Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

REAGIRANJE: Bosnjacki historicar dr. Mustafa MEMIC odgovara na optuzbe i neistine Zivka M. ANDIJASEVICA u feljtonu “POKRSTAVANJE MUSLIMANA U NOVOOSLOBODJENIM KRAJEVIMA 1913. GODINE”, objavljenog u podgorickom dnevnom listu “Vijesti” od 30. aprila do 5. juna 2003. godine, u kojem je iznio niz neistina po pitanju, pokrstavanja i genocida koji se desio nad Bosnjacima i Albancima Plavsko-gusinjskog kraja
ISTINE I NEISTINE ZIVKA M. ANDRIJASEVICA
Autor: Dr. Mustafa Memić
Objavljeno: 31. July 2003. 00:07:00
U periodu od 30. aprila do 5. juna 2003. godine, objavljen je rad gospodina Zivka M. Andrijasevica, “POKRSTAVANJE MUSLIMANA U NOVOOSLOBODJENIM KRAJEVIMA 1913. godine” putem Vaseg lista, u rubrici “feljton”, molim da na isti nacin, objavite i prilozeni tekst kao odgovor na ono sto je gospodin Andrijasevic objavio. Pri tome smatram da nije neophodno pozivati se na novinarsku etiku, na potrebu da se jedan znacaj dogadjaj iz historije Crne Gore sto svestranije i objektivnije objasni, da je dug historicara da nista ne kaze sto nije istina i da istovremeno precuti ono sto je istina, sto je to dug prema Vasim citaocima, Vas i njihov interes. I na kraju sto je to zakonska obaveza i jedno od ljudskih prava proklamovanih deklaracijama i rezolucijama Ujedinjenih nacija, dug prema demokratskim nacelima na koja se pozivamo, dug prema istini, bez obzira da li nam ona godi ili nam je gorka, bar u odredjenom momentu. Samo istina moze povesti napretku i u ovom slucaju istinskom prevazilazenju svega onoga sto je ljude razlicitih nacionalnosti i vjera razdvajalo.
Prije svega, nezavisno od toga da li se u svemu slazem sa autorom Andrijasevicem, osjecam se duznim, i prema njemu i prema Vasoj redakciji da se sa osobitom paznjom zahvalim sto ste imali smjelosti da ovakvu temu javno tretirate i putem Vasega lista. Zadugo je sve ovo bila “tabu” tema. Pisati o njoj nije se moglo proci bez odredjenih negativnih posljedica, kako za onog koji o njoj pise, tako i za onog ko to objavljuje. Koliko mi je poznato prije dvadesetak godina pocelo se pisati o ovoj temi, ali ne zasebno o njoj, vec u sklopu neke druge, globalne teme. A ono o cemu pise g. Andrijasevic dogodilo se prije devedeset godina. Prvi put nakon toga o tome se pise kao posebnoj temi. Ne osporavajuci ove vrijednosti iznijecu i neke svoje primjedbe, po mojoj ocjeni maksimalno dobronamjerne. To me obavezuje i cinjenica da sam jos u svojoj ranoj mladosti, prije sezdesetak godina, ne svojom voljom poceo da se bavim ovom problematikom. Moj zivotni put i moja drustvena opredjeljenja nametnuli su mi takvu obavezu.
Podsjeticu da se u predvecerju Drugog svetskog rata nad zemljom nadvila opasnost od fasizma. Tada su se sve patriotske i progresivne snage organizovale u svenarodni antifasisticki front, koji su inicirali i njime rukovodili komunisti. Bio sam tada ucesnik Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju i pripadao organizaciji SKOJ-a. Nas je zadatak tada bio da se bezrezervno zalazemo i propagiramo potrebu zajednicke borbe svih naroda i vjera radi odbrane od fasizma. Ali, upravo zlobno pokrstavanje i masovna strijeljanja muslimanskog stanovnistva 1913. i 1919. godine isprijecila su se u mome rodnom kraju kao nepromostiva brana tim nasim opredjeljenjima. To cu posebno objasniti, ali mi sadasnjih tvrdnja gospodina Andrijasevica da je pisanje Mustafe Memica “neutemeljno i povrsno” i uglavnom preuzeto “od Branka Babica” da je navodno jednostrano, te da je kao takvo neka vrsta “plagijata” , zvuci veoma smijesno, neuvjerljivo i tendeciozno. Obijasnicu to kasnije, a ovom prilikom iznijecu neka svoja neslaganja:


Ako je g. Andrijasevic toliko osilio da na tako subjektivisticki nacin javno izrazava samovoljne i netacne ocijene, onda meni ne preostaje nista drugo do da se o takvim “ocjenama” ne izjasnjavam i da ih ignorisem, jer ne samo da su bez ikakvog stvarnog osnova, nego su, najvjerovatnije i veoma tendenciozne, bilo da teze da umanje vrijednost objavljenih djela i njihivih autora, bilo da skrene paznju na sebe i svoj rad velica, sto prepustam ocjeni citaocu.

1. Ne moze se pisati o “pokrstavanju muslimana u novooslobodjenim krajevima” a da se prijethodno, ili uporedo ne obijasne uslovi u kojima je ovo nastalo, prvenstveno masovna strijeljanja koja su u narodnoj svijesti sacuvana kao “musketanja” svih onih koji su odbijali u pravoslavnu vjeru da predju, navodno “dobrovoljno”. Ta su dva problema nerazdvojno povezna jedna za drugim, jer je strijeljanje predhodilo pokrstavanju, pa su jedno za drugim u neposrednoj funkcionalnoj vezi;

2. Ne moze se tvrditi da je navodno “dobrovoljno pokrstavanje” prethodilo kasnijem “nasilnom pokrstavanju”, kako tvrdi g. Andrijasevic, a da se prijethodno ne objesni gdje, kako i koliko je to “dobrovoljno” pokrstavanje iznosilo. Ako bi g. Andrijasevic trazio i objasnio tu pojavu, bar u nekoliko pojedinacnih slucajeva, moglo bi se govoriti o bilo kakvoj “dobrovoljnosti” ;

3. Krajnje je nekorektno, neistinito i nedozvoljeno tvrditi da je Mustafa Memic u svojim djelima navodno tvrdio da je “pokrstavanje u plavsko-gusinjskoj oblasti najprije bilo dobrovoljno, a da je tek kasnije, dolaskom Avra Cemovica ono vrseno nasilno”. To je najobicnija podvala, meni kao autoru djela (njih 7), koja su od recenzenata, istaknutih akademika i profesora Univerziteta, prihvacena kao djela koja su pisana naucnom metodom. Svojim potpisima to su potvrdili cetvorica akademika iz cetiri ondasnje socijalisticke republike (prof. dr. Sima Cirkovic, prof. dr. Branko Pavicevic, prof. dr. Janko Pieterski, te prof. dr. Avdo Suceska) te i cetvorica drugih naucnih radnika univerzitetskih profesora (prof. dr. Mustafa Imamovic, prof. dr. Rasim Muminovic, prof. dr. Vasilj Melik i prof. dr. Ignjacije Voje). Ako je g. Andrijasevic toliko osilio da na tako subjektivisticki nacin javno izrazava samovoljne i netacne ocijene, onda meni ne preostaje nista drugo do da se o takvim “ocjenama” ne izjasnjavam i da ih ignorisem, jer ne samo da su bez ikakvog stvarnog osnova, nego su, najvjerovatnije i veoma tendenciozni, bilo da teze da umanje vrijednost objavljenih djela i njihivih autora, bilo da skrene paznju na sebe i svoj rad velica, sto prepustam ocjeni citaocu;

