Teme
Refeleksije: “UN-ov Pogrešni Plan za Kosovo”, èlanak objavljen u Wall Street Journalu , 16. augusta 2007. (1)
GOSPODIN KUPERMAN OPRAVDAVA SRBE ZA PROŠLE I BUDUÆE GRIJEHE
|
|
Objavljeno: 13. September 2007. 00:09:00
ENGLISH
Gospodin Kuperman tvrdi da su u sluèajevima Bosne, Hrvatske i Kosova, Srbi trebali zaštitu i da su zbog toga bili prisiljeni da se uvuku u rat protiv Bosanaca, Hrvata i kosovskih Albanaca i da poèine ratne zloèine protiv istih. Sklonost Srba da se predstavljaju kao manjinska grupa, te kao žrtve nasilja od strane Muslimana ili drugih je trend koji zapadne novine polahko poèinju da prihvataju. Srbi nisu bili manjina u Jugoslaviji, nego su bili najbrojnija etnièka grupa koja je uvijek gravitirala Srbiji u današnjim granicama. Popis stanovništva u Republikama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj prije rata u devedestim, pokazuje da je bilo ukupno 31.4 Srba u Bosni (2), te12.2 posto Srba u Hrvatskoj (3).
Kupermanovo tumaèenje historije je potpuno netoèno. To meðutim ne bi trebalo biti veliko iznenaðenje. Ovo je onaj isti gospodin Kuperman koji je pisao o kosovskim problemima sada veæ daleke 1998., za vrijeme etnièkog èišèenja etnièkih Kosovara od strane Srbije. Te 1998., gospodin Kuperman je napisao da je Miloševiæev poèetni pokušaj da etnièki oèisti kosovske Albance bio reakcija na provokacije kosovskih “buntovnika”.
Gospodin Kuperman objašnjava:
“Srpske snage su reagirale na silne provokacije od strane ‘terorista’ - kako su ih [Kosovsku aslobodilaèku Armiju] Amerièki službenici okarakterizirali tada – i uspjeli su odbraniti svoje sugraðanine Srbe. Nasuprot tome, kosovski buntovnici su zapoèeli rat u kojem nisu mogli izvojevati pobjedu i time su izazvali premještanje desetine tisuæa svoje braæe (4).”
Gospodin Kuperman je stvorio karijeru od izmudrivanja izgovora za sve užase koje su Srbi poèinili, te u isto vrijeme prebacivanja velikog dijela krivice na Amerièku vladu, koja je pokušala da sprijeèi Srbe da etnièki oèiste Hrvate, bosanske Hrvate, Bošnjake, i kosovske Albance. Kuperman je iznio sljedeæe u svojem èlanku iz 1998. godine: “Sjedinjene Amerièke Države trebaju pozvati kosovske ustanike da se predaju – uz uvjet da æe Miloševiæ zauzvrat prestati sa svojim vojnim akcijama i da æe nastaviti pregovarati autonomiju.” (5) Meðutim, autonomija nikada nije bila opcija za Miloševiæa.
Skoro deset godina kasnije, u svome èlanku “UN-ov Pogrešni plan za Kosovo”, gospodin Alan Kuperman pokušava da doraðuje modernu Balkansku historiju. On tvrdi da je “dva puta u ranim 90-tim, meðunarodna zajednica prerano podržala neovisnost bivših jugoslovenskih teritorija, prije nego što su se oslovile zabrinutosti srpske manjine.” (6) On ukazuje na meðunarodno priznavanje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Èak šta više, on kaže da je to “izazvalo krvavi etnièki rat izmeðu separatista i uplašenih lokalnih Srba, koji su poèinili neoprostive ratne zloèine.” (7) Srbi su poèinili ratne zloèine po cijeloj Bosni i Hercegovini, ali nije priznavanje neovisnosti suverene Republike Bosne i Hercecgovine i Republike Hrvatske to što je izazvalo te ratne zloèine i zvjerstva.
