Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Historija BiH

Èetvrti nastavak serijala “Bosna i Bošnjaci kroz historiju”
BOSNA I BOŠNJACI U OSMANSKOM CARSTVU
Objavljeno: 03. January 2006. 00:01:00
Pripremio: Stefan BALORDA

Poslije zauzimanja bosanskog kraljevstva, Osmanijsko cartsvo pokazuje veliki respekt prema Bošnjanima i Bosni, i ne želi se prevše uplitati u svakodnevni život Bošnjana, nego se èak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristiène za ostale države koje ulaze u sastav Osmanlijskog cartsva.
Veæ na samom poèetku, uz obostrani dogovor, godine 1465., se ponovo uspostavlja Bosansko Kraljevstvo, na èije èelo se postavlja jedan od potomaka bošnjanske kraljevske porodice KOTROMANIÆ, Matija Kotromaniæ, koga Osmanlije priznaju izvjesno vrijeme kao legitimnog Kralja Bosne. Meðutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrðava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlijsko carstvo preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad Bosnom.
Do 1465. godine bošnjanski plemiæ Herceg Stjepan Vukèiæ Kosaèa èak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlaèi se u svoju tvrðavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane Kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.
Èovjek, pod èijom komandom je zauzeta Bosna, Sultan Mehmed II je bio jedan od najuspješnijih vojskovða Osmanlijskog carstva u njegovoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te daje sebi titulu \"Fatih\", što znaèi \"Osvajaè\". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grèkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Maðarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine.
Sa dolaskom Osmanlija stvari se poèinju mjenjati. Kao prvo dolazi do promjena u bosanskom jeziku što rezultira u tome da se sve više upotrebljavaju narodna imena na \"ak\", kao \"Poljak\", \"Slovak\"... Te sve više se poèinje govoriti \"Bošnjak\" umjesto \"Bošnjanin\" a u upotrebi je i turski naziv \"Bosnalu\" ali rijeè Bošnjak nadvladava te zamjenjuje totadašnje Bošnjanin.
Bosanska Crkva, je veæ krajem srednjeg vijeka slabila i znatno bila oslabljena što je i uticalo na slabljenje bogumilstva meðu Bošnjacima. Mnogi bošnjaèki plemiæi tako prihvataju državnu vjeru Osmanlijskog cartsva - islam. Poslije prihvatanja islama oni podižu obièno u rodnom kraju džamiju, oko koje se poèinje formirati naselje. Ovo dovodi do toga da brojni Bošnjaci dolaze u kontakt sa islamom koji je imao mnoge sliènosti sa bogumilstvom te polahko poèinje u Bosni prihvatanje islama. Ono ubrzo veæa te u roku od jedno 100-150 godina velika veæina Bošnjaka prihvataju islam odnosno njegov sunitski pravac. Lažna historiografija želi ovo prikazat kao nešto što je raðeno iz razloga golog opstanka. Ali to je pogrešno. Naime, kao veæ reèeno Bosanska Crkva je znatno slabila i njeni pripadnici (bogumili) su bili otvoreni novoj vjeri koja je imala i sliènosti sa njihovom. Drugo, nisu rušeni neislamski vjerski objekti nego se i nastavili graditi, èak je i prvi dokument o slobodi vjere u Evropi izdat jednom bošnjaèkom franjevcu od strane Sultana Mehmeda II. Proces prihvatanja islama je dakle bio dobrovoljan. Sa prihvatanjem islama Bošnjaci-muslimani su prihvatili i orijentalni naèin življenja, nošnje, ureðaj doma, kulturu i tradicije što rezultira u tome da orijentalstvo ulazi u sve aspekte bošnjastva odnosno bošnjaèkog narodnog kruga te biva dobrovoljno prihvaæeno i od strane Bošnjaka drugih vjera koji su veæinom bili pravoslavci i katolici (važno je i napomenut porast pravoslavlja u Bosni kada su brojni Vlasi koji su pretežno bili pravoslavne vjere se poèeli tu doseljavat i širit tu vjeru a onda i sami se utapljat u bošnjaštvo). Bošnjaci su znaèi gdje su god živjeli i