Plav: Grad koji je 1913. godine prezivio genocid i krstenje

4. Upotreba termina “oslobodjenih krajeva” za teritorije koje su osvojene u Balkanskom ratu - diskutabilna je i iziskuje potrebu neke objektivnije historijske analize.
Vecinsko stanovnistvo toga kraja nije bilo crnogorske, niti srpske nacionalnosti. U konkretnom slucaju, prema evidenciji Prizrenske eparhije, kojoj su do 1912. godine pripadali Plav i Gusinje, u njima je bilo samo 12,8 odsto pravoslavnog stanovnistva (Crnogoraca i Srba). Svi ostali bili su Bosnjaci i Albanci islamske vjere i manjim djelom Albanci katolicke vjere. Slicne podatke nalazimo i u djelima dr. Jovana Cvijica, iz 1908. godine. Pri takvoj nacionalnoj i vjerskoj strukturi stanovnistva ne moze se govoriti o navodnom “oslobodjenju”, ako se doticno stanovnistvo nije osjecalo oslobodjenim.
Nije se cuditi g. Andrijasevica, jer se on u tome prvenstveno oslanjao na dr. Branka Babica koji je svoju knjigu objavio takodjer upotrebom tog termina. Medjutim, kada je podnosio molbu i branio svoju disertaciju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stvarni naziv doktorske teze glasio je: ”Politika cnogorske vlade u novim krajevima dobijenim u Balkanskom ratu - od kraja 1912. do sredine 1914. godine.“ Prema tome u nazivu disertacije nije bilo ni rijeci o navodnim “oslobodjenim krajevima”, ili takvu tezu nije imao snage da brani pred komisijom , ili je prilikom njenog objavljivanja promijenio svoje misljenje, ili je takav naziv prihvatio iz drugih razloga, to je trebalo da objasni on sam. U svakom slucaju ona je za onih 12,8 odsto pravoslavnog stanovnistva svakako bilo oslobodjenje. Svo pravoslavno stanovnistvo bilo je naoruzano. Formirali su svoj bataljon koji je vrsio policijske funkcije i razoruzavao – stanovnike svih ostalih narodnosti i vjera, odrzavan je red na tom prostoru, za individualne zlocine nisu nikome odgovarali jer je bilo formirano misljenje “da se prema Turcinu Srbin ne bi mogao ogrijesiti”, bez obzira sta da mu uradi, a nije bila grehota ni ubiti ga. Oni su zaposjedali kuce i imovinu svih onih koji se nisu nasli u njima, kvalifikujuci ih “kacacima” (bjeguncima). Pa naredjenju gospodina ministra unutrasnjih djela oni su mogli biti ubijeni bez ikakve odgovornosti. A takvih “kacaka” (bjegunaca) krajem maja 1913. godine sluzbeno je bilo evidentirano 795 navodnih odmjetnika, cije su kuce mogli zaposjesti, imovinu oduzeti, a clanove porodice proglasiti jatacima. Prema jatacima se postupalo kao i prema odmjetnicima. Tesko je odjeknuo slucaj ubistva jedne porodice od sesnaest clanova u selu Meteh iznad Plava, jer je zlocin pocinio njihov kum, sto u tradiciji ovih krajeva nije poznato, jer je kumstvo, i sa jedne i sa druge strane veoma postovano. U takvim uslovima dio stanovnistva, koji je cinio 81,2 odsto ukupnog stanovnistva nije to mogao dozivljavati kao svoje oslobadjanje, tim prije sto je izvrseno njegovo totalno razoruzavanje (u sluzbenim izvjestajima se govori o 2000 pusaka). Opljackana je i imovina muslimanskog stanovnistva. Zatvoreni su 112 gradjana i internirani u Niksic. Oni su dobili status taoca, u sluzbenom izvjestaju Oblasnog upravitelja Gusinja od 10. 12 1912. godine javljeno je da je u toj oblasti “vlada potpuni red i mir” . Taoci iz Berana likvidirani su na putu od Tresnjevika do Lijeve rijeke. Bili su to ipak pojedinacni slucajevi koji su u narodu izazivali prezir. Bilo je i nekoliko slucajeva (ne vise od 5) da su iz odredjenih razloga na svoje glave stavili crnogorske kape. Oblasni upravitelj izvjestio je o tome ministra unutrasnjih djela jer je ova pojava u narodu osudjena, i oni koji su prihvatili crnogorske kape proglaseni su izdajicama. Zbog toga oblasni upravitelj moli ministra unutrasnjih djela da se izda sluzbena naredba kojom bi se svi gradjani ove oblasti obavezali da nose crnogorske kape, smatrajuci da ce ih tako lakse prevesti u pravoslavnu vjeru.

‘OKUPACIJA’ ILI ‘OSLOBODJENJE’



4. Upotreba termina “oslobodjenih krajeva” za teritorije koje su osvojene u Balkanskom ratu - diskutabilna je i iziskuje potrebu neke objektivnije historijske analize.
Vecinsko stanovnistvo toga kraja nije bilo crnogorske, niti srpske nacionalnosti. U konkretnom slucaju, prema evidenciji Prizrenske eparhije, kojoj su do 1912. godine pripadali Plav i Gusinje, u njima je bilo samo 12,8 odsto pravoslavnog stanovnistva (Crnogoraca i Srba). Svi ostali bili su Bosnjaci i Albanci islamske vjere i manjim djelom Albanci katolicke vjere. Slicne podatke nalazimo i u djelima dr. Jovana Cvijica, iz 1908. godine. Pri takvoj nacionalnoj i vjerskoj strukturi stanovnistva ne moze se govoriti o navodnom “oslobodjenju”, ako se doticno stanovnistvo nije osjecalo oslobodjenim.
Nije se cuditi g. Andrijasevica, jer se on u tome prvenstveno oslanjao na dr. Branka Babica koji je svoju knjigu objavio takodjer upotrebom tog termina.

A pocetkom februara 1913. godine iz rozajsko-tutinskog kraja prebacena je u gusinjsko-plavsku oblast Donjo-vasojevicka brigada pod komandom brigadira Avra Cemovica. Zasto i sa kakvim zadacima je ova brigada prebacena na plavsko-gusinjski teren, kada je situacija vec bila mirna, to nije objasnjeno. Medjutim, nakon dolaska brigade otpoceo je novi process, pracen tada masovnim nasiljima i zlocinima. Najprije su zatvoreni 11 najistaknutijih prvaka Plava i vec sutradan, nakon formalnog i grupnog saslusanja izvedeni su na mjesto “Racina” kod Plava i javno strijeljani.
Medju strijeljanima bio je i Mula-Sado Music, do tada imam plavske dzamije. Ovaj slucaj je kasnije opisao njegov sin Zufer Music, kasnije ratni komandant partizanske brigade i general-major JNA. U djelu o Plavu i Gusinju, koji nije zavrsio, njegov sin – opisao je i strijeljanje svog oca, najvjerovatnije kako mu je to stric objasnio. On pred strojem za strijeljanje nije molio za oprostaj, vec je podigao ruku i pozvao prisutne da prouce “Kelim i Sehade” (uobicajenu vjersku molitvu muslimana prije nego izdahnu, ako su to u mogucnosti, a koja glasi: “Eshedu en la i Illahe, ve eshedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu” , sto u prevodu sa arapskog znaci: “Ja vjerujem i ocitujem da nema drugog Boga osim Allaha dz.s. i da je Muhammed Boziji rob i Njegov poslanik” ).
Music je u svom nezavrsenom dijelu pisao i o tome da ga amidza Salih, koji mu je poslije strijeljanja oca bio staratelj, u ljutnjim danima izvodio u Babino polje, odvodio ga u sumu i ucio kako da gadja iz pistolja a da ne promasi cilj, pripremajuci ga na taj nacin kako da osveti svog strijeljanog oca. Tih godina gradio se put od Murine do Cakora. Na njemu je radio kao gradjevinski inzenjer Gavro Cemovic, rodjak Avrov. Amidza Zufirov je zelio da iskoristi tu situaciju pa je svog sinovca uputio na Cakor sa zadatkom da osveti oca. Takvi su tada bili obicaji. “Kada se priblizio Gavru, pise Zufer, on me je primjetio, ne sluteci sta ciljam, pozvao me u svoje drustvo. Pekli su neko jagnje. Veoma me je pristojno docekao i meni se kao covjek svidio. Odustao sam da ga ubijem i osvetim oca. Stric je kasnije bio veoma ljut na mene. Ja sam kasnije posao na skolovanje i nisam se vise sretao sa Gavrom. Moja su se shvatanja o tome vec bila izmjenila i moj otac je ostao neosvecen.” Ovo isticem da bih predocio kakva su se shvatanja nakon spomenutih strijeljanja formirala u svijesti ljudi.
Sacuvan je i sluzbeni izvjestaj ondasnjeg zastupnika-predsjednika plavske opstine Radovana Popovica, kojeg cemo citirati jer kao takav najvjernije predocava stvarno stanje. U njemu stoji:
“Jos u pocetku mjeseca marta ove godine dosao je ovdje komadant Vukota Pantovic sa podrucnim bataljonom, kao posada u Plavu. Cim je pomenuti dosao dobio sam naredbu od div. sreskog kapetana Milivoja Dragovica, od 4. marta t.g., P. broj 412, da uhvatim i u zatvor stavim pod velikom strazom: mula Sada (Musica), Aba Redzepagica, Smaila Medova Cerovica, Seca Ram Mrgina iz Skica, Junuza Nurova, Adema Pesterca i Dema Markovica, sto sam i ucinio. Te noci kada sam imenovane stavljao u zatvor kazali su mi: Milan Vesovic i Balsa Basic da zatvorim jos (H)Aka (H)Hadzimusovica, Osman-agu Sehovica i jos neke, za koje se sada ne sjecam, ali sam ja odgovorio da bez naredbe pretpostavljenih to ne mogu uciniti, niti imam razloga, na osnovu cega bi ih zatvorio. Sjutradan, rano, kada sam izasao u pijacu, vidio sam na ulici postrijene vojnike u dvije vrste i medju istima povezani: mula Sado Muslic, Demo Markovic, Osman-aga Sehovic, Beco Alimulic, (H)ako i Junuz - braca Omeragici, Ago i Emin-braca Ferovici, Mazo i (H)Ako (H)adzimusovici i Seco Ferovic, a policiju svu prekomandovali, te naredili da pazi na narod plavski, koji je bio sakupljen telalom, da gledaju kad ce se gore imenovani strijeljati. Kada sam sve ovo pogledao, meni je cisto ovaj slucaj iznenadio, i kada je vojska krenula niz varos, posao sam i ja, kao ovdasnji zastupnik predsjednika, da prisustvujem strijeljanju imenovanih, posto sam o tome malo docnije saznao. I kada smo dosli na “Racinu” ispred varosi, tu je nad povezanim Plavljanima izvrseno strijeljanje, a okupljeno ondasnje stanovnistvo vikalo je iz tri puta:”Zivio”. – Toga dana kada su vojnici iz bataljona komandanta Pantovica ulazili u kucu Emina Ferovica, te istog izveli iz kuce i bili ga (tukli ga). Ostali Ferovici i dr. dosli su u kancelariju opstinske uprave i molili i kumuli da im se dade spas, da ih ne prste vojnici. Ja sam iste sa velikim teskocama povratio u njihove kuce, a te noci izvjestio Oblasnog upravitelja u Peci o neredu koji su pocinili vojnici iz bataljona Pantovica”.

