Razgovarali: Enver JULARDŽIJA i Esad R. KRCIĆ


Htio sam ljepotom obdariti svijet
svijet ili možda samo neke ljude
Čitatelje nikad nesvršenih djela
Čak ni ne poČetih – ili zapoČetih
i zaboravljenih još prije rođenja
(Mnogi su životi, 20. V. 1973)

New York - U subotu, nakon ranog sabaha drugog februarskog hladnog vikenda, spremili smo se na odlazak u Boston. Pošli smo u posjetu poznatom znalcu bošnjaČke književnosti, dr. Zlatanu Čolakoviću, sinu već na daleko i na široko glasovitog rahmetli Envera Čolakovića. Imali smo Čast da vidimo jedan dio Enverove rukopisne književne ostavštine, Čiji je nasljednik i urednik dr. Zlatan Čolaković. Upravo Enverovo stvaralaštvo pokazuje koliku je volju imao za pisanjem, unatoČ tome što su mu bivši komunistiČki poslušnici onemogućivali da objavljuje svoja djela. Međutim, danas se itekako vidi da Enver i njegova djela žive i da će živjeti dok je Bosne i Bošnjaka, dok su ti isti poslušnici završili na smetlištu historije i spominju se samo u negativnim kontekstima, ili su pak odavno zaboravili svoju prošlost.
Ujedno, jedan od povoda našeg razgovora je izlazak iz štampe «Legende o Ali-paši» na enleskom jeziku uz devedesetu godišnjicu Enverovog rođenja, u prijevodu dr. Zlatana Čolakovića. Također, cilj nam je da potražimo i odgovore na neka važna pitanja koja su već duže vremena daleko od bošnjačke javnosti.


Huškali su na me odvratne pse svojih jeziČina


BOSNJACI.net: Prof. Čolaković, pred nama se nalazi samo jedan dio bogate knjizevne ostavstine od vaseg oca Envera. Mozete li nam reci, ko je Enver Čolaković?

Enver Čolaković: Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema… Tko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor “Ali-paše”, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje – eto – namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muČi se i bori se sa predrasudama …
O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost!
Činjenica je da oko mene uvijek lebdi neka maglica tajanstvenosti… Ja nisam jednostavna sastavina mozaika društva, pomalo stršim iz vreće svagdašnjosti… Priznajem da sam na svoju sredinu utjecao isto toliko malo kao ona na mene. Mi se nismo nikada razumjeli.
Huškali su na me odvratne pse svojih jeziČina, a ja nisam bio zvijer, niti plašljivi zec, nego pitomi kunić...
Malo je tko doživio toliko poniženja i razoČaranja kao ja. I žao mi je, i nije mi žao. Pa, hajde, plaČimo malo nad grobom jednog ponosa. Grob ponosa? Da, to sam ja. Ali Gospod oživljava nepravedno osuđene u noći velikog obraČuna!
(Zapisi iz lipnja-srpnja u Enverovom Dnevniku iz 1953. godine)


Zlatan Čolaković: Tko je Enver, ta “iznimka”, to “slabije djelo autora Alipaše”, taj “pjesnik koji pomalo strši iz vreće svagdašnjosti”, taj “pitomi kunić” i “grob ponosa”? Nama, koji smo ga poznavali i voljeli, bio je nepoznanica, bio je sasvim zaČudan Čovjek, koji kao da je “pao s neba”.
Je li on prije svega plemić, posljednji izdanak slavne mađarske barunske obitelji, koja je dala svjetski poznate slikare, potajno kršten kao beba imenom Eduard Ladiszlaus Mednyanszky, dok mu je otac musliman na rumunjskom ratištu, a pod tim imenom on objavljuje mladićske pjesme u Budimpešti? Ili je Enver, sin ponosnog Vejsilbega, potomka moćnih begova Čolakovića, od kojih se jedan po predaji takmiČio u snazi sa samim Mujom Hrnjicom? Je li on nasljednik golemog bogatstva, tvornice cigla i opeka, te niza kuća i gradilišta u samom centru Sarajeva, ili pak siromašno dijete, koje ne može završiti gimnaziju, jer mu otac, koji se parniČi s državom za stotine milijuna, pa sav novac daje advokatima, ni to ne može omogućiti? Je li on ljeviČar, koji odvažno objavljuje i piše antifašistiČku literaturu u drugom svjetskom ratu, ili je diplomat, kulturni attaché Hrvatske u Budimpešti u doba neposredno pred slom NDH? Je li on rođeni matematiČar, fenomenalni pedagog i znalac mnogih jezika, jer on je doista bio potpuno i savršeno trilingvalan, ili je profesor iz nužde? Je li on uvjereni Hrvat, ili rođeni Mađar, ili pak Sarajlija i Bošnjak? Je li on najtalentiraniji i najnapredniji mladi romanopisac i pjesnik svoga doba, ili pak posljednji predstavnik “crne reakcionarne buržoaske literature”? Je li on pisac žanrovske, trivijalne književnosti i sladunjavih romana koji se dobro prodaju, ili je jedan od dosad neshvaćenih revolucionara književnosti, koji se radosno igra sa svim književnim žanrovima, poput Cervantesa, koji je uz Homera Enveru bio najdraži pisac? Je li on neprijatelj komunista i zakleti liberal, koji piše izvanredne pjesniČke satire protiv Titove Jugoslavije, ili je pak socijalni pisac koji se bori za ponižene i za oslobođenje Bosne i Hrvatske od srpske pljaČke i hegemonije, kako u staroj, tako i u Titovoj Jugoslaviji? Ili je on prije svega napredni borac za dostojni suživot i punu toleranciju među vjerama i narodima, za zbližavanje Srba, Hrvata i muslimana ili Bošnjaka u jedinstvenoj, sretnoj Bosni, te zloguki prorok koji strahuje od srbizacije Bosne i povampirenja Četništva i ustaštva? Je li on posljednji vojnik armije Ljubavi, koji hoće da vitla zastavom Nade?
Enver je sve to, i još više. Kad objavim njegova djela, i bošnjaČka i hrvatska književnost mnogo će dobiti, ali samo će dobri Čitatelji pojmiti što su i koga su u Enveru izgubili, zbog toga što je bio prisiljen književno djelovati u nemogućim uvjetima.
Jer Enver jest bio vrhunski talentirani prozaik, poput Andrića, a ujedno istinski rođeni pjesnik, poput Maka Dizdara!
U sebi je Čovjek Enver nosio Dvojnika, besmrtnog mladog pjesnika Envera, kog je obožavao, ali pod Čijim teretom je posrtao. Trudio se da tog pjesnika dostigne, da se saživi s njim, ali se samo sukobljavao s njim, osjećao je da je kao Čovjek potpuno inferioran tom Dvojniku. Njegov mu je Dvojnik ostao vjeran i nikad ga nije napustio. Od rane mladosti, pa sve do smrti, pisao je Enver mladalaČki sjajno, nadahnuto. Zato sam sebe rado zove najsretnijim nesretnikom ili najnesretnijim sretnikom, jer za njega je život ionako bio “život u stihu”.
Pjesnikinja Karoly Amy, Enverova prijateljica, o njemu je napisala:
Otišao je Enver, Enver govorljivi,
Dok drugi pijahu vino, on je pio stihove
(navodim po sjećanju).