koje su god vjere te i bez obzira na socijalni status bili JEDAN narod koji je prihvatio orijentalnu nošnju, kulturu, tradiciju, i ujedno ušao u orijentalni civilizacijski krug. Tako su Bošnjaci poèeli na temeljima svog srednjovjekovnog postojanja da grade buduci bošnjaèki narod. Važno je i napomenut da je orijentalstvo isto bilo dobrovoljno prihvaæeno. Mnoge srednjovjekovne tradicije su zadržane samo orijentalizovane i mnoge prispjele su primile bošnjacki karakter tako da je izraslo i posebno \"bošnjaèko orijentalstvo\" odnosno bošnjaèki dio orijentalnog civilizacijskog kruga.
Nekoliko karakteristika je prvenstveno uraðaj grada. Naime, u srednjem vijeku su postojale plemiæke utvrde ali ne organizovani gradovi koji se sada poèinju gradit sa podizanjem džamije nekog plemiæa. Ubrzo na tom mjestu se i digla medresa te i mekteb i hamam, obièno se vodovod provlaèio te je brzo poèelo nicati duæana i zanatskih radnji u okolini. Ulice su stvorene i meðu brojnim duæanima i zanatima dizali su se hanovi, karavan-saraji, džamije i crkve (nedje èak i sinagoge), sahat kule, pekare, restorani i jednostavno nicala je èaršija. Poslovni dio grada gdje se radi, kupuje i izlazi. Rast èaršije je rezultirao u masovnom doseljavanju te su stanovnici poèeli izvan èaršije dizat svoje kuæe i obièno jednu džamiju te je izmeðu svega toga bila uska ulica-sokak. Znaèi dizala se mahala, dio grada gdje se prebiva. Mahale iz bogatih gradova su èesto imale i vodovod. Grad kuæe je isto karakterizirao Bošnjaka, taèno po orijentalnom pravilu dizala sa kuæa sa dva dijela, selamluk i haremluk. Selamluk je bio namijenjen za muškarce i obièno je tu bila primaæa soba, mala kuhinja i banja te muška avlija namijenjena za goste. Drugi dio je bio haremluk namijenjen za žene. Obièno su tu kæerke familije bile u prostranim sobama gdje su opet skoro uvijek bile rešetke na prozoru te je tu bila zidom okružena ženska avlija namijenjena za ženu, djecu i jednostavno familijarne stvari. Karakteristiène bosanske kuæe su imale i lijepo ovalno izformisane prozore i jako puno svjetla. Isto tako unutranje ureðenje je obavezno bio æilim sa time što se uvijek pred ulazak izuvalo i to je obièno bio bosanski æilim. Naime Bošnjaci su u potrebi za æilimom izradili jedan autohtoni narodni æilim. Onda obièno je tu bila i seæija i ponekad mali stolici te vjerski tekstovi na zidovima i poneke slike a èesto su tu bili i ibrici po potrebi i nanule za izlazak u avliju.
Nošnje su za muškarce obièno bile crveni fes te èakšire, a za žene raznobojne dimije i šarene mahrame. Svo ovo orijentalnstvo je više vezalo Bošnjake za Osmanlijsko carsvto nego za evropske sile kao Austro-Ugarska te su ovom carstvu izrekli lojalnost i postali njegovi sljedbenici. Ovo rezultira u tome da bošnjaèki plemici dobijaju pravo nositi osmanlijske titule kao beg, aga , paša... Sa ovim se nanovo uspostavlja moæno bošnjaèko plemstvo iz srednjeg vijeka te sve rezultura u formiranju prvo Bosanskog sandžaka te onda ejaleta. Ejalet je znaèio totalna samouprava Bošnjaka koji su se sada totalno zastupljeni sopstvenim plemiæima brinuli o sebi. Bosanski ejalet je bio oznaèen posebnom granicom unutar Osmanlijskog carstva i bosanski jezik je postao jedan od službenih jezika u carstvu. I ne samo da je Bosanèica zadržana i èesto zvana begovicom iz razloga što su je masovno upotrebljavali bošnjaèki begovi nego je i izformisana posebna vrsta arapskog pisma za bosanski jezik - arabika. Bošnjaèka književnost na arabici je postala poznata kao \"alhamijado književnost\". Bošnjaci su jedino isplaæivali porez Sultanu a ostalo se sami brinuli ali naravno i bili sljedbenici carstva te igrali važnu ulogu u odbrani njega od ugarskih i drugih napada gdje su ujedno i branili svoju domovinu Bosnu.