Posto je uloga Avra Cemovica u svojstvu komandanta brigade i generala crnogorske vojske bila u svim slucajevima presudna, objasnicu da je on bio sin Panta Cemova, poznatog narodnog prvaka iz beranske kotline, koji je poginuo u sukobima sa Turcima. Njegov sin Avro izvrsio je osvetu ubijenog oca i stekao povjerenje svojih sunarodnika, istakao se 1912. godine prilikom zauzimanja Rozaja i Peci, u svojstvu komandanta odreda. Iako je bio nepismen, kralj Nikola ga je imenovao za generala crnogorske vojske i komandanta Donjo-vasojevicke brigade. Na toj duznosti, kada je komandovao brigadom na preostorima oko Rozaja i Tutina ostao je u sjecanjima srpsko Ibarske divizije kao veoma surov i neobrazovan komandant. U vezi sa tim komandant Srpske ibarske divizije 20. novembra 1912. godine izvjestio je nacelnika mitrovackog sreza, isticuci da je na tom terenu “nastupio takav haos i nered da je u ovim prilikama apsolutno izlisno zadovoljiti opstinsku organizaciju i administraciju”, isticuci:
“Crnogorske neregularne cete predvodjene generalom Avrom Cemovicem iz Berana kompromituju svaku legalnu vlast. Oni pale privatne gradjevine, otimaju i vode sobom tudju stoku, ubijaju mirne ljude, remete svaki red zaveden u ovim krajevima (…) Oni vrse nasilju nad slabim, muslimanskim zenskinjem, sto j po vjerskim propisima muslimanskim najvisa sablazan.”
Na ukazivanje nacelnika sreza da se tako ne treba ponasati jer “da se ratom moze promjeniti samo javno-pravni odnos, a ne i stecena materijalna prava” , Cemovic je odgovorio:
“Tako vi, pravnici mislite, a ja jok. Nisam doduse isao u skolu, manj’ sto sam prolazio pokraj skole, ali ja drugacije mislim, i onako kako ja mislim, tako i radim”.
Svakako da minister vojni u crnogorskoj vladi i kralj Nikola ne mogu izlbjeci moralnu odgovornost sto su takvog covjeka proizveli u cin generala, povjerili mu veoma odgovornu brigadu da njom komanduje i nakon sto je u plavsko-gusinjskoj oblasti uspostavljen red, poslije cetiri mjeseca okupacionog stanja, upravo ovakvog generala poslali da sprovodi “red” na ovim prostorima. Istovremeno je u Pec poslat dotadasnji komandant crnogorske zandarmerije Sava Lazarevic, koji je u narodu kasnije, na osnovu svojih postupaka, poznat “Sava-batara” jer je strijeljanje tamosnjeg muslimanskog stanovnistva vrsio plotunima, u masama (“batara”), umjesto pojedinacnog iz vojnickih pusaka.
Upravo je tada formiran i Vojni prijeki sud u Plavu. Kako je radio ovaj Sud ponovo je objasnio u svom izvjestaju zamjenik predsjednika opstine Plav R. Popovic, koji istice:
“Drugog ili treceg dana posto su “musketani” (strijeljani) Plavljani, pozvao me Milan Vesovic, tadasnji clan Vojnog prijekog suda, te mi pokazao da napravim jednu formalnu optuzbu protiv nekih strijeljanih Plavljana, predocavajuci mi, da je interes drzavni bio da se ovi Plavljani pogube – te ikao sam znao da je to protivzakonito i kaznjivo optuzivati one koji se prijethodno osude, pa bilo na smrt ili tamnicu, ja ipak nisam, smio odreci to, posto je ratno stanje, a prijetnja komandanta Pantovica zadala mi je tolike bojazni, i jos sto mi je Vesovic predocio interes drzavni, kojeg sam morao vjerovati kao sudiji tog Suda, pristao sam da napisem optuzbu, te mi je isti podnio nekakvu izjavu perjanika Muse Rakusa i Anta Culafica”.
O formiranju i nacinu rada ovog Kraljevskog Vojnog suda u Plavu objasnio je pred istraznom komisijom sudija toga suda Vuksan Dragovic. Po njegovom iskazu on je kao sudija imenovan na prijedlog komadanta bataljona Vukote Pantovica, a naredbu o tome izdao je brigadir Avro Cemovic i minister vojni Dusan Vukotic. Poznajuci metod rada kralja Nikole moze se pretpostaviti da minister vojni nije mogao formirati vojni prijeki sud bez prijethodnog konsultovanja, ili makar informisanja kralja Nikole. Nema sacuvanih pisanih dokumenata, ali je karakteristicno da je Sud formiran 3. marta, a da je vec sutradan (4. marta) poceo da radi i vec 5. marta donio grupne presude za strijeljanje, u jednoj 15, a u drugoj 29 gradjana. Nije vrseno njihovo pojedinacno saslusavanje, a njihovo strijeljanje izvrseno je istog dana, u selu Luge u Gornjem polimlju, na oko 5 km juzno od Andijevice. Kako je to strijeljanje sacuvala u uspomenama i objasnila jedna cobanica u razgovoru sa spomenutim Cedom Culaficem, koja je tada posmatrala tragediju onih koji su strijeljani Culafic je objasnio:
Djevojcica od 14 godina, a danas zena preko 60 (pisano 1965.) prica da je cuvajuci stoku na Previji gledala strasne prizore koje je pocinila crnogorska vojska. Vezane konopcima i zicom, ona je vidjela kolone muslimana iz Plava i Gusinja koji su bili opkoljeni sa svih strana velikom vojskom. “Pojedinci-muslimani plakali su, drhtali i molili da im poklone zivote. Pojedinci su se drzali gordo i korili slabice pored sebe. Oni su imali prstenje oko grla objesene lance i satove. Odijelo i nakit mnogi vojnici su oduzimali od njih. Zatim vezane postrojise i slozise plotuni. Onda napunise dva trapa i dvije ustave unakazenim ljudskim tijelima. Zatim nasuse po malo zamlje preko njih, ali to nije sprijecilo iduce noci psima da ih pronadju i razvuku jedan dio leseva. Kasnije im je rodbina dolazila, dublje zakopavala zemljom” tako zavrsi pricu ondasnja 14-godisnja pastirka.