Tradicija književnosti u Bosni je vrlo duga i neistražena


BOSNJACI.net: Kome pripada bogata Enverova književna ostavština?

Enver: Isplati se Čitav jedan život, ili bar njegov dobar (najvrijedniji) dio, posvetiti toj Bosni…
Imam pravo kad volim ono mrtvo Sarajevo, ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju Čovjeka koji zna voljeti. Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane. I to bolje, veće, ljepše, nego što je Alipaša…
(Dnevnik 12. VIII 1953.)
Legendu sam poČeo pisati sa određenim ciljem, da saČuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Osim toga htio sam da stvorim jedno sintetiČko historijsko bosansko vrijeme. Tako je nastao i Ali-paša.Bosna je moja domovina. Naša kuća u Sarajevu, nedaleko od današnje zgrade sarajevske radio stanice, bila je stjecište književnoga svijeta. Šantić nikada nije došao u Sarajevo da nije kod nas svratio. Isak Samokovlija, Safet Bašagić, Hamza Humo, Dizdari i drugi bili su naši redovni gosti. Ja i Hamid Dizdar smo bili poznati kao jedini književnici koji su hodali po Čaršiji…
Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno… Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori prije svega kao o bosanskim piscima. Isti je sluČaj sa hercegovaČkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipiČniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac… Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, poČelo se govoriti o bosanskoj poeziji… A Mak Dizdar je davno bio dobar i odliČan bosanski pisac.
Tradicija književnosti u Bosni je vrlo duga i tako reći neistražena.
(Enverov interview s Enesom Čengićem, Svijet, Sarajevo, 26. II 1971, rbr. Susreti)
Zlatan Čolaković: Prema gornjim Enverovim rijeČima iz 1971., dvojbe nema o tome da njegovo djelo spada prije svega u književnost Bosne, to jest bošnjaČku književnost. No, treba reći i to da je Čolaković bio izgnan, izbaČen iz bošnjaČke i, šire, bosanske književnosti. Kako je gorko isticao u svom Dnevniku, Bošnjaci su se odrekli njegova djela, oni su ga ponizili, popljuvali, osramotili, opljaČkali, izgnali, ismijali, odbacili, a da se nije maknuo iz Sarajeva, tamo bi ga ubili, u doslovnom smislu rijeČi. Zašto se to desilo, i zašto se tako iskazala zahvalnost na poklonu Legende o Ali-paši, pokušat ću objasniti.


Enverovi neprijatelji


Vjerojatno nikad neću saznati sa sigurnošću tko je bio Enverov smrtni neprijatelj, koji je pokrenuo i podržavao lavine neprijateljstva prema Enveru. (Nije iskljuČeno da je Enver bio na nekoj Crnoj listi, o kojoj se šaputalo da je postojala). Prema Krležinom svjedoČenju, ipak je vjerojatno da je Enverov neprijatelj bio netko u koga je Tito imao povjerenje. Oko 1964. godine, moja majka Stella vodila je slijedeći razgovor s Krležom:

Stella: Poštovani Krleža, pomozite Enveru, spasite ga! Vi znate da je on nevin, da je on dobar pisac i Čovjek.
Krleža: Ne mogu. Njemu može pomoći samo neki rukovodilac u najužem Titovom krugu.
Stella: Pa zar to niste Vi?
Krleža : Ne, nisam.
Stella, o kojoj ću kasnije govoriti, nije bila osoba koja bi išta izmislila.
Ovaj njen razgovor s Krležom je znaČajan, kao i Krležine zagonetne izjave Enesu Čengiću (koje je Čengić snimao i koje nisu bile spontane, nego vrlo promišljene), o tome da je poslao novo izdanje Legende o Alipaši Rodoljubu Čolakoviću, a s knjigom odaslao poruku da se u Legendi opisuje tema Bosne bolje nego u Čolakovićevog prijatelja Ive Andrića (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan, I, Globus, Zagreb, 1985., str. 151).
Čini se da je netko između najbližih Titovih suradnika pakostio je Enveru ne samo do njegove fiziČke smrti, nego i dugo nakon nje. Sve do 1984. godine, dakle punih osam godina nakon Enverove smrti, objaviti u Hrvatskoj ili u Bosni išta od Čolakovićeve ostavštine bio je pravi podvig. Oni urednici koji bi se odvažili na objavljivanje Enverovih djela, pa bio to samo prepjev ili esej o nekom pjesniku, doživljavali su prijetnje i pritiske da to više nikad ne ponove.


