Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Teme

Da se zloèin i zloèinci ne zaborave!
OTVARANJE SPOMEN-OBILJEŽJA UBIJENIM BOŠNJAÈKIM CIVILIMA U MOKRONOGAMA
Objavljeno: 08. August 2005. 00:08:00
Dana 10. 8. 2005. godine u Mokronogama kod Duvna uprilièit æe se otvaranje spomen - obilježja u znak sjeæanja na devetoro nevino ubijenih civila od strane pripadnika HVO-a. Ovom prilikom mlada Duvanjka, Dunja Grabovac, podsjeæa nas na straviène zloèine fašistièke ideologije koja je u proteklom ratu ponovo uzela svoj danak. Dunja, inaèe jedan od organizatora manifestacije, nam govori i o izgradnji ovog spomenika, te univerzalnoj poruci koju trebamo ponijeti svi kada se tog dana naðemo u Mokronogama.


Piše: Dunja GRABOVAC, prof.
Vratimo se unazad. Vratimo se do 1992. godine. Duvno, opæina u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Uvijek ono „i“, uvijek na razmeði i vjetrometini. Oduvijek su na ovom krškom tlu, nerazumljivom za ljude koji nisu tu roðeni, živjeli ljudi razlièitih vjera i nacionalnosti. Ljudi pošteni. Radišni. Nikad nešto posebno vlasti ni ove, ni one, ni sve ine nisu marile za ovaj kraj. Nikad ne prepoznajuæi potencijal ovih ljudi i ove zemlje, koja nije samo goli kamen i pustopoljina. Ljudi su stvarali i stvorili jedan lijep gradiæ i sela sa ureðenom infrastrukturom.
`92. Duvnjaci su doèekali nespremni. Barem neki od njih. Ljudi nisu mogli vjerovati da se dogaða to što se dogaðalo. Zašto se dogaðalo? Mnogima ni do danas nije jasno, oni žive u neznanju, a nekima je odmah bilo jasno, oni danas žive progonjeni od samih sebe, od svoje savjesti.
A dogaðalo se… Preko noæi…Ljude su poèeli odvoditi iz njihovih domova. Tukli su ih, ucjenjivali, uzimali novac mukotrpno zaraðen i ostavljen da se djeca mogu školovati. Telefoni su zvonili u gluho doba noæi, glasovi sa druge strane slušalice prijetili su, dahtali, spominjali imena majki, sestara, kæeri…Bio si musliman i polako su ti se poèela zatvarati sva vrata. Ljudi su odlazili na posao i vraæali se, jer su preko noæi postali višak. Nisu više bili potrebni doktori, profesori, pravnici, trgovci, zanatlije, èistaèi. Odjednom nisu bili potrebni. Noæi su služile za svoðenje raèuna. Neki su govorili: „Došlo je naše vrijeme!“ Neki su se stidjeli ovakvih, ali tiho, nažalost tiho, nedovoljno glasno da bi se zaustavilo i reklo NE svemu onome što je uslijedilo poslije.
U ljude se uvukao strah.Opravdan. niko nije bio pošteðen. Planski! Smišljeno i isplanirano do u detalje! Ne može se poreæi! Ne smije se ni pokušati poreæi da je politika željela da muslimani napuste svoja ognjišta, da napuste svoju zemlju na kojoj su se raðale generacije i da odu. Gdje? Kuda? To nije bilo važno! To nikome nije bilo važno.
I ljudi su poèeli odlaziti. Torba u ruci i put u nepoznato.
Autobuske stanice, granice, punktovi, izbjeglièki kampovi. Stotine ljudi, velike hale i hangari, spužve za spavanje na podu, jeèanje starih i bolesnih, plaè djeteta, koje je nervozno, prašnjavo i gladno, a mater mu se okreæe tamo-ovamo, stid je da stavi nahraniti dijete na grudi, kad je oko nje stotine ljudi…
Austrija, Švicarska, Njemaèka, Francuska, Italija, Amerika, Australija…
Imali li ijedna zemlja u koju nisu otjerani Duvnjaci?!
O, Bože, ima li ijedan kutak na ovome dunjaluku, koji si Ti stvorio da na njega nije stupila noga Duvnjaka?!
Tuðina. Sve nepoznato!
Pored svega svoga! Postao si izbjeglica!
Ipak, nije bilo dobro. Nisu muslimani napuštali Duvno onom brzinom i u onom broju kako se oèekivalo. Bilo je presporo. Premalo ih je odlazilo. Moralo se dogoditi nešto zaista veliko. Nešto što bi ih potaklo, natjeralo, prestrašilo u potpunosti, zgranulo. Moralo se dogoditi, isplanirati i provesti u djelo-Mokronoge!