Bosanski Ejalet




Karta Bosne iz 1600.-te godine
Godine 1580., uspostavljen je formalno Bosanski Ejalet. Da malo bliže objasnimo znacenje ejaleta, Ejalet je bio najveæa društveno-politièka jedinica, koja je bila sadržana iz više Sandzaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu Sandžaka, a od 1580. godine stièe status Ejaleta. Bosanski Ejalet je bio pod upravom Paše ili Begler-Bega, a ukljuèivao je u sebi cijelu modernu Bosnu, plus dijelove Bosne koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije.
Vrlo je važno uoèiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja osmanlijskog doba, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više Ejaleta i Sandžaka, Bosna ostaje jedinstvena država i zadržava svoj teritorijalni integritet a i Bošnjaci kao narod i kao sljedbenici Osmanlijskog cartsva ostaju jako privilegovani.
Prvo sjedište Bosanskog Ejaleta je bilo u Banja Luci, koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine.
U zemljama pod vlašæu Turske Imperije bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je voðen na lokalnom nivou od strane Kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou, i oblast nad kojom je on administrirao se zvala Kadiluk. Odreðeni broj Kadiluka je èinio Sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su èinili Ejalet.

Sevdah i saz


Nazad na kulturni plan, orijentalstvo i islam su postavili jaku granicu izmeðu muškarca i žene. Iz ovog razloga poèinju nicati divne ljubavne pjesme, odnosno pjesme sevdaha što na bosanskom znaèi ljubav. Znaèi prve bošnjaèke i bosanske narodne pjesme - Sevdalinke. Sevdalinka je pjevana uz novi bošnjaèki narodni instrument - saz. Imala je lahak ritam i pjevana sa jakim uzivljenjem. Sevdalinke su se brzo pocele pisati i o historijskim dogadzajima, pricama, sevdahu prema Bosni i pjesma je postala jako raznovrsna. Tekst je obicno karakterizirao narodni govor u kojeg je uslo jako puno orijentalnih rijeèi, prvenstveno iz turskog jezika ali i iz arapskog i perzijskog. Ovo je jedinstvena forma pjesama u Evropi koje su i ljubavne odnosno romatièarske a i historijske a i sa drugim sadržajima. Mnoge sevdalinke koje su postale poznate su proširene meðu svim Bošnjacima i izgubile lokalni karakter pa su postale narodno poznate i kroz stoljeæa mjenjane pa se mnogima nezna i koje bio autor osim ako se spominju pojedina imena koja opet isto mogu sa vremenom biti i dodana.

Bošnjaèki prijestol - šeher-grad Sarajevo


Vratimo li se historijskom toku, poèeo je i nicati novi bošnjaèki prijestol. A to je šeher-grad Sarajevo. Ovdje dolazi u 15 stoljeæu osnivaè Novog Pazara Ishak-beg Ishakoviæ koji tu diže džamiju, hamam i bezistan. Ubrzo poèinje tu se dizati èaršija koja i zbog dobrog položaja znatno veæa a zbog brojnih saraja (dvoraca) dobija naziv - Sarajevo. Mnoge mahale se dižu i èaršije ali Sarajevo tek postaje znaèajno dolaskom Gazi-Husrev-bega. Gazi-Husrev-beg je bio od oca Bošnjaka iz Trebinja i majke Turkinje - kæerke Sultana. Neki tvrde da je imao i rodbinske veze sa zadnjom bosnjanskom kraljicom Katarinom. Gazi-Husrev-beg je roðen u Grckoj i postao je dobar osmanlijski vojskovoða. Proslavio se brojnim pobjedama i postao možda jedan od najboljih u osmanlijskoj historiji. Iako se veæ bio proslavio, Gazi-Husrev-beg dolazi u mali šeher-grad Sarajevo te tek tada poèinje njegova prava slava. Brzo tu podiže jednu veliku džamiju (Gazi-Husrev-begova džamija), za koju se govori da joj do Istanbula nema ravne, podiže školu medresu (Gazi-Husrev-begova medresa), koja je postala jedna od najboljih u cijelom orijenralnom svijetu, diže hamam (javno kupalište, Gazi-Husrev-begov hamam), te