Enverova djela su prikazivala Bosnu na drugaciji nacin od Andricevog pisanja


BOSNJACI.net: Kako je došlo do toga da 1944. godine Enver zauvijek napusti Bosnu i zašto?
Enver: Al jutros, Majko, dok gledam u sunce,
i Bosna i Pešta, Evropa i Svijet
sve mi je to vjeruj, postalo ko moje.
Ja sin sam Zemlje, Kosmosa i Vjere
u Ljubav, u Bratstvo, u Slogu i Mir!
I granice sve su ove zore pale!
Madžarska sela i naše kasabe,
tundre i tropi, crnci i kitajci
svi su mi braća i svugdje mi je dom
gdje Tvoja ljubav sina svoga prati...
(Majci umjesto školjke... 1944)


Zlatan Čolaković: Enverovi neprijatelji širili su objede, nekoliko godina nakon rata, a ne odmah nakon rata, da je Enver bio istaknuti pisac-propagator ustaške NDH. Time se na lak naČin ujedno odbacivalo i Legendu o Alipaši, koja je najljepše prozno umjetniČko djelo bošnjaČke književnosti (Latić). Naime, Legenda je imala senzacionalni uspjeh kod Čitalaca i kritike u Zagrebu i u Sarajevu. Trebalo je obezvrijediti taj roman, koji prikazuje Bosnu na nov, sasvim drugaČiji naČin nego Andrić i dotadašnja književna tradicija.
Evo dokaza da se radi o laži: Najbolji Enverovi prijatelji u Sarajevu bili su ljeviČari, braća Dizdari, Humo, Sijarić, Milićević. 1944. godine, svi kritiČari, kako iz Zagreba, tako iz Sarajeva, zaprepašteni su pojavom fenomenalnog mladog pisca, za kog dotad nisu ni Čuli. Anonimni Beharov dopisnik 1944. godine daje slijedeće znaČajne detalje: Enver je koncem rata bio još uvijek gotovo nepoznat u Sarajevu, da Zagreb i ne spomenem, a u NDH mu je škodilo njegovo prezime (radi poznatog komunistiČkog robijaša Rodoljuba Čolakovića). Alija Nametak, te Hamid Dizdar i Vladimir JurČić, o Enveru pišu u to doba kao o malo poznatom piscu u Sarajevu, i oni se trude da ga populariziraju. Nagradu Matice hrvatske za najbolji hrvatski roman dobio je na anonimnom natjeČaju.
Kad Envera 1945. i 1946. godine dvaput hapse komunisti i detaljno ispituju, pronalaze da je apsolutno nevin, te da je objavljivao iskljuČivo beletristiku. Napominjem da su u to doba komunisti vrlo olako ubijali nevine ljude, te da su mnogi među tim isljednicima bili neodgovorni zloČinci. U Enverovu obranu ustali su i rijetki preživjeli sarajevski Židovi, koji navode u svojim pismenim apelima da su Enver i njegova majka pomagali svakome kome su mogli, stavljajući na kocku vlastite živote. (Posjedujem takvo pismeno svjedoČenje, a o antifašistiČkom stavu Enverove majke Ilone-Fatime, kojoj je Enver bio silno privržen, govori Enverova Knjiga majci iz 1942.). Enver tvrdi u svom dnevniku da je iskoristio svoj neznatni položaj u sarajevskoj podružnici Matice hrvatske da spasi život piscu Marku Markoviću. Napokon, Enver je ratno siroČe, jer je u ratu izgubio i oca i majku, koje je ubila bomba.
Dakle, Činjenica da poslijeratni istražitelji nisu osudili Envera nego oslobodili svake krivnje, nesumnjivo dokazuje da je bio nevin. Isto tako, to dokazuje poštovanje koje prema njemu osjećaju predratni ljeviČari i komunisti, poput Krleže, Šinka, Simića, kao i liberalni građanski kritiČari, koji su prezirali ustaše, poput Benešića, Marakovića, Grgeca, JurČića, Slavka Kolara i mnogih drugih pisaca. Ti ZagrepČani su dobro znali, kao i Sarajlije braća Dizdari, Humo ili Sijarić, tko su bili sljedbenici ustaša.

Ne vracaj se u Sarajevo

I Hamid i Mak Dizdar javljaju nakon rata Enveru da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Ali ne zato što je on nešto u ratu skrivio, nego zato što su vlasti odluČile opljaČkati Enverovu imovinu, eksproprirati cjelokupno njegovo nasljedstvo. Bilo je daleko jednostavnije ubiti Envera, nego mu dati odštetu. Na Enverovu zemljištu izgrađen je ŽeljezniČki kolodvor, a njegova tvornica srušena. Stoga Enver ostaje u Zagrebu, te iz Zagreba pokreće parnicu za zaštitu svog nasljedstva ili nadoknadu. Naravno, sudstvo je bilo u rukama pljaČkaške države, koja je ionako nerado priznavala pojam privatnog vlasništva. Enverove kuće, zemljišta i tvornicu vlasti proglašavaju bezvrijednim oranicama, a sud se s tom procjenom slaže. Enver za svoje stotine milijuna vrijedno nasljedstvo ne dobiva ništa. Otima mu se i krov nad glavom, to jest ruše njegovu kuću. Ova se parnica vodila godinama, tako da još 1953. Mak izvještava Envera da se na nekom njegovom zemljištu kod Vojne bolnice bespravno gradi novi kompleks zgrada.

BOSNJACI.net: Enver je ipak objavio dosta knjiga i mnoga djela u Hrvatskoj. Zašto nije objavljivao i u Bosni, i je li pokušao objavljivati u Sarajevu?

Enver: Bosna me se odrekla! (Dnevnik, 1953)

