnije bi bilo potražiti savjet od turske vlade i njohovih umnih ljudi kako da izdejstvujemo uklanjanje crkve iz avlije Fate Orlović budući da pravomoćna presuda naših institucija ne pomaže. Mi našu impotentnost da dobacimo do Konjević Polja nećemo kompenzirati iluzijom da smo kadri superiorno anticipirati konstelaciju međunarodnih odnosa nakon promjene funkcije Aja Sofije. Tek onda kad postanemo subjekti u vlastitoj avliji, možemo očekivati uvažavanje kritičkih osvrta izvan granica.

I na kraju, preporučujemo da se pročitaju dva veoma interesantna i korisna osvrta ili komnentara u vezi vraćanja Aja Sofije iz statusa muzeja u funkciju džamije, koji su napisali dvojica bošnjačkih historičara: dr. Enver Imamović (na svom fejsbuk profilu) i dr. Sedad Bešlija (objavljeno na portalu: Bosnjaci.net ).

Inače, dr. Sedad Bešlija je mladi bošnjački naučnik-historičar, koji je specijalizirao osmansku historiju, državu i civilizaciju. Autor je više opsežnih i vrijednih studija u kojima kritički razmatra brojne predrasude i stereotipije u vezi osmanske vladavine na našim prostorima, a koje su uveliko doprinijele razvitku izopačenosti koja se zove turkofobija, tj. mržnja prema Turcima, odnosno islamu i muslimanima. Nema sumnje da je izvrtanje historijskih činjenica o turskoj vladavini na ovom području bilo jedan od ključnih faktora koji su generirali fašističke ideologije, poput četničke i drugih, a koje su počinile strašna zlodjela i genocid protiv muslimana ovog podneblja. Te iste ideologije i danas egzistiraju, štaviše one su u samim strukturama vlasti u nekim zemljama našeg okruženja, i upravo zbog toga potrebni su krajnji oprez i budnost.

I, evo dok pišemo ovaj prilog, agencije su prenijele interesantnu vijest. Naime, jedan grčki pop koji se zove Evangelos Papanikolauo, iznio je svoj stav u vezi vraćanja Aja Sofije, pa je kazao:
"Gdje su god Turci bili, bilo je bolje! Za nas je to sramotno, ali je to činjenica. Na Kreti je bio bolji sistem o manastirima. Na Kreti Turci nisu zatvorili ni jedan manastir, ali grčke vlasti jesu zatvorile mnoge manastire i crkve. I to naredbom Othonasa. Relikvije svetaca su vađene iz srebrenih posuda i pretvarane u plate vlastodržaca. Istovremeno, dok su Turci vladali, ljudi su s lahkoćom mogli živjeti svoju vjeru. Zato su i govorili da im je draži turski saruk, od latinske kapice. Ako bih se ja pitao, ne treba mi ni jedno ni drugo, ali ako bih birao između toga, odabrao bih turski saruk. A sad o Aja Sofiji, koju mnogo žalite. Hvala Bogu! Recite mi sad, koliko je nagih turista ulazilo u Aja Sofiju u 24 sata? U mini suknjama, pokazujući unutrašnji veš? Bezbroj. Jesam li nešto slagao? Jer je bila muzej. I svi ti turisti su ulazili po volji, kako su htjeli, puni nepoštovanja. Sada ćete ulaziti bez obuće, zar to nije poštovanje? Hoćeš li ulaziti nag? Nećeš. Ulazićeš odjeven, duge haljine, i pokrivene glave. Možda to ne trebamo gledati kao prokletstvo već kao popravljanje stanja. I sad govore kako su žalosni zbog Aja Sofije. Da nije bilo Turaka, Aja Sofija bi se urušila. Urušila! Ko je očuvao tako veliku građevinu? Pa, Turci!"

Originalni snimak na grčkom, sa tiltovanim prijevodima na bosanskom, engleskom i turskom jeziku može se pogledati ispod