Noæ izmeðu 10. i 11. augusta 1993. godine. Dogodilo se ono što se nikada ovdje nije dogodilo! Zloèin bez premca! Zloèinci žedni krvi! Dogodile su se Mokronoge `93!
Bešlaga Sadika 5.11.1949.-10.8.1993.god.
Majka petero djece.
Bešlaga Husein 23.6.1968.- 10.8.1993.god.
Svršeni student ekonomije. Aktivni pripadnik HVO-a od dana kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini. Miran i primjeran.
Bešlaga Subha 12.9.1970.- 10.8.1993.god.
Lijepa, uvijek vesela i nasmijana.
Bešlaga Emir 23.3.1973.- 10.8.1993.god.
Blizanac sa sestrom Emirom. Osnovnu školu pohaðao je zajedno sa Ivanom Bakoviæem, prvooptuženim za masakr u Mokronogama. Poznat pod nadimkom Bešo. Takoðer bio pripadnik HVO-a.
Bešlaga Emira 23.3.1973.- 10.8.1993.god.
Bliznakinja sa bratom Emirom. Lijepa i toliko povuèena da je barem pola mještana sela nije ni poznavalo.
Ðuliman Sinha 13.6.1968.- 10.8.1993.god.
Roðena Bešlaga, udata Ðuliman. Iza nje ostalo je dvoje malodobne djece.
Tiro Ibrahim 16.9.1971.- 10.8.1993.god.
Tiro Mustafa 26.4.1970.- 10.8.1993.god.
Tiro Muharem 29.1.1967.- 10.8.1993.god.

Devetero Bošnjaka. Devetoro muslimana. Civila. Nenaoružanih! Bezopasnih! U kuæi! Dok su sjedili! Jer su bili muslimani! Jer su bili Bošnjaci! Jer je neko naredio tako! Jer neko nije imao srca pa i uèinio kako mu je nareðeno! Njih devetero za sve muslimane duvanjskog kraja ! Kao zlokobni znak šta bi se moglo dogoditi veæini.
Njih devetero-devet rana!
Devet glasova!
Devet duša!
Devet smrti!
Devet šehida!
Devet istina!
Devet pravdi!
Devet nezaborava!
Devet vjeènosti!
Po devet za svako Allahu dova!
Po devet za svakog kazna zloèincima, što su poèinili zloèin nad nedužnim!
Da li znamo što se dogodilo noæi izmeðu 10. i 11. augusta 1993? Da li uistinu znamo? Mrtva usta šute. Ne govore. Imamo službenu verziju dogaðaja. Verziju prepunu manjkavosti i nedostataka: kriminalistièki tehnièari koji su bili na licu mjesta, a koji se ne sjeæaju detalja;
Fotodokumentacija koja nije bila dostupna sudu i koja je postala neupotrebljiva, jer je bila èuvana u vlažnoj prostoriji;
Poricanje krivnje optuženih;
Aljkavost i neprofesionalizam UNPROFOR-ovih ljudi, koji su radili na rasvjetljavanju zloèina;
Navodna hapšenja prvooptuženoga od strane MUP-a koja nisu urodila plodom itd.
Mnogo je toga što upuæuje da istraga koja je provedena nije voðena u potpunosti i do kraja.
Možda nekome nije odgovaralo da se sazna istina? Možda nekome to odgovara i danas? Možda je ono što je nama poznato da se dogodilo veèeri sa 10. na 11.8. 1993. godine samo mali, skoro neznatni dio onoga što se zaista dogodilo?! Pitanja i želje da se sazna istina su sveprisutne kod obitelji ubijenih, kod svih muslimana ovog kraja, ali i kod svih ljudi drugih nacionalnosti, ljudi dobre volje, onih koji žele živjeti u miru i suživotu, bez obzira na razliku da li se neko pred Bogom krsti ili mu na sedždu pada.
Znamo ovo:
Ljetne veèeri 10.augusta 1993.godine iz pravca Tomislavgrada stigli su Ivan Bakoviæ, Albert Topiæ, Petar Majiæ i neki, nikad identificirani muškarci u selo Mokronoge, udaljeno nekoliko kilometara od Tomislavgrada. Stigli su automobilima. Ugasili su svjetla i parkirali se. Izišavši, poèeli su tražiti svoje žrtve…Osluškivali su…Noæ je bila lijepa, topla. Lavež pasa. Svjetlo od mjeseca i zvijezda. Rat u zraku. Ratnici u pohodu. Zloèinci u potrazi za žrtvom. Koraci…Škripa vojnièkih èizama na rosnoj travi i tvrdom kamenu… Kuæe. Zamraèeni prozori. Osluškivali su.