Zlatan Čolaković: Za svog života, Enver nije objavio ni jednu svoju knjigu u Bosni. Ovo predstavlja možda najbolnije mjesto u njegovoj biografiji. Enverovi dnevnici jasno dokazuju da se borio da objavljuje u Bosni. Sarajevski književnici tu su odigrali sramnu ulogu. Navesti ću nekoliko Enverovih pokušaja da objavljuje u Bosni, koji su mi poznati.
Nakon što je Legenda odavno rasprodana u Zagrebu, Enver je želi objaviti u Sarajevu. Mak Dizdar smatra da bi to bilo preopasno, te nagovara Envera da mu preda knjigu pripovijedaka za tisak. Enver mu daje rukopis.1954. godine, jedan danas glasoviti bošnjaČki pisac u svojoj recenziji te Enverove knjige osuđuje Enverove pripovijetke kao reakcionarnu književnost. Takva je ocjena bila pogubna za pisca u to doba.
Enver osim braće Dizdara nije poznavao nikoga tko bi mu mogao pomoći da objavljuje u Bosni. Stoga ostavlja kod Maka svoju novu, zaista sjajnu zbirku Lokljani (objavio sam je tek 1991., u Zagrebu). 1955. godine, Enverovi bliski prijatelji iz Sarajeva, koje također ne želim imenovati, dolaze Enveru u posjetu. Enver im Čita svoje satire, poput danas slavne pjesme Đerzelezu Ale!, te pasuse iz romana Jedinac, a u društvu su i neki zagrebaČki pisci. Uskoro, svi će zagrebaČki gosti Enverovog doma biti privedeni na policijska saslušavanja. Enveru postaje jasno da su njegovi prijatelji iz Sarajeva došli k njemu kao – policijski doušnici. Iste godine, Enver po posljednji put, sad već oČajniČki, pokušava objaviti knjigu u Sarajevu. Radi se o romanu Melun (Prokletnik). Enver dostavlja ovo djelo na sarajevski anonimni natjeČaj za najbolji roman. No, Članovi komisije prepoznaju autora, o Čemu Envera izvještava Mak. Nagradu je dobio Sijarić za solidnu prozu Bihorci.
Enverov je roman bio daleko znaČajnije djelo, jer predstavlja prvi bošnjaČki moderni roman pisan u ich-formi, a tema je u politiČkom smislu vrlo aktualna. Roman je virtuozno napisan, jer je Enver usavršio svoju romansijersku tehniku u odnosu na Legendu.
Od tada, pa do konca svog života, koliko je meni poznato, Enver više nije ni pokušao objavljivati svoje knjige u Bosni.
Ali zato sam nakon Enverove smrti to pokušao ja! Već 1977. godine, predao sam Svjetlosti, na nagovor Alije Isakovića, Izabrana djela Envera Čolakovića u 5 knjiga. Od te godine, pa sve do 1984., dakle punih sedam godina, uredništvo biblioteke Kulturno nasljeđe nije htjelo razmotriti mogućnost objavljivanja ovih djela.
Kad sam dobio stipendiju Fulbrightove zaklade za Harvard, te kad je mojoj majci Stelli postalo jasno da nas je sarajevski izdavaČ iznevjerio, otišao sam tamo po rukopise. Bilo je to 1984. godine. U Svjetlosti sam se sastao s Alijom Isakovićem i glavnim urednikom te biblioteke. Taj mi urednik reČe da uredništvo nije razmatralo objavljivanje Enverovih djela, jer je on bio bolestan. Ja mu dadoh do znanja što o njegovom odgovoru mislim. Uzeo sam rukopise, a Alija me pozvao na ruČak u svoj dom, i ponovio da on iskreno želi objaviti Legendu. I htio bih ovdje istaknuti da je to bila istina. Alija je bio jedini urednik koji se usudio objaviti dio Legende u svom glasovitom Biserju, te jednu Enverovu poemu u Časopisu Život. Alija je bio oprezan Čovjek, i objavio je Legendu tek 1991. godine, kad to nije bilo opasno nego oportuno, ali mu to ne zamjeram. To su razlozi zašto se u Bosni Legenda pojavila tek nakon što je u Zagrebu bila objavljena tri puta u velikim edicijama.

Nerazumijevanje bosanskih izdavaca


BOSNJACI.net: Je li bilo interesa bosanskih izdavača za Enverova djela u posljednjih nekoliko godina?
Zlatan Čolaković: Interesa je bilo. Na primjer, Svjetlost me je zamolila da dostavim neko Enverovo djelo, kad sam već preselio u Canadu. Poslao sam Svjetlosti izvanredni Enverov roman u stihovima Jedinac. Svjetlost je odbila roman, jer je recenzent smatrao da ne bi bio komercijalan. A taj je roman po kvaliteti ravan Legendi! Kad je taj isti rukopis neki znalac književnosti proČitao i razumio njegov smisao, nastala je prava navala ponuda iz Bosne i Hrvatske. No ja sam ih sve odbio, jer sam osjećao da su to ponude iz političkih pobuda, a ne ponude ozbiljnih književnih izdavača.
Jedini ozbiljni i renomirani izdavač, koji je iskazao namjeru objavljivanja svih značajnih Čolakovićevih djela, bila je Bosanska knjiga, koju su vodili Gavrilo Grahovac i Ivan Lovrenović. Oni u ugovaranje nisu ušli direktno sa mnom, kao urednikom ostavštine, pa sam prekinuo te pregovore, što mi je danas žao. Sklopio sam prije više godina ugovor za dramatizaciju Legende u sarajevskom Narodnom pozorištu, ali predstava se dosad nije realizirala. Ne znam zašto.
BOSNJACI.net: Gdje se Čuva Enverova književna ostavština i koliko ima još uvijek neobjavljenih znaČajnih djela?

Zlatan Čolaković: Cjelokupna Enverova prozna i poetska rukopisna ostavština u mom je posjedu i čuva se u mojim rezidencijama u Canadi i državi Massachusetts. Prve Enverove zapise i prijepise pjesama sredio sam i pohranio u Zavodu za književnost HAZU.
Ostavština je vrlo bogata, a sadrži više romana, knjiga pripovijedaka i novela, pjesničke zbirke i knjige prepjeva, te neobično zanimljive dnevnike iz pedesetih godina koji sadrže Enverove autobiografske zapise. Namjeravam objaviti Enverova Sabrana djela u 20 knjiga do stote godišnjice njegova rođenja, to jest do 2013. godine, a u tu svrhu pripremio sam detaljni plan izdavanja.
Također sam preveo Legendu o Ali-paši na engleski. Planiram je uskoro objaviti u Americi, uz devedesetu obljetnicu Enverova rođenja (27. svibanj 2003).

BOSNJACI.net: Poznato je da Enver nije mogao objaviti gotovo ništa punih 20 godina, od 1945. do 1965. godine. Ipak, Enver je potkraj svoga života dosta objavljivao i dobio velika priznanja za svoj rad. Možete li nam nešto reći o tome?

