Piše: Željko MILIÆEVIÆ

Srpska imena su meni fascinantna. Nikad ne mogu naæi ni glavu ni rep. Uzmimo, na primjer, ime Radovan. Je li to on radi vani, ili je rado vani a ne unutra, ili je radostan što je vani? Ili Milorad. Je li to on mio i radi i kome je on to mio i šta on to radi?

Osobno znam jednog Miomira. Mio èovjek, miran èovjek, reklo bi se po imenu. Doveo sam njega i njegovu obitelj u Kanadu, dao mu krov nad glavom, hranio go, našao mu ne jedan nego dva posla, uèinio sve da je danas mnogo imuæniji od mene. I neka je, svako gura svoje. Ali balèak njegove kame je još uvijek u mojoj kièmi, nakon svega što sam uèinio za njega.

Koje je znaèenje imena Dragoljub? Je li on drag, ili ljubi? Mene to zbunjuje. Ili ljubi drago. Ako ljubi drago, kako je onda kad se ljubi nedrago? A onda ima i Ljubodrag! Je li to onda sve naopaèke, ili opanaèke?

Znao sam i Sredoja Raduloviæa i Radula Sredojeviæa. Ja ne znam šta je Sredoje radio i šta je Radule sredio, ali me nekako, tu i tamo, tanahno, lagahno, ne znam kako opisati, zaboli, tamo negdje straga, doli, pa na gore.

Pa onda Slobodan. Koja sloboda, koji dan? Zašto je on imao slobodu skratiti dane stotinama hiljada ljudi?

Onda ima neki Vojislav. On, izgleda, vojuje i slavi.Tako se barem meni èini. Po onoj staroj pjesmi „Rado ide Srbin u vojnike“? Je li to mi opet Jovo nanovo (ili možda Vojo, ne znam)?

U srpskih imena ima puno slavlja i mira. Sve se nešto slavi do nebesa i miroljubno. A to me upravo šokira! Ima i Srboslava, Jugoslava, Dragoslava, Jugomira, Dragomira, Ljubimira - èuj Ljubimira!... Pa koji mir to oni ljube?

Pa koji mir to oni ljube? Zajedno u pakao

U gimnaziji su nas u okviru predmeta povijesti uèili da je bilo nekih dvanaest srpskih ustanaka. U zadnja dva, tri stoljeæa! Pa ta nacija ništa drugo ne radi nego samo ustaje, u miru, ljubavi, dragosti, slavi, sreðivanju...Vojevanju? Ma ne, to oni ne rade, to radi netko drugi, vjerovatno same žrtve.

Mišljenja sam da nam oni tim imenima unose zabunu i zbog toga mi nismo u stanju prozrijeti èinjenicu da opet gledamo stari film. Naslov je „Velika Srbija i Velika Hrvatska“.

Onaj koji je rado vani je odavno ucjenio zapadne Genocidoljube (pa imam i ja pravo izmisliti neko ime) i oni su onda ucjenili sve nas da prihvatimo to što imamo danas. A onaj drugi to sve skupa milo radi i sreðuje. A naš jadni Miroslav, kukala mu majka, je sav izbezumljen jer ga milo i rado vozaju, nema ni mira ni slavlja, a veæ sad zna da je dio starog filma.

Stari fim se ponovno prikazuje, u glavnom kinu, i svi mi koji smo preživjeli prvi film smo veæ kupili karte za ovaj drugi. Ovaj film je napravljen po receptu „Rambo“ - bit æe ih u nedogled, pet, šest, živi bili pa vidjeli.

U tom starom novom filmu se pojavljuju stara, obnovljena imena - HDZ ovaj, pa HDZ onaj. Èekaj malo, odakle HDZ u Bosni i Hercegovini? Bosna i Hercegovina nije Hrvatska! To bi trebali biti BHZ ovaj i BHZ onaj. To bi bilo kad bi se ljudi ponašali kao ljudi i kao èlanovi ljudske zajednice koja je voðena naèelima. Naèela ne poznaju narodnost, vjeru, rasu - naèela su potpuno jednaka svima. Jednaka svim ljudima!

E, to ime, „ljudi“,izgleda smeta, naèelno! Tome se sad pridružila i Condoleezza Rice, svojim otrovnim sarkazmom, koji ju, izgleda, vodi kroz karijeru i život.“ BiH još nije prava država prema naèinu na koji funkcioniše. Ima tri predsjednika, tri policije i tri armije,\" rekla je kroz smijeh listu \"Morning news\" iz Dallasa neki dan.

Condie, kako je nazivaju neki, predstavlja državu i naciju koja je jedina do danas poèinila genocid atomskom bombom. Umjesto da puže, ona se šepiri.

Njeni Genocidoljubi su napravili trodjelnu državu s tri predsjednika. Kroz genocid jednog naroda. I onda nisu kaznili genocid, a pravno su obvezani to poèiniti. Umjesto da puže, ona se šepiri.

Nemojmo više biti zbunjeni. Genocidoljubi su svugdje oko nas. Smiju nam se u lica, dok se mi bakæemo s tri predsjednika, policije, i štošta drugo, dvanaest godina nakon prestanka organiziranog oružanog uništenja Bosne i Hercegovine. Ovo je vrlo okrutan i neljudski eksperiment što su u Bosni i Hercegovini poèinili i uništenje se nastavlja.

Vrijeme je obavijestiti Genocidoljube da im nije uspjelo i da se trebaju povuæi, podvrnutog repa, u svoje jazbine, Veliku Ameriku, Veliku Hrvatsku, Veliku Srbiju, Veliku Ðetiæiju. To su imena s kojim nema zabune.

A što se tièe Hrvatske, ona je trebala stajati, rame uz rame, u Haagu, s Bosnom i Hercegovinom, od prvog dana tužbe protiv Genocidoljuba Srbije i Crne Gore.