-U ovoj kuæi nema nikoga. Dalje…Koraci…Uzburkana zloèinaèka strast i želja za krvlju…Osluškivanje.
-Psssst! U ovoj kuæi se èuju dva glasa!
-Premalo! Samo dvoje ljudi…Dalje…Koraci…Pomraèenje uma…Zakrvavljene oèi…Ubrzan puls. U glavama nema uspomena na djetinjstvo, nema uspomena na školu, nema uspomena na ribarenja s ocem, nema sjeæanja na topal hljeb koji je mater upravo ispekla…U glavama zujanje. To strašno zujanje! Buka! Zaglušujuæa buka! Glasovi! Stotine glasova koji vièu: Ubij! Ubij!!! Dalje…Koraci…Napokon! Glasovi!
-Pssst! Više glasova?! Više od dva?! Više! Osluškivanje…
-Više od pet glasova?! Djeèiji glasovi! To je to!-bruji u glavama. Meso, krv, žrtve!
Na vratima obitelji Bešlaga pojavio se Ivan Bakoviæ. Komšija obitelji u èiju je kuæu ulazio. U kuæi su se nalazili Bešlaga Sadika, njene kæerke Emira, Subha, Sinha, sin Emir, Husein, roðaci Ibrahim, Mustafa i Muharem Tiro, dvoje male djece, jedno od dvije godine, jedno samo od nekoliko mjeseci, èija je majka bila Bešlaga Sinha, udata Ðuliman, i Bešlaga Amela, tada devetogodišnja djevojèica.
Miris straha u zraku, molbe u oèima, jeza i krupne kapi znoja po èelu, hiljade misli u glavama ljudi, koji su se zatekli u kuæi…Plaè…Molbe, uz jecaje. I odbrojavanje…Ko zna na što misli èovjek koji gleda u oèi smrti?! Ko zna kao se osjeæa èovjek pred kojim stoji smrt? Smrt koja ga gleda, priželjkujuæi trenutak kad æe mu uzeti život. Da li su se žrtve nadale da æe se nešto dogoditi, da æe neko èuti, doæi, pomoæi? Da æe se dogoditi èudo? Vojnik s puškom u jednoj ruci, bombom u drugoj…Namirisana krv. Namirisan strah. Glasovi, stotine glasova u glavi koji urlièu: Ubij! I kameno srce! I bezdušno tijelo, i zakrvavljene oèi od želje za smræu.
-Kume, Ivane, nemoj to èiniti, otac ti je dobar èovjek!!!- kriknula je Bešlaga Sadika.
-Kume, Ivane, nemoj to èiniti…!!!-kriknula je majka i rodica žrtava.
Preklinjala je majka da se poštede barem njena djeca, njene kæerke, sin, najmlaði, nejaè…
Nebo se namrštilo. Augustovska noæ izgubila je ljepotu i dobila izgled smrti i krvi. Nebo je dobilo boju krvi. Nebo je bilo svjedokom kako zloèinci odvode devetero duša, a duša je najvrjedniji dar èovjeku od Gospodara njegova. Vjetar je otpuhao dalje. Nije želio milovati još devetero tijela muslimana. Nije želio jer ih je milovao veæ bezbroj puta po Bosni i po Hercegovini. Nije mogao jer je veæ toliko puta osjetio miris nedužne i nevine muslimanske krvi, koju su zlotvori prolijevali samo s jednom namjerom: istrijebiti! Uništiti!
Nebo je uzdahnulo. Teško. Zastenjalo je, rastvorivši se da primi devet nevinih duša. Da primi još devetero šehida. Otvorila su se vrata Dženneta! Teška vrata, jer teško ih je proæi, teško je zaslužiti prolaz kroz njih. Otvorila su se džennetska vrata, nebo se rastvorilo gledajuæi kako krvnici vode devetero nedužnih žrtava na mjesto stratišta.
Na suprotnoj strani kuæe iz koje su žrtve odvedene, na oko 400 metara, malehna je zaravan i lokacija gdje su pronaðene žrtve. Upravo mjesto na kojem se sada nalazi spomenik. Njih devetero bili su poredani jedno do drugog. Samo je Sinhino tijelo bilo malo istureno od ostalih u pravcu kuæe iz koje su odvedeni, gdje je ostalo njeno dvoje male djece.U njihovih devet tijela pronaðena su 103 metka.