Zlatan Čolaković: Kad je Enver shvatio da sa svojom bosanskom književnošću neće literarno oživjeti, bacio se na prevođenje austrijske i mađarske poezije, te na pisanje novela. Postupio je vrlo pametno. Povezao se s austrijskim i mađarskim konzulatima i ambasadama. U književnim Časopisima objavio je niz prepjeva i eseja o austrijskoj i mađarskoj lirici i kritici, kao i svojih novela, te pripremio tematske brojeve splitskih Mogućnosti, posvećene mađarskoj poeziji i recepciji Krležinih djela. Sam je Krleža dao svoje priloge i uvodnike, pa nema sumnje da je tim činom baš Krleža ipak pomogao Enveru. S druge strane, Enver je stvorio mnogobrojne veze sa stranim prevodiocima, pa je interes bio obostran.
Tako se Enver vratio u javni život Hrvatske, pa i Bosne na mala vrata, ali je ubrzo postao glasovit u Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj, gdje su njegovi prijatelji bili najveći pisci i umjetnici svoga vremena. Tih godina boravio je Češće u BeČu i Budimpešti, nego u Zagrebu. Tako je i Čengić snimio već navođeni interview s Enverom u Budimpešti.
Godine 1970., Enver dobiva znaČajna priznanja kako u Mađarskoj (Petofi plaketa, orden Pro Litteris Hungaricis), tako i u Austriji (Križ Časti za znanost i umjetnost I. Reda). Napokon je postao Član Društva književnika Hrvatske, Društva hrvatskih prevodilaca te PENa. Na svečanom otvorenju Hrvatskog narodnog kazališta prikazuje se njegov prepjev libreta Wagnerovih Majstora Pjevača, kao i prepjev Kodalyevog oratorija Psalmus Hungaricus, a Znanje tiska drugo izdanje Legende o Alipaši. Zanimljivo je da tada Enver najavljuje objavljivanje još nekoliko svojih romana (Melun i Mali svijet). U navedenom interviewu Enesu Čengiću, Enver kaže i slijedeće:
Sve to, zajedno sa mojim ranijim zbirkama pripovjedaka i poezije predstavlja na određen naČin moje kazivanje o Bosni, za koju mi Ivo Andrić jednom reČe: Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću (Svijet, Sarajevo br. 665, 26. II. 1971, str. 11).
Ovu Enverovu izjavu shvaćam i kao otvoreni izazov starome Andriću. Kao što je 1945. godine Andrić svojom serijom romana zavladao jugoslavenskom književnom scenom, a potisnuo Envera, Enver se sprema 1971. objaviti svoju seriju romana, pripovijedaka i lirike o Bosni. Tako bi doista i bilo, da to nije bilo 1971. godine, te da Bošnjaci nisu bili 1971. ono što su bili, to jest ne-Bošnjaci. Kažem ovo iz slijedećih razloga:
Zlatko Crnković, glasoviti zagrebaČki urednik izdavaČke kuće Znanje, u svom tekstu Legenda o Ali-paši (rubrika Knjige moga života, Vijenac br. 35, Zagreb, 1996.), navodi da je tiskao luksuzno izdanje Legende u ogromnom tiražu, te da je organizirao distribuciju velikog broja primjeraka diljem Bosne. Ako je bilo tako, onda je već 1971. godine zagrebaČko izdanje Legende o Ali-paši bilo dostupno bosanskim Čitateljima. Reakcija na Legendu u Bosni uopće nije bilo! Crnković i Enver bili su duboko razoČarani. Posjedujem samo jedno pismo upućeno Enveru iz Bosne iz tog doba, koje mu je uputio pisac Anđelko Vuletić, a u kom iskazuje svoje divljenje Legendi o Ali-paši.

Ivo Andric nije poznavao dusu Bosne, zato je majstorski i falsificirao


BOSNJACI.net: Koje mjesto po vašem mišljenju Enver zauzima u povijesti bošnjaČke književnosti?

Enver: Šta da napišem. O Čemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opišem stvarnost naše današnjice, ili da dokažem Ivi Andriću, kako on ne poznaje dušu Bosne, koju tako majstorski falsificira... (Dnevnik, 2. I. 1953.)
Dan mrtvih. Nije li ovo danas moj dan? Ne! Ja sam samo privremeno mrtav, nasilno umrtvljen za izvjesno kratko vrijeme. O, i te kako sam živ! (Dnevnik, 1. XI. 1953.)
Zlatan Čolaković: Pitanje doprinosa Envera Čolakovića bošnjaČkoj književnosti (kako prozi, tako i poeziji) zasad se zaobilazi. Ipak, Horozović, Latić i Karahasan dali su neke izjave, koje mi je bilo drago proČitati, dok su neki tekstovi površni (Kazaz, Agić, Spahić). Evelina Avdagić je napisala dobru diplomsku radnju o Enveru, a u brošuri Slike Sarajeva u romanu Legenda o Ali-paši Envera Čolakovića izašli su nadahnuti studentski radovi.
Mislim da Enveru još zadugo neće pripasti ono mjesto u bošnjaČkoj književnosti, koje bi nesumnjivo imao da je mogao objavljivati svoja djela onda kad ih je pisao. S druge strane, on je zadobio onaj položaj za kojim svaki pravi pisac Čezne – a to su srca Čitalaca. Molim vas da moje slijedeće rijeČi istaknete:

Ali-paša će jezditi Bosnom, kao i Enverov Đerzelez Alija, dok bude Bošnjaka. U romanu Legenda o Ali-paši, Enver u najboljoj evropskoj tradiciji romaneskne forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bošnjaČkoga duha.

Enver je nekoliko godina mlađi od Meše Selimovića, a Legendu je objavio 1944., dvadeset i dvije godine prije Mešinog Derviša. Od 1944. pa sve do 1966. godine, na prste jedne ruke mogu se nabrojati bošnjaČki romani vrijedni pažnje. O tome zašto je tako propala bošnjaČka književnost u toku te dvije decenije treba istinito progovoriti. Cijena koju je bošnjaČka književna proza platila gubitkom Envera bila je visoka. Od 1944. pa sve do 1966. godine, ona je samo životarila. Bilo je to razdoblje, kako u šali Enver reČe, u kom budak knjige piše, a pero zemlju ore.