Kao što je napisano u knjizi Misha Glenny-ja pod naslovom Pad Jugoslavije – Treæi Balkanski Rat: “Ako Bosanska vlada održi referendum, Europska komisija je rekla Izetbegoviæu” u decembru 1991., “I ako prosta demokratska veæina pristane na neovisnost, to æe i biti odobreno” (8). Noel Malcom je u svojoj knjizi iz 1994., Bosna – Kratka historija objasnio da iako su Jugoslovenska narodna armija i srpske paravojne jedinice “podigle putne blokade kako bi zaustavili kutije sa glasaèkim listiæima da stignu do odreðenih podruèja u Bosni” i iako su “federalni vojni avioni izbacivali letke pozivajuæi na bojkot [referenduma za neovisnost]…otprilike 64 posto registriranih biraèa je uspjelo glasati”. Od tih 64 posto glasaèa bilo je “mnogo tisuæa Srba” koji su uèestvovali na izborima. Glasaèki listiæ je imao sljedeæe pitanje: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih graðana i nacionalnosti Muslimana, Srba , Hrvata i drugih koji zive u njoj?” (9). Referendum je prošao skoro jednoglasno sa 99.43 posto onih koji su glasali za neovisnost (10), bez obzira na mnogobrojne barikade i blokade koje su srpski ekstremisti i Jugoslovenska narodna armija bili postavili. Osim toga, uvijek je bila politika Sjedinjenih Amerièkih Država da podrži demokratski izabrane vlade, tako da mnogi bi obrazlagali da je amerièka podrška neovisnosti Bosne i Hercegovine u potpunosti opravdana i ni u kome sluèaju prerana. Uz to, Sjedinjene Amerièke Države, veæina europskih zemalja, i Ujedinjene Nacije su sasvim opravdano odmah podržale neovisnost Bosne i Hercegovine.
I Republika BiH i Republika Hrvatska su bile dio Socijalistièke Federativne Republike Jugoslavije. Dok je Bosna organizirala referendum za neovisnost, Hrvatska je proglasila neovisnost i odmah je priznata od strane Njemaèke 15. januara 1992., zajedno sa Slovenijom. To je bila želja veæine graðana da budu neovisni i napokon slobodni od komunizma. To je priznavanje potrebe za demokratskim procesom i zaštite od opasnosti nacionalistièkog režima Slobodana Miloševiæa. Kao što je historija pokaza, Miloševiæ je obeæao srpskim nacionalistima da æe imati sve Srbe u jednonacionalnoj državi, koja bi naravno imala u svojim granicama veliki dio Hrvatske, te 80 posto Bosne i Hercegovine. Uz sve to pripreme za rat su tekle “pod izlikom zaštite srpske manjine u Bosni, srpske voðe kao što su Slobodan Miloševiæ su slali oružje i vojnu pomoæ Srbima” (11).
Prije nego što je poèeo rat u Bosni i Hrvatskoj, Hrvatski i bosanski Srbi su bili manjine u obje države. Meðutim, imali su ogromnu pomoæ od Srbije i od Jugoslavanske narodne armije u oružju i svim drugim sredstvima. Bosanski Srbi i hrvatski Srbi su se naoružavali uz pomoæ Srbije i Jugoslovenske narodne armije i njezinih generala veæ duže vrijeme prije poèetka rata u Bosni i u Hrvatskoj.
Ove èinjenice pobijaju Kupermanovu tvrdnju da su bosanski i hrvatski Srbi bili pod nekakvom prijetnjom. Istina je potpuno drukèija od te njegove tvrdnje. Kao što je napisano u jednoj od najjaèih knjiga potkrijepljenom dokazima o bosanskom ratu, pod naslovom Najružniji sati – Britanija i uništavanje Bosne, napisana od Bernarda Simms: “Izmeðu aprila 1992-ge i oktobra 1995., europska država je uništena. Desetine tisuæa njezinih stanovnika je pobijeno. Više od million protjerano, deportovano, ili pobjeglo od straha za goli život” (12). Gosp. Simms dalje objašnjava da su “prvobitan i izvorni prekršitelji bili srpski radikalni nacionalisti na èelu sa Radovanom Karadžiæem i generalom Ratkom Mladiæem, i njihovim sponzorima u Beogradu” (13). Srbi imaju naklonost da opravdavaju svoju naciju tako što tvrde da su teroristièki èinovi poèinjeni od strane srpskih paravojnih formacija samo izolirani incidenti poèinjeni od strane obiènih graðana koji se brane. Meðutim, Benjamim Netanyahu je rekao “da nema terorizma bez podrške suverenih država…terorizam se ne može održati bez režima koji pomažu, obuèavaju, pouèavaju ubice unutar sigurnih zona na teritorijama koje obezbjeðuju teroristièke države” (14). On dalje kaže “da se terorizam ne definira po identitetu onoga ko poèini teroristièki èin, niti po krajnjem cilju za koje se teroristi zalažu. To se definira po prirodi toga èina. To je promišljeni napad na civile”(15). Ne dajte se varati, Jugoslavija je bila komunistièka nacija i državni sponzor terorizma, sa srpskim voðom, Slobodanom Miloševiæom na èelu. Srbi su bili zadojeni uvjerenjem da su Bosanski muslimani nešto manje od punih graðana, i da su njihovi životi potrošivi. Kada god se raspravljava o ratu kao što je ovaj, veoma se lahko zaboravi da su bosanski civili ljudska biæa koja su sistematski ubijana, jedan po jedan ili grupno. Èak i prije rata, Srbi su bili ti koji su definirali graðanstvo po religijskim i nacionalnim crtama. Ljubav prema demokraciji i želja za slobodom je vodila Bosnu da traži neovisnot.