Nije li Amela Bešlaga imala sreæu u strašnoj nesreæi?! Amela Bešlaga je ostala u kuæi te kobne veèeri sa 10. na 11. 8.1993. godine. Bog je htio tako. Ostalo je s njom i dvoje Sinhine malodobne djece. Bog je htio tako! Ostavio je Amelu, oèi, uši i glas ubijenih devetero Bošnjaka. Bog je ostavio Amelu, devetogodišnju djevojèicu da može posvjedoèiti o zloèinu, koji su krvnici uradili nad devetero nevinih duša, a duša je najvrjedniji dar èovjeku od Gospodara njegova!
Amelu su sljedeæe jutro, jutro koje je osvanulo 11.8.1993.godine našle komšije. Cijelu je noæ Amela probdjela s dvoje male Sinhine djece. Djevojèica je izvirivala na prozor, hodala iz sobe u sobu ne bi li vidjela kako se vraæaju njeni najdraži. Igrala se s mališanima, pronašla sve igraèke u kuæi samo da bi ih smirila i da bi utihnuo njihov plaè za majkom. Amelu su zatekli kako ima mališane na rukama i hrani ih, ne sluteæi šta se desilo njenim najdražim.
Za ovaj zloèin suðeni su Ivan Bakoviæ, Albert Topiæ, koji je tokom suðenja bio u bjekstvu i nikad ni do dan danas nije priveden pred lice pravde i Petar Majiæ, kojem se, takoðer, izgubio trag.
Prvooptuženi Ivan Bakoviæ i sam je bio mještanin sela Mokronoge. Bio je komšija obitelji Bešlaga koja je najviše stradala u ovom masakru. Trenutno je na izdržavanju kazne u KPZ Zenica i ovih dana smo svjedoci njegovog traženja za premještajem u drugi zatvor, zbog navodnog maltretiranja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
Komšija? Kako ironièno. Kako nevjerovatno! U opæim propisima i dužnostima kojih se mora pridržavati svaki musliman stoji i objašnjenje šta je komšija, te pravila ponašanja prema njemu. U islamu, pored održavanja rodbinskih veza, veze sa komšijama su najbitnije. Tako se objašnjava da je komšija svako èija je kuæa blizu naše kuæe. Islam dalje propisuje šta smo dužni prema komšiji:
-da ga ne uznemiravamo tako što neæemo dizati galamu i buku, neæemo mu uništavati imetak, niti uznemiravati djecu;
-èinit æemo dobro komšiji tako što æemo ga posjeæivati i zvati u posjetu, uèestvovati u njegovoj tuzi i radosti;
-štitit æemo komšiju od napada na njega tako što neæemo nikome dozvoliti da nasrne na njega, njegovu djecu, imetak ili kuæu, te æemo mu pružiti pomoæ bez odlaganja.
Tako kaže islam, tako je propisano muslimanima. Tako muslimanima, ali i svim ljudima, svih drugih vjera, koji u srcima nose ljubav. Tako je propisano i kršæanima i hrišæanima. Onima koji vjeruju i koji su sluge Božije. Koji znaju da je ovozemaljski život samo ispit. Neki su pali na tom ispitu. Iza nekih su ostali nišani na seoskom mezaru da svjedoèe kako se njihov život na Zemlji završio rano, a kako æe im život u vatri biti vjeèni život.
Kur`an kaže: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne èini-kao da je sve ljude poubijao.“
I Biblija kaže tako. Pa zašto su onda poubijani ovi ljudi? Radi koje vjere, radi koje politike, kojeg rata? Ubijeni muškarci u ovom zloèinu bili su od prvog dana pripadnici HVO-a. Osim njih, Tiro Mesud, roðen 18.4.1963.godine iz Mokronoga, nestao je 10.4.1992.godine u borbama za Kupres. Bešlaga Juso, takoðer iz Mokronoga pronaðen je mrtav u naselju Latice, u jesen 1993.godine, nedugo nakon ovog masakra od 10.8.1993.godine.
Pa zašto? U Mokronogama su i prije `93. živjeli i Bešlage, Tire, Lakaèe, Musiæi i Bakoviæi i Budimiri. Nastavili su živjeti i `93. a žive i danas.
Spomenik koji gledate pred sobom i na èije sveèano otvaranje ste i sami došli podignut je u èast devetero poubijanih Bošnjaka iz porodica Bešlaga i Tiro, 10.8.1993.godine.

Organizacioni odbor za izgradnju ovog spomen-obilježja dobio je suglasnost za gradnju i zemljište od opæine Tomislavgrad, 26.7.2004.godine.