Krleza: Legenda o Ali-pasi je znaČajnija od Andrićevih djela


Enver je već 1944. bio pisac koji se mogao takmiČiti sa izvanredno nadarenim Andrićem, i razviti jedan drugaČiji, moderniji i humaniji pogled na Bosnu i njene prave probleme. A ti problemi u dvadesetom vijeku nisu muslimani, ni tursko nabijanje na kolac, nego srbiziranje Bosne, te srpski i hrvatski šovinizam, koji podjaruju opasni susjedi. Zato jest Enver bio onemogućen u svom književnom stvaranju, jer je ukazivao na prave probleme.
Jedini intelektualac koji je to jasno shvatio kad je proČitao Legendu, bio je mudri Krleža. On je već tada izjavljivao da je Legenda znaČajnija od Andrićevih djela, što potvrđuju Enverovi dnevnici. Veliki hrvatski kritiČar Stanko Lasić daje sliČnu ocjenu. To nisu samo estetske ocjene, nego etiČke i politiČke. Ne smije se nikad zaboraviti da Enver na vjenČanje Alije i Almase poziva pripadnike svih konfesija, katolike, pravoslavce i Židove. On se usudio tako nešto napisati i objaviti u Evropi kojom je vladao Hitler! Nakon Legende, Enver je objavio u Zagrebu i neČuveno hrabru antiratnu pjesmu Majko!
Godine 1961., Enver više nije pisao dnevnik. Ipak je nadodao jedan list u svoje dnevniČke zapise. Na njemu je napisao slijedeće (navodim po sjećanju):
Nedavno sam indirektno dobio ogromno priznanje za svoj književni rad. Moj zemljak Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Ta nagrada dokazuje da Andrić i ja svojim temama i svojim pristupom Bosni nesumnjivo spadamo u svjetsku književnost.
Ovu Enverovu izjavu ne smije se shvatiti olako. Enver je isto tako zapisao da sebe ne želi uspoređivati s Andrićem. Ta Enverova izjava znaČi da bosanski prozaici do 1961. godine, osim Ive Andrića i Envera, ne spadaju u svjetsku književnost. Zašto Enver to tvrdi?
Ponekad na internetu gledam šta se sve na chatovima priČa o Legendi i Enveru. Nedavno vidjeh i ovaj Čudni zapis:
Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za roman Legenda o Alipaši.

Sudbino, kad ces me u Bosnu povesti?


BOSNJACI.net: Hoćete li nam nešto više reći o Enverovom obiteljskom životu i njegovoj ženi Stelli?

Zlatan Čolaković: O ovoj temi govorit ću vrlo rado. Enverov brak bio je sretan, a njegova Stella bila je za njega kao rođenog pjesnika ona nužna muza, za koju živi i stvara. On i Stella našli su se u ljubavi, premda su bili kao osobe potpuno suprotni. Stella je bila neobiČno pametna osoba, sposobna, marljiva, energiČna i onoliko praktiČna, koliko je Enver bio sanjar, maštovit, uvijek u oblacima i nepraktiČan. O njoj ću za trenutak progovoriti više, ali mi je pala na pamet jedna tako zgodna Enverova pjesma o prvom susretu sa Stellom, koju još nisam objavio, da bih je htio staviti unutar našeg razgovora i pustiti prvo Envera da govori o Stelli. Napominjem da on svoju Stellu obožava, ali joj ipak upućuje i pjesmu Prijekor, u kojoj joj se ovako obraća:
O pametna, možda prepametna ženo!
Također joj poruČuje:

Ne gledaj na me s porazne visine
razuma i znanja,
spusti svoje modro
nebobojno oko
duboko, duboko –
do dna
radosti srca što veliko nije
ko um.

(Otvori! 6. XI. 1954.)
Kada Enver upoznaje Stellu 1945. godine, ona ga odmah neodoljivo privlaČi, ali on bježi od nje, jer mu se Čini da se njegov i njen svijet ne mogu spojiti. Evo te pjesme, kojoj već sam naslov odaje bošnjaČku antipatiju spram zagrebaČkih iskrivljenih germanizama (koji su Enveru nepodnošljivi, jer on savršeno poznaje njemaČki), a tekst ismijava izvještaČenost hrvatskog jezika i malograđanske umjetnosti:

DVA ŠTIMUNGA

S glasovira dame grmi buČni forte,
pa na zidu drhti La natura morte.
Šareni fazani uz boce šampanjca,
pod njima žut potpis uglednoga stranca.
S tamburice moje šepa ganga stara,
na mom zidu drijema slika mog atara.

Tri brvnare legle u krilo planine,
koja im šapuće priČe iz davnine...
Nikad ta dva svijeta ne mogu se sresti.
Sudbino, kad ćeš me u Bosnu povesti?
(30. VIII. 1945.)
No, Enver se na sreću prevario, i ta su se dva svijeta srela, i on već 1947. piše ove divne stihove Stelli:

Ljubav je... ljubav...
Ljubav - - to si Ti!

U tim poslijeratnim godinama Enver se zaljubio i u Stellu i u klavirsku muziku, ili glasovirsku glazbu. Enver piše Stelli svoje najradosnije pjesme, a neke među njima, poput Starom mujezinu, spadaju u najljepšu Enverovu liriku. Navest ću još stihove iz Enverove neobjavljene pjesme Propjevaj! (11. XII. 1947.)