jedan bezistan (podzemni \"shopping centar\", Gazi-Husrev-begov bezistan), pa jednu sahat-kulu sa èetri sahata i onda i Moriæa Han. Te diže oko 80-200 duæana i zanata a onda i svoju biblioteku (Gazi-Husrev-begova biblioteka), i masovno sve u svemu ulaže u Sarajevo. Ovo rezultira u tome da se dize najuspješnija èaršija u Bosni - Bašèaršija. Brojne druge i možda najbogatije mahale. Sarajevo se kao i trgovaèki centar razvija te poslije podosta Gazi-Husrev-begove vlasti ima cijelih 80 000 stanovnika za razliku od londoskih 4000 ili beogradskih 10 000. Sarajevo postaje dragulj Balkana i poznato kako Englezima, Francuzima tako i Turcima i Arapima. Ovdje je da kažemo svoje bilješke pravio i turski putopisac Evlija Èelebija koji je rekao da osim lijepe èaršije gdje se može u duæanima naæi roba sa svih strana svijeta a u zanatima ti mogu šta god popravit a mahale su pune zelenila i širi se miris bosanske kahve. Grad je imao cijelih 120 džamija i nekoliko crkvi. Imao je i jednu sinagogu i oko 169 èesmi tekuæe vode te brojne vodovode.
Jedan drugi bošnjaèki velikan je Mehmed-paša Sokoloviæ, on je pogrešno u srpskoj historiografi predstavljan kao Srbin. Ovo je na kriterijama da je on ranije bio pravoslavne vjere. Iako se zaista njegova ranija vjera prije prihvatanja islama ne zna i da je bio pravoslavne on je bio Bošnjak pravoslavne vjere i nema ikakvih dokaza za njegovo \"srpstvo\". Mehmed-paša je stigao do Istanbula gdje na carskom saraju u službi Sultana Sulejmana I Velièanstvenog postao Veliki Vezir, znaèi drugi najmoæniji èovjek u carstvu i upravitelj osmanlijske vojske. U njegovo vrijeme vidi se jak porast Bošnjaka na carskom saraju. On je Osmanlijsko carstvo doveo do velikih pobjeda. Poslije smrti Sulejmana I Velièanstvenog da nebi došlo do panike Veliki Vezir Mehmed-paša Sokoloviæ krije njegovo smrt do dolaska novog Sultana Selima II a u meðuvrmenu je bio on vladar cijeloga carstva. A i za vrijeme Sultana Selima II Mehmed-paša je imao moænu poziciju. Podigao je više džamija i pomogao u izgradnji i pravoslavnih crkava pa i obnovio Peæku Patrijarhiju na cije celo je postavio jednog svoh vjeroavtno roðaka te je i podigao Višegradsku æupriju. Bio je možda najmoæniji Bošnjak u cijeloj historiji sa time što je vladao od Perzije do Maroka kolko su se granice carstva prostirale. U ovo vrijeme jedan bošnjaèki vojskovoða je i osvojio Kairo i cijeli Egipat a bosanski vojnici su se kretali od Rusije do Sudana te bili i zapoèeli invaziju na Italiju.
Veoma znaèajna godina za Bošnjake jeste godina 1631., kada Mehmed Hevaji Uskjufi iz Dobrnje kod Donje Tuzle objavljuje i prvi zvanièni Bosanski rijeènik. Radilo se o Bosansko-turskom rijeèniku, i kao veæ reèeno do kraja osmanlijskog doba - Bosanski jezik biva jedan od službenih jezika unutar Osmanlijskog carstva. (Autograf ovoga rjeènika nalazi se u Uppsali, Švedska).
Na vojnom planu u ovome periodu kao veæ reèeno Bošnjaci bivaju regrutovani i uèestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo: od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima)od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije èega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Maðarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih Spahija, što je prouzroèilo veliku migraciju Bošnjaka iz Maðarske u Bosnu. Takodjer, Venecija je izvšsila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen.