Gusinje: Nad Bosnjacima i Albancima izvrsen je zlocin i pokrstavanje

Posto mi g. Andrijasevic prigovara da sam u svojim dijelima “jednostran” , a on, valjda “cjelovit i svestran” , a presutkuje znacajne izvore i ne spominjuci ono sto je napisao Cedo Culafic, smatram svojim dugom da neke konstatacije druga Culafica predocim. Kako je tekao ovaj proces on je napisao:
“Naizmjenicno su se redali revolt masa i trijumf pojedinaca, sto je imalo za posljedicu i prva strijeljanja stotina vidjenijih gradjana. Nakon sto se vojska vracala sa strelista ponovo je privedeno jos 200 vidjenih ljudi i poslala ih niz nahije da se vise nikada ne vrate (…) zatvori su postali tijesni, a streljista brojna na svakoj strani pocev od Dragija, Lipovice, Krsa Cekica do Prevaje, koja proguta oko 600 onih koji se, islama radi rijesise da izginu. A strijeljanja su drzana u tajnosti.”
Culafic nije zaboravio ni tzv. “sareno kolo” . Oni koji su iz strana za zivot pristali da se pokrste “morali su ici na begluk pokraj rijeke Grncara. Svaka muslimanka umjesto feredze i dimija oblacila je suknju. Muskarci umjesto kacketa (culaha) nosily su crnogorske kape. Tako pomijesani pravi Crnogorci, Muslimani, Sciptari, sa crnogorskim kapama igrahu u kolu: jedni milom, drugi silom, te ga nazvase “SARENO KOLO” . O tom “kolu” g. Andrijasevic ne govori, a ni dr. Branko Babic. Ne spominje se ni u arhivskim dokumentima, iako je ono, svakih sedam dana, obavezno se igralo na begluku kao nekakav simbol navodnog “oslobadjanja” i dobrovoljnog prolaska u navodnu “pradjedovsku” vjeru, kojoj ni njihovi najstariji preci nisu pripadali, iako ih tako sada uce i pokusavaju da utuve u njihove misli.
(NAPOMENA: Cedo Culafic, zavicajno iz Gusinja).
Izmedju dva svjetska rata bio je prvi srednjoskolac iz ovog grada. Istjeran iz gimnazije u Beranama zato sto je prihvatao marksisticku ideologiju. Pomno je pratio socijalnu literaturu lijeve orijentacije. Zivio je kasnije u Gusinje kod svoje majke. Imao je osobitu sklonost za likovno stvaralastvo (slikarstvo). Prvi je u Gusinju organizovao igranje fudbala. Veoma je bio cijenjen medju omladinom i sluzio joj kao uzor. Bio je cijenjen i u gradjanskim strukturama (zanatlije, trgovci i cinovnici). Kao zapazenom i iskusnom antifasisti ondasnji Sreski komitet KPJ Berane, Sreski narodni odbor Andrijevica i Opstinski odbor SUBNOR-a Plav povjerili su mu izradu hronike za plavsko-gusinjski kraj, ne obezbjedjujuci mu za taj rad nikakva materijalna sredstva. Imao je znacajno iskustvo i dobro je poznavao dusu ovoga kraja. Sa velikom ljubavlju i patriotizmom prihvatio je povjereni zadatak, koji je bio iniciran od Ideoloske komisije CK SK Crne Gore. Radio je na ovoj hronici od 1957 - 1964. godine. svoja istrazivanja nije bio u mogucnosti da zasniva na arhivskoj gradji, sem u pojedinim slucajevima na dnevnicima lokalnih komadanata. Mnogo toga je znao iz bogatog zivotnog iskustva, ali je osnovnu dokumentaciju prikupljao metodom anketiranja. Ne mali je bio broj onih koji su u vremenu njegovog rada bili jos u zivotu a koji su prezivjeli zlocine iz 1913. i 1919. godine. Rado su se odazvali njegovoj zelji da mu prenose svoja sjecanja iz tih vremena, koja su bila duboko urezana u njihovom pamcenju i svijesti. Napomenuo sam da je uzgredno koristio i neke dnevnike i pisanu rijec onih koji su bili na nekim funkcijama u tom vremenu. Medjutim, osnovni izvori za njegovo pisanje bilo je vrlo bogato narodno predanje, pojedinacno anketiranje i iskrenost onih od kojih je dobijao podatke. Nakon veoma upornog osmogodisnjeg rada uspio je da zavrsi svoj projekat koji je bio urednicki rasporedjen u cetiri posebna djela, otkucana na pisacem stroju na 1044 stranice sa 208 historijskih fotografija i vlastitih umjetnickih crteza. Primjera radi nije bila sacuvana fotografija gusinjske kapetanije, u kojoj je bio i Sabanagica dvorac, poznat kao “Krsla” ispod sela Koljenovica, prema Gusinju. Sacuvao ih je Culafic u svojim sjecanjima i veoma uspjesno reprodukovao. Kada je kao osnovu dojave politickih dousnika u njegov stan banula policija i preko citavog zida njegove sobe ugledala likove Marksa i Engelsa, Cedo im je odgovorio da je to slikao neke popove. Policija je u tome povjerovala i napustila njegovu kucu. Povjereni zadatak u vezi pisanja hronike radio je veoma korektno i istinito, bez ikakvih medjunacionalnih i medjuvjerskih opterecenja, iako su ona ovdje bila dugo prisutna, a medju omladinom, prvenstvano skolovanom, bila odbacena. Medjutim, kada je zavrsio i predao svoj rad naruciocima, isprijecio se veliki problem u vezi njegovog objavljivanja. Obiman po broju stranica i sa sadrzajem koji je tada bio naka vrsta tabu teme, bilo je nuzno da se dobije saglasnost ideoloske komisije CK SK Crne Gore. Uz to, za objavljivanje ovog rada veoma kategoricno i bezobzirno isprijecio se tadasnji predsjednik Opstinskog odbora SUBNOR-a Plav. On nije bio zadovoljan svojim tretmanom u NOB-u, negirao je tadasnji “Muslimanski omladinski bataljon Plava i Gusinja”, jer nije bio u njemu. Uz to je bio i veoma sujetan, pa je Culafic bio primoran da putem privatnih pisama i slanjem materijala na adrese nekoliko najodgovornijih kadrova, zavicajno iz Plava i Gusinja, pretezno nosiocima “Partizanske spomenice 1941.”, pokusao da njih upozna i na osnovu onoga sto je uradio angazuje da mu pomognu. U pismu general-pukovniku Djuru Loncarevicu, inace nacelniku Politicke uprave JNA i rukovodiocu antifasistickog pokreta u ovom kraju do jula 1941. godine, obavjestio ga je da mu je tadasnji predsjednik Opstinskog odbora SUBNOR-a Plav zaprijetio rijecima: “Neka ti i CK Crne Gore odobri stampanje, bice ti uzaludno sve dok materijali ne prodju kroz nase ruke i dok mi to ne odobrimo” (pismo Ceda Culafica Duru Loncarevicu od 15.11.1965.). General Loncarevic, pokusavajuci da premosti “zid” predlozio je predsjedniku Opstinskog odbora SUBNOR-a Plav da pismeno iznese ono sa cime se ne slaze i da eventualno prilozi svoj tekst u dijelu gdje to ocjeni potrebnim, odnosno da organizuje sastanak nekoliko najodgovornijih kadrova zavicajno iz tog kraja na kojima bi se zajednicki usvojili neki zakljucci. Ali je predsjednik Opstinskog odbora SUBNOR-a Plav sve to ignorisao, i ako za to nije imao ni strucnih, ni moralnih kvalifikacija, sto ovom prilikom necemo objasnjavati. Iz raspolozive prepiske vidljivo je da se Culafic obracao i dr. Djoku Pajovicu, poznatom crnogorskom historicaru, koji je tada radio u Historijskom institutu SR Crne Gore, sa kojim se inace poznavao iz beranske gimnazije. Pisao je i ozbiljno zainteresovao i Budimira Soskica, tada rukovodioca Ideoloske komisije CK SK Crne Gore, Dobroslavu Culaficu (iz pisma se ne vidi kakvu je duznost tada vrsio drug Dobroslav). Pisao je nosiocima “Partizanske spomenice 1941” iz plavo-gusinjskog kraja: Zuferu Musicu, Milosu Djudovicu, Vuku Turkovicu, meni i drugima. Iz prepiske se vidi sa su se svi oni pozitivno izrazavali o njegovom radu (ja sam prilozio i stotinjak satranica kao svoj prilog za period 1941-1945). Ali je neshvatljivo kako je predsjednik Opstinskog odbora SUBNOR-a Plav ipak uspiuo da ovaj veoma naporan rad stopira i ignorise. Bila su tada takva vremena kada su svoj veoma, pa i presudan uticaj imale odredjene drustvene strukture koji se javno nisu spominjale. Nemocan da objavi svoje djelo u cjelini Culafic je objavljivao neke djelove iz svog rada putem periodicnog novinskog lista “Sloboda” (Ivangrad-Berane). Meni je, iz postovanja za iskrenu saradnju, ustupio jedan kompletan primjerak svog rada i ovlastio me da ga koristim kada mi se ukaze potreba i mogucnost, sto ja ovom prilikom cinim iz postovanja prema njegovoj licnosti i iz zelje sa se naporan i korektan trud Ceda Culafica ne zaboravi. Smatram da svi oni koji pisu o Plavu i Gusinju bili bi duzni da makar procitaju ono sto je Cedo Culafic pisao prije cetrdesetak godina. U prvom redu radi historijske istine.

5. O PORTI SEKULARCU I MARKU CEMOVICU


Zamjera mi g. Andrijasevic sto sam citirao objavljene podatke o broju pokrstenih (njih oko 12.000) i sto sam spominjao pisanje Marka Cemovica kada je pokusavao da spere ljagu sa svoga brata Avra za ono sto se od februara do maja 1930. godine desavalo u Gusinju i Plavu. Ta dva elementa g. Andrijasevic istice, maltene kao primarni razlog za diskreditaciju moje doktorske disertacije i drugih naucnih radova koja su prije objavljivanja recenzirana od strane cetvorice akademika i profesora Univerziteta (po jedan iz Podgorice i Beograda i dvojica iz Sarajeva i Ljubljane). Dug je historicara da istinu govore, ali i da ne precute ono sto je istina. Ono sto je proto Djordje Sekularac-Popovic, zavicajno iz Sekulara, a kao prota sluzbovao u pravoslavnoj crkvi u Gusinju jos u vremenu osmanske vladavine, izjavio novinaru “Politike” (beogradske) jos 1924. godine. Za 79 godina nije niko demantovao podatak koji je proto Sekularac saopstio putem “Politike”. Sada se na neki nacin pokusava bar djelimicno ublaziti, kao sto su pokusavali potencirati da je to pokrstavanje najprije bilo navodno “dobrovoljno”, a tek kasnije “nasilno”. Za ovakve sumnjive tvrdnje g. Andrijasevic se poziva na mene i neke moje radove. Moram da istaknem da to nije tacno. Cijenim da se to radi da bi se moji radovi obezvrijedili i ja licno kao autor diskvalifikovao. Zasto? Nije moje da cijenim.



Zlocinci su 1913. g. oskrnavili tek sagradjenu dzamiju "Sultaniju" kojoj se nakon 90 godina vraca prvobitni izgled

Kada sam istakao podatak o 12.000 pokrstenih nisam raspolagao ni sa kojim drugim, bilo kakvim izvorom da bih dovodio u pitanje istinitost onoga sto je licno izjavio covjek koji je rukovodio, ili pretezno sam izvrsavo taj process. Podatak koji je objavio Djordje Sekularac sacuvan je takodje u kolektivnoj svijesti onih nad kojima je vrseno nasilno pokrstavanje. To se vec 90 godina prenosi s “koljena na koljeno” u tradiciji naroda u tim krajevima. Nije mi poznato da postoji neki kvalifikovaniji historiski izvor.
Istina, Vlada Crne Gore bila je sluzbeno informisana da je tokom februara 1913. godine pokrsteno 530 pripadnika islamske vjere, a da je za samo 10 narednih dana (do 10. marta) broj pokrstenih povecan jos za 3.970, te da je ukupan broj pokrstenih, na osnovu sluzbenih podataka iznosio 4.500 novih pripadnika pravoslavne vjere u Gusinju i Plavu. Pokrstavanje je trajalo jos oko 80 dana, pa brojka od 12.000 moguca je. Crkveni odbor pravoslavne crkve u Gusinju dostavio je Upravnom odjeljenju Ministarstva unutrasnjih djela 29. 04 1914. godine racun, kako tamo stoji “na ime izvrsenih usluga za potrebe drzavnih organa” (radilo se o pokrstavanju). Racun je u ime crkve opstine Gusinja potpisao Janko Drakulovic, porijeklom Kuc (Vujosevic) pa proto Sekularac nije bio sam koji je takve podatke iznosio. Logicno je pretpostaviti da je u tom racunu naznacen stvarno broj pokrstenih. Gospodine Andrijasevicu to nije tesko da se provjeri i da na osnovu tog racuna utvrdi da li je informacija prota Sekularca tacna ili ne, i ako se razlikuje da se i to objavi i obijasni, a ne da se zbog izjave Sekularca pokusava obezvrijediti vrijednost moga rada i moju licnu diskvalifikaciju, mada po mom misljenju, sama kvantifikacija pojave i prebrojavanje pokrstenih nije u konkretnom slucaju primarna, jer se cinjenicno ne osporava, a da li je i koliko je crnogorska drzava platila pravoslavnoj crkvi u Gusinje “na ime izvrsenih usluga pokrstavanja” moze biti korisno samo za kvantifikaciju te pojave i kao statisticki podatak. Ispostavljanje racuna za izvrsene usluge i eventualno njegovo placanje ima znacaja sa stanovista odnosa crnogorske drzave prema toj pojavi.
Sto se tice optuzbe da sam navodno nekriticki citirao Marka Cemovica, tada podsekretara u Ministarstvu unutrasnjih poslova Kraljevine Jugoslavije, inace brata iznenada umrlog generala (crnogorskog) 01. maja 1914. godine, to sam radio istine radi i kao covjek i historicar, koji je duzan da iznosi istinu i da je ne prikriva.
Sasvim je proizvoljna tvrdnja da sam nekriticki prihvatio ocjene Marka Cemovica koje je on objavio preko dnevnog lista “Vreme” u Beogradu i da sam navodno zbog toga obezbjedio svoje objavljene radove. Jedini razlog prizivanja na kazivanje g.Cemovica je prijetnja da se ovo pitanje sveobuhvatnije tretira. To je, po mom misljenju, princip demokratije kojom se obezbjedjuju licna prava svih onih, makar i optuzenih.