“Nasuprot bosanske vlade, Srbi su htjeli da stvore etnièki èistu državu, gdje su izbrisali sve tragove bivšeg muslimanskog nasljeða. Sve džamije su porušene na podruèjima pod srpskom okupacijom; veæina katolièkih i pravoslavnih crkava na teritorijama pod bosanskom kontrolom su preživjele, i više ili manje su nedirnute” (16).
Srbi nisu bili žrtve, nego agresori. Oni su sputavali graðanska prava Bosanaca u Jugoslaviji, oni su napali bosanske civile pod pretpostavkom da se srpski kršæani moraju zaštiti od Bosanskih muslimana. Sve dok meðunarodna zajednica nije intervenirala i bombardirala srpske pozicije po Bosni, i onda bombardirala Srbiju za vrijeme rata na Kosovu, Srbi su zastali tek onda razmotre svoju strategiju. Srbi su velikodušno nagraðeni dobijanjem polu-samoupravne regije na sjeveru i istoku Bosne i Hercegovine. Meðutim, Srbi nekako osjeæaju da je mirovni sporazum nepravedan. Bosanci ne smiju dozvoliti specijalnim interesnim grupama koje su aktivne u Sjedinjenim Amerièkim Državama da izvræu i ponovno pišu historiju. Èitav slobodni svijet zna što se desilo u Bosni, i mi Bošnjaci to ne smijemo zaboraviti.
Nasuprot onome što se u stvarnosti desilo, gospodin Kuperman tvrdi da su “borbe prestale samo kada su Srbima bile zagarantirane autonomne regije i policija da ih patrolira, ili kada su etnièki oèišæeni sa teritorija.” Prava istina je da bosanski Srbi nisu etnièki oèišæeni sa jedne teritorije pod kontrolom Bosanske vlade.
Najodvažnije podrazumijevanje koje gosp. Kuperman pravi jeste da ako Albanci dobiju Kosovo, Srbija bi trebala dobiti Republiku Srpsku. On tvrdi da bi pritisak na bosanske Srbe prouzrokovao da se oni izdvoje od Bosne. Organizaciono ureðenje Bosne i Hercegovine nakon Daytona nema nikakve veze sa historijskom autonomnom pozicijom Kosova u bivšoj Jugoslaviji. U svakom sluèaju, samo sugeriranje da Srbi u Bosni imaju potpunu autonomiju je netoèno. Mi ne smijemo dozvoliti da ovakva retorika postane redovna javna propovijed.
Pozivamo sve novinare da se posvete poštivanju istine i prepoznavanju historijskih èinjenica zarad 200,000 Bosanaca koji su ubijeni, 50,000 silovanih žena, i preko million protjeranih Bošnjaka. Pozivamo sve Bošnjake da èitaju. Ne možemo kontrolirati našu sudbinu, ako ne poznajemo historiju ili kako trenutni dogaðaji utjeèu na nas danas. Specijalne interesne grupe imaju pravo da se oglašavaju u SAD, ali ne smijemo dozvoliti da ta propaganda promijeni istinu o onome što se stvarno desilo u prošlosti. Bosanska demokracija i vladina administracija je još uvijek u povoju, ali sloboda i jednakopravnost za što je glasala nadmoæna veæina graðana u Bosni i Hercegovini je puno bolja od institucijske diksriminacije i vladinog tlaèenja koje je bilo ponuðeno pod plaštom zajednièke Jugoslavenske države.