Stradanje Sarajeva - 23. oktobr 1697. godine


Potom se 1697. godine, dešava jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Maðarskoj, oko 6000 Austrijskih vojnika dopire èak do Sarajeva i njegove branioce zatièe potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo i ruše oko 6000 džamija i još hiljade kuæa. Ali austrijska vojska biva ubrzo potisnuta iz Bosne, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja \"Karlovaèkog mira\", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine.
Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Maðarska i Transilvanija bivaju prepusteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grèka prelaze pod nadzor Venecije.
Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlije, koji su \"jedva doèekali\" prvu priliku da ponovo zapoène rat sa Venecijom, što se i dešava 1714. godine, poslije kršenja odreðenih odredaba \"Karlovaèkog mira\" od strane Venecije. Austrija ponovo postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije èega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. 1732. godine Autrijanci su izvršili veliki napad odnosno agresiju na Bosnu, bošnjaèki plemiæi traže pomoæ od Sultana koji opet kaže da ne želi da se sada sukobljava sa Austrijancima. Ali Bošnjaci su vidjeli da se Autrijanci ne šale, te se ubrzo formira bosanska vojska koja doèekiva Autrijance i bori se protiv njih na polju kod Banja Luke. U ovoj bitci Autrijanci su potuèeni do nogu te su jedva prebjegli u hrvatski dio Autro-Ugarske na drugoj strani Save.
Jedan drugi napad je izvršen 1788. godine ali je i on bio uspješno odbijen. Meðutim pritisci od Autrijanaca, Rusa, Arapa i pobunjenika su slabili Osmanlijsko carstvo koje polahko poèinje da gubi sjaj. Istovremeno unutar njega izrasta ideja meðu Turcima da ono bude nacionalna država Turaka. Tako se smanjuje vlast osmanlijskih neturskih plemiæa kao bošnjaèkih i poèinje lagahno smanjivanje samouprava ne-turskih sljedbenika što i rezultira u sve èešæim poveæanjima poreza što se vidi i u Bosni.
Sve ovo je rezultiralo u tome da se dešavaju velike pobune Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728.,1729. i 1732. godine.
Zatim, ponovo dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Turaka, koje se dešavaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune Bošnjaka u Mostaru 1748. godine Sultan šalje pismo \"upravitelju\" Bosne, Mehmed-Paši, koje je sadržavalo samo jednu reèenicu : Bosna mora biti ponovo osvojena!
Mehmed-Paša se brutalno suprotstavlja Bošnjacima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u ejaletu, iako je podruèje Mostara kasnije ponovo nastavilo biti centrom nezadovoljstva Bošnjaka prema Osmanlijskom carstvu iako veæina nisu htjeli vidjeti njegovu propast nego mjenjanje politike, tako da je Mehmed-Paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu.
Na samome poèetku ovog perioda dešavaju se vrlo znaèajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat sa Napoleonom, koji, poslije niža pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, ukljuèujuæi i Dubrovaèku republiku 1805 godine, tako formirajuæi, po prvi puta u historiji, Bosansko-Francusku granicu!!
Napoleon poštaje saveznik Sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su takoðer prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomazuci suzbijanje jedne manje pobune u jugoistoènoj Bosni, kada pomažu Hadži-Begu Rizvanbegoviæu, koji je bio pod opsadom u tvrðavi u Hutovu, blizu Neuma.
Sve ove pobune dovele su do znaèajnih društvenih i politièkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava KAPETANIJA u Bosni. Kapetan je bio vojni administrator u pograniènim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava puteve sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala \"Kapetanija\", koja je mogla biti manja ili veæa od Kadiluka. Tokom 17-tog stoljeæa ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost Bosne, a takoðer su bile proširene ingerencije samih Kapetana, tako da su neke porodice poèele da tretiraju Kapetanije kao nasljednu instituciju.