NASILNO KRSTENJE


“Crnogorske vlasti, po njihovom shvatanju, malo su ucinile sto su strijeljale najbolje ljude Plava i Gusinja, nego su jos natjerali plavsko-gusinjski narod da se nasilno krsti i to na nacin da svako domacinstvo napise molbu za krstenje i to da zeli da se krsti dobrovoljno. I svaki Gusinjanin je trazio kuma nekoga od dotadasnje raje gusinjske ili crnogorske vojske. Gusinjski narod s pocetka se nije htio krstiti, pa maker ih Crnogorci sve redom strijeljali, ali se naslo pametnih ljudi koji su htjeli spasiti Gusinje od potpunog istrebljenja”.

Povod za javljanje Marka Cemovica bio je clanak nama nepoznatog Lj. Ivezica u cetinjskom dnevniku “Vreme”, od 05. 08 1940. godine. U njemu je spomenuti Ivezic na veoma grub i neistinit nacin napao Plavljanje i Gusinjane, nazivajuci ih nevodnim “Turcima”, ”Arnautima”, “Poturicama” i sl. On tom prilikom postavlja pitanje: “Kada ce jednoga dana dahnuti dusom od Plavljanja i Gusinjana” , isticuci: “Proslost same kasabe je mrtva i krvava. Plav je, po njemu “vekovima zabadao krvavi noz Crnogorcima” i slicno. Povrijedjen ovakvim javnim nesrecnim i netacnim kvalifikacijama reagirao je ondasnji student Filozofskog fakulteta u Skoplju Esad Sabovic, zavicajno iz Plava u clanku: “Plavsko jezero ima veliku buducnost”. On je ovaj clanak objavio u nezavisnom listu za kulturu i ekonomsko podizanje Muslimana na jugu zemlje NAS DOM, koji je izlazio u Skoplju. Vlasnik i odgovorni urednik lista bio je vec pominjani Zufer Music, sin ubijenog Mula Sada Musica. Sabovic je u svom clanku isticao patriotsku svijest svojih sugradjana. Clanak je objavljen u broju 46, 19. septembra 1940. godine. Marko Cemovic, tri mjeseca prije svoje smrti (posljednje njegovo pismeno obracanje javnosti) uzeo je kao povod clanak Sabovica da navodno zastiti Plavljanje i Gusinjane, isticuci da su oni historiski navodno “Srbi muslimanske vjere”. I tom prilikom prvi put nakon smrti svoga brata Avra pokusao je da objasni njegovo djelovanje u vremenu kada je sluzbovao u Plavu i Gusinju, kada je vrseno masovno pokrstavanje tamosnjeg muslimanskog stanovnistva, i svoga brata pokusa predstaviti navodno dobrotvorom, koji je Gusinjane i Plavljane navodno spasio od masovnog istrebljenja. Clanak je objavljen u ondasnjem dnevnom listu “Vreme”, Beograd, 13. 01 1941. godine, pod naslovom: “Iz proslosti Srba, Muslimana Plava i Gusinja”.
Na ovakvo objasnjavanje dogadjaja u Plavu i Gusinju reagovali su: dotadasnji kustos cetinjskog muzeja Dervis Korkut i Muhamed Hadzijahic, kasnije doctor prava, koji se potpisao inicijalima: “H.Z.” (Hadzijahic u prevodu bi znacio Hadzizivic). Oni su odgovor Cemovicu objavili u Hrvatskom dnevniku broj 2, Zagreb, ozujak 1941.,13 pod naslovom: “O Cemovicevoj proslosti Srba Muslimana Plava i Gusinja”.
Ova dva polemicka i izrazito suprostavljena stava posluzila su mi da iz njih izvucem odredjena izvorna historijska dokumenta koja su prezentirali gospoda Korkut i Hadjijahic, a koja su se odnosila na rad Prijekog vojnog suda. U njima su bile citirane konkretne presude na smrt o sudjenju, sa njihovim imenima i prezimenima, onemogucavanja prava zalbe, grupno saslusavanje i strijeljanje istog dana. Zasto g. Andrijasevic pa i dr. Babic nisu koristili ove izvorne dokumente, stvar je njihovog odnosa prema prezentiranoj izvornoj dokumentaciji, koja je, koliko mi je poznato upravo objavljena samo od strane gospode Korkuta i Hadjijahica. U Arhivu, tada SR Crne Gore nisam uspio da pronadjem, kako ove, tako ni ostale presude Prijekog vojnog suda u Plavu. Prema g. Andrijasevicu ispada da sam kriv sto sam ova dokumenta koristio.

6. O NEKIM SVJEDOCENJIMA ONIH KOJI SU PREZIVJELI PLAVKO-GUSINJSKU TRAGEDIJU IZ PRVE POLOVINE 1913. GODINE


U slucajevima kada izvornih historijskih dokumenata o ovim burnim dogadjajima nema, ili ona nisu dostupna, ili su unistena, onda je sasvim opravdano, sa stanovnistva historijske objektivnosti, da se u vezi sa tim dogadjajima pribave svjedocenja onih koji su prezivljavali te tragedije, da se one uporednom metodom preispitaju i da se kriticki ocijene. To je na ilustrativan nacin objasnjeno kada smo spominjali Ceda Culafica “Prokletijski meterizi” , koji nije objavljen.
Ovom prilikom spomenucemo i rad Redza Ademovog Radoncica, imama nove dzamije u Gusinju, koji je amaterski napisao jedan rad koji u naslovu nosi naziv “ISTORIJA GUSINJA”. Gospodin Radoncic je koristeci predanja svojih predaka, razgovore sa svojim dzematlijama i na osnovu formirane svijesti sredine u kojoj je zivio napisao jedan kraci rad pod naslovom koji smo naznacili. Po prirodi skroman, prirodno inteligentan, nenametljiv, tolerantan i postovan medju pripadnicima sve tri religije, napisao je ono sto je saznavao od svojih predaka i dzematlija. Po svom stilu i metodski ne bi bila interesantna za ovaj rad. Medjutim, po svom sadrzaju. Posebno poglavlje u ovoj “historiji” je KRSCENJE. Izbjegavacemo da ga citiramo, gdje to nije neophodno, ali cemo pokusati da ukazemo na sadrzaj brosure i na osnovne misli autora. On, pored ostalog pise:


Plavska carsija nekad

“Crnogorske vlasti, po njihovom shvatanju, malo su ucinile sto su strijeljale najbolje ljude Plava i Gusinja, nego su jos natjerali plavsko-gusinjski narod da se nasilno krsti i to na nacin da svako domacinstvo napise molbu za krstenje i to da zeli da se krsti dobrovoljno. I svaki Gusinjanin je trazio kuma nekoga od dotadasnje raje gusinjske ili crnogorske vojske. Gusinjski narod s pocetka se nije htio krstiti, pa maker ih Crnogorci sve redom strijeljali, ali se naslo pametnih ljudi koji su htjeli spasiti Gusinje od potpunog istrebljenja”. Medju prvima, Radoncic istice, tadasnjeg muftiju mula Šaba Muminovica. On je pozvao narod Plava i Gusinja da se krsti i da ce biti prvi medju njima koji ce se krstiti. Radoncic istice da je muftija Muminovic “bio vjerski covjek jakog karaktera i vjere, ali je na osnovu serijatskih prava, kada je video da ce Crnogorci unistiti muslimanski svijet ako se ne bi htjeli pokrstiti, a po vjerskim propisima odobreno je odrstati od vjere jezicno (na jeziku) ako mu zaprijeti opasnost zivota, pa im je to preporucio. Bila je to osnovna filozofija ovog muftije, koju je prihvatio ostatak muslimanskog stanovnistva koje vec nije bilo strijeljano. “Citav narod Gusinja je pokrsten i dobio krscanska imena i obaveze”. Radoncic dalje pise o “sarenom kolu”. “Muslimanke i Crnogorci nasli su se u kolu i zajednicki igrali. Gusinjani pricaju da je krstenje i strijeljanje ucinjeno od strane vrhovne crnogorske vlasti. To je naredjenje izdao Avro Cemovic iz Berana”. On dalje istice da su se “mnogi ljudi odvajali od kreveta svojih zena da im se ne bi radjala djeca koja bi nosila crnogorska imena”.
Radoncic prenosi saznanje koje je kruzilo u narodu da je neko od gradjana Gusinja uspio da informise velike sile, preko njihovih konzulata u Skadru i Prizrenu, o onome sto se radi u ovome kraju, te da je takva informacija dospjela cak i u ruke rimskoga Pape, a da je ovaj nakon toga intervenisao kod kralja Nikole, zahtijevajuci pravo vjerske slobode.
I on govori da je Avro Cemovic kasnije otrovan, te da “mnogi Gusinjani pricaju da je i sin kralja Nikole Danilo (prestolonasljednik) radio sa Avrom Cemovicem. “Nakon toga jednoga dana u ljeto 1913. godine dolazi naredba od kralja da se otvore dzamije” i pravo da se ljudi mogu vracati u vjeru u koju hoce. “Gusinje se, bez izuzetka vratilo u islam.” Da je i u Plavu bilo tako, sem Balse Balsica, za kojeg istice da je bio teolog (muderis) u plavskoj medresi, a ne hodza, da ga je kasnije i zena napustila zato sto se nije vratio u islam, a da se raniji mula Hajro ozenio kcerkom popa Novicevica, iz Plava, za koju se smatralo da je tada bila najljepsa djevojka u Plavu (smatra se da je pop Novicevic svoju kcerku dao za bivseg mula Hajra Basica po licnoj preporuci kraljevoj). Sa novom zenom Balsa je imao jednoga sina. Ime mu je bilo Strasimir. Studirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Bio je u predvrecerju Drugog svijetskog rata jednini medju plavsko-gusinjskim studentima koji nije pripadao antifasistickoj omladini, vec je blisko saradjivao sa tadasnjim kapetanom granicnih trupa u Plavu Pavlom Djurisicem. Poslije formiranja cetnicke organizacije u Vasojevicima, u kojima je Pavle bio vojvoda, Strasimir je imenovan u cetnicki stab kao medicionar. Njegov otac Balsa, ranije Hajro, napustio je Plav kada je austro-ugarska vojska okupirala Crnu Goru 1916. godine. Zivio je negdje u Crnoj Gori. Poslije 1919. godine vratio se u Plav i dobio cin majstora Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U tom cinu je penzionisan. Njegovi najblizi rodjaci iz bratstva Basica, koji su bili prisutni prilikom njegovog umiranja, pricali su kasnije u Plavu da je njihov rodjak, raniji mula Hajro, u posljednjim trenucima svoga zivota uspio da izuci “Sehade”, te da se na taj nacin posljednjom svojom voljom, ponovo vratio u islam.

7. O IGNORISANJU ALBANSKE HISTORIOGRAFIJE OD STRANE GOSPODINA ZIVKA ANDRIJASEVICA

Gospodinu Andrijasevicu smeta sto sam pisao o onome sto su pisali Dervis Korkut i dr.Muhamed Hadzijahic, te Marko Cemovic, isticuci da je Mustafa Memic, pisuci o pokrstavanju i masovnom strijeljanju u Plavu navodno kopirao Branka Babica i da nije nista novo rekao, ali nijedne rijeci nije napisao sta je o ovom problemu pisao Saban Braha iz Republike Albanije. Kako saznajemo spomenuti Braha je duze vremena, u vrijeme vladavine Envera Hodze, radio u tamosnjem Ministarstvu unutrsnjih poslova na problemima emigracije (muhadzirluka) Albanaca i Bosnjaka sa pogranicnih prostora. Dokumentaciju koju je objavio u knjizi “Genocidi Srbomaha dhe Qendresa Shqiptare” koju je posvetio onima koji su sa prostora Gusinja i Plava bjezali i naseljavali se na te prostore i posebno o onima koji su strijeljani na osnovu odluka Prijekog vojnog suda u Plavu, a najvise koji su ubijani na granicnim prostorima, veoma je drasticna i konkretna. Ovaj je istrazivac (najvjerovatnije po sluzbenoj duznosti) poimenicno naveo 1.813 pobijenih. Podatke o njima dao je po selima i naseljima iz kojih su pobjegli, o njihovom dobu starosti u momentu kada su ubijani i po njihovoj polnoj strukturi. Prema toj analizi 1.813 ubijenih poticali su iz 28 sela, a medju njima bili su 1.337 odrasle osobe, od cega: 897 njih muskih i 440 zena, dok su 476 bili djeca. Za nas je ovaj podatak bio nepoznat, ali pedantnost iskazivanja obavezuje sve one koji ce pisati o ovome problemu da ga potpunije istraze i kriticki ocjene. Moja je predpostavka da se medju 1.813 pobijenih nalaze i oni gradjani koji su poubijani februara 1919. godine od strane srpske vojske i okolnog srpskog stanovnistva. Pisao je Braha i o broju popaljnih kuca, zanatskih i trgovackih radnji u Plavu i Gusinju.
Pisuci o pocinjenim zlocinima Braha se poziva na pisanje britanskog ratnog dopisnika M. Edih Durhan, koja je o ponasanju nekih crnogorskih vojnika pisala:
“Glorifikovali su svoju bestijalnost i u detalje pricali o svojim podvizima: o odsijecanju noseva, o ponasanju bajonetima, a nabijanju jednog Turcina na kolac, o odsijecanju njegovog nosa i gornje usne i deruci se savjetovali su jos uvjek zivim covjeku “idi kuci i pokazi svojim zenama kako si lijep!” Svi, uz vrlo malo izuzetaka su odsijecali noseve. Jedan starac od 70 godina odsijekao je samo dva, ali se izvinuo jer se u pocetku razbolio.”
Braha dalje pise da je “jedan ruski hirurg izjavio da su jedva ostavili jedan nos na mrtvom tijelu od Berana do Ipeka (Peci)”.

8. O PRESUTKIVANJU POKRSTAVANJA I KATOLIKA ALBANSKE NACIONALNOSTI


Pisuci o pokrstavanju muslimanskog stanovnistva gospodin Andrijasevic grijesi i presutkuje da je istovremeno vrseno i prevodjenje Albanaca katolicke vjere u pravoslavnu, sto sigurno nije ispravno i ne predstavlja cjelovite tretiranje problema o kojem se pise. O tome je pisao dr. Branko Babic. U svojoj knjizi posvetio je ovom pitanju dva poglavlja:

- konventiranje Albanaca katolicke konfesije i
- Afera Palic

Posto je ovo pitanje objasnjeno od strane dr. Babica dovoljno ga je samo spomenuti radi cjelovitosti teme, koga ineresuje potpunije objasnjenje moze ga naci u spomenutoj knjizi. Medjutim, ono se ne moze precutati kada se pise o pokrstavanju, tim prije sto je ono bilo povod da se ukine i pokrstavanje muslimana i za izdavanje naredbe kralja Nikole da se ponovo otvore dzamije i da se proglasi pravo gradjana da se vjerski opredjeljuju prema vlastitoj volji. Ovdje je bilo nuzno objasniti da je takva naredba kralja uslijedila nakon sto je ovaj problem dobio medjunarodne dimenzije. Pokrenut je od strane austrougarskih konzulata u Prizrenu i Cetinju. Austrougarska se javila na osnovu priznatog prava evropskih sila da se na Balkanu prihvata kao zastitnik katolika. Muslimane nije niko interesovao. Osmanska vlada bila je informisana o ovom problemu , ali su joj vlastiti problemi na prostorima kojim je jos upravljala bili tezi, te nije pokazivala svoje interesovanje za stradanje muslimanskog stanovnistva u krajevima koje je napustila.