Diplomirani inženjer arhitekture Kemal Zukiæ, direktor Centra za islamsku arhitekturu, ponudio je šest idejnih rješenja za spomenik, bez uzimanja naknade za svoj rad. Meðu njima bio je i prijedlog za spomenik koji gledate. Spomenik se sastoji od 9 ploèa, koje se sužavaju prema samom vrhu, gdje se nalazi polumjesec sa zvijezdom. Na svakoj od devet ploèa isklesana su imena ubijenih Bošnjaka i godina njihovog roðenja. Oko stupa visine 4 metra nalazi se okrugla platforma na koju se može popeti sa dvije strane stepenicama. Tu se nalazi i spomen-ploèa na kojoj je napisano: „Na ovom mjestu, dana 10.8.1993.godine palo je od zloèinaèke ruke devet nevinih bošnjaèkih žrtava iz porodica Bešlaga i Tiro iz Mokronoga. Neka Svemoguæi Allah nevinim žrtvama podari Džennet i smiraj, porodicama žrtava strpljenje i snagu prštanja, a zloèincima barem malo stida i pokajanja. Pokušajmo svi iz ovog gnusnog zloèina nad nevinim Bošnjacima izvuæi pouku tako da se nikada nikome ne desi ponovo ovolika bol i sramota.“
Šta su danas za nas Mokronoge? Šta je Srebrenica, Bratunac, Foèa, Stolac i sva ona mjesta na kojima su muèki ubijeni muslimani, samo zato što su muslimani?!
Svijet se srami što je dopustio takve zloèine. Srami se što je nijemo promatrao kako se iz dana u dan desetkuje muslimansko stanovništvo. Da li je svijet bio zadovoljan time? Da li se bojao tolikog broja muslimana na jednom mjestu, koje je u središtu Evrope. Koje je tako blizu kraljevskoj Britaniji i Francuskoj, habsburškoj Austriji i Njemaèkoj, naizgled uvijek neutralnoj Švicarskoj, prelijepoj Italiji? Da li je svemoæna Amerika u svom veæ paniènom strahu od islama i njegovog širenja odobravala sve ovo što se dogaðalo muslimanima u Bosni i Hercegovini? Pa, šutjeli su. Godinama. Ništa nisu poduzimali. Sad se stide. I neka se stide svi na bilo kojoj strani na kojoj je poèinjen zloèin. Nema razlike. I ne treba da je bude. Žrtva je žrtva. Nevina. Jedna ili stotine njih. Za muslimane svaka nevina žrtva je vrijedna poštovanja i vrijedna dove upuæene Bogu. Za sve vjernike je tako, jer Bog je jedan za sve nas. Stvara nas i Njemu se vraæamo. Svi podjednako. Pred Njim smo svi jednaki, samo su mu šehidi posebno dragi.
Ovakva mjesta širom BiH treba svima da budu svetinja. Nišani sa mezarja po Bosni i po Hercegovini treba da budu putokazi za buduæe generacije-kuda trebaju iæi, a kuda nikako ne smiju! Da se nigdje, nikad i nikome ne ponove!
Ovo mjesto natopljeno nevinom krvlju šalje nam poruku: „…Porodicama žrtava strpljenje i snagu praštanja, a zloèincima barem malo stida i pokajanja.“



Ostali prilozi:
» ŠKOLU NA RADOČU PRETVORILE U BAJKU
Nedžib Vučelj | 23. October 2014 14:22
» 40 TURKINJA ULJEPŠAVA ŠKOLU NA RADOČU
Nedžib Vučelj | 20. October 2014 11:35
» ISLAM JE VJERA MIRA, LJUBAVI, POŠTOVANJA I TOLERANCIJE
Bošnjaci.Net | 14. October 2014 11:26
» NEDŽIB VUČELJ BIRAO NAJBOLJE FOTOGRAFIJE
B.net | 07. October 2014 12:58
» GRAĐANI NE PODUZIMAJU NIKAKVE PREVENTIVNE MJERE DA SE ZAŠTITE
Eset Muračević | 28. September 2014 15:16
» SVEČANO OTVORENA ŽAMIJA NA ORAHOVOM BRIJEGU
Eset Muračević | 25. September 2014 10:34
» SUZE SU TEKLE NE BI LI HAVI U POMOĆ PRITEKLE…
B.net | 12. September 2014 23:56
» APEL ZA POMOĊ STANOVNICIMA ŽELJEZNOG POLJA
Aiša Purak | 11. August 2014 18:57
» SOTONSKI KRICI AMFILOHIJA RADOVIĆA
B.net | 07. August 2014 15:36