Kapetanije u Bosni i Husein kapetan Gradašèeviæ


U vrijeme sklapanja \"Karlovaèkog mira\" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 Kapetanija, da bi krajem 18-tog stoljeæa njihov broj porastao na 32, pokrivajuæi praktièno cijelu Bosnu.
Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, Kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tièe lokalne uprave, znaèi i još više nego ejalet koji je sada bio ugrožen zbog politièkih promjena veæ spomenutih dok se još uvijek morao plaæati porez Sultanu, ali nisu više stranci na ikakav naèin vladali, nego sami Bošnjaci, što je predstavljalo znaèajan pomak ka nezavisnosti Bosne i èinilo je veoma privilegovanom u odnosu na sve ostale države koje su bile u sastavu Osmanlijskog carstva iako je i ejalet znaèio veliku samoupravu malo manju od autonomije.
1813. godine Sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da zapoène proces ukidanja Kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, saèinjenu od osmanlijskih vojnika turske i albanske nacionalnosti da pokore Sarajevo, a takoðer 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva Kapetana iz Banja Luke i Dervente. Novi Sultan Mahmut II, 1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te Sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome.
Bošnjaci su dali jasno doznanja da nepristaju na nove promjene sto je i bilo rezultat da su masovno morali predavati istoène dijelove Bosne srpskim pobunjenicima zbog uticaja njihovih saveznika Rusa. Tako da se 1831. godine desava skup bošnjaèkog plemstva gdje se za voðu bira Husein kapetan Gradašèeviæ sin Omer Kapetana. Husein Kapetan Gradašèeviæ daje zahtjeve Bošnjaka Sultanu koji bivaju u suštini odbijeni te on podiže kulu u Gradaècu i mobiliše bosansku vojsku te poèinje veliki bosanski ustanak za autonomiju Bosne. Kao jedan od prvih koraka bosanska vojska, sa Husein Kapetanom Gradašèeviæem na èelu, ulazi u Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajuæi ga da skine novu \"reformsku\" odjeæu i obuèe tradicionalnu bošnjaèku nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika kreæe na Kosovo gdje dobija dosta podrške od albanskog življa te nanosi veliki poraz Velikom Veziru, a potom 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanièno se proglašava autonomija Bosne, što je praktièno znaèilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poruèeno Sultanu da æe se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom uspijeva da unese neslogu meðu Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegoviæa i Smail-agu Èengiæa, te salje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te Bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein Kapetan Gradašèeviæ se povlaèi u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine.
Godine 1836. nekoliko Kapetana iz okoline Bihaæa diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeæa velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih trupa osmanlijske vojske.

Zatiranje Bošnjaka i fašistièki program o uspostavljanju velike Srbije i velike Hrvatske na raèun Bosne i Bošnjaka