9. O GOSP. ANDRIJASEVICEVIM ZAMJERKAMA DA JE MEMIC NAVODNO SAMO OPONASAO DR. BRANKA BABICA I DA NIJE NISTA NOVO NAPISAO

Objektivno nije istina da je Memic oponasao dr. Branka Babica ili bilo kojeg drugog u svoji radovima, i ako je korektno je koristio radove svih drugih, i to u napomenama objasnio. Primoran sam podsjetiti da g. Andrijasevic, a vjerovatno i Babic, nisu bili ni rodjeni kada su se problemi pokrstavanja i masovnih strijeljanja isprijecili u zivotnom djelovanju Mustafe Memica i on ih nosio vise od 50 godina, suprotstavljajuci se da podsjeca na njih budu kasnije uzrok da Bosnjaci i Crnogorci ne sudjeluju zajedno sa drugim narodima u pripremama za odbranu od fasizma i fasisticke okupacije zemlje. Ovo je u medjusobnoj vezi zbog toga sto je u predvecerju Drugog svijetskog rata formiran narodni front i sve antifasisticke snage bile su duzne da na toj liniji okupljaju narode iz kojih su zavicajno poticali. Kada sam se kao omladinac (bio sam tada clan SKOJ-a u Velikoj medresi u Skoplju) pojavio sa pozivom svojim komsijama, rodjacima i sugradjanima u cjelini da se pridruzimo zajednickoj borbi protivu fasizma, prisutni su na mene grunuli sa iznenadjenjem, podsjecajuci mene i prisutne na stradanja koja su dozivjela tokom 1913. i 1919. godine. Ova odbojnost narocito je dolazila do izrazaja tokom druge polovine aprila i pocetkom maja 1941. godine, kada su se u Plav i Gusinje vratili svi oni koji su 1913. i 1919. izbjegli iz tih krajeva. Jedni su dolazili naoruzani, izrazavajuci spremnost, ne samo da povrate svoje domove, zemlju i ostalu imovinu, koja im je bila oduzeta, najprije kao “odmetnicka”, a zatim odlukama agrarnih komisija i u njihove kuce useljavani iskljucivo pripadnici crnogorske nacionalnosti, naseljavani iz drugih krajeva. Kontakti sa ovim vracenim izbjeglicama bivali su veoma zustri, jer je ispoljavana teznja i za fizickim obracunima, pokusavajuci pri tome da se oni koji su se zalagali za zajednicku borbu protiv fasistickog okupatora kvalifikuju “izdajnicima koji oplakuju Kraljevinu Jugoslaviju”, iako su se oni, kao protivnici Kraljevine, javno izjasnjavali protivu nje i prije njene kapitulacije, smatrajuci je despotskom i protivnarodnom. U tim danima, na svim sijelima, u kafanama, na ulicama, tema razgovora uvijek je bila pokrstavanje, “musketanje”, bjezanje u Albaniju, pljecke. Ovi su dogadjaji toliko bili usli u svijest masa da se vrijeme nije racunalo, ni po Hristovom rodjenju, nip o povratku poslanika Muhammeda a.s. iz Medine u Mekku, vec je vrijeme rodjenja, smrti, zenidbe, udadbe i svih znacajnijih dogadjaja racunato od “krstenja” i pljacke, godinu ili dvije dana prije ili kasnije. Toliko su ovi stravicni dogadjaji usli u svijest ljudsku da su oni stalno bili spominjani u medjusobnim razgovorima. Pricali su i zadirkivali su jedni druge kako je kome ime bilo, kako su im na glave nabijali sajkace izvezene krstom i sa cetiri slova “S”, kako su zenama skidane dimije, zarovi, feredze i carsafi za pokrivanje, kako su umjesto dimija na brzinu krojili i sili tzv. “rase” (neka vrsta suknje), kako su svake nedelje odlazili na bekluk, s one strane rijeke Grncara i igrale tu “sareno kolo” . Pricali su kako su u danima pravoslavnog posta drzali straze da ih proto Sekularac ne uhvati za soframa kada su jeli zabranjena jela i sa “rukatkama” (serpama u kojima su kuhali svoja jela) bjezali na tavan, ili kada nije bilo vremena da se utece na tavan, kako su zabranjena jela podmetali pod sofru, kako su kuma koji ih je krstio docekivali sa posebnim pocastima i paznjom, kako ga ne bi razljutili, a on ih predstavljao, ne samo pred crkvenim, nego i pred ostalim lokalnim vlastima. A onda su sa puno ogorcenja i mrznje pricali kako su maja 1913. godine, kada im je novoimenovani oblasni upravitelj Masan Bozovic saopstio da je kralj naredio da se mogu otvoriti sve dzamije, koje su ranijom naredbom bile zatvorene i zabranjene za klanjanje, kako se u njima i van njih moze slobodno klanjati, te kako su onda kao ludi jurisali prema rijeci Grncaru, u kojoj je bilo dovoljno sljunka, krvnicki trljali svije ruke i svoje djelove tijela po kojima ih je proto Sekularac Miro pomazio, sve dotle dok iz njihovih zila nije izbijala krv. To je bio odraz njihove “dobrovoljnosti” prilikom prinudnog pokrstavanja, a onda su kao mravi trcali prema dzamijama, kojih je u Gusinju bilo 3, i sve ih napunili koliko je u njima bilo mjesta, a veliki dio svijeta ostajao je da klanja vani da i na taj nacin izvrsi ponovno vracanje u islam, mada ni ranije, ni kasnije nisu iskazivali potrebu za odlazak u dzamije, sem djelimicno petkom i masovno u vrijeme bajramskog namaza. Pricalo se da je samo pet porodica ostala u pravoslavnu vjeru. Od njih je poznat samo raniji mula Hajro Basic, vratio se u islam i mula Mujo Loncarevic, kojeg oblasni upravitelj spominje u svojim izvjestajima Ministarstvu unutrasnjih djela. Ostali su najvjerovatnije sa podrucja Gornje Rzenice i drugih sela. Bilo je to veliko iznenadjenje, ne samo za crnogorske vlasti, nego i za srpsku pravoslavnu crkvu koja se protivila nacinu pokrstavanja, ali i kasnije nacinu vracanja pokrstenih u islam, sto je jasno izrazeno u pismu ondasnjeg mitropolita Pecke patrijarsije Gavrila upucenog marsalu dvora u Beogradu Dusanu Gregorijevicu, smatrajuci da je time “zadan osjetan i dugorocan udarac nasim interesima”.


Gusinje nekad

Tako su nasi pozivi antifasista za zajednicku borbu protiv fasizma od okupacije docekivani od strane onih koji su se iz izbjeglicke emigracije vracali u svoje domove i na svoju imovinu. Uspjeli su cak da tada izdejstvuju naredbu ondasnjih vlasti, koja je objavljena putem telala, uz dobos i na uobicajenim lokalitetima, “da se muslimanska omladina u buduce ne smije sastajati sa pravoslavnom”. Ne samo da ta naredba od strane antifasisticke muslimanske omladine nije prihvacena, nego se prilikom sahrane jednog svog druga crnogorske nacionalnosti, inace SKOJ-evca organizovala posmrtna kolona, sa tri svoja vijenca. A na grobu Bozidarevom jedan od SKOJ-evaca oprostio se od njega, ne krijuci njegovu antifasisticku pripadnost.
Tako se generacija kojoj je pripadao i Mustafa Memic upoznavala sa onim zlim djelima koji su se dogadjali i pokusavala da pomogne svojim sugradjanima da krenu novim putem. Nije prema tome tacno da su svoja saznanja o tim dogadjanjima formirali na osnovu onoga sto je o njima objavio dr. Branko Babic, niti im je u tome bio inspirator, mada cijene ono sto je o tome pisao i Branko Babic, kasnije i g. Andrijasevic. Pozdravljamo njegovu zelju da se u tom pogledu napise istina o tim dogadjanjima, mada ono sto je napisano ne smatamo da je cjelovito i potpuno tacno. Zadatak je historicara da govore istinu i da je ne prikrivaju, da romanticarskim velicanjem pojedinih licnosti ne formiraju pogresnu svijest i danasnjih generacija, jer na taj nacin necemo se osloboditi zabluda zle proslosti. U vezi prigovora da sam svojim pisanjem navodno bio jednostran, podsjeticu g. Andrijasevica i sve druge koje interesuje, da sam svoja saznanja i svijest formirao ne samo antifasistickim djelovanjem medju Bosnjacima i Albancima, vec i na prostorima na kojima pretezno, ili u cjelini zivi crnogorsko stanovnistvo, s obzirom da sam kao rukovodilac antifasisticke omladine sreza andrijevackog (sekretar Sreskog komiteta SKOJ-a) od kraja 1943. godine djelovao vecim dijelom vremena na prostorima naseljenim pretezno crnogorskim stanovnistvom. Na antifasistickim konferencijama, od sela Nozice, ispod Vjeternika, Tuzi, Opasarice, Veruse, od Mazgalja, Josanice, Oraha ili Spaljevica, u ondasnjoj opstini Sekularskoj, gdje sam se jedno vrijeme kretao pod drugim imenom (Bozo Vukomirovic), ili kada sam predvodio delegate Vrhovnog staba NOV i POJ, Kosova i Metohija, Staba II udarnog korpusa, Pokrajinskog komiteta za Kosovo prokletijskih masiva, na omladinskim konferencijama, narocito u ondasnjoj opstini Sekular, najcesce sam bio duzan da odgovaram na pitanja: “Kako cemo se osvetiti Turcima?” da na javnim skupovima slusam pozive penzionisanih ratnika “da treba prekinuti borbu protiv okupatora i oruzje okrenuti protriv “Turaka”, “Arbanasa” ili da se neuki albanski seljaci pitaju: “Otkada nam Crnogorci postadose prijatelji i saveznici”? Necu ovom prilikom objasnjavati, vec to isticem da bih ukazao da nema osnova i da je neumjesno i neobjektivno pripisivati mi “jednostranost”, “neutemeljenost mojih radova” i sl.
Istina je da sam se u mojim radovima, pa i u doktorskoj disertaciji, koristio i knjigom dr.Branka Babica, i ovom prilikom mu izrazavam zahvalnost, narocito sto je ona pisana u vremenu kada takve teme nisu rado prihvatane. Na osnovu sopstvanog iskustva mogu da shvatim da je svojim radom Babic imao i odredjenih neugodnosti. U svojoj doktorskoj disertaciji “Muslimani Crne Gore u procesu oslobodilacke borbe (1878-1945)” , koja je odbranjena na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, jela 1944., pisao sam o pokrstavanju i masovnom ubijanju na 41 strani, sa 150 fusnota. U knjizi “Plav i Gusinje u proslosti”, izdata u Beogradu 1988., pisao sam na 20 stranica, sa 96 fusnota. U knjizi “Bosnjaci-Muslimani Sandzaka i Crne Gore”, izdata u Sarajevu 1996., pisao sam na 11 stranica (format A4), sa 52 fusnote. U knjizi “Korijeni zla i nasilja”, izdata u Sarajevu 2002., pisao sam na 5 stranica, sa 23 fusnota, a u knjizi “Bosnjaci Crne Gore”, zajednicko izdanje “Podgorica-Beograd”, izdato 2003. godine, pisao sam na 20 stranica, uz predocenje 97 fusnota. Dr. Branko Babic u svojoj knjizi pisao je na 6 stranica, sto u odnosu na Memiceva djela iznosi svega 6,2%. Normalno je i potrebno da se autori koriste sa svim sto su drugi pisali, ali na nacin koji je dozvoljen i prihvatljiv medju historicarima, (navodeci njihove misli i izvore), sto sam ja uvijek cinio i korektno prikazivao. Ne moze se uzimati to kao jedini razlog da bi se jedno djelo i jedan autor diskvalifikovali, ne navodeci nijednu recenicu koja je prepisana od strane autora.
U vezi sa tim podsjeticu da je Mustafa Memic, koji se optuzuje za navodni plagijat, jos 27. jula 1975. godine, dakle 11 godina prijenego je Babic objavio svoju knjigu, prvi put javno istupio i saopstio svoje stavove o masovnom strijeljanju i nasilnom pokrstavanju plavsko-gusinjskih Bosnjaka i Arbanasa, iako je to tada bila “tabu tema”. Te godine otkriven je spomenik zrtvama fasistickog terora u ovom kraju iz jula 1941. godine. Mene su, moguce kao jednog od rijetkih prezivjelih nosioca “Partizanse spomenice 1941” i na osnovu mog zivotnog puta, najvjerovatnije odabrali da otkrijem ovaj spomenik i da odrzim uobicajeni govor, iako sam ja tada zivio i radio u Sarajevu. Iako je to bila cast, meni tada nije bilo ugodno da govorim pred onima ciji su se preci medjusobno sukobljavali, ili i sami bili sudionici dogadjanja i iz 1913. i 1919. godine, kao i preci i rodbina onih koji su 1941. godine ubijeni. Bio sam svjestan, da i jedni i drugi, bar u vecem broju, nece biti spremni da objektivno sude i o jednim i drugim dogadjajima, te da ce razlicito, svaki na svoj nacin o tome rezonovati. To tim prije sto sam, jos kada se saznalo da sam odredjen da otkrijem spomenik i da govorim na njemu, poceo dobijati poruke od svojih zemljaka bosnjacke i albanske nacionalnosti, savjetujuci mi da odbijem poziv koji sam dobio u vezi otkrivanja spomenika. Jedan moj kolega tako je vec bio uradio.