Propjevaj!
I reci cvijetu, mrvici,
mravu i travČici, paprati,
slavuju, i kosu, i gavranu,
reci i zemlji i potoku,
rijeci, morima, brdima,
reci i suncu u osvitu,
mjesecu, nebu, zvijezdama –
reci da raj si svoj pronašlo,
duboko kroz njega svud zašlo
i lutalo po njem u zanosu,
i pobralo u njemu plodove
sreće za trista godina,
ti srce, srce radosno!
...
Propjevaj srce,
sreća je tu!
Stella je bila kćerka geometra Arthura Podvinca, Židova koji se morao pokrstiti da spasi glavu, te moje bake Marije, koja je slikala krasne pejsaže vodenim bojama. Stella je studirala klavir kod slavnog pedagoga Svetislava StanČića, i u mladosti bila izvrsna pijanistica. Rat i antisemitizam zapeČatili su njenu solistiČku karijeru, ali je ona nastavila marljivo vježbati, pa i sad u sebi mogu Čuti njene fine energiČne interpretacije Bacha.
Stella je bila onoliko uspješna u svojoj karijeri, koliko je Enver bio neuspješan, onoliko poštovana i slavljena od muziČara, koliko su Envera ponižavali, ismijavali i blatili pisci. Premda nikad nije htjela postati Član KomunistiČke partije, zauzimala je visoke, pa i najviše funkcije među muziČkim pedagozima. Već 1953. godine, bila je jednoglasno izabrana za direktoricu škole Vatroslav Lisinski, najstarije i najpoznatije muziČke ustanove na Balkanu. Tako je bila jedan od rijetkih direktora nekomunista. 1955. godine, kad je morala otići na porodiljski dopust, da meni pokloni život, komunisti su je na prevaru maknuli s njenog položaja, ali je ona i dalje s još nekoliko kolega autoritativno vodila ovu ustanovu, i njome ravnala sve do penzije, ako ne de iure, a ono de facto.
Zaslužna je za osnivanje Udruženja MuziČkih pedagoga Hrvatske, kome je bila prvi tajnik, a zatim i predsjednik. Osnovala je poznatu muziČku školu Zlatko Baloković te Čak Četrnaest podruČnih muziČkih škola, i time omogućila djeci s periferije Zagreba i iz okolnih sela uČenje sviranja na instrumentima. Vodila je niz radio-emisija o klasiČnoj muzici i publicirala mnoštvo izvrsnih struČnih Članaka te Metodiku klavira.
Spomenuo sam samo mali dio njenih zasluga na unapređenju muziČkog školstva i kulture u Hrvatskoj i Jugoslaviji, za koje ju je Tito odlikovao Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Dobila je i niz drugih priznanja.
Ona se borila za Envera kao lavica, i njena je velika zasluga da je on uspio preživjeti sve nedaće o kojima sam ranije govorio. Štoviše, njoj treba zahvaliti da je on ipak stvarao svoja djela, Čak i u takvim uvjetima u kojima je živio.

Piši, Envere, kad ti je sam Bog dao da tako divno pišeš!


BOSNJACI.net: Recite nam nešto o odnosima Envera i Maka?

Dr. Zlatan Čolaković: Hamid i Mak Dizdar bili su Enverovi najbolji prijatelji iz Sarajeva. Često su posjećivali Envera u Zagrebu, a i on njih u Sarajevu. I voljeli su se. Prvi se Hamid proslavio kao pjesnik svojim Arabeskama (1929) i zbirkom Zapisi u kamenu (1936), dok su i Mak i Enver bili nepoznati. Enver s velikim uvažavanjem piše o Hamidu u svojoj Knjizi majci (1942), i u svakom svom interviewu spominje Hamida kao važnu liČnost bošnjaČke kulture i novinarstva.
Zatim je Enver postao slavan svojom Legendom o Alipaši, pa se njemu dive i Mak i Hamid, koji mu se toplo javlja, tješeći Envera nakon tragiČne pogibije roditelja: Piši, Envere, kad ti je sam Bog dao da tako divno pišeš! Hamid je nacrtao ilustracije za prvo izdanje Legende i neumorno propagirao Envera.
Poput Envera, kom je bomba u jednom trenutku ubila oca i majku, braća Dizdari su proživjeli sliČnu strahotu. Ustaše su im već pred kraj rata ubile majku i malodobnu sestru.
Enver je cijenio Maka kao izvrsnog pjesnika. Bio je oduševljen ne samo Kamenim spavaČem, već i nizom ranijih Makovih zbirki, te je nesebiČno organizirao prevođenje Makove poezije na više evropskih jezika, o Čemu posjedujem prepisku s Makom. U svom dnevniku Enver navodi da su on i njegova majka na Makovu vjenČanju, zajedno s Makom i ostalim gostima pjevali Internacionalu, te da je upravo on spasio i saČuvao mnoge rukopise Makovih pjesama, koje je ovaj rastreseni genij razbacivao oko sebe. Enver se ponekad ljuti na Maka u svojim dnevnicima, ali to ne treba uzimati ozbiljno, jer je i Enver bio vrlo impulsivan i osjetljiv.


Pjesnicki dvoboj


Hamida i Maka se dobro sjećam, i htio bih ovdje ispriČati jedan za ljubitelje Makove lirike vrlo zanimljiv događaj. Bio sam samo desetak godina star, ali je moje sjećanje na to i danas živo. Naime, tada sam jedini puta vidio mog oca Envera - pijanog. A on uopće nije pio alkohol. Družiti se s Makom, a ne popiti nije išlo jedno s drugim. Mak i Enver doteturali su kasno naveČer nasmijani, neobiČno sretni, te su dostojanstveno izjavili da se pripremaju na veliki pjesniČki dvoboj.
Dogovor o dvoboju zaČeo se u nekoj veseloj zagrebaČkoj birtiji, a budući sekundant i povod dvoboju bila je atraktivna Heidi Pataki, mlada pjesnikinja i slavistkinja iz BeČa, koja će kasnije objaviti svoje prijevode Makove i Enverove lirike na njemaČki.
Već pomalo ostarjeli pjesnici udvarali su se Heidi uz rumeno hercegovaČko vino. NaizmjeniČno su joj recitirali svoje najljepše pjesme. Mak je vjerojatno govorio svoja genijalna Slova iz Kamenog spavaČa, a Enver zasigurno svoj ciklus Boje i pjesme iz sjajne zbirke Biblijske priČe XX. stoljeća. Pjesnici su zahtijevali da Heidi iznese sud o tome Čije su pjesme bolje i ljepše, a Heidi je ostajala neodluČna. Tako te sudbonosne veČeri odluka nije pala, pa je pripite pjesnike Heidi dovela, ili radije dovukla kući. Mak i Enver, zajedno s Heidi, utvrdili su slijedeće uvjete dvoboja. Svaki će u svom stilu obraditi jednu te istu temu.
Ja sam to upamtio i potražio tu pjesmu. Došao sam do zakljuČka da su se gotovo sigurno dogovorili da temu preuzmu iz samog poČetka Biblije, iz starozavjetne Knjige Postanka, jer samo su te dvije pjesme iz njihova opusa toliko nevjerojatno bliske jedna drugoj.
Mak je svoju pjesmu naslovio Slovo o Postanju i uvrstio na sam poČetak izbora svoje zbirke lirike Ostrva (1966), a iste godine Enver je napisao veliČajnu poemu Stvaranje svijeta, u samo jednome danu (!), koju sam kao njegov pjesniČki testament objavio povodom Enverove smrti u sarajevskom Časopisu Život, zaslugom Alije Isakovića (1977), a zatim i u Izabranim pjesmama (1990). To sjajno Enverovo djelo izašlo je u više njemaČkih prijevoda, a posljednja tri stiha dao sam uklesati na njegov mehzar:

Bezbojna bjelina
vjeČnoga svetišta
svemogućeg NIŠTA

Evo poČetka Makove pjesme:

SLOVO O POSTANJU
DAN SEDMI
Knjiga postanja
Glava prva

U poČetku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe
bez obliČja i pusta

I bješe tama nad bezdanom
I ti reČe Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje
tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veČe i bi jutro Dan prvi

Mak poklanja svoja Ostrva Enveru sa slijedećom posvetom:

Enveru Čolakoviću
Pravom i dragom Bosniaku
Mak Dizdar
PoČetak Enverove pjesme još je sveČaniji od Makova, jer on kao i lirik i pripovjedaČ u jednoj osobi, odmah stvara i priČu o tome tko i kako i Čime i gdje i na što piše komentar Biblijskom tekstu:

STVARANJE SVIJETA

Apokrifna starozavjetna priČa poludjelog skolastika napisana u samostanu Monte Casino na marginu Prve glave Knjige Mojsijeve krvlju vlastitom noktom zašiljenim u pero

DAN PRVI

U poČetku stvori Bog nebo i zemlju.
I zemlja bješe bez obliČja i pusta.
I nad bezdanom se rasprostirala tama.
I duh je božji lebdio nad vodom.
I reČe Bog: neka bude svjetlost!
I svjetlost bi.
I vidje Bog da je svjetlost dobra
I rastavi je od zgusnute tame.
I svjetlost Bog nazva dan
I tamu Bog nazva noć.
I bi veČer i bi jutro:
Dan prvi.

Enverov Ali-paša Lepir, njegova prelijepa Almasa i tvrdica Hasan-dedo vratili su se u svoje Sarajevo, da iz njega više ne izađu


BOSNJACI.net: Kako je napokon oživio Enver u bošnjaČkoj književnosti?

Zlatan Čolaković: Spektakularno je Enver oživio, toČno onako kako je predvidio u svom dnevniku iz 1953. godine, - Gospod je oživio nepravedno osuđenog Envera - u noći velikog obraČuna!
14. XI. 1990. godine, u kasnim veČernjim satima u Sarajevu, na predizbornom spektaklu SDA u Zetri, stajao sam na bini i pred mojim oČima bile su tisuće Bošnjaka. Nakon moga govora o Enveru, Hasija Borić i Amir Bukvić poČeli su Čitati Enverove pjesme. Kad se zaČuo topot kopita Đerzelezova ata Dundula, razvile su se na tribinama zastave s ljiljanima. Zatim su odjeknule Enverove rijeČi, njegov poziv Đerzelezu:

U džennetu ne miruj više,
ako si mumin i junak,
majČine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.
Nastao je muk, a zatim - urnebes! Četiri dana kasnije Bošnjaci su na izborima preuzeli vlast.
Nakon toga, Alija Isaković mi je dostavio ugovor za tiskanje Legende o Ali-paši. Potpisao sam ugovor, i 1991. godine Enverov Ali-paša Lepir, njegova prelijepa Almasa i tvrdica Hasan-dedo vratili su se u svoje Sarajevo, da iz njega više ne izađu.
Zatim su Četnici napali Hrvatsku, pa okupirali Sarajevo i Bosnu, i fašisti su krenuli u svoj krvavi pohod gomile. SimboliČno je da su spalili i Zetru i nekoliko tisuća primjeraka Legende o Ali-paši. Ali Legenda je izlazila u nastavcima u Oslobođenju. Postala je najČitanija bošnjaČka knjiga. Enverove poruke iz jednoga strašnog rata, Čitali su Bošnjaci u drugome.
Evo što su djeca, koja su preživjela strahote rata, uvidjela u Legendi o Ali-paši (Navodi iz knjige Fatime Nidžare Mujezinović: Uvođenje uČenika u svijet bošnjaČke književnosti).
SunČica: Ja se toplo nadam da i danas duboko u nama živi Alija Lepir.
Arijana: Tamo se poštenom Čovjeku sve želje ispunjavaju, međutim, danas pošteni ljudi nemaju ništa, a varalice imaju sve.
Aida: Ova knjiga predstavlja dio mene, dio moje vjere, dio moje tradicije, dio moje Bosne, naroda, i dio mog Sarajeva. Čitajući tu knjigu, našla sam se u tom vremenu, a u meni su se probudili osjećaj zanosa i ljepote. Dopada mi se kako ljudi žive razliČitih vjera i kako među njima vlada sloga i poštovanje.
Nermina: Život Alije Lepira mogao bi biti uzor idealnog života za mnoge. On obasjava roman. Njegova dobrota, pravednost, istinsko vjerovanje u Božiju milost, merhamet, predstavljaju samo djelić duše Bošnjaka, a ona je zalog opstanka i Bošnjaka, i Bosne na ovim prostorima.




©2003 Web magazin BOSNJACI.net - All rights reserved Autorska prava zaštićena. Štampanje i publikovanje dijelova članaka, interview ili cjeline bez saglasnoti redakcije je zabranjeno!