Legenda:
1) Kuperman, Alan J.; The U.N.’s Flawed Kosovo Plan; The Wall Street Journal, August 16, 2007
2) Burg, Steven L. & Shoup, Paul S.; The War in Bosnia-Herzegovina: Ethnic Conflict and International Intervention; page 27, Table 2.1. Population of Bosnia-Herzegovina by Religion and/or Nationality, 1851-1991 M.E. Sharpe; 1999;
3) Center for Balkan Development; History of the War in Bosnia; Historical Background; May 1996;
http://www.friendsofbosnia.org/edu_bos.html
4) Kosovo Option: Conditional Surrender; The Washington Post, September 25, 1998; Alan J. Kuperman, Brookings Research Fellow, Foreign Policy Studies http://www.brook.edu/views/op-ed/kuperman/19980925.HTM
5) Kosovo Option: Conditional Surrender; The Washington Post, September 25, 1998; Alan J. Kuperman, Brookings Research Fellow, Foreign Policy Studies http://www.brook.edu/views/op-ed/kuperman/19980925.HTM
6) Kuperman, Alan J.; The U.N.’s Flawed Kosovo Plan; The Wall Street Journal, August 16, 2007
7) Kuperman, Alan J.; The U.N.’s Flawed Kosovo Plan; The Wall Street Journal, August 16, 2007
8) Glenny, Misha; The Fall of Yugoslavia – The Third Balkan War; Penguin Books; 1996
9) Malcolm, Noel; Bosnia – A Short History; New York University Press; 1994
10) Malcolm, Noel; Bosnia - A Short History. New York University Press; 1994
11) Armed Conflicts Events Data http://onwar.com/aced/chrono/c1900s/yr90/fbosnia1992.htm
12) Simms, Brendan; Unfinest Hour – Britain and the Destruction of Bosnia, Penguin Books, 2001
13) Simms, Brendan; Unfinest Hour – Britain and the Destruction of Bosnia, Penguin Books, 2001
14) Netanyahu, Benjamin; Statement of former Israeli Prime Minister Netanyahu before the Government Reform Committee, September 20, 2001; http://www.netanyahu.org/statofforisp.html
15) Netanyahu, Benjamin; Statement of former Israeli Prime Minister Netanyahu before the Government Reform Committee, September 20, 2001; http://www.netanyahu.org/statofforisp.html
16) Simms, Brendan; Unfinest Hour – Britain and the Destruction of Bosnia, Penguin Books, 2001
(Napomena: Zabranjeno kopiranje i citiranje bez striktnog odobrenja autora i redakcije Bošnjaci.net)
 Piše: Mr. Haris ALIBAŠIÆ Srbi nisu bili žrtve, nego agresori. Oni su sputavali graðanska prava Bosanaca u Jugoslaviji, oni su napali bosanske civile pod pretpostavkom da se srpski kršæani moraju zaštiti od Bosanskih muslimana. Sve dok meðunarodna zajednica nije intervenirala i bombardirala srpske pozicije po Bosni, i onda bombardirala Srbiju za vrijeme rata na Kosovu, Srbi su zastali tek onda razmotre svoju strategiju. Srbi su velikodušno nagraðeni dobijanjem polu-samoupravne regije na sjeveru i istoku Bosne i Hercegovine. |
Kupermanovo tumaèenje historije je potpuno netoèno. To meðutim ne bi trebalo biti veliko iznenaðenje. Ovo je onaj isti gospodin Kuperman koji je pisao o kosovskim problemima sada veæ daleke 1998., za vrijeme etnièkog èišèenja etnièkih Kosovara od strane Srbije. Te 1998., gospodin Kuperman je napisao da je Miloševiæev poèetni pokušaj da etnièki oèisti kosovske Albance bio reakcija na provokacije kosovskih “buntovnika”.
Gospodin Kuperman objašnjava:
“Srpske snage su reagirale na silne provokacije od strane ‘terorista’ - kako su ih [Kosovsku aslobodilaèku Armiju] Amerièki službenici okarakterizirali tada – i uspjeli su odbraniti svoje sugraðanine Srbe. Nasuprot tome, kosovski buntovnici su zapoèeli rat u kojem nisu mogli izvojevati pobjedu i time su izazvali premještanje desetine tisuæa svoje braæe (4).”
Gospodin Kuperman je stvorio karijeru od izmudrivanja izgovora za sve užase koje su Srbi poèinili, te u isto vrijeme prebacivanja velikog dijela krivice na Amerièku vladu, koja je pokušala da sprijeèi Srbe da etnièki oèiste Hrvate, bosanske Hrvate, Bošnjake, i kosovske Albance. Kuperman je iznio sljedeæe u svojem èlanku iz 1998. godine: “Sjedinjene Amerièke Države trebaju pozvati kosovske ustanike da se predaju – uz uvjet da æe Miloševiæ zauzvrat prestati sa svojim vojnim akcijama i da æe nastaviti pregovarati autonomiju.” (5) Meðutim, autonomija nikada nije bila opcija za Miloševiæa.
Skoro deset godina kasnije, u svome èlanku “UN-ov Pogrešni plan za Kosovo”, gospodin Alan Kuperman pokušava da doraðuje modernu Balkansku historiju. On tvrdi da je “dva puta u ranim 90-tim, meðunarodna zajednica prerano podržala neovisnost bivših jugoslovenskih teritorija, prije nego što su se oslovile zabrinutosti srpske manjine.” (6) On ukazuje na meðunarodno priznavanje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Èak šta više, on kaže da je to “izazvalo krvavi etnièki rat izmeðu separatista i uplašenih lokalnih Srba, koji su poèinili neoprostive ratne zloèine.” (7) Srbi su poèinili ratne zloèine po cijeloj Bosni i Hercegovini, ali nije priznavanje neovisnosti suverene Republike Bosne i Hercecgovine i Republike Hrvatske to što je izazvalo te ratne zloèine i zvjerstva.
Kao što je napisano u knjizi Misha Glenny-ja pod naslovom Pad Jugoslavije – Treæi Balkanski Rat: “Ako Bosanska vlada održi referendum, Europska komisija je rekla Izetbegoviæu” u decembru 1991., “I ako prosta demokratska veæina pristane na neovisnost, to æe i biti odobreno” (8). Noel Malcom je u svojoj knjizi iz 1994., Bosna – Kratka historija objasnio da iako su Jugoslovenska narodna armija i srpske paravojne jedinice “podigle putne blokade kako bi zaustavili kutije sa glasaèkim listiæima da stignu do odreðenih podruèja u Bosni” i iako su “federalni vojni avioni izbacivali letke pozivajuæi na bojkot [referenduma za neovisnost]…otprilike 64 posto registriranih biraèa je uspjelo glasati”. Od tih 64 posto glasaèa bilo je “mnogo tisuæa Srba” koji su uèestvovali na izborima. Glasaèki listiæ je imao sljedeæe pitanje: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih graðana i nacionalnosti Muslimana, Srba , Hrvata i drugih koji zive u njoj?” (9). Referendum je prošao skoro jednoglasno sa 99.43 posto onih koji su glasali za neovisnost (10), bez obzira na mnogobrojne barikade i blokade koje su srpski ekstremisti i Jugoslovenska narodna armija bili postavili. Osim toga, uvijek je bila politika Sjedinjenih Amerièkih Država da podrži demokratski izabrane vlade, tako da mnogi bi obrazlagali da je amerièka podrška neovisnosti Bosne i Hercegovine u potpunosti opravdana i ni u kome sluèaju prerana. Uz to, Sjedinjene Amerièke Države, veæina europskih zemalja, i Ujedinjene Nacije su sasvim opravdano odmah podržale neovisnost Bosne i Hercegovine.
I Republika BiH i Republika Hrvatska su bile dio Socijalistièke Federativne Republike Jugoslavije. Dok je Bosna organizirala referendum za neovisnost, Hrvatska je proglasila neovisnost i odmah je priznata od strane Njemaèke 15. januara 1992., zajedno sa Slovenijom. To je bila želja veæine graðana da budu neovisni i napokon slobodni od komunizma. To je priznavanje potrebe za demokratskim procesom i zaštite od opasnosti nacionalistièkog režima Slobodana Miloševiæa. Kao što je historija pokaza, Miloševiæ je obeæao srpskim nacionalistima da æe imati sve Srbe u jednonacionalnoj državi, koja bi naravno imala u svojim granicama veliki dio Hrvatske, te 80 posto Bosne i Hercegovine. Uz sve to pripreme za rat su tekle “pod izlikom zaštite srpske manjine u Bosni, srpske voðe kao što su Slobodan Miloševiæ su slali oružje i vojnu pomoæ Srbima” (11).
Prije nego što je poèeo rat u Bosni i Hrvatskoj, Hrvatski i bosanski Srbi su bili manjine u obje države. Meðutim, imali su ogromnu pomoæ od Srbije i od Jugoslavanske narodne armije u oružju i svim drugim sredstvima. Bosanski Srbi i hrvatski Srbi su se naoružavali uz pomoæ Srbije i Jugoslovenske narodne armije i njezinih generala veæ duže vrijeme prije poèetka rata u Bosni i u Hrvatskoj.
Ove èinjenice pobijaju Kupermanovu tvrdnju da su bosanski i hrvatski Srbi bili pod nekakvom prijetnjom. Istina je potpuno drukèija od te njegove tvrdnje. Kao što je napisano u jednoj od najjaèih knjiga potkrijepljenom dokazima o bosanskom ratu, pod naslovom Najružniji sati – Britanija i uništavanje Bosne, napisana od Bernarda Simms: “Izmeðu aprila 1992-ge i oktobra 1995., europska država je uništena. Desetine tisuæa njezinih stanovnika je pobijeno. Više od million protjerano, deportovano, ili pobjeglo od straha za goli život” (12). Gosp. Simms dalje objašnjava da su “prvobitan i izvorni prekršitelji bili srpski radikalni nacionalisti na èelu sa Radovanom Karadžiæem i generalom Ratkom Mladiæem, i njihovim sponzorima u Beogradu” (13). Srbi imaju naklonost da opravdavaju svoju naciju tako što tvrde da su teroristièki èinovi poèinjeni od strane srpskih paravojnih formacija samo izolirani incidenti poèinjeni od strane obiènih graðana koji se brane. Meðutim, Benjamim Netanyahu je rekao “da nema terorizma bez podrške suverenih država…terorizam se ne može održati bez režima koji pomažu, obuèavaju, pouèavaju ubice unutar sigurnih zona na teritorijama koje obezbjeðuju teroristièke države” (14). On dalje kaže “da se terorizam ne definira po identitetu onoga ko poèini teroristièki èin, niti po krajnjem cilju za koje se teroristi zalažu. To se definira po prirodi toga èina. To je promišljeni napad na civile”(15). Ne dajte se varati, Jugoslavija je bila komunistièka nacija i državni sponzor terorizma, sa srpskim voðom, Slobodanom Miloševiæom na èelu. Srbi su bili zadojeni uvjerenjem da su Bosanski muslimani nešto manje od punih graðana, i da su njihovi životi potrošivi. Kada god se raspravljava o ratu kao što je ovaj, veoma se lahko zaboravi da su bosanski civili ljudska biæa koja su sistematski ubijana, jedan po jedan ili grupno. Èak i prije rata, Srbi su bili ti koji su definirali graðanstvo po religijskim i nacionalnim crtama. Ljubav prema demokraciji i želja za slobodom je vodila Bosnu da traži neovisnot.
“Nasuprot bosanske vlade, Srbi su htjeli da stvore etnièki èistu državu, gdje su izbrisali sve tragove bivšeg muslimanskog nasljeða. Sve džamije su porušene na podruèjima pod srpskom okupacijom; veæina katolièkih i pravoslavnih crkava na teritorijama pod bosanskom kontrolom su preživjele, i više ili manje su nedirnute” (16).
Srbi nisu bili žrtve, nego agresori. Oni su sputavali graðanska prava Bosanaca u Jugoslaviji, oni su napali bosanske civile pod pretpostavkom da se srpski kršæani moraju zaštiti od Bosanskih muslimana. Sve dok meðunarodna zajednica nije intervenirala i bombardirala srpske pozicije po Bosni, i onda bombardirala Srbiju za vrijeme rata na Kosovu, Srbi su zastali tek onda razmotre svoju strategiju. Srbi su velikodušno nagraðeni dobijanjem polu-samoupravne regije na sjeveru i istoku Bosne i Hercegovine. Meðutim, Srbi nekako osjeæaju da je mirovni sporazum nepravedan. Bosanci ne smiju dozvoliti specijalnim interesnim grupama koje su aktivne u Sjedinjenim Amerièkim Državama da izvræu i ponovno pišu historiju. Èitav slobodni svijet zna što se desilo u Bosni, i mi Bošnjaci to ne smijemo zaboraviti.
Nasuprot onome što se u stvarnosti desilo, gospodin Kuperman tvrdi da su “borbe prestale samo kada su Srbima bile zagarantirane autonomne regije i policija da ih patrolira, ili kada su etnièki oèišæeni sa teritorija.” Prava istina je da bosanski Srbi nisu etnièki oèišæeni sa jedne teritorije pod kontrolom Bosanske vlade.
Najodvažnije podrazumijevanje koje gosp. Kuperman pravi jeste da ako Albanci dobiju Kosovo, Srbija bi trebala dobiti Republiku Srpsku. On tvrdi da bi pritisak na bosanske Srbe prouzrokovao da se oni izdvoje od Bosne. Organizaciono ureðenje Bosne i Hercegovine nakon Daytona nema nikakve veze sa historijskom autonomnom pozicijom Kosova u bivšoj Jugoslaviji. U svakom sluèaju, samo sugeriranje da Srbi u Bosni imaju potpunu autonomiju je netoèno. Mi ne smijemo dozvoliti da ovakva retorika postane redovna javna propovijed.
Pozivamo sve novinare da se posvete poštivanju istine i prepoznavanju historijskih èinjenica zarad 200,000 Bosanaca koji su ubijeni, 50,000 silovanih žena, i preko million protjeranih Bošnjaka. Pozivamo sve Bošnjake da èitaju. Ne možemo kontrolirati našu sudbinu, ako ne poznajemo historiju ili kako trenutni dogaðaji utjeèu na nas danas. Specijalne interesne grupe imaju pravo da se oglašavaju u SAD, ali ne smijemo dozvoliti da ta propaganda promijeni istinu o onome što se stvarno desilo u prošlosti. Bosanska demokracija i vladina administracija je još uvijek u povoju, ali sloboda i jednakopravnost za što je glasala nadmoæna veæina graðana u Bosni i Hercegovini je puno bolja od institucijske diksriminacije i vladinog tlaèenja koje je bilo ponuðeno pod plaštom zajednièke Jugoslavenske države.
Legenda:
1) Kuperman, Alan J.; The U.N.’s Flawed Kosovo Plan; The Wall Street Journal, August 16, 2007
2) Burg, Steven L. & Shoup, Paul S.; The War in Bosnia-Herzegovina: Ethnic Conflict and International Intervention; page 27, Table 2.1. Population of Bosnia-Herzegovina by Religion and/or Nationality, 1851-1991 M.E. Sharpe; 1999;
3) Center for Balkan Development; History of the War in Bosnia; Historical Background; May 1996;
http://www.friendsofbosnia.org/edu_bos.html
4) Kosovo Option: Conditional Surrender; The Washington Post, September 25, 1998; Alan J. Kuperman, Brookings Research Fellow, Foreign Policy Studies http://www.brook.edu/views/op-ed/kuperman/19980925.HTM
5) Kosovo Option: Conditional Surrender; The Washington Post, September 25, 1998; Alan J. Kuperman, Brookings Research Fellow, Foreign Policy Studies http://www.brook.edu/views/op-ed/kuperman/19980925.HTM
6) Kuperman, Alan J.; The U.N.’s Flawed Kosovo Plan; The Wall Street Journal, August 16, 2007
7) Kuperman, Alan J.; The U.N.’s Flawed Kosovo Plan; The Wall Street Journal, August 16, 2007
8) Glenny, Misha; The Fall of Yugoslavia – The Third Balkan War; Penguin Books; 1996
9) Malcolm, Noel; Bosnia – A Short History; New York University Press; 1994
10) Malcolm, Noel; Bosnia - A Short History. New York University Press; 1994
11) Armed Conflicts Events Data http://onwar.com/aced/chrono/c1900s/yr90/fbosnia1992.htm
12) Simms, Brendan; Unfinest Hour – Britain and the Destruction of Bosnia, Penguin Books, 2001
13) Simms, Brendan; Unfinest Hour – Britain and the Destruction of Bosnia, Penguin Books, 2001
14) Netanyahu, Benjamin; Statement of former Israeli Prime Minister Netanyahu before the Government Reform Committee, September 20, 2001; http://www.netanyahu.org/statofforisp.html
15) Netanyahu, Benjamin; Statement of former Israeli Prime Minister Netanyahu before the Government Reform Committee, September 20, 2001; http://www.netanyahu.org/statofforisp.html
16) Simms, Brendan; Unfinest Hour – Britain and the Destruction of Bosnia, Penguin Books, 2001
(Napomena: Zabranjeno kopiranje i citiranje bez striktnog odobrenja autora i redakcije Bošnjaci.net)