STRIJELJANJE MULA SADA MUSICA


Medju strijeljanima bio je i Mula-Sado Music, do tada imam plavske dzamije. Ovaj slucaj je kasnije opisao njegov sin Zufer Music, kasnije ratni komandant partizanske brigade i general-major JNA. U djelu o Plavu i Gusinju, koji nije zavrsio, njegov sin – opisao je i strijeljanje svog oca, najvjerovatnije kako mu je to amidza objasnio. On pred strojem za strijeljanje nije molio za oprostaj, vec je podigao ruku i pozvao prisutne da prouce “Kelim i Sehade” (uobicajenu vjersku molitvu muslimana prije nego izdahnu, ako su to u mogucnosti, a koja glasi: “Eshedu en la i Illahe, ve eshedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu” , sto u prevodu sa arapskog znaci: “Ja vjerujem i ocitujem da nema drugog Boga osim Allaha dz.s. i da je Muhammed Boziji rob i Njegov poslanik” ).

Razmisljao sam o tome i ocjenio da sam duzan da govorim i da osudim zlocine koji su vrseni, bez obzira ko ih je cinio, da ne bi bilo dostojno i posteno javno ne reci i ne osuditi sve ono sto je razdvajalo ljude razlicitih nacionalnosti i vjera samo na osnovu njihovog vjerovanja i imena. Shvatio sam ipak da zlocini iz jula 1941. godine nisu bili jedini koji su razdvajali ljude koji zive na ovim prostorima i da oni koji su vrseni prije toga nisu nikad javno ni spomenuti, i tako, i jedni i drugi, zive u narodnoj svijesti i ne doprinose zblizavanju i povjerenju ljudi medju sobom. Nisam mogao sebi da objasnim zasto se crnogorski komunisti o tome nisu nikada izjasnili, niti pokusali da te dogadjaje objasne. Radovan Zogovic, zavicajno iz Murine, poznati pjesnik i antifasisticki borac, osudio je ovu pojavu kao licnost pjesmom “Uspomene na Balkanski rat” u svojim “Prkosnim strofama”. Knjizevnik i prvoborac Dusan Kostic pisao je opcenito o zlim vremenima i patnjama ovog naroda, ali ih nije konkretizovao. Mihailo Lalic, zavicajno iz bivseg zajednickog sreza, spominjuci dogadjaje iz 1913. godine reprodukovao je stih “Sad se Crna Gora sa sedmero brda, s Plavom i Gusinjom sprda” . Opredijelio sam se da govorim o ovim zlocinima koji su se na ovom prostoru dogadjali, da osudim njihove izvrsioce i da odam svoje duzno postovanje svima onima koji su pobijeni zato sto su bili pripadnici drugih naroda i vjera. Iako je tada to bila “tabu tema” shvatio sam da se problemi koji iz takvih odnosa proizilaze, te koji se ne zaboravljaju, i koji su i dalje prisutni u “dusi” tih naroda , da takvo precitkivanje ne vodi nicemu. Iako svjestan da su moja “ledja nejaka” da izdrze takav istup, tim prije sto sam bio jedan od onih koji je prosao “Goli otok” , svejedno s razlogom ili bez razloga, i sto se o meni vodi posebna briga i biljeze moji stavovi i ponasanje u (Sluzbe drzavne bezbjednosti, ovih dana saznao sam da moj dosije koji se vodi u Sluzbi drzavne bezbjednosti Sarajeva tezi vise od 5 kg), ja sam iz postovanja prema zrtvama, prihvatio poziv, izrazio svoje postovanje prema zrtvama i osudio zlocine svih onih koji su ih vrsili, bez obzira na vrijeme kada su oni vrseni i ko ih je vrsio. Prisutni iz redova svih nacionalnosti, a bilo ih je oko 2.000, mirno su popratili moj govor. Prisao mi je kasnije moj saborac Radovan Lekic, sa kojim sam tokom 1944. godine zajedno radio u Sreskom komitetu KPJ Andrijevica i rekao mi je da je Vladimir Ilic Lenjin Balkanski rat oznacio oslobodilackim. Slozio sam se sa drugom Radovanom, ali sam prigovorio da Lenjin nije govorio o zlocinima ovakve vrste i da ih sigurno ne bi odobrio. Hladnokrvno smo se rastali, najvjerovatnije ostajuci svak na svom stanovistu. Medjutim, sat-dva nakon odrzanog zbora sazvana je Komisije za drustvenu zastitu u opstini Plav i na tom sastanku osudjeno je moje izlaganje u vezi spominjanja zlocina iz ranijeg vremena. Sluzbeno je o tome informisana Sluzba drzavne bezbjednosti u Sarajevu i po pozivu iz Plava dosao nacelnik Odjeljenja Jusuf Kameric, zavicajno iz Trebinja. Dva dana je boravio u Plavu, a kao sagovornik povjeren mu je povjerenik UDB-e u civilstvu, koji je inace bio izrazito meni suprostavljen, sto ovom prilikom necu objasnjavati. Kasnije sam saznao da su oni koji su vodili razgovore sa nacelnikom Odjeljenja u SDB Sarajevo pobrinuli se da me maksimalno ocrne. Nakon toga pozvat sam, na informativni razgovor. Bio sam svjestan zasto sam pozvan, pa sam u dzepu ponio pisani referat koji sam prilikom otvaranja spomenika procitao u Plavu, ne sumnjajuci u njegovu valjanost.

Dr. MUSTAFA MEMIC
SARAJEVO


Tehnicka obrada Redakcija web magazina BOSNJACI.net


(Napomena: Odmah nakon objavljivanja spomenutog feljtona, dr. Mustafa Memic je napisao ovo reagiranje i uredno dostavio glavnom uredniku i redakciji dnevnog lista “Vijesti” u Podgorici. Medjutim i nakon nekoliko telefonskih poziva i e-mail poruka gospoda iz lista “Vijesti” nije dala pozitivan odgovor kada ce biti i da li ce biti objavljeno ovo reagiranje?! Dok je sekretarica u redakciji “Vijesti” onako šefovski potpisniku ove napomene rekla da je reagiranje predugačko i da neće biti objavljeno. Tako je kad sekretarice vode jednu dnevnu novinu a urednici negdje u obližnjem lokalu se 'dopinguju' crnogorskom lozovačom.)



Ostali prilozi:
» MUSLIM MAGOMAJEV, SLAVNI UMJETNIK AZERBEJDŽANA
Božidar Proročić | 18. March 2020 16:52
» MIRUH BOSNE I BALKANSKI SPECIJALITETI
Ferhat Korajac | 11. March 2020 20:47
» SURA SA NAJVEĆIM BROJEM ALLAHOVIH ZAKLINJANJA
Dr. hfz. Safvet Halilović | 28. February 2020 20:29
» HODŽALINSKA TRAGEDIJA NEZACIJELJUJUĆA RANA AZERBEJDŽANSKOG NARODA
Mahir Džafarov, šef Diplomatske misije Republike Azerbejdžan u CG | 24. February 2020 17:59
» HUMAN GEST UDRUŽENJA PENZIONERA U MELBOURNU
Suada Suljić Sokolović | 24. February 2020 00:15
» HITLER I GEBELS BI POZAVIDJELI RTRS
Tim Bošnjaci.Net | 19. February 2020 19:12
» NEDŽIB VUČELJ PRESELIO NA AHIRET
Esad Krcić | 15. February 2020 09:11
» VRIJEDNI DOPRINOSI AKADEMIKA RAMIĆA
B.net | 14. February 2020 16:01
» "PRIJELAZNI TRENUTAK ZA MUSLIMANE U SLOVENIJI"
B.net | 04. February 2020 13:41
» VAZ U SULTAN AHMEDHAN DŽAMIJI U BUGOJNU
B.net | 01. February 2020 18:42
» KUĆA NAŠA, BOŠNJAČKA!
B.net | 23. January 2020 13:55
Ostali prilozi istog autora:
» BRANITELJI PLAVA I GUSINJA
29. January 2020 18:23