Poslije ajanskog ustanka 1849. godine 1850. godine Sultan šalje u Bosnu Omer-pašu Latasa, ranije autrijskog vojskovoðu koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida Kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio Bosnu u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašæu Kajmakama.
Isto tako u ovo vrijeme jaèaju srpski i hrvatski nacionalni pokreti koji na temelju historijskih mitova prouzrokovani propagandom stvaraju fašistièki program o uspostavljanju velike Srbije i velike Hrvatske na raèun Bosne i Bošnjaka. Bošnjaci koji nisu imali nacionalni pokret sa kojim bi se odbranili postaju lahke žrtve srpskim i hrvatskim poslanicima u Bosni koji naruèito preko vjerskih organizacija i štampanja lažne historije rade na posrbljavanju i hrvatizovanju Bošnjaka-pravoslavaca i Bošnjaka-katolika. Jedan od prvih koji se ovome suprostavljaju jeste bošnjaèki franjevac Ivan Frano Jukiæ isto poznat kao \"Slavoljub Bošnjak\" koji 1848. godine objavljuje ovaj tekst na bosanskom jeziku:
\"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao oèenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugoviène nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca oèistimo od predsudah, fatajmo za knjige i èasopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.\"
Nažalost ovo nepomaže i velika veæina Bošnjaka - nemuslimana se odvaja u srpsku odnosno hrvatsku naciju na osnovi vjere te se odrièu bosnjacke kulture, nošnji i bosanskoga jezika. Bošnjaci-muslimani uz jako mali dio Bošnjaka drugih vjera ostaju u bošnjaèkoj naciji ali se od strane Srbije i Hrvatske i njihovih lokalnih satelita vodi hajka protiv njih u cilju totalnog uništenja bošnjaèke nacije i uspostavljanja srpske i hrvatske dominacije na Balkanu i to pretežno srpske, što se može vidjeti u javno objavljenom planu jednog od utemeljaca ove politike ministra vanjskih poslova Srbije Ilije Garašanina \"Naèertanije\".
Godine 1877. Rusija, zajedno sa Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i veæ poèetkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije èega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uslove, koji su naravno, isli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija obezbjeðuje Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Turaka. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog cartsva, uz velike reforme, i po èlanu 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti iskljuèivo u bosanske svrhe.
Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u meðunarodnim krugovima shvaæeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigovan u julu 1878. godine u Berlinu, na èuvenom \"Berlinskom kongresu\", gdje je odluèeno bez suglasnosti Bošnjaka da Bosna, iako teoretski i dalje pod vlašæu Osmanlijskog carstva, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske. Ovome se protive Bošnjaci te po odlasku osmanlijskih trupa iz Bosne stvaraju vlastitu vojsku od oko 90 000 vojnika odnosno nova bosanska vojska. Na njenu èelo se postavljaju bošnjaèki plemiæi kao što je bio Mehmed Šemsikadiæ. Oni privremeno proglašavaju nezavisno bosansku državu èija je zastava bila zlatni polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi što tada nije bilo samo vjerski simbol nego kao i ljiljan jedan narodni simbol Bošnjaka. Austro-Ugarska je zapoèela svoju agresiju sa 200.000 vojnika te opet biva odbijena i dolazi do velikih problema njoj u osvajanju i okupaciji Bosne koju je planirala te zato poveæava broj vojnika na 300.000 te opet ima problema pri osvajanju Bosne ali opet uspjeva srušiti bosansku odbranu i te 1878. godine ulazi u Bosnu i formalno je okupira sa èime pocinje doba Austro-Ugarske koje æe biti objavljeno u sljedeæem dijelu serijala Bošnjaci.net o bošnjaèkoj historiji...



Ostali prilozi:
» BOSNA U DOKUMENTU IZ VII. STOLJEĆA
Fikret Hafizović | 05. February 2019 18:27
» N. MALKOLMOVE NELOGIČNOSTI - NEISTINE O ŠIRENJU ISLAMA U EVROPI
Fikret Hafizović | 27. September 2018 17:28
» DEFTERI POPISA U PAKRACU SLAVONIJA
Fikret Hafizović | 17. June 2018 12:55
» KAKO SE STVARALA LAŽNA POVIJEST BOSNE
Fikret Hafizović | 16. March 2018 01:50
» NOVI POGLED NA HISTORIJU BOSNE
Fikret Hafizović | 03. December 2017 14:56
» BOSANSKI KATARI, PATARANI, BOGUMILI...
Fikret Hafizović | 30. July 2017 01:48
» IME ZEMLJE BOSNA JE NJEMAČKOG KORIJENA
Fikret Hafizović | 17. March 2017 14:04
» RODOSLOVLJE BOSANSKE DINASTIJE KOTROMANIĆA
Prof. dr. Enver Imamović | 10. March 2017 14:27
» TURSKA NIJE BOSNU OSVAJALA NEG' JE TURSKA BOSNU SPAŠAVALA
Fikret Hafizović | 19. January 2016 18:52
» BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA
Fikret Hafizović | 19. October 